Hoteli u zaleđu

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 09.05.2012.)

 

Što je Zadar na turističkoj karti svijeta poznatiji i što više gostiju želi ovamo doći, učestaliji su nam prigovori kako nemamo dovoljno hotela. I sami smo toga itekako svjesni već godinama, ako ne i desetljećima, iako se baš ne da vidjeti kako svijest o tome daje nekog rezultata.

Pred koji dan svečano otvoreni prvokategornik nadomak Zadra me ponukao na ovu temu. Baš lijepo da nam je županiju i neposrednu blizinu grada zakitio prvokategornik kojem je zaista teško naći manu, osim one klasične, sadržane u pitanju, a za koga je to.

Svakoj su sredini potrebni hoteli visoke kategorije i visoke razine profesionalne usluge. U tome nema baš nikakve dvojbe. Svi smo toga jako svjesni i nikome ne smeta što, evo konačno, i Zadar ima pet zvjezdica. Makar, koliko Zadar ima od toga.

Investitor je jako dobro znao što radi kad je gradio resort. Odmarališno mjesto udaljeno od gradske buke i vreve s mnoštvom sadržaja pod vlastitim krovom. Računajući, sasvim logično, kako takvim gostima eventualni lokalni transfer do grada, požele li ga vidjeti, neće biti trošak od kojeg bi kolutali očima. Svatko tko poželi prijevoz do grada i natrag, lako će ga dobiti.

Ali istovremeno, taj odmarališni otok, nužno i po definiciji izoliran od okoline, samom gradu, osim imidža i pristojbi, ne donosi puno.

Samom gradu najviše donose oni gosti koji se u njemu zadržavaju. Koji sate, ili dane, provode istražujući ga, otkrivajući, slikajući ga i prenoseći svoje dojmove prijateljima kući. preporučujući ga kao mjesto u kojem su se lijepo proveli.

Svi mi, turistički vodiči, smo duboko svjesni činjenice kako jako većina gostiju, koje vodimo po gradu, kroz Zadar samo prolaze. Gotovo kao u pravilu, oni spavaju negdje drugdje. Najčešće je riječ o hotelima u susjednoj, šibenskoj županiji. Razlog je vrlo jasan. Tamo ih više ima i cijena im je daleko prihvatljivija. Ne samo da trošak svoga smještaja i pristojbi plaćaju nekom drugom, makar bio i prvi susjed, oni svoju individualnu potrošnju ostavljaju tamo. Tamo se prošetaju nakon večere, tamo popiju piće prije spavanja.

Puno bi mi to manje smetalo kada bih vidio neko rješenje. Iskreno, u gradu ga ne vidim.

Zadar je prostorno potpuno iskorišten kada je riječ o potencijalnim lokacijama hotela nadomak gradu. Bez ozbiljnih rušenja, koja bi bila sasvim izvan razuma, teško bi se našlo prostora za takve gradnje. Pogotovo kad uzmemo u obzir kolika parkirališta su potrebna svakom ozbiljnom hotelu.

Svi planovi koje slušamo o budućim gradnjama (poput one pored Trgovinskog centra), prenamjenama (bivša upravna zgrada Maraske), ne miču se dalje od planova. A i ti planovi o njima govore isključivo kao o prvokategornicima. Potpuno sam sumnjičav kada je riječ o tolikom broju prvokategornika na ovako malo i prostora. Ma koliko to i sam priželjkivao, sumnjam de će Zadar tako skoro postati međunarodni kongresni centar te privući toliko puno gostiju koji će puniti baš takve objekte. Kada bi me barem vrijeme i stvarni događaji demantirali i razuvjerili, i to što prije, nitko sretniji od mene. Kod takvih bi se gostiju i za vodiče našlo finih angažmana.

Još nas jedna pojava sve više muči. Svake je godine sve više autobusnih grupa koje Zadar jednostavno zaobilaze. Smještaj im je ovdje preskup, izbor vrlo ograničen,  autoput im je omogućio da nas zaobiđu bez teškoća. Svakome tko traži opravdanje zašto nas je zaobišao lako ga je naći. Neupućenim gostima je dovoljno je reći kako Zadar nema UNESCO ruku iznad sebe, dok je svi ostali dalmatinski gradovi imaju. Usprkos svim naporima i olakšanom kolanju informacija, neupućenih gostiju je ipak najviše. Pogotovo ako dolaze s drugih kontinenata. Na kraju krajeva, pa dolaze zato da bi nas upoznali i uputili se.

