“Priča” zadarskih suvenira

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 06.04.2012.)

 

Drugi po redu Festival suvenira Zadarske županije, za sada jedini u nas, osim stvaralačkog potencijala autora, što mu je i bio osnovni cilj, istaknuo je dva velika problema koja prate ne samo suvenirsku djelatnost.

Prvo je, izrazito učestalo, pitanja plasmana svih proizvoda koji ne izlaze na tekućoj vrpci i ne prodaju se u velikim količinama. Samim tim nisu zanimljivi velikim trgovačkim lancima i megadućanima koji su malu, butik, trgovinu davno bacili na koljena. Gotovo pa pobrisali pod s njom. Svaki proizvod, ma kakav bio, na kojem se ne ostvaruju ekstra profiti i kojeg se ne plasira na tržište u neograničenim količinama, nije zanimljiv. Ne samo to, nego nije zanimljiv niti jedan proizvod oko čijeg se plasmana očekuje išta veći trud od ispisane riječi „akcija“.

Drugi problem, opet ne samo suvenirski, nego svih proizvoda iz malih, obiteljskih djelatnosti je priča koja bi ih trebala pratiti. Možda je tu suvenir samo najizraženiji primjer.

Kad god pomislimo na suvenir obično nam na pamet padaju sitnice koje, za relativno malen novac, možemo lako nabaviti dok boravimo u nekoj drugoj sredini. Najčešće posežemo za sitnicama poput privjesaka za ključeve, pepeljarica, kutijica ili sitnih ukrasnih predmeta ukrašenih motivom koji nas podsjeća na mjesto našeg kratkotrajnog boravka. Naravno da je to samo prva misao i da suvenir može biti i štošta drugoga.

Suvenir, spomenak, je svaki predmet koji nas bilo koji način veže s određenom zbirkom uspomena iz neke druge sredine. Neki među nama će biti skloniji klasičnim sitnicama i skupljačima prašine. Krasit će neku našu policu ili policu prijatelja kojima smo na taj način dali na znanje da ih nismo zaboravili. Neki, pragmatičniji, će posegnuti za kakvim uporabnim predmetom i svaki dan posezati za njim.

Također, suvenir je moguće kupovati i kao poklon. Kako svojim sugrađanima, zemljacima, tako i onima kojima odlazimo u posjete. Primjena suvenira je najmanju ruku široka koliko i njihova ponuda na tržištu i naša mašta da se time poigramo.

Međutim, tu nas lako može zakočiti puki nedostatak informacija o tome što zapravo kupujemo kad posežemo za nekim od proizvoda iz malenih djelatnosti.

Svaki bi proizvod koji je namijenjen prigodnoj prodaji morao imati neku svoju priču. Nikakav nam problem neće predstavljati proizvod koji replicira nadaleko poznatu građevinu ili objekt za kojeg su svi čuli. Šalica ili tanjurić s motivom najpoznatije građevine ili čuvenom panoramom bilo kojeg grada neće ostavljati mjesta pitanjima. Što je s ostalima?

Za klasičnu suvenirsku ponudu je tipično da stalno koketira s baštinom i tradicijom. To je nešto gdje nam itekako nedostaje priča. Ako naši gosti putuju  s turističkim vodičima i pratiteljima taj će problem svakako biti nešto ublažen. To je tada samo pitanje njihove memorije. Hoće li zapamtiti ono što su im govorili o baštini i tradiciji i na koji način svaki pojedini predmet iste utjelovljuje. Svi ostali, individualci i oni koji samo dolaze u posjet rodbini, u velikoj će mjeri ostati prikraćeni.

Ovogodišnji Festival suvenira je to pitanje izvukao na svjetlo dana. Glavnini suvenira, u najkraćemu, fali priča. Što je to što pojedini predmet čini tipičnim za tradiciju kraja koji je, nakon bezbrojnih rušenja u prošlosti, sačuvao jako malo izvornoga, vidljivog i jasnog na prvi pogled.

