Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the tag “Rovinj”

Q

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 06.06.2012.)

 

Ministarstvo turizma donijelo je dokument poznat pod nazivom Q Pravilnik, s ciljem da upravo taj znak (Q) vremenom učvrste kao jamstvo kakvoće (quality). Uveli su engleski znak u našu abecedu kako bi bio prepoznatljiv potencijalnim stranim gostima koji će, vođeni hrvatskim priznanjem, hitati baš u tako označene objekte.

Ove su godine dodijelili i prva priznanja. Znakom, koji tek treba postati prestižan, okitili su se hoteli Monte Mulini u Rovinju, Le Meridien Lav kraj Splita i Valamar Lacroma Dubrovnik.

Što bi se reklo, prvo pa ćorak.

Ne, naravno, zato što ova trojka ne bi zasluživala priznanje za kvalitetu svog posla i djelovanja. Dapače. Itekako zaslužuju priznanja i nagrade. Ali u kakvoj i kojoj konkurenciji?

Kakvog smisla ima dodjeljivati ovakvo lokalno priznanje pripadnicima visoko etabliranih i rangiranih svjetskih hotelskih lanaca. Ustanovljenih davnih godina u svijetu koji je oduvijek i bio bitno kompetitivniji od nas. Nastalih udruživanjima, križanjima, ujedinjavanjima i okrupnjivanjima velikih i jakih u nastojanjima da budu još veći i još jači. Globalnim firmama čije su finese brusili vrhunski stručnjaci kojima su godine u takvim firmama bitna, jako bitna, skalina u osobnoj međunarodnoj menadžerskoj karijeri.

Ne treba niti sumnjati kako je naše Ministarstvo u svojem aktu naglasilo kako ovu oznaku dodjeljuje isključivo i jedino s dobrim namjerama. Podizanjem kvalitete hrvatske turističke ponude i njenoj prepoznatljivosti na globalnom tržištu.

Upravo zato je riječ o ćorku, pucnju u prazno, pogotku u ništa. Svi ovi to odavno imaju na svjetskoj razini. Sve te mega firme imaju jasno razrađen plan svake svoje akcije. Kada negdje dođu, najprije pažljivo ispituju teren. Grade, uređuju, dotjeruju, prema vlastitim, davno prostudiranim kriterijima. Tako biraju ljude. Obučavaju ih, pripremaju za obavljanje posla na sasvim određeni način. Onaj koji svaku od tih kompanija čini prepoznatljivom i drukčijom od ostalih. Ma koliko se tu radilo o razlikama u sitnim detaljima, upravo oni su ti koji čine da se negdje osjećamo bolje nego na nekom drugom mjestu. Potencijalnim gostima sa svjetskog turističkog tržišta takva imena znače nešto. Hrvatsko Q im ne znači ništa.

Kad se već krenulo u nagrađivanje kvalitetnih, onih koji svojom ponudom i uslugom odskaču od konkurencije, naglasak je trebao biti na domaćim hotelima i nadasve, malim obiteljskim hotelima. Onima koji bi trebali biti nositelji hrvatskog turizma. Kao što je to i u glavnini mediteranskih zemalja, gdje svako imalo važno turističko središte ima više hotela negoli ih je u čitavoj Hrvatskoj.

Kad se već krenulo u poticanje kvalitetnih, ne bi li to trebale pratiti i ostale mjere kojima bi se poticalo buduće vlasnike da se upuste u životnu avanturu zvanu obiteljski hotel. Onaj kojeg pamtimo po nasmiješenim vlasnicima. Žveltim konobarima koji nam zapamte ime pa nas tako i pozdravljaju. Odličnim kuharima koji nam spremaju domaću spizu.

Nadalje, kad se hrvatsko Q dodijeli svjetskom brandu koji se globalno ponaša na način kojeg je sam propisao i odredio kao najbolji, koliko to uopće ima veze s onim famoznim lifestylom. Načinom života, kao bitnom odrednicom turističke strategije.

Čiji način života? Naš ili onaj depersonaliziranog lanca mega hotela jasne, unificirane poslovne politike. Treba li napominjati kako je famozni lifestyle, kao bitna strateška odrednica, umotvorina upravo iste ustanove. Ministarstva turizma.

Hrvatski se turizam davno počeo razvijati. Istina selektivno, na samo nekoliko mjesta, na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Zaista je krenulo šezdesetih, a buknulo sedamdesetih godina. Za to vrijeme stvoren je ugled. I u vrijeme Austro-Ugarske, i u vrijeme Jugoslavije, naša su turistička odredišta imala svoje mjesto na turističkim kartama Mediterana. Dakle, puno prije nego su se razvikani svjetski hotelski lanci nametnuli kao sasvim određeni jamac kvalitete.

Na kraju krajeva, nastajali su i rađali se tridesetih godina prošlog stoljeća, a i sami zaista buknuli šezdesetih i sedamdesetih. U vrijeme nagle ekspanzije interkontinentalnog avionskog prometa i njegove demistifikacije u svakom smislu. Pojavom Boeinga 747, za njim DC-10 i L-1011, ta su putovanja postala široko dostupna. U to vrijeme ogromni prijevoznik, američki Pan Am pokrenuo je lanac hotela. Kupovao je ili stavljao pod čvrsti ugovor vrhunske hotele kojima je dodavao brand Intercontinental, kako bi putnicima svoje prve klase ugodio i na taj način. Da im pored vrhunske usluge u avionu, osigura i vrhunski smještaj na zemlji. Naš prvi Intercontinetal je bio zagrebački hotel Esplanade. Ostalo je povijest.