Tako mi je, na tragu novog resorta, udaljenog od grada, i nekih svojih sjećanja, pao na pamet nekadašnji hotel Asseria u Benkovcu. Građen po političkom nalogu i bez ikakvog stvarnog razloga, pretvorio se vremenom u malu kovnicu novca. Kako je poslovao u sastavu, barem od mene nikad prežaljenog Hotelskog poduzeća Borik, preuzimao je na sebe veliki broj prolaznih grupa. Istina, onda nije postojao autoput koji je bitno skratio vrijeme putovanja prema jugu ili s juga, ali udaljenosti su ostale iste, a privlačna moć i prepoznatljivost Zadra je postala veća.

Zadarska županija, kvalitetno upravljajući odredištem, može posegnuti za takvom vrstom rješenja. Nije neka velika niti revolucionarna novost. Francuske i talijanske regije to odavno imaju. U svakom od njih se nalaze neka mala mjesta, puna solidnih hotela s prihvatljivim cijenama i uslugom, a da zapravo prvenstveno služe kao spavaonice gostima koji dolaze zbog razvikanih i skupih središta u čijoj se blizini nalaze.

Istovremeno, njihova su turistička središta prilično podijeljena. Glavna ljetovališta su im na obali, dok su glavna kulturno povijesna središta uglavnom u kontinentu. Mi imamo vrlo rijetku prednost da su naši obalni gradovi i jedno i drugo. Zanimljivi ljetovališno i zanimljivi kulturno povijesno. Koliko god to bilo teško pomiriti, nije nemoguće.

Svatko se treba pokušati staviti u kožu hotelijera koji treba birati hoće primiti goste na tjedan i dva, ili će za to vrijeme primiti mnoštvo grupa na jednu noć u prolazu. To je dilema s kojom se nitko ne bi mučio. Naravno da će se orijentirati na one goste koji sobe zauzimaju s tjednom kao jedinicom mjere.

Istovremeno, moramo misliti na one koji nam ne dolaze samo zbog lijepog vremena i čistog mora. Ma koliko ih lijepo vrijeme veselilo, ono nije u fokusu njihovog interesa.

Određeni broj hotela u nekom mjestu u zaleđu Zadra, nadomak gradu bio bi pravo rješenje upravo za takve. Kulturne turiste. One kojima nije osobito stalo do bilo koje vrste razmetanja, ali zato onih čija riječ, po povratku kući, puno znači. Lako bi bilo dovesti ih i odvesti. Prihvatljiv sustav taksi prijevoza već postoji i treba vjerovati kako će ići na bolje. Razvijanje sustava javnog prijevoza je svjetski trend kojem ćemo teško umaknuti. Na ovakav bi način mogli zadovoljiti mnoge.

Potencijalne hotelijere koji nisu spremni na prvokategorničku klasu natjecanja, niti na toliku investiciju.  Lokalne sredine kojima bi to donijelo sasvim novu kvalitetu. Touroperatore kojima je smještaj u Zadru rak rana. I nadasve, naravno, goste kojima bi pružili novu mogućnost. U slavnom zadarskom zalazu sunca, orguljama i solarnoj instalaciji ne mogu uživati gosti u dnevnom prolazu. Da bi to vidjeli, moraju boraviti ovdje ili u neposrednoj blizini.

 

Skijaška stigma

 

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 12.01.2011.)

 

            Kad čovjek dođe u neke godine, kao što su ove moje, vlastiti mir i odsustvo svega što bi ga moglo bez potrebe uznemiriti stavlja na prvo mjesto. Pogotovo kad kroz mladost dosta toga istutnji. Imao sam priliku dosta puta biti pratitelj velikim grupama na dočeke Nove Godine. Redovito su naglašavali kako se uopće ne moram ustručavati povesti koga svoga sa sobom. Da ne budem samo u njihovom, tek stečenom, društvu. I bilo je tako. Ne mogu reći da mi je svaki put bilo loše. Dapače, bilo ih je i za dugo, ugodno pamćenje. Mnoge od tadašnjih svečara i danas rado susrećem. To ipak ne mijenja moje sadašnje raspoloženje kada mi je najdraže biti u uskom krugu prijatelja. Društvu kojem buka dopire samo izvana. Buka raspojasanih svečara i neizbježnih petardi.

            Neizbježni član svakog takvog, kućnog društva, je i televizija. Toliko smo se navikli na svjetlucavog člana obitelji da ga znamo satima i ne primijetiti. Za mnoge je to sasvim siguran kriterij člana obitelji.

            E pa tako, s televizijom u društvu, uplovih i u ovo novo ljeto. U našem slučaju bio je nazočan i radio koji od svoje programske sheme ne odstupa niti malo. Pa je tako nakon ponoći radio emitirao vijesti, a slijedile su i one na televiziji. Pa tako kroz sve praznične dane. Vijesti moraju ići i onda kada se ništa ne događa.

            Tako samo danima gledali i slušali premijerku Jadranku Kosor i na koji je ona način u Novu brodila, te što je pri tom zborila. Neposredno nakon toga, bez izuzetka i promašaja, nabrajalo se koliko će naših zemljaka ove godine na skijanje.

            Iznosile su se sve moguće statistike. Od onih, relativno pouzdanih, što broje prelaske granice pa do onih napuhanih, iz press-release ureda velikih putničkih agencija. Da bi potonji bili uvjerljiviji, u potpisima govornicima nije pisalo gdje rade, već je iza imena stajalo djelatnik putničke agencije. U svakom su slučaju gotovo sve te reportaže bile u nekakvom optužujućem tonu. Niti jedna nije prošla bez naglaska na teška, krizna, recesijska, depresijska vremena u kojima neki, eto, imaju love i za takve obijesti kao što je skijanje u inozemstvu.

            Svega se i svačega nabrajalo i bome nabrojilo. Počelo bi se s velikim brojevima putnika što, zamisli čuda, odlaze na inozemne terene. Kao da naših nešto naročito uopće ima. Nastavljalo bi se s cijenama skijaških aranžmana u rasponima od-do. Kao da to nešto znači i govori o stvarnoj prodaji. Obilazilo se dućane u potrazi za ponudom i cijenama opreme. Kao da svi svake godine kupuju novu. Zapitkivalo se, kroz prozore auta, kuda idu i zašto uopće idu. Kao da su im dužni reći. I tako u beskraj. Skijaši su zamalo ispali nedovoljno svjesni, skoro pa neprijatelji onog nečeg što se nekad nazivalo stabilizacijskim programom.

            Da se razumijemo. Ni na kraj pameti mi nije biti ičiji advokat, a još manje sudac. Što se pak snijega tiče, lijepo mi ga je vidjeti na onim sladunjavim fotografijama alpskih pejzaža iako i od samog gledanja imam osjećaj kako ću  pokliznuti i pasti. Na skije sam, iz čiste znatiželje, stao jedan jedini put u životu i to me učvrstilo u strahu. Sa sanjki sam se spasio bacanjem u stranu i sušenje nakon te pustolovine je trajalo puno duže nego ona sama. Dakle, ja nisam skijaš niti zaljubljenik u zimske sportove i radosti. Isto tako nimalo ne zavidim onima koji to jesu. A ‘ko meni brani?

            Međutim, jako mi smeta pojava ljetos nazvana virenje u takujine. Stvarno, što se koga tiče na što netko troši svoju lovu. Ja bih se prvi naljutio kada bi me netko, ni zvan ni pozvan, pitao zašto tako uporno tamanim cigarete. I najjednostavnija računica s malo-više-od-kutije-dnevno daje ukupnu svotu od sigurnih tisuću eura godišnje. Po čemu sam ja, ili itko meni sličan, pametniji od onih koji ne puše, ali toliko izdvoje za zimovanje. Ako im je to gušt.

            Još više mi smeta potcjenjivanje. Bilo koga ili čega. Ma koliko šaljivim tonom bilo izrečeno. Svojevremeno sam pisao o različitim kriterijima koje imamo za svoje inozemne goste, ovisno o zemlji porijekla. Pa sam rekao kako nam je zapadnjak kad za ručak jede salatu osvješten čovjek koji pazi na svoje zdravlje, a kada to radi «supatnik» iz neke od tranzicijskih zemalja onda je jadnik koji nema za bolje. Tako sada sa svih strana kreće sprdnja na lonce pune sarmi i pašta-fažola, prijenosne frižidere krcate svježeg i suhog mesa. Možda je u pitanju siromaško guranje u više slojeve. A možda je u pitanju praktičnost jer je riječ o jelima koje je lako podgrijati i na brzinu postaviti na stol nakon dugog dana na snijegu.

            Jedino što je iz tih pustih izvještaja i doživljaja nenarodnih elemenata potpuno izostalo je ono što su skijaši isticali. Idu se odmoriti.

            Odmoriti se negdje gdje im dani neće započinjati i završavati crnilom. Gdje ih neće svakodnevno zasipati ružnim i tužnim vijestima, predviđanjem još goreg i težeg. Gdje se, ravnopravno sa živim ljudima od krvi i mesa, za dominaciju eterom ne bore sve moguće aveti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sjećanja na strah, ovaj sada strah i budući strah. Mjesta na kojima mogu predahnuti od stresa i pritisaka okruženi ljudima dobre volje,  u opuštenoj atmosferi.

            Odlaze na mjesta posvećena opuštanju i uživanju. Mjesta koja služe pružanju kratkotrajnog zaborava od onog što ih je, po staroj narodnoj uzrečici, od kuće otjeralo. Ma koliko kome smetalo ili ne razumio, ali to je jedino čemu bilo koji odmor uopće služi.