Vidjeli smo radove koji oživljuju vez četverokuke, pašku čipku, nakit od žice i stakla, predmete od kamena što evociraju torkule i bunare, paljenjem oslikane drvene plohe, pisaći pribor od drveta tipičnog za Dalmaciju.

Kad se malo zagrebe ispod površine problem raste, umjesto da se smanjuje. Ma koliko se trudio, jedva sam shvatio zašto se vez zove upravo četverokuka. Objašnjenje kako je uglavnom riječ o motivu križa sa četiri uvezene kuke me nije baš osobito usrećio, niti sam imao osjećaj kako sada znam što je to.

Posebna priča je ona o čipki. O Paškoj čipki ćemo naći nekoliko rečenica i uglavnom su povijesne, daleko manje praktične naravi. Potpuno isto nas čeka kad se krenemo raspitivati o lepoglavskoj, čipki na batiće. Baš onoj koju njeguje i Samostan Benediktinski sv. Marije. Naći ćemo pokoju rečenicu, ali nećemo shvatiti koja je razlika između šivane čipke, paške i one pletene na batiće.

Sve se to naravno mijenja kada u tražilice iste te pojmove upišemo na engleskom jeziku. Tada ćemo doći i do izvora i vremena nastanka svake pojedine, mjesta na kojima se i danas izrađuju. I da, shvatiti ćemo razliku između šivane i pletene čipke.

Nakit, koji koketira s filigranom i antičkim staklom, ne povlači potencijalnog kupca da obiđe zadarske muzeje i vidi na licu mjesta kada se ukrasni filigran pojavljuje na našim relikvijarima. Niti mami u Muzej antičkog stakla.

Slike izrađene tehnikom paljenja drva ne daju objašnjenje kada je to nastalo i zašto se u nekim krajevima udomaćilo.

Kamen, ma koliko nas sa svih strana okruživao, uživao je posebno značajnu ulogu u tradicionalnom maslinarstvu i ne samo zato što je bio sveprisutan.

Naša najčešća stabla su svakako bor i čempres, maslina i smokva. Za njih više manje svi znaju i svi ih prepoznaju. Znaju li međutim, što je rogač.

Sve ovo ni na koji način ne bi trebalo shvatiti kao prigovor autorima, proizvođačima. Oni su svoj dio posla učinili. Kako prošle godine, tako i ove, stvorena je široka lepeza vrlo uspješnih radova koji se bez imalo srama mogu nuditi. Nema nimalo sumnje kako svakoj tezgi ili izlogu mogu biti samo ukras i podizati ugled pojedinog prodajnog mjesta.

Pitanje plasmana tih proizvoda na pripadajućim lokacijama i na zasluženi način, bez imalo sumnje, je posao trgovaca. Oni su ti od kojih s pravom očekujemo da u prikladnom plasmanu prepoznaju svoj interes. I ne samo svoj, već interes čitave naše sredine kao turističkog središta koje teži boljem i jasnijem definiranju od ovoga kojeg ima. Široka ponuda rafiniranih proizvoda, temeljenih na tradiciji i baštini, kao i materijalima izrade dostupnih svugdje oko nas, svakoj sredini, u turističkom smislu, može samo podignuti ugled i pojačati umjetnički dojam.

Konj za trku je tu. Dvije godine Festivala suvenira i nekoliko uzastopnih godina još brojnijih manifestacija s hranom i pićima ovoga kraja i čitave zemlje, niti malo mjesta ne ostavlja sumnji u šarolikost i sveobuhvatnost ponude. Ne samo da ih ima toliko da se može popuniti sasvim solidan dućan, nego i svaki potencijalni prodavač ima mogućnost izbora i profiliranja ponude prema vlastitim afinitetima. Ako to želi.

Pitanje, samo na prvi pogled, bez odgovora je pitanje „priče“ pojedinih suvenira i ostalih proizvoda. Male kartice s nekoliko rečenica teksta o tome što je rogač, četverokuka, što šivana, a što pletena čipka, kad nam je došao filigran, kakve veze imamo s antičkim staklom. Gdje se sve to može vidjeti, a da ga nije obradila mašta autora suvenira. Zašto su makete brodova baš takve, a ne drukčije. Kako su plovidbeni uvjeti na Jadranu diktirali oblike brodova. Gdje se sve to, u kojim muzejima, može vidjeti „u živo“, još bolje objašnjeno.

Ma koliko koordinacija na svim razinama bila naša rak rana i gotovo se svakodnevno spoticali na nečem tako banalnom, problem nije nerješiv.

U Zadru postoji sveučilište. Na njemu studiji kulture i turizma, marketinga, antropologije, povijesti, povijesti umjetnosti. Pa zar istraživanja prošlosti toliko puta razaranog kraja, sa sačuvanim tipičnim motivima kad već ne i cjelinama, ne bi bili odličan materijal za seminarske i ostale studentske radove. Prilika da se bruse mladi, budući, marketinški mozgovi, smišljanjem efektnih, jezgrovitih objašnjenja.

Ne znam čiji bi posao bio da im priđe s tim prijedlogom, kad se već nisu sami toga sjetili, ali evo. Nije ni moj, pa ipak pokušavam.

Porat

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 27.04.2011.)

              Nebrojene su gradske luke odavno zauzele svoje mjesto u filmovima i literaturi. Mnoge su radnje smještene u luke i najbliže im okruženje, jer porti već stoljećima u kolektivnoj svijesti figuriraju kao mjesta velike i živahne aktivnosti raznolikih ljudi. Mjesta razmjene svega i svačega. Trgovine i obrtništva. Uz porte se vežu i neke aktivnosti za koje pristojni ljudi teško priznaju da i postoje, a kamoli da su im skloni. Mnogi su opisani i kroz optiku dokonjaka koji bi jednostavno, kad bi ih napala dosada, pošli u luku.

            Glavnina luka u svim gradovima svijeta je, po pisanim i nepisanim zakonima pomorstva, međunarodna. Tu se susreću i miješaju ljudi svih mogućih narodnosti. Izgledaju, govore i ponašaju se različito. Ukratko, od svake se gradske luke očekuje živost i šarenilo.

            Ista ona živost i šarenilo koju sa sobom nosi svako prometno središte. Svako mjesto koje postoji baš zbog toga da bi se tamo različitim ljudima križali putevi. A putnici su ljudi kojima, osim što su redovito barem lagano umorni, treba koješta. Malo zato jer su nešto zaboravili ponijeti. Vidjeli su ili se sjetili nečega što bi im dobro došlo ili bi barem htjeli imati. Nešto su putem potrošili brže nego su mislili. Svako dobro organizirano prometno središte brine se za takve. Imaju gdje što pojesti i popiti, malo protegnuti noge, udahnuti zraka, kupiti koju sitnicu.

            Svugdje osim u zadarskoj luci. Sve je to moguće i na aerodromu i na autobusnom kolodvoru. Na željezničkom baš i ne, ali tamo bi ionako slika nekog vlaka bila vjerojatnije opravdanje postojanja, negoli su to vlakovi koji tamo uopće stižu. Uostalom, nadovezuje se na autobusni kolodvor pa to i nije neki problem.

            Ali zato luka, shvaćena kao potez od mosta do morskih orgulja, gdje je pristanište za kruzere, ne nudi nikome ništa. Ništa osim parkinga, javnog zahoda i biljetarnice brodskih prijevoznih dokumenata. Pustoš golih gradskih zidina i pokoja ustanova, posvećena svome poslu i rasporedu.

            Ako se putnik i ohrabri ući u grad zateći će ga više zatvorenih i napuštenih poslovnih prostora nego aktivnih. Ako od aktivnih izuzmemo razne ustanove poput udruge umirovljenika ili socijalnog, činjenica je da im ostaje jako malo. Pogotovo je to malo kad se uzme u obzir radno vrijeme luke i njena prometnost.

            Koliko god ja smatrao kako je svaki dućan samo dobar ili loš i da je to jedina razlika vrijedna pažnje, ipak je više nego sumanuto stajati po autoputu kako bi gosti s kruzera kupovali suvenire. Naime, samo određeni broj gostiju svoje slobodno vrijeme provodi u razgledanju grada s vodičem i šetnji ulicama. Puno ih ide na različite izlete. Zadar je okružen nacionalnim parkovima i prema svakome od njih, gotovo sa svakog od brodova, ide barem jedan autobus. Vožnje do i od odredišta idealno su vrijeme za priču o svemu i svačemu. Pa tako i o načim autentičnim prozvodima poput Maraschina ili Bajadere. Namjerno ne spominjem tek ustoličene izvorne zadarske suvenire jer njih u dućanima uz benzinske pumpe na autoputu još nema.

            Izletnički programi su redovito tempirani prema rasporedu broda. Svi oni odlaze u točno određeno i zadano vrijeme. To im pak diktira udaljenost do sljedećeg porta u kojem se vežu i vrijeme potrebno za svladavanje udaljenosti. Ako gosti na tim izletima požele, a često požele, kupovati neke od naših proizvoda stajemo im na benzinskim pumpama. Razlog je vrlo jednostavan. Ako malo i zakasnimo s povratkom na brod, neće biti velikog zla. Brod i neće nikuda bez punog autobusa putnika. Ali zato nitko neće sa smješkom pustiti grupicu ljudi da, nakon što su se vratili s izleta, kasne još skoro pa sat vremena zato jer im je toliko potrebno do najbližeg dućana, kupovinu u njemu i povratak do punte grada. I to ako znaju put i nisu baš loši na nogama. I još ih čitav brod čeka. To je situacija koju se nitko ne bi usudio izazvati i nema tog «cruise managera» koji bi to odobrio, a kamoli šutke podnio.

            Kupovina suvenira nije niti na dnu liste prioriteta bilo kojoj kruzing kompaniji. Tim više što na svim brodovima postoje dućani u kojima oni prodaju vlastiti suvenirski asortiman. Oni o našim suvenirima brinu onoliko koliko mi o njihovima. Nimalo, dakle. Ali oni su stvorili jako lijepe uvjete u kojima će prodavati svoju robu. Mi za svoju nismo.

            Na potezu od luke, u čitavoj dužini, pa do tržnice gotovo da nema dućana. Pogotovo ga nema komotnog. Onakvog na kakve smo se mi navikli u nekoliko godina. Naši pak gosti, uključivo i najstarije među njima, gotovo da su odrasli i stasali sa samoposluživanjima i megadućanima. Shopping centri su njihov izum, ne naš.

            Prometno središte bez trgovinske ponude je poput bolnice bez kreveta. Ma koliko sve one površine bile marljivo održavane, čiste i umivene, nešto fali. Koliko god pogled na bedeme bio sada lijep, nepokvaren i potpun, nešto fali. Fali živost. I to ona koju daju ljudi širokih interesa. Ne samo oni u prolazu što učine biljet, popišaju se, ukcaju i odu.

            Siguran sam da ne griješim kada mislim kako je svakome od nas drago kada vidi strance s vrećicama naših proizvoda u rukama. To uvijek daje neki osjećaj kako smo u pravu jer nudimo pravu stvar. Ono što će mi ostati tajnom je zašto se ponašamo kao da nam je to krivo, dok nas u stvari udobrovoljuje. Kao da nepoduzimanjem bježimo od dobrog raspoloženja.

            A tajna zbilja nije nedokučiva. Dućani u prometnom središtu ili u neposrednoj blizini. Vidljivi i jasni.