Kako je interkontinentalni avionski promet postajao sve masovniji, a atraktivna se ljetovališta podizala u pustarama tipa Kariba, atlantske obale Afrike ili otočja Indijskog oceana, isti koncept je primijenjen na ljetovališta. Tamo, istina, nije bilo ničega, ali je bilo luksuznih odmarališta. Odande dolazi i famozni all-inclusive. Iz istog razloga. Okolo nema ništa, unutra ima sve.

Ne bi li hrvatsko Q, dakle, trebalo biti u društvu hrvatskih kvadratića koji označavaju hrvatske proizvode i, također, hrvatsku kvalitetu pojedinih proizvoda. U najjednostavnijem, ne bi li hrvatsko Q trebalo biti u društvu kupujmo hrvatsko.

Ne bi li ta oznaka zapravo trebala resiti pročelja onih objekata koji bi jasno davali na znanje kako i sami znamo što i kako radimo. Biti u funkciji razvoja na tragu nacionalne tradicije koja se razvijala i održala u uvjetima kada je nacionalno bilo daleko teže istaknuti nego je to danas.

Međutim ne. Upravo na tragu učestalih gubljenja u orijentaciji, u vremenu i prostoru, naše se, tek ustoličeno priznanje, dodjeljuje nekome tko za njega mari tek iz puke pristojnosti. Hrvatsko Q na pročelju objekta iz svjetskog lanca u njihovom ponašanju neće promijeniti baš ništa. Ali će zato, svakome tko na to uopće obrati pažnju, jasno dati na znanje kako tuđe znanje,  iskustvo i način rada cijenimo više nego svoje. Što je još novoga?

Oglasi

Prevelik stambeni fond

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 06.07.2011.)

 

            Početkom svake turističke sezone u Zadru se uvijek ponovno otvara, nikada zapravo zatvoreno, pitanje noćne buke u centru. Svake se godine stanovnici poluotoka uporno bune i traže razumijevanje svoje, sasvim normalne, potrebe za mirnim noćima i mirnim snom. Svake se godine o tome priča i priča, a ništa se zapravo ne događa. Čak se stječe dojam kako je svake godine sve gore po njih.

            Kada naši čelnici o tome govore, ako se iz izjava izuzme sintagmica «ljetni šušur», ostatak je najčešće nemoguće ponoviti. Nekoliko frazica bez pravog sadržaja je zapravo tek okvir kojem je osnova spomenuta uzrečica.

            Dok te rasprave svake godine iznova počinju i završavaju s prvim danima jesenskog spokoja, svi domaći i gosti, opet sasvim normalno, očekuju kako će im večernji izlazak u grad donijeti nekakvu razonodu, doživljaj koji će ih makar malo odmaknuti od svakodnevne rutine. I potpuno su u pravu. Turističko središte, pa još mediteransko, mora živjeti na ulici  i pokazivati svoj temperament. Mora mirisati po Mediteranu, pa i ako užitak kvari smrad užeglog ulja. Mora vikati i gestikulirati. Mora se dozivati i glasno smijati. To je dio tradicije i uobičajenog stereotipa.

            Možda ćete se zapitati u čemu je onda smisao ovog teksta. Na koji se način opredjeljujem i kome dajem za pravo. Ma koliko, možda, bedasto zvučalo, u mojim su očima u pravu i jedni i drugi. U pravu su ljudi koji od grada očekuju doživljaj. Veći i sadržajniji od onog kojeg im pružaju spomenici, ustanove, turistički vodiči. Ma koliko naše kulturno blago bilo vrijedno i nikoga se ne sramilo, ono ne čini grad. Čine ga ljudi. Oni mu daju timbar, oni stvaraju atmosferu. I ugodnu i neugodnu. Sve ostalo su predmeti raznih veličina i vrijednosti. Tu, svugdje toliko traženu atmosferu, osjećaj, čine i domaći i gosti. Od domaćih se očekuje da animiraju svoje goste.

            Također u pravu su i oni kojma je noćni san potreban za normalno funkcioniranje svakog narednog dana. Oni koji, ništa manje od onih na godišnjem odmoru, trebaju vrijeme za dnevno opuštanje. Ljudi koji bi rado, ako se i samo ako se zažele šušura, pošli negdje dalje od svojih vlastitih prozora. Pa makar za to i platili.

            Gdje bi onda mogao biti odgovor. Zadar je sasvim specifična sredina i lako je naći rješenja koja su nam teško ili nikako primjenjiva. Ako se usporedimo s drugim dalmatinskim gradovima, lako ostajemo kratkih rukava.

Stradun je kraći od tristo metara, Korčula je i manja. Kalelarga je dugačka gotovo kilometar. Zadarski stambeni fond je jednostavno prevelik da bi pošao na bubanj i prodaju po dubrovačkom ili korčulanskom modelu.

Ako pogledamo Split lako ćemo vidjeti da to nikada nećemo biti. Split je prometno središte velikog i turistički razvijenog područja. Splitskoj zračnoj luci gravitira sve od šibenskog do makarskog priobalja. Gravitiraju joj veliki otoci koje mi nemamo i ne možemo steći. Naši su otoci maleni i mogu se orijentirati samo upravo suprotno od splitskih. Svemu samo ne masovnom turizmu. Onom koji, uz domaće ljude, splitsku morsku luku čini velikom.

Tu bi na scenu trebalo stupiti ono što svijet naziva destination management. Počeo se, kao djelatnost, ozbiljnije razvijati kada su se mnogi svjetski gradovi (veći i manji) počeli ozbiljno suočavati s ovim problemom. Kada je riječ o manjim mjestima problem je često riješen upravo po ovom modelu kojeg vidimo kod Dubrovnika, Korčule, Rovinja, Poreča i ostalih manjih urbanih cjelina. Život se polako iselio iz središta i zauzeli su ga turistički sadržaji. Veći su gradovi imali i veći problem. Svaