Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Olakšanje?

HRT , Radio Zadar, Frekvencije turizma, 19.10.2015

Autor: Davor Stipanić

S velikim je olakšanjem dočekana vijest o tome kako će niskotarifni avioprijevoznik dogodine ipak doći u Zadar. Čak je kao poklon predstavljena nova linija prema Berlinu. Danima prije toga je trajala napeta neizvjesnost. Kada će iduće godine započeti s letenjem, s kojih sve aerodroma, hoće li uopće? Ako platimo hoće, ako ne platimo neće. Očito smo platili pa onda, eto, hoće.
Ipak, bilo bi dobro da krenemo redom.
Zračni prijevoz je posao kao i svaki drugi. Radi se zato da bi se zaradilo. Time stvaramo nova dobra i nove vrijednosti. Tu nema nikakve tajne. Nikakva tajna nije i da niskotarifni avioprijevoznik prometuje samo ako mu se plati. I to ne tako da pokrije troškove, nego i da zaradi. Pri tom mu ništa ne plaćaju oni koji sebi mogu priuštiti avionski let i boravak, nego mu plaćaju oni kojima takvi dolaze.
Na prvi pogled je sve jasno. Čisto i pošteno. Ako platite i mi na tome zaradimo, evo nas. Ako ne platite i mi ne zarađujemo, nema ni nas ni vas.
Na drugi pogled, otvaraju se pitanja. Prvo bi bilo, a što je tu jasno i ponajprije što je tu pošteno?

Čiji je rizik?

Ako radimo da bismo zaradili i od toga bolje živjeli, ako radimo zajednički posao, zašto samo jedna strana snosi sav rizik.
Turistički posao, kao i svaki drugi, jest rizik. Kad jednom pokrenete zamašnjak teško ga je zaustaviti. Međutim, u varijanti kada samo jedna strana snosi rizik, zaustavljanje zamašnjaka je jednoj strani, onoj koja snosi rizik, teško i bolno, dok je onoj drugoj samo kratka točka dnevnog reda. Na sastanku se prikaže tablica prihoda i rashoda. Bez obzira na to preteže li prihodna ili rashodna stavka, svakome je sve jasno. Ako preteže prihod, sve je u redu. Ako preteže rashod, opet je sve u redu, ako rashod eliminiramo.
Lijepo smo to vidjeli ljetos kad je iseljenička obitelj putem medija molila za pomoć, jer je niskotarifni prijevoznik bankrotirao prije nego su se vratili s pohoda u domovinu predaka. Da je samo bankrotirao koji dan kasnije, ni po jada. Vratili bi se kući srca i duše punih domovinskog nadahnuća. Glasno i jasno bi hvalili prijevoznika koji im je to omogućio. Pitanje je bi li se uopće i osvrnuli na vijest da su proglasili bankrot dan poslije nego su ih vratili doma. Ovako, kući ih je vratio punotarifni prijevoznik čiji avioni lete i prazni i puni. Lete zato jer im to diktira red letenja kojeg su sami objavili. Ljetni krajem ožujka, zimski krajem listopada. Kad njihov zamašnjak krene, nema zaustavljanja do kraja sezonskog perioda.
Sa stanovišta putnika niskotarifno razmišljanje je sasvim ispravno. Platio sam ti da me prevezeš i prevezi me. Ako je prijevoznik to ispunio, sve je u najboljem redu. Opet, na prvi pogled, vuk sit i koze na broju.

Za sebe moramo sami

Stanovište turističkog odredišta bi moralo biti puno drukčije.
Nije nimalo lijepo čitati, slušati, gledati kako netko vapi za pomoć da bi se iz vaše zemlje vratio kući. Pa nismo ih zatočili.
Svim našim turističkim autoritetima su puna usta produženja turističke sezone. Jedino nije jasno kako to misle postići oslanjajući se na one koji samo pobiru skorup. I još im za to treba platiti. Pri tom nije dovoljno što im se plaća, nego treba i podnositi držanje na kratkoj uzici dok pažljivo ne procijene imaju li računice ili nemaju.
Pri tom dižu veliku prašinu. Angažiraju oko sebe medije i vlasti.
Čitavo to vrijeme punotarifni prijevoznici rade svoj posao onako kako treba. Profesionalno i tiho. Bez pompe i galame. Sudjeluju u promidžbi svakog odredišta u svom redu letenja. Zajednički s nama snose rizik praznih sjedišta i ne plaču na sav glas kako smo prazni, dosadni, bez sadržaja i motiva.
Surađuju s lokalnim putničkim agencijama, traže sadržaje i nude ih putnicima. Bez obzira na to što im je posao samo prijevoz, ne zaustavljaju se na tome. Stalno obogaćuju svoju ponudu i pri tom se konzultiraju s nama. Daleko od toga da bi mislili kako sve znaju.
Mi im pri tom, na našu sramotu ne dajemo ništa.
Na nacionalnog zračnog prijevoznika ćemo olako odmahnuti rukom i reći kako ionako prima lovu od države. Prima i ne taji. Ali, isto tako leti po redu letenja bio avion prazan ili pun. Od koga lovu dobiva niskotarifni koji leti samo i ako je pun i sit?

Do sljedećeg susreta u „Frekvencijama turizma“, stojte mi dobro.

Oglasi

Može i bez svjetla

HRT, Radio Zadar, Frekvencije turizma, 12.10.2015.

Autor: Davor Stipanić

I ove nam se godine, baš kao i prošle, ponavlja priča o listopadu, kao boljem za posao turističkog vodiča, negoli je to bio rujan. Ma koliko prethodnog mjeseca još sve vrvjelo gostima koji su nam punili ulice, listopad sa sobom donosi više grupa koje traže usluge vodiča.

Grupe se smjenjuje po čitave dane, a sve one koje su donedavno imale popodnevna razgledanja grada, sada to čine navečer i pod gradskom rasvjetom.

Ono što je također zajedničko prethodnim godinama je i činjenica kako je ponuda događanja izvan klasično turističke sezone gotovo pa nestala. Kako su se zamračile i utihnule improvizirane ljetne pozornice na otvorenom, zamračile su se i utihnule gotovo i sve ostale. Malo je toga što se može ponuditi putnicima na proputovanja kojima večera u restoranu ili hotelu nije dovoljna za ugodan i sadržajan provod.

To je već uobičajeno i na to smo navikli. Mi jesmo, ali gosti nisu. Zapravo samo govori u prilog tvrdnji kako glavninu ljetnih događanja, bez obzira na izdašne doprinose Turističke zajednice, ipak u glavnini radimo sami za sebe. Puno se toga skriva iza paravana ljetnih gostiju i turističke sezone, ali jako malo zapravo i stvarno zbog njih i događa.  To se jako dobro vidi u ovo doba godine. Bez obzira na to što su hotelske i sve ostale rezervacije učinjene mjesecima unaprijed, pa se isto tako mjesecima unaprijed i zna da će ovi gosti doći, za njihovu zabavu i prazne sate slobodnog vremena čini se malo i ništa.

Međutim to nije današnja tema. Zajednički im je lajtmotiv. To je gašenje svjetla. Nisu se ugasila samo svjetla otvorenih ljetnih i ostalih pozornica. Ugasio se i Pozdrav suncu. Instalacija koja nas je, uz Morske orgulje, učinila prepoznatljivom na karti svjetskih atrakcija. Ma koliko se to mnogima baš i ne sviđalo i zvučalo nepravedno u odnosu na našu nemjerljivo vrijednu baštinu, činjenica je kako nas je taj kompleks zaista proslavio. Došao je kao dragulj u izuzetno bogatoj kruni.

 

Lako je prešutjeti

Mnogi se jako čude kad im kažemo da je autocesta koliko blagodat, toliko i nevolja. Od kada postoji autocesta lako je do nas doći. Lakše nego ikada prije. Isto tako, lako nas je i zaobići. Prije nastajanja autoceste put od Plitvica ili Splita do Zadra trajao je preko tri sata. Bili smo nezaobilazna postaja na putu između ta dva odredišta. Grupe su se zadržavale kod nas na ručku i razgledavanju grada.

I dalje smo uglavnom prolazna točka. Samo što nas je sada lakše zaobići nego ikada prije.

Putovanje između te dvije točke, koje smo nekada neizbježno povezivali, sada traje kraće nego je nekada trajala jedna od dvije etape toga puta.

Pred koji dan sam po gradu vodio grupicu prodajnih direktora ozbiljne inozemne firme koja u Zadar, u narednoj godini, donosi ozbiljan posao, uključujući punotarifno slijetanje na naš aerodrom. Od jake kiše smo se sklonili u prvi kafić i čekali da od jake postane slaba. Kako nije popuštala i nikako da postane slaba, po nekako prihvatljivoj smo pošli do orgulja. Ostavile su ih bez riječi. Nikako da pronađu način na koji bi komentirali ono što čuju ili moje tumačenje o tome tko je to i kada učinio, kako zvuk uopće nastaje, što je bio uzor melodiji koju  tamo čujemo.

Kišno vrijeme nas je tjeralo da se negdje ponovno sklonimo. Pozdrav suncu je bio u mraku. Nismo ga vidjeli i nije mi preostalo drugo nego ga jednostavno prešutjeti. Nisam imao snage svoje kolege, profesionalce, tjerati da po kiši i mraku gledaju nešto što u stvari ne mogu vidjeti. Da razumiju što se ne može objasniti ni shvatiti ako se na licu mjesta ne vidi.

 

Prešutio sam

Prešutio sam i preskočio atrakciju koja nas je učinila prepoznatljivom u toj mjeri da mnoge grupe, koje inače ne bi, dolaze u Zadar samo kako bi gosti čuli morske orgulje i, ako je moguće, vidjeli Pozdrav suncu u punom sjaju. Drugo je ionako, u očima glavnine turista samo povijest. Složit ćemo, valjda, oko toga da je na svakom koraku imamo možda i previše. Bez obzira na to koliko se njome inače ponosili.

Ako je tako lako preskočiti ugasli Pozdrav suncu, onda nije nimalo teško ugasiti svjetla sezonskih pozornica, ma kome bile namijenjene. Nije se teško pretvarati kako je sezona prošla i ne činiti ništa u smislu produženja.

Ako je tako lako znak prepoznavanja prepustiti vlastitoj sudbini, onda neka se nitko ne čudi da je čitav Zadar, zahvaljujući blagodati brzine koje pruža autocesta, zaista lako zaobići.

 

Do sljedećeg susreta u „Frekvencijama turizma“, stojte mi dobro.

 

Definiranje odredišta

Definiranje odredišta

Svjesni smo činjenice kako živimo u zbunjujućem svijetu. Čitavo se vrijeme istovremeno individualizira i globalizira. Da bi se mogli uspješno individualizirati, potrebne su nam informacije. One su pak globalizirane, lako dostupne i gotovo u pravilu kaotične. Ako sasvim jasno ne znamo što tražimo, malena je vjerojatnost da ćemo to i naći. Lako ćemo, u šumi informacija, krenuti nekom sporednom stazom, stranputicom ili se bez potrebe zadržati na nekakvoj sitnici. Možda zanimljivoj, ali ipak sitnici.
Ni turistički svijet tu nije nikakav izuzetak. Svi su na internetu. Zemlje, gradovi, hoteli, odmarališta, prijevoznici svih vrsta, kruzerske kompanije, turistički vodiči, agencije, organizatori izleta i tko bi ih svih nabrojio. Nema, uostalom, niti svrhe nabrajati svih. Tamo su. Dostupni su.
Možda ne baš svakom, ali svakako većini potencijalnih gostiju to djeluje poput začarane šume. One u kojoj je teško naći pravi stazu ili puteljak. Onaj koji vodi baš u željenom pravcu. Čak i onda kad želja nije do kraja jasna i definirana.
Ono što vrlo često jest definirano je ukus. Da bi se došlo do ukusa potencijalnog gosta potrebno je ciljanu informaciju ispravno postaviti. Pri tom je, naravno, ciljana informacija ključna riječ.
Kada govorimo o turizmu, da bi se imalo ciljanu informaciju, potrebno je najprije definirati odredište i sukladno tome njime upravljati. To je ono u čemu smo kronično slabi. Mi najprije sami ne znamo točno što hoćemo, ali od naših gostiju očekujemo da to jasno znaju i da nam to jasno kažu. Popularno rečeno, okrenuli smo pilu naopako.
Mi smo ti koji moramo sami sebe definirati kao turističko odredište. Na razini zemlje i, jasno, svake pojedine lokalne sredine i zajednice. Za takvo što je potrebno promišljanje, odlučnost i suradnja. Opet ono čega se ustručavamo i od čega bježimo. Naravno, ne samo u turizmu i kada je o turizmu riječ.
Već smo davno presiti izlizanih floskula o suncu i moru i gostima koji bi trebali poslati novce i ne doći. I jednu i drugu su duhoviti ljudi izrekli u kontekstima koji su bili sve samo ne dugoročni. To su bile doskočice koje su se mnogima svidjele jer zapravo jako dobro služe kao paravan iza kojeg se može sjediti prekriženih ruku.

Jača turistička zajednica

Turistička zajednica redovito kroz siječanj ili veljaču raspisuje natječaj za priredbe i događaje koje će financijski pomoći ili u cijelosti financirati u dolazećoj sezoni. Pravo bi zapravo bilo da je taj natječaj raspisan pred koji tjedan, sada da se otvaraju ponude i o njima narednih mjesec dana raspravlja i da je raspored početkom sljedeće kalendarske godine na stolu, a ulaznice za te događaje u on line prodaji.
Tu bi veliku ruku pomoćnicu trebale dati sve ustanove u kulturi koje inače stoje u fili pred Turističkim zajednicama tražeću pomoć u financiranju i sufinanciranju. One su zapravo te koji bi morale imati definirane programe za iduću sezonu. One su te koje bi trebale imati on line prodaju ulaznica do koje bi vodili linkovi postavljeni na stranice Turističkih zajednica.
Turistička zajednica bi pak trebala biti predvodnik u definiranju pojedinog odredišta. Na nacionalnoj razini za čitavu Hrvatsku, a onda dalje redom prema dolje. U jasnoj vlastitoj koordinaciji koja im nikako ne polazi za rukom.
Ne moramo uvijek biti u vlastitim uskim okvirima. Bacimo malo pogled na Opatiju. Ona naime uživa ugled stare dame našeg turizma. Upravo je i takvo turističko odredište. Glavnina hotela svoja vrata ne zatvara zimi. Rade čitavu godinu i mahom ih pune gosti treće dobi. Ipak, svake godine slušamo žalopojke kako u Opatiji nema dovoljno zabave za mlade, a tako je dobro pozicionirana. Na samo sat vožnje od Zagreba ili Ljubljane. Pa ne bi li turističke i ine opatijske vlasti trebale biti te koje će jasno i glasno reći: „Drago nam je da smo vam blizu i da želite baš k nama, ali mi želimo i uspješni smo u nečem drugom. Vi pođite koji kilometar dalje i urlajte koliko vas volja“. Netko u opatijskom susjedstvu neka kaže: „Mi smo samo koju minutu dalje. Dođite k nama.“

A Zadar?

I, na kraju, neizbježno pitanje. Gdje je tu Zadar?
Ukratko, jako daleko od definiranog odredišta i dojma da njime netko zaista upravlja. Raspršen između stotina apartmana bez sadržaja. Počesto gost i ne vidi vlasnika. Nema kontakta s domaćim svijetom. Preuzme ključ i ostavi ga prije odlaska.
S druge strane, stegnut ogradama resorta u srcu grada. Nekada je Borik bio periferija, danas više nije. Ograđenim resortima s „all inclusive“ ponudom nije mjesto u gradu, ma koji da je. Mjesto im je u nekakvim udaljenim pustarama koje same ne nude ništa.
Ustanove u kulturi žive od danas do sutra stalno se vadeći na neizvjesnost proračunskog novca. Ne pokazuju baš puno volje za samostalnim iskoracima i preuzimanju rizika vlastitog financiranja. Ovako je lakše.
Nedefiniranim odredištem nije moguće uspješno upravljati i nužno se svodi na puko prebrojavanje i trku za lakom zaradom. Dugoročno je to jako nepromišljeno i loše. Nije moguće kondenzirati informacije i ciljano ih plasirati. One postojeće tako samo doprinose kaotičnosti globalne informacijske šume i sigurno ne dopiru do ukusa gosta.
Do sljedećeg susreta u „Frekvencijama turizma“, stojte mi dobro.

Boutique odredište

BOUTIQUE ODREDIŠTE
Svašta smo do sada na račun svoje veličine čuli, ali istini za volju puno više od toga što smo čuli, sami smo i rekli. Kao što to, kad smo mi u pitanju, redovito biva. Notorna je činjenica kako smo pravi šampioni u prokazivanju mana i obezvrjeđivanju samih sebe.
Čuli smo i rekli puno puta kako svi bez problema možemo stati u nekoliko menhetenskih nebodera ili koji londonski ili pariški gradski kvart. S neizbježnim dodatkom kako bi još uvijek ostalo slobodnog mjesta.
I, kako to naši običaji već nalažu, zaustavljamo se na praznim konstatacijama bez puno truda da svoju malenost od mane pretvorimo u vrlinu i prednost.

Malenost – turistički adut
Baš je turizam kao dušu dao za to. Za pretvaranje vlastite malenosti, kako teritorijem tako i brojem stanovnika, u veliku turističku prednost na svakom svjetskom tržištu. Mnogi će nadobudni komentatori olako reći kako su Nijagarini slapovi puno veći od, recimo, Skradinskog buka. Američko-kanadska jezera daleko veća i impresivnija od Plitvičkih. Stoji i jedno i drugo. Kao što stoji i činjenica da se Skradinski buk i Plitvička jezera, uz malo truda i dobre organizacije, mogu obići u jedan, pogotovo onaj ljetni, dugi dan.
Ne samo u Americi ili Kanadi, nego i u velikom broju zemalja koje rese prirodne i ine ljepote, potrebni su vam dani kopnenog ili sati skupog avionskog prijevoza da bi od jednog prirodnog fenomena ili zanimljive urbane sredine stigli do drugog.
Malo je poznato kako izlet iz Barcelone za Andoru, gdje se putem divimo Pirinejima i u njima isklesanom Montseratu kreće u pet u jutro, a rijetko se vraća prije jedanaest sati navečer.
Ako krenete na tuniški safari, od jedne do druge oaze, bilo planinske ili pustinjske, vozite se i do petsto kilometara u jednom danu. Čitav izlet traje ukupno četiri dana, jer ne može kraće i najmanji zbroj prijeđenih kilometara je više od tisuću osamsto.

Raznolikost u šaci
Za toliko vremena ste detaljno obišli Zadar, Šibenik, Pag, tri kopnena nacionalna parka, kušali pršut, sir, suhe smokve i fritule, domaću rakiju, maslinovo ulje i vino, a zbroj prijeđenih kilometara nije niti pola od toga. Niste niti približno toliko umorni, ostaje vremena za pravu spizu, a ne samo kušavanje. Da ne govorimo o raznolikosti krajolika kroz koji prolazite. Dok u Tunisu osim pijeska i planina vidite samo, na našu ogromnu sramotu, nepregledne plantaže maslina i vinove loze, kod nas, osim plantaža kad ih nema, vidite sve u rasponu od kamene pustinje do bogatih bjelogoričnih šuma i beskrajnog plavetnila mora i neba koje okružuju obalu i otoke.
Čitavo to vrijeme boravite na istom mjestu, u istom objektu i ne muči vas raspakiranje svaku večer, pakiranje svako jutro i strah jeste li što zaboravili staviti u torbu. I tu dolazimo do bitnog za ovu priču.
Smještaj. Koliko je u nas malenih, obiteljskih hotela koji pružaju toplu, prijateljsku atmosferu i u koje se navečer vraćamo opušteno kao u vlastiti dom? Malo i premalo.
Umjesto da država svojim stvarnim postupcima, a ne samo skupo plaćenim i proklamiranim strategijama, potencijalnim i stvarnim vlasnicima takvih objekata daje jasne pogodnosti i olakšice, čitavo vrijeme slušamo jadikovke zbog manjka investitora u neke grandiozne i megalomanske projekte kojih se ni Florida ne bi posramila.
Mala zemlja za veliki odmor ne bi smjela patiti od košmarnih gužvi u kojima se ljudi osjećaju kao brojevi. Takva sredina bi morala svoje goste oslovljavati imenom. Takvo što u grandioznim objektima, ma koliko možda impresivni i dobro organizirani bili, jednostavno nije moguće. To su pokretne trake koje same diktiraju svoj ritam i tempo.

Oslovljavanje imenom
Mali hoteli bi trebali biti glavna okosnica našeg smještaja. Vlasnike i potencijalne vlasnike bi, barem poreznim olakšicama u prvim godinama poslovanja, trebalo stimulirati da zgrade pretvorene u apartmane ili one napuštene i zapuštene kuće kojih je u svim gradskim jezgrama puno, urede u tople, obiteljske hotele u kojima će osoblje goste oslovljavati imenom.
Ne mislim tu samo na Zadar, već na čitavu Hrvatsku. To bi također bio i bitan alat za produženje sezone za kojim, navodno, vapimo. Takvim objektima nisu potrebne stotine i stotine gostiju kako bi bili isplativi i pronašli svoju računicu.
Oni barataju desecima gostiju i jedinica mjere je autobus. Čak ne mora biti ni pun.
Ugodna atmosfera i pomno smišljen plan aktivnosti sasvim su lako shvatljiv način na koji nečiji odmor učiniti ugodnim i vrijednim pamćenja.
Do slijedećeg susreta u „Frekvencijama turizma“ Radio Zadra, stojte mi dobro.

 

HRT, 28.09.2018

Struktura gostiju

STRUKTURA GOSTIJU

Posljednjih smo dana, po već ustaljenom običaju u ovo doba godine, žrtve neukrotive turističke numerologije. Sa svih nas strana zasipaju rekordnim brojkama. Brojevima dolazaka, odlazaka, noćenja, pojedenih obroka, ispijenih boca vode.
Ma koliko se ja naivno nadao da je vrijeme opsesivnog brojenja u turizmu blago počinulo odlaskom Damira Bajsa s ministarskog mjesta, stvarnost me demantira. Bajs je, u svoje vrijeme, vlastito neznanje i nečinjenje pokrivao mudrom šutnjom, zagonetnim osmjehom i brojkama koje govore same za sebe. Svi smo to prihvaćali i bili mu zapravo jako zahvalni što se ni u što ne miješa. Naime, realno je prijetila opasnost velikih razmjera u slučaju da se u nešto krene miješati ili da, po vlastitom nahođenju, krene nešto poduzimati. Bolje je bilo da mirno sjedi, samozadovoljno se smješka i uživa u mirisu lovorika kojeg su mu stekli drugi.
Aktualni ministar se izdaje za turističkog znalca, iako bez dana iskustva u realnom turističkom sektoru. Vjerojatno upravo u tom grmu leži zec agresivne numerologije.
Kad nas zasiplju ukupnim brojevima onda to redovito prati i svojevrsna analiza koja se u javnosti naziva strukturom gostiju. Tada se ukupni brojevi rascjepkaju po zemljama porijekla. Saznamo iz koje nam je zemlje došlo koliko gostiju, koliko je to više ili manje u odnosu na prethodne godine. Struktura gostiju je sve samo nije podatak o državljanstvu i evidencija putnog dokumenta registriranog u policiji ili Turističkoj zajednici. To je puno više od potvrde boravka građanina „x“ na određenoj adresi u određenom periodu za kojeg je platio boravišnu pristojbu
Kada govorimo o strukturi gostiju onda je to izuzetno važan podatak iz kojeg bi se moralo moći puno zaključiti. Taj bi podatak trebao biti jedna od vodilja u svakom planiranju aktivnosti u sljedećoj sezoni.
Činjenice ili igra riječima
Kada je razvijeni kapitalizam jednom davnom skovao izraz realni sektor onda mu je igra riječima bila zadnja, ako i uopće, na pameti.
Realni sektor u turizmu je onaj šljakerski, u izravnom kontaktu s gostima svaki dan. Daleko od laboratorijskih uvjeta igranja brojkama na zaslonima u boji.
Daleko je od igre i zabave. Događa se uglavnom izvan klimatiziranih hotelskih prostora gdje gosti samo prespavaju i nešto pojedu. Ako je više zvjezdica onda vrijeme krate wellnesima i ostalim aktivnostima kojima ih hoteli mame da uopće dođu i izaberu baš taj, a ne neki drugi. Veliki dio posla se odrađuje vani (pomodno bi bilo reći outdoor), na suncu, vjetru kiši, kroz izletničke aktivnosti pomoću kojih se otkriva čari zemlje u kojoj se gost nalazi. Spa ili wellness mogu biti bilo gdje i zapravo je svejedno gdje su. Hotel koji to nudi ima jedan adut na tržištu više od onog koji to nema i to je sve. Konkurencija je ta koja čini da ih je sve više koji takvim sadržajima raspolažu.
Realni sektor je taj koji svakodnevno osluškuje bilo gostiju. Njihove želje, potrebe, htijenja. On je taj od kojeg se očekuje da na njih i odgovori. Istina je da odgovara koliko može. Također je istina da ne može puno više od ovoga što čini, jer ima malo ili nimalo utjecaja na sve ono što se događa oko njega.
Ono što se događa oko njega kreira se uglavnom u laboratorijima gdje se igraju brojkama.
Usprkos činjenici da notorno bolujemo od manjka kvalitetnog hotelskog smještaja, što je naročito izraženo baš u Zadru i da nam dominiraju gosti iz apartmanskog smještaja i mini hostela, uporno se ponašamo kao da tome nije tako.

Laboratorij ili ulica
Bez imalo namjere da ikome zavirujem u lisnicu ili bilo koga podcjenjujem, realni sektor zna kako je avionski i hotelski gost najzahtjevniji. Isto tako, takav je gost i platežno najsposobniji i vrlo često jasnog i rafiniranog ukusa. Bilo o čemu da je riječ. Od svakodnevne potrebe za jelom i pićem tako i kulturnim potrebama. S hranom i pićem smo zaista učinili korak od sedam milja u posljednjih desetak godina. To je učinio upravo realni sektor jer je u njegovoj domeni i mogao je.
Kada je riječ u ovoj drugoj ponudi, a uglavnom se slaže i kreira u laboratoriju, nismo se makli s mjesta. Ma koliko se raznih manifestacija događalo oko nas teško se oteti dojmu kako je glavnina ipak namijenjena nama i domaćoj publici, a ne strancima.
Kada bi se zaista pratila realna struktura gostiju, njihovih želja i potreba onda bi laboratoriji morali usvojiti činjenicu da su glazba, zvuk, pokret, svjetlo ili igra svjetla i sjene univerzalni jezici. Tada se ne bi moglo dogoditi da se najveća prašina u okvirima najrazvikanijeg ljetnog festivala, navodno namijenjenog turistima, digne oko kazališne predstave na hrvatskom jeziku. Prvo, da je to džihadistima toliko zanimljivo, davno bi nešto letjelo u zrak u zemlji domaćina te predstave. Drugo, još važnije. Pokušajte sebe zamisliti u gledalištu kako pratite kazališnu predstavu na jeziku kojeg ne razumijete.
To je toliko očito da bode oči čak i iz ovoga što oni zovu strukturom gostiju.

Čemu tolika žurba?

Živim taman toliko da sebe samoga mogu smatrati iskusnim i još uvijek dovoljno razumnim. Dakle, nataložilo se iskustva, a senilnost još nije došla. Barem koliko toga osobno mogu biti svjestan

Tako me ovih dana često spopada sjećanje na jednu zadarsku predratnu epizodu. Tada smo, ako se dobro sjećam, gotovo dvije godine bili bez Gradonačelnika. Ondašnjeg Predsjednika općine. U čitavom gradu nije bilo živoga čovjeka koji se toga želio prihvatiti. Sve tadašnje strukture vlasti, na svim razinama, su se oko toga svađale, novinari su ih proganjali i pitali, jer je to su to bile kasne osamdesete i počeli smo polako dohvaćati medijske slobode. Nije bilo lokalnog medija koji to nije imao na tapetu barem dva puta tjedno, a bome smo po tome bili poznati i u čitavoj bivšoj državi.

Istoj onoj od dvadeset i nekoliko milijuna stanovnika u kojoj je Zadar bio peti grad po prihodima.

I, gle čuda. Usprkos činjenici da nitko gotovo dvije godine nije želio zasjesti u fotelju Predsjednika općine, Grad je bio to što je bio i funkcionirao je. Dakle, peti po prihodima u državi s velikim brojem gradova većih od sebe.

Grad je bio čist (ne toliko koliko danas), ulice su ljeti prali svaku noć. Smeće se odvozilo. Svi su radili i zaposlenost je bila daleko veća danas. Usprkos činjenici da je nezaposlenost i mogućnost dobivanja posla preko veze ili uz mito i onda bila sveprisutna činjenica. Škole su radile, bolnica i ostale zdravstvene ustanove su radile, makar se za krevet u bolnici hvatala veza kao i danas. Turističke sezone su se odrađivale u daleko lošijim uvjetima nego su danas. Sve do barikada i inducirane kome cjelokupnog turizma.

Ukratko, grad je funkcionirao i profesionalne službe su svoj posao odrađivale, u onim uvjetima, i bez Predsjednika općine.

Ta mi uspomena nekoliko puta dnevno presretne mozak od ostavke Veljka Ostojića i navodne obezglavljenosti hrvatskog turizma. Navodne obezglavljenosti i strke koja je nakon toga nastala oko njegovog nasljednika. Tko će to biti. Veća strka oko toga nego oko izbora novoga Pape koja mi jednako ide na živce. Makar, ruku na srce, Papa predvodi, barem nominalno, poprilično velik dio ljudskog roda.

Sve se to događa nekako u vrijeme kad turistički profesionalci zahuktalo pripremaju sezonu. Odnosno, kad već brusimo zadnje detalje prije početka. One detalje u kojima se jasno definira tko će što i za koga raditi. Po kojoj cijeni i uvjetima. Kojom učestalošću i na koji način. Dakle, završne pripreme oko operacije zvane turistička sezona. Ta faza priprema otprilike odgovara onoj kada astronauti već počinju navlačiti svemirska odijela.

Ukratko, sve bitno znamo, dogovori su tu, hoteli i restorani su dotjerani i ušminkani, autobusi i brodovi pregledani. Udara se završni sjaj i sve je spremno za početak.

Vijest je daleko više uznemirila onaj glomazni činovnički dio turizma koji se redovito pribojava svake nove metle. Ali, to su samo činovnici. Podnosimo ih kao činjenicu, potpuno nemoćni da nešto stvarno učinimo. Po tome se nimalo ne razlikujemo od bilo koje branše u Hrvatskoj. Možemo grintati. To i činimo. To je sve.

U ovom našem realnom, prizemnom turističkom svijetu, vijest o ostavci, sada već bivšeg ministra, uglavnom je bila tema za kakvu neobaveznu ćakulu uz kavu. Tek nešto zanimljivija od one vezane za nebrojene nam političare i dužnosnike koje prate nekakve afere. Lakše je nabrojiti one koji ih nemaju od onih koji ih imaju.

Izostale su čak i spekulacije o tome tko bi na to mjesto mogao doći. Jasno je rečeno kako to mora biti netko iz IDS-a. Samo se nešto malo žongliralo nekakvim imenima i novi je ministar osvanuo.

Osobno, nikad za njega ništa nisam čuo. Potpuno mi je nepoznat, usprkos više od trideset godina koje sam proveo na turističkom terenu. Nije ni važno.

Ono što me zapravo nadasve čudi i razlog zbog kojeg mi uspomene iz prošlosti tako intenzivno naviru (iako sam mislio kako sam na to davno zaboravio) je strka koja je stvorena oko tog događaja i slika koja se stvara u javnosti. Servira nam se priča kako je nezamislivo da u turističku sezonu uđemo bez Ministra turizma. Baš zbog te priče su mi navrla davna sjećanja. O tome kako je Grad i njegove profesionalne službe sasvim fino funkcionirao na način kojeg je uhodao i bez nekog čelnika.

Profesionalni dio turizma je svoje glavne pripreme za ovu turističku sezonu obavio lani, nekako u ovo doba godine. Po završetku prošlogodišnje napravio analize, uočio greške i propuste i počeo s ispravcima. Sada dogovara ili je ovih dana dogovorio zadnje detalje. Počinje odrađivanje ovogodišnje sezone i načelne pripreme za sljedeću godinu. Pa i onu nakon nje, ako je riječ o kruzerima i avionskim dolascima.

To je način na koji ova branša funkcionira. Tako smo odgojeni već desetljećima. Na to nas tjeraju partneri koji opstaju u okruženju gdje je konkurencija čitav svijet. Turizam je odavno globalna djelatnost. Svjetski biznis.

Razlog više zašto me čudi sva ova strka je u potpunoj prepasti kratkim pamćenjem. Pa zar nam do nedavno ministar turizma nije bio notorni Damir Bajs. Kapitalna neznalica. Čovjek koji je prvi put u životu ušao u hotel i prijavio se na recepciji (drugi u njegovo ime, vjerojatno) kad je već postao ministar turizma. Čovjek bez poznavanja ijednog jezika i bez blage veze s osnovnom terminologijom i kategorijalnim aparatom struke koja u čitavom svijetu govori na isti način. Kao i svaka struka, uostalom.

Usprkos tome, profesionalni, prizemni, realni, turistički dio lijepe naše, odrađivao je svoj posao svake godine sve bolje. Čemu dakle tolika žurba. Pa zar Dalmatinci nemaju lijepu, svima nama dragu izreku odnija vrag prišu. Za sve ono što nije osobito važno.

Hrvatska iz Grishamovih romana

Jedan od meni najdražih autora lake literature je John Grisham. Kako zbog svog osebujnog životopisa tako i zbog, naravno, svoga pisanja. Odlučio je napustiti vrlo uspješnu karijeru odvjetnika i upustiti se u avanturu pisanja romana. Koliko je sudbina svakog romana neizvjesna znade svatko tko je barem jednom pokušao. Od izdavanja (pronalaženja izdavača) pa do uspjeha na policama. On je postigao planetarni uspjeh. Njegovi su romani vrhunski prodavana roba diljem svijeta, po većini od njih snimljeni izuzetno uspješni filmovi. Režiseri i glumci u njima redom su prva liga svojih profesija.

On je, barem kada je o meni riječ, u svojim romanima uspio nemoguće. Kako je odlučio svoje odvjetničko iskustvo i spisateljsku maštu spojiti u jednu cjelinu, svi se njegovi romani događaju u sudskom, pravničkom okruženju. Okruženju koje meni osobno ne može biti dosadnije.

Kao prvo, pravnički jezik jedva da razumijem. Iste riječi imaju neko drugo značenje. Nikako mi, na primjer, nikada nije bilo jasno kako sam kao vlasnik firme bio „pravna osoba“, dok sam kao obrtnik „fizička osoba“. Uvijek sam ista osoba. U svoje vrijeme vlasnik firme, danas obrtnik. Tu moja logika staje, njihova počinje.

Nadalje, teško mi je zamisliti da bih izdržao odslušati neku sudsku raspravu. Vjerojatno bih lakše podnio snimku glasanja kitova u istom trajanju. Iako, i jedno i drugo isključivo i jedino pod prisilom.

Pravničke smicalice su mi odbojne jer me navode na zaključak kako nije toliko važno je li netko prav ili kriv, nego koliko dobrog i beskrupuloznog odvjetnika sebi može priuštiti. Kako sam nepopravljivo naivan i idealist ja još uvijek nekako vjerujem u pravdu, iako me svi odavno uvjeravaju da pravo i pravda nemaju neke velike zajedničke veze.

E, baš na tom mjestu u svijet moje mašte uskače Grisham. Kod njega ima puno prava, ali ipak na kraju uvijek nekako pobijedi pravda.

Kod njega su glavni junaci uvijek mali ljudi s kojima mi se lako poistovjetiti. Kako nemaju love za velike, skupe, beskrupulozne odvjetnike iz još većih odvjetničkih tvrtki, redovito se namjere na nekakvog odvjetničkog luzera ili početnika. Taj ili ta na posao prione srcem i dušom, sve u želji da pomogne onom malom koji se u sudnici tuče protiv velikih. Nekakvih korporacija ili krupnih političkih klanova koji u svoja kola upregnu iste takve pravničke korporacije.

Tako mi nikad neće izblijedjeti nekoliko rečenica (ne sjećam se više koji je roman u pitanju) dok je radnja još u pripremi sudskog procesa. Mali odvjetnik se muči sa svim. Nema dovoljno novca za službena putovanja. Putuje najjeftinijim prijevozom, spava u istim takvim konačištima. Jede hamburgere. Na drugoj su strani oni koji lete prvom klasom ili privatnim  mlažnjacima, odsjedaju u pet zvjezdica i časte se u najskupljim restoranima u kojima konobare oslovljavaju imenom, a ovi njih pak poznaju kao dobre i česte goste.

Zasipanje sitnicama, omalovažavanje bitnoga

Dakle, dok traju pripreme glavni među velikima kaže nešto kao Zaspimo ih papirima. Papire pretrpajmo besmislicama, sitnicama koje će im skrenuti pažnju. Nakrcajte sve općenitostima. Omalovažite bitno. Neka sve bude krcato nevažnih detalja koji će im skrenuti pažnju. Na kojima će se iscrpiti istražujući ih. Ne dajmo im da spavaju. Mi ćemo se za to vrijeme usredotočiti na prave stvari. Ubit ćemo ih prigovorima. Prekidat ćemo ih čim zinu.

E, pa tako nekako meni djeluju Hrvatska. Ne samo da smo zasuti hrpama besmislenih i bespotrebnih zakona, propisa, pravilnika i postupovnika, nego nam sad sa svih strana pljušte i strategije. Nema šuše koja ne izrađuje nekakvu strategiju.

Na svim razinama. Od ministarstva, preko županija, gradova, općina, mjesta, sela, zaselaka i svih ostalih jedinica uprave i samouprave u kojima državnu plaću prima neki dužnosnik.

Sazivaju se pusti sastanci, organiziraju javne rasprave, „slušaju“ mišljenja stručnjaka i profesionalaca i tiskaju nebrojeni kilometri papira koji uprave vrve sitnicama, općenitostima i besmislenim detaljima. O bitnome računa valjda vodi netko drugi.

Pustih je strategija na svim mogućim razinama toliko da ne postoji niti osoba, niti tim koji bi to sve mogao pročitati, pratiti, usporediti.

Kod Grishama barem postoji sudac

Svi se Grishamovi romani događaju na sudu i oko njega se sve i vrti. Američkog suda, gdje sudac ima gotovo faraonske ovlasti. Nimalo ne preza od toga da i najuglednijem odvjetniku kaže da govori gluposti, lupeta ili mu jednostavno kaže da prekine i zašuti.

Meni u Hrvatskoj,  doživljenoj kao poprište njegovog romana, jedino jako nedostaje sudac. Netko tko može kvalificirano i jasno reći i postupiti upravo tako. Reći nekome „ne lupetaj“.

Kako i sam, makar marginalno, sudjelujem u izradi jedne strategije, a životno sam vezan za turizam, čitao sam onu koju je Ministarstvo turizma izradilo u svom resoru. Koliko god to ne bila literatura koja se čita u jednom dahu, meni je trebalo jako puno vremena da je pročitam do kraja.

Ista naprosto vrvi općenitostima. Frazama koje smo čuli toliko puta da se na njih više niti ne osvrćemo. Jedino što je tamo potpuno ispravno je forma u kojoj je sročena. Sadržaj, pravu strategiju i, najbitnije, oslonce te strategije, upornjake koji će omogućiti provedbu i način provedbe ne možete naći niti da je čitate više puta. To bi već bio mazohizam.

Dakle, gdje je sudac? Kakve su to zaboga razvojne strategije natrubljene u okvirima resora ili lokalnih zajednica kad ne postoji jasna i glasna državna razvojna strategija. Napisana svakom razumljivo, bez općenitih mjesta i gubljenja u detaljima. Temeljena na činjenicama i jasno obrazloženim predviđanjima. Sudac.

Moderator koji će davati jasne smjernice raspravama i ne dopustiti rasipanje pažnje na nevažne detalje i diskusije bez ikakvog, a kamoli pravog prioriteta.

U Grishamovim romanima je uglavnom sudac taj koji onim velikim, bahatim, mnogobrojnim odvjetničkim timovima daje po prstima ne dopuštajući im poigravanja za skupe novce koje bogatim klijentima naplaćuju po satu rada. Zato tamo mali i pravedni iziđe kao pobjednik. Naravno, u svakom slučaju i zato što se zdušno i svesrdno bori za ono u što vjeruje.

Dakle, da bismo postigli barem iluziju strategijske pravde, dajte nam nešto na državnoj razini. Nešto ozbiljnije, konkretnije i jasnije od stranačkih programa.

Putopisci i turistički vodiči u vremenu gadgeta

Dobru priču na lošem mediju mogu pokvariti manjkave tehnikalije. Dobru priču o nekom mjestu ili na licu mjesta neće pokvariti niti kiša.

Dvije profesija, svaka sas svojim odlikama u istom košu, na prvi pogled vjerojatno djeluje pomalo čudno. U mom slučaju poveznica je moja osoba, iako sasvim sigurno ima toga još. Ne bih ulazio u nabrajanja sličnosti i razlika, ali bih istaknuo drugi dio naslova. U vremenu gadgeta.

Naime, i jednoj i drugoj profesiji stalno stižu prijetnje kako će ih moderna tehnologija istisnuti s terena kao i mnoge druge. Učestale su poveznice s recimo radiotelegrafistima, bez kojih brod donedavno nije smio isploviti. Inženjerima leta, bez kojih avion nije smio poletjeti. Niti jedna niti druga danas više gotovo da i ne postoje. Osim na nekim tamo podrtinama od brodova ili aviona. Nitko se za to više ne školuje. Strojevi rade posao umjesto ljudi. Jeftinije i pouzdanije. Navodno.

Uloga putopisca se preispituje na razini gadgeta, dovodeći u pitanje bilo čiju volju da čita tuđe tekstove i upija tuđe dojmove, kad su mu u svakom trenutku dostupne informacije o svakom pojedinom mjestu na svijetu. Dojmove će lako upiti sam. Na istom su tragu i turistički vodiči. Tko bi ih slušao, kaskao za njima, pokoravao se njihovoj selekciji i interpretaciji informacija. Jer, opet, informacije su široko dostupne, a dojmovi osobni.

Međutim, je li tome baš tako? Nije.

Malo koji propitatelj i prijeteći raspoloženi prorok je zapravo svjestan kako naglasak nikada nije na informaciji kao takvoj, već na njenoj kvaliteti. Činjenica o svemu je bezbroj i nerijetko su bez kvalitetne selekcije i interpretacije tek puki kaos različitih podataka. Boljeg i jačeg svjedoka toj tvrdnji nema i ne treba ga biti osim interneta samog. Kaos svega i svačega u čemu smo bez pravilne selekcije, temeljene na znanju i obrazovanju, potpuno izgubljeni. Kad tome ne bi bilo tako, nikada ne bismo morali u školu. Bili bi pametni i samouki.

Putopisac nije samo osoba koja negdje putuje umjesto nas. Stvara i iznosi dojmove umjesto nas. Putopisac je kvalitetni skupljač i prenositelj informacija. Velikog broja različitih informacija o nekom mjestu. Selektira ih, sažima, povezuje, oblikuje u cjelinu umjesto nas. Ako tamo ikada i odemo, sjećat ćemo se pročitanog, odgledanog na tu temu. Ako nikada i ne odemo tamo, ostat će nam dojam kako o tom mjestu nešto znamo.

Turistički vodič se bitno od putopisca razlikuje prvenstveno po tome što ćemo, ako ne čujemo njegovu priču na licu mjesta, samo vjerovati kako smo tamo bili. Čak i kada jesmo i ako samo lutamo s knjižicom ili gadgetom u ruci, ostaje dojam praznih ruku. Svaki se vodič svakodnevno susreće s takvima koji se, s knjižicom u ruci, prišuljaju grupi kad čuju da se govori njihovim jezikom.

Ključna riječ u čitavoj priči je zapravo čovjek i živi kontakt s njim. Pasivni, kad je riječ o putopiscu. Živ i aktivan, kada je riječ o vodiču.

U oba slučaju, uživljavamo se u priču. Putopisca pratimo kao lik iz filma ili romana. Vodiča pratimo kao čovjeka koji će, usprkos programima putovanja i must say podatcima, svoju priču prilagoditi našim specifičnim interesima.

Golo iznošenje činjenica, ma u kojem mediju bile plasirane, nikada ne govori baš previše samo za sebe. Podatak o prosječnoj plaći vam nikada neće ilustrirati kako se negdje živi. Putopisac će poći na tržnicu i provjeriti koliko što košta. Vodič će vas tamo povesti. Tek tada ćete znati koliko kila krumpira vrijedi prosječna plaća. Tek tada je dojam potpun.

Mediji, pa tako i gadgeti, samo su prenositelji informacija. Oni ih ne stvaraju. Ne selektiraju. Ne povezuju činjenice. Ne misle umjesto nas. Ipak je to posao za druge ljude, a ne za strojeve.

Priče stvaraju ljudi

Tako je nekako išla i priča s kazalištima. Njih je trebalo istisnuti kino. Pa je onda radio i nakon njega televizija trebalo potisnuti i jedne i druge. Ništa od toga se nije dogodila. Tehnika se mijenjala i usavršavala, postajala dostupnijom i činila nas komotnijima. Nikada, međutim, nije promijenila ono bitno. A bitna je priča. Stvaraju ju je, kazuju i prenose ljudi. Neki to tehnički medij čini brže, neki sporije. Neki nam umrljaju ruke, neki  ne. Ali, usprkos svemu, samo je priča ta koja nas uistinu zanima.

Mnoge je putnike koji su nas pohodili dok se zemlja još zvala Jugoslavija jako začudilo kad se počela raspadati. Bila je svima servirana kao zemlja uzor. Multietničnosti,  multikulturalnosti, multikonfesionalnosti. Mala zemlja Arkadija kojoj baš nije lako, ali uspješno gura dalje. Malo sporije od ostalih, ali zato s puno riješenih pitanja koja su kod bržih od nas ostala neriješena.

Kako su se vraćali, putnici su počeli postavljati i brojna pitanja na tu temu. Bez obzira na sve, svakome je turističkom vodiču to, htio ne htio, bila tema broj jedan. Prvih godina nakon rata stalno i neizbježno, kasnije sve manje, ali daleko od prešućenog ili zanemarenog. Svih zanima, ali samo ponetko pita. Svi zato pažljivo slušaju odgovore.

Ma koliko knjiga i tekstova na tu temu bilo napisano u posljednjih dvadeset godina, povijesnih, politoloških, pamfletskih i kakvih sve ne, zaprepašćuje podatak da gomilu odgovora na mnoga danas aktualna pitanja daje sto godina stari putopis.

Naletio sam na njega dok sam istraživao građu za izložbu na temu Zadra u starim putopisima u fundusu zadarske Znanstvene knjižnice. Temeljita i detaljna, istovremeno vrlo popularno napisana antropološka analiza. Uspoređuje i tumači. Naslov je Dalmatia – The Land where East meets West, autorice Maude Holbach. Fotografijama je sve ilustrirao njezin suprug, Otto Holbach. Knjiga je prvi put objavljena 1910, a u tisku je i dan danas. Preko sto godina star putopis, temeljen na antropološkom istraživanju, u povijesnom i društvenom kontekstu. Autorica je razgovarala s mnogim intelektualcima, znanstvenicima i dužnosnicima tog vremena. Ali i s običnim svijetom. Sve viđeno i doživljeno je pažljivo sročila i napisala putopis koji se čita nakon više od sto godina, a da nije izgubio na aktualnosti.

Brzina i dostupnost – jedina novina

Jedino što su mediji i tehnika omogućili je liberalizacija i dostupnost. Odličan primjer za to je web stranica Putopisi.net. Jedna od mnogih, ali bitna po tome što počiva na entuzijazmu utemeljiteljice i suradnika. Kalina Matić Morača ga je pokrenula prije tri godine. Volonterski, kako onda tako i čitavo vrijeme kasnije. Do danas. U to vrijeme mu se pridružilo četrdeset i dvoje autora, mahom amatera. Tekstova preko dvjesto, a čitatelja preko petstopedeset tisuća. Petstotinjak dnevno. Toliko znatiželjnika dnevno, samo na toj stranici, upija tuđe dojmove.

Glad za točnim informacijama i sređenim dojmovima

Za korektnim informacijama i suvislim sročenim dojmovima zapravo vlada prava glad. Petstotinjak ljudi dnevno posjećuje samo jednu stranicu s putopisima. Treba napomenuti kako su tekstovi samo na hrvatskom jeziku, pa je to još jedna prepreka na putu daleko veće posjećenosti.

Istovremeno, da ostanem na istoj usporednoj liniji, broj turističkih vodiča u svim sredinama svake godine raste. Obrazuju se i pripremaju novi i novi. Gostiju je sve više, ali potreba za ljudskim kontaktima je sve izraženija. Bijeg od gadgeta kao jedinog rješenja za sve probleme.

Kvalitetan putopisac i kvalitetan turistički vodič će uvijek imati nešto za reći. I što je još važnije, uvijek će imati publiku. Baš kao i kazalište. Bez obzira na tehničke savršenosti modernih medija publika osjeća potrebu za živim, stvarnim ljudima, njihovim glasovima i pokretima. Bez obzira na to što izvode samo u tom trenutku i nemaju mogućnost beskrajnog ponavljanja i ispravljanja grešaka. Pa u tome i jest čar. Uz njih se osjećamo živima i dobrima. Savršeni likovi nas čine da se osjećamo loše. Ružni, maleni, visoki, krunpoi, sitni, debeli, ćelavi. Kad vidimo na pozornici da i baš takvi imaju nešto za reći, pritom lijepo i pametno, osjećamo se bolje jer gledamo sebi slične. Ne retuširana celuloidna ili gadget savršenstva. Žive ljude, od krvi i mesa, baš poput nas.

To je tajna nastanka ove dvije profesije. To je tajna opstanka.

Neka se mediji prenošenja informacija slobodno i dalje razvijaju. Samo neka pripaze da ne uguše sami sebe. Vršenje selekcije u takvom obilju ponude postaje veliki izazov i za profesionalce, a kamoli ne za amatere na koje računaju kao svoju vjernu publiku.

Potezi bez vizije, vizije bez pokrića

Dva perioda u godini redovito od mene traže ozbiljnu prilagodbu. Nakon svake zime je period kada se posao naglo zahukta, a ja ga redovito dočekam bez kondicije. Uspavan i trom. Drugi je onaj nakon sezone. Nabrijan, užurban i izbrušenih refleksa nađem se u situaciji da ne znam kud bih sa sobom. Svaka sjedilačka aktivnost mi smeta i teško se s njom nosim. Sve onakav naviknut na otvoreni prostor i atmosferske prilike. Jesen mi redovito donosi i zdravstvene tegobe. Žege i napori mi iscrpe imunitet i na kraju svake sezone to začine kiše, vjetrovi i nagle promjene temperatura zraka.

Da ne duljim previše na tu temu, jesen mi redovito donosi pojačanu nervozu, prisilno spuštanje lopte i suočavanje sa zimskim snom. Proljetna prilagodba traje oko dva tjedna, jesensko zimska nešto duže. Teže me je smiriti nego pokrenuti.

Pa tako, svake jeseni, krenem nadoknađivati propušteno u informiranju. Ljeti hvatam samo vrške informacija. Nastojim pratiti događaje i biti u tijeku s njima, ali za neke analize ili udubljivanje jednostavno nemam tada ni snage ni vremena. Jesen je zato idealna za to. Dušu dao je i Internet jer svi portali, forumi i stranice imaju i arhivu. Može se neku temu pratiti dosta daleko u prošlost. Idealno za mene i svih u sličnim situacijama. Svaki put kad u nešto nisam siguran, samo krenem unatrag i jasan slijed je preda mnom.

Loši potezi

Jedna od omiljenih meta za pretraživanje mi je, naravno, Ministarstvo turizma. Pratim njihove aktivnosti koliko god mogu. Kao, uostalom, čitavu vladu jer nam, na žalost, o njihovim postupcima itekako ovisi sudbina. Loši potezi i neodgovornost dosadašnjih vlada su nas dovele pred zid. Od ove vlade očekujemo da nas od tog istog zida makar malo odmakne.

Svi smo jako dobro svjesni pogrešnih i krivo, ako uopće, usmjerenih poteza prijašnjih vlada koje su nas dovele u ovako nezavidnu situaciju. Ma koliko kriza drmala čitav svijet, postojale su mogućnosti koje su zemlju, malenu poput naše, mogle staviti na marginu takvih događanja umjesto u neposrednu blizinu srži problema. Sudeći po posljedicama koje trpimo, ne po značaju kojeg imamo. Marginalni smo i maleni u svakom smislu i daleko od srži. Srž je negdje drugdje, utjecaj na nju je u rukama drugih. Rasulo, kojeg srž problema nosi, daje iluziju kako smo upravo tamo. Iluzija je to veća koliko smo od srži svjetskog problema zapravo jako daleko. Naš smo problem mi sami. To je naša srž, iako posljedice kao da uporno zavaravaju i tjeraju nas da okrećemo glavu u pravcu kojeg možemo samo gledati. U središta moći i utjecaja koja se daleko više, s pravom, bave sami sobom nego nama. A mi to uporno ne uviđamo i kao da ne želimo vidjeti očito.

Sva rješenja i potezi koje su donosile prijašnje vlade bile su kozmetičke i vatrogasne mjere. Paušalni, ishitreni potezi kojima je svrha bila da skrije vrh ledenjaka od pogleda. Redovito i uporno zanemarujući činjenicu desetljećima poznatu svoj djeci školskog uzrasta. Onoj kako tek jedna desetina ledenjaka viri iznad površine. Zanemarivanje te činjenice je potopilo Titanic i tko zna koga sve još.

Nepostojanje vizija

 Velika većina poteza, saborskih i inih rasprava, vođena je i donesena bez ikakve stvarne vizije. Većeg dokaza, od onog kako niti jedan zakon i niti jedna uredba nisu mogli zaživjeti do kraja i u potpunosti bez velikih izmjena, nije niti potrebno podastirati.

Kad bi se pisalo propise i o njima raspravljalo s jasnom vizijom o tome što se želi postići, svakom pa i poluprofesionalcu, bi bilo poprilično jasno i kako to ostvariti. Ovako, propisi se sastavljaju, pišu i donose više s ciljem da nova prašina prekrije stare navade, a navade pak ostanu iste kakve su i bile, nego s ciljem da se nešto stvarno promijeni. Ni ne može se mijenjati kad samo znamo, da li i to, što nećemo. Stalno okolišamo oko mete, izbjegavamo je pogledati, kamoli što drugo. Istovremeno kao da se čudimo kako je ne pogađamo. Iako je nitko niti ne gađa.

Vizije pak, ili barem ono što se kao takvo nastoji servirati, rijetko idu dalje od pukog imitiranja. Netko je negdje bio, nešto vidio, svidjelo mu se i sad bi i on tako. Redovito bez ikakvog pokrića u našoj stvarnosti i mogućnostima. Vrlo široko shvaćenim mogućnostima. U rasponu od kvalitetnog obrazovanja do financijskih potencijala.

Turizam se gubi (nije jedini) u šumi propisa koji kao da imaju za cilj poslovanje onemogućiti i otežati. Svaki koračić svesti na korak od sedam milja. Svaki pomak svesti na listić koji se gubi u viru, često potpuno neshvatljivog, administriranja. Davanja administrativnog, a ne stvarnog značaja svim mogućim razinama vlasti, od seoske do državne. Daleko je važniji pečat na papiru od onog sadržaja koji na njemu stoji ili bi trebao stati. Primjera je nebrojeno. Dopru tu i tamo jedino do medija. Taman dovoljno da i najveći entuzijasti unaprijed izgube volju za ulazak u arenu s činovničkim raljama kao protivnikom.

Stvarnost

Činovničke ralje su svima neprijatelj upravo zato što su same sebi dovoljne. Njima za opstanak nije potrebna vizija uspjeha niti jasno vidljiv način ostvarenja. Oni naplaćuju svoje udaranje pečata i sasvim su zadovoljni time da drugi misli za njih.

Kako drukčije objasniti poplavu javnih natječaja na svim razinama, opet od seoske do državne, u kojima se traže nove ideje, projekti, vizije. Sve s obećanjem financijske potpore, a redovito s upitom tko iza toga financijski stoji.

Kao prvo, takav bi natječaj trebao biti stalno otvoren. Ne od datuma do datuma. Kao drugo, svaki bi trebao imati jasan okvir u kojem bi prijedlozi trebali funkcionirati. Kao treće, umjesto financijske potpore nečemu što istu već ima, dobre bi prijedloge trebalo preuzimati i plaćati prepoznate dobre ideje.

Međutim, za tako precizno postavljanje treba imati vlastitu viziju i mega projekte. Svaki bi raspisivač natječaja trebao jasno znati što gdje želi. Natječaji bi trebali biti u domeni nadgradnje, brušenja detalja i pojednostavljivanja realizacije. Malo teško i nimalo izvedivo u sredini koja nema ni prostorne planove, a kamoli vizije što i kako s prostorom.

Kada bi postojala upravo takva, kvalitetna vizija o tome kako pozicionirati turizam puno toga bi nam bilo lakše. Znali bi koja nam je meta, vidjeli bi je i gađali bi u nju.

Samo tada turizam ne bi mogao biti ovo što je danas. Puka kasica prasica vlasti u već spomenutom rasponu. Od seoske do državne.

Brzo bi postalo jasno kako je za realizaciju potrebno jako puno novaca. Onoga kojeg niti naša konkurencija nema koliko bi htjela, ali svejedno ne odustaje od potpore postojećim resursima u turizma umjesto da je svake godine jače zajaše postojećim i novim nametima.

Ovako, bez jasne vizije razvoja i napretka, strategije koja trasira pravce kretanja imamo ovo što imamo. Javno deklarirane natječaje kao priznanje odsustva vlastitih kvaliteta i blijedi pokušaj da se i političke autsajdere uključi u procese kojih zapravo nema. Jedini procesi su oni kod političkih insajdera i svode se na samoodržanje. Natječaji u tom kontekstu ne mogu biti ništa do puka demagogija i pokušaj da se u letu uhvati dobra i zanimljiva ideja.

Nju međutim čeka do sada opisana kloaka. Ma koliko poneka ideja bila zanimljiva, zaživjeti može samo u stvarnom kontekstu. Onoga kojeg nema, a trebalo bi ga biti. Sagrađenog na jasnoj viziji cilja, razvojnoj strategiji i tome podređenih, jasno artikuliranih i stimulativnih propisa.

Jedino pitanje koje zbilja možemo postavljati je koliko još vremena za čekanje i lovljenje vlastitog repa uopće imamo.

Evo me opet

 

 

Poštovani čitatelji bloga Oko stola, evo me opet nakon nekog vremena. Pratio sam čitanost, iako nisam dodavao nove tekstove. Evo zašto nisam.

U zaglavlju svih do sad objavljenih tekstova možete vidjeti kako su objavljeni i u tiskanom izdanju Zadarskog lista, određenog datuma. Bili su dio njihove redovite rubrike srijedom, Burza. Moji tekstovi, u dogovoru s urednikom, bili su redovito u turističkom okviru. To je i razumljivo budući da je turizam moje osnovno zanimanje u kojem sam u trideset-i-koju godinu prakse radio gotovo sve. Zadnjih sam se godina skrasio kao turistički vodič. Osoba koja ulazi s gostima na nebrojena mjesta. Od onih uobičajenih poput hotela, restorana, kulturnih ustanova, pa i do onih koje malo tko zamišlja kada je riječ o tom poslu. Postoje mnoge specijalne grupe, ljudi koji na putovanjima osim turističkih imaju i profesionalne interese pa odlaze na mjesta koja odgovaraju upravo ovom potonjem. Profesionalnom. Obišao sam tako razne škverove, tvornice teške industrije, lijekova. Dospio s grupom studenata medicine i do Psihijatrijske bolnice na Ugljanu.

Međutim, to su izuzeci, kurioziteti. Turistički vodiči se ipak uglavnom kreću onuda kamo ide i glavnina turista. Da ne dužim. Kada u neku ustanovu uđete nebrojeno puta, zbližite se s ljudima koji tamo rade. Čujete njihove probleme, otkrijete što ih muči. Upoznate bolje njih, ali i ustanove, firme u kojima rade. Na neki način postajete njihov iako to zapravo niste. To je glavni razlog zašto sam, u vrijeme dogovaranja rubrike, uredniku predložio naziv Pogled izvana.

Tako je to trajalo skoro šest godina. Do listopada ove godine. Zadarski list je zbog krize koja prati sve medije, pogotovo tiskane, odlučio ukinuti glavninu rubrika, pa i onu moju te otkazati suradnju svim vanjskim suradnicima, honorarcima. Među njima i meni. Dijelio sam sudbinu ostalih. Tko želi da mu se ime pojavljuje u novinama može nastaviti pisati besplatno. Neki su pristali. Ja ne.

I to iz više razloga.

Ako je ukinut prilog u kojem se moja rubrika udomaćila nije mi bilo jasno gdje bih nastavio. Osim toga, nikada nisam pisao zato da mi se pojavi ime u novinama, nego zato jer smatram kako imam što reći. Razumljivo da sam svoje tekstove potpisivao punim imenom i prezimenom, budući je to moj načelni stav. Ako nešto imaš za reći, reci to jasno, glasno i javno. Ne skrivaj se iza pseudonima, kratica i nepotpisanih tekstova. Nikada, uostalom, ni javno ni privatno nisam izrekao nešto iza čega ne stojim i o čemu nisam spreman raspravljati. Niti sam iznio teze i prijedloge koje nisam spreman braniti. Makar, uzimao sam i uzimam sebi za pravo birati sugovornike. Izričito ne raspravljam s dokonim pljuvačima ili bilo kim sličnim.

Nadalje, besplatno radim usluge prijateljima i dragim ljudima. Besplatno radim kada me netko ozbiljno zamoli. Ali, usprkos krizi, novine se i dalje, bez obzira na tiražu, prodaju za novac i firme koje tamo oglašavaju za te usluge plaćaju. Vjerujem kako je jednoga i drugoga manje nego je potrebno, ali ipak je i jedno drugo novac. Dakle, nije besplatno.

To mi je još jedan načelni stav. Besplatno samo tamo gdje je mene volja ili postoji jak razlog.

U ovom slučaju je jak razlog onaj s početka teksta. Pišem o turizmu zato jer smatram kako na tu temu i te kako imam što reći. Ne želim zapadati u zamke samohvale i nabrajanje vlastitih uspjeha, ma koliko to u svijetu kojem težimo bila normalna i poželjna pojava, ali u svakom slučaju nemam se čega sramiti. U mojoj je profesionalnoj karijeri daleko više uspjeha nego promašaja. Pogotovo na mjestima putničkog agenta i ponajviše, turističkog vodiča. Nebrojeno je situacija u kojima je brzom reakcijom, pravim postupanjem, pa ponekad i dobrom improvizacijom trebalo pokrivati tuđe pogreške, propuste, nemar i promašaje.

Upravo su mi takve situacije, kao i vlastite greške i krivi koraci, iz čega sam puno naučio, dali sigurnost da kažem za sebe kako imam što za reći na temu turizma.

Trebalo mi je malo vremena da se snađem. Nikada nije lako kada vam netko kaže da dalje može i bez vas. Svatko normalan je svjestan činjenice da nitko nije nezamjenjiv i kako bez njega svijet neće stati. Malo je ružno kada vam to kaže netko drugi, pa to još ima i neke jasne posljedice. Poput gubitka honorara, na primjer, pa ma kolik bio. A nije bio velik ni naročit. Pogotovo kad znate da ste izgradili neko ime i ljudi vas zaustavljaju na ulici da bi vam čestitali. Kad vam priznaju da ste u pravu čak i kolege koje ste stavili na tapet.

Nakon otkaza suradnje uletjele su mi neke privatne obveze koje su mi itekako podigle moral i raspoloženje. Sve to u kontekstu posezonske vreve i velikog posla kojeg je trebalo odraditi na terenu. Nakon svega me shrvala viroza, kao normalna posljedica stresa, napora, rada na vrućini, vjetru, promjenama vremena i naplavima koji nas prate ove jeseni.

U svakom slučaju, vraćam se.

Besplatno, ali na vlastitom blogu. Ovom na kojem ste moj rad pratili i do sada.

Nastavit ću komentirati našu turističku stvarnost. Budući da je Zadarski list lokalna, županijska, novina, to mi je nametalo i određeni okvir. Sada toga više nema. Od okvira ostaje samo onaj turistički. Uz, naravno, napomenu kako i dalje stojim na stanovištu kako je turizam djelatnost široko okrenuta ljudima i kao takav prizma kroz koju se uvijek na neki način prelama čitavo društvo. Ma koliko se profesionalci u turizmu trudili da nam gosti vide samo najbolje od najboljeg. To nije uvijek moguće.

Također, bio sam ograničen i formatom od tri kartice. Ni toga više nema iako će dominirati jer, bojim se da duže od toga malo tko čita. Sljedeće ograničenje je bio ritam od jednog teksta, srijedom. Sad će i to biti malo labavije.

Ostajem također i kod stanovišta kako je turizam jako sličan nogometu. Puno publike, malo igrača. Jedina je razlika što o turizmu i njegovoj sudbini u nas uglavnom odlučuju ljudi iz publike.

U svakom slučaju, evo me natrag. Pratite moj blog i dalje, i najvažnije, javljajte se komentarima.

U svom prvom poslu, onom turističkog vodiča, sam najzadovoljniji kad ostvarim interaktivan odnos s gostima. Kad mi postavljaju pitanja i kad mi je jasno što ih zanima. Isti princip vrijedi i ovdje, bez obzira na činjenicu da nema kontakta oči u oči.

Post Navigation

%d bloggers like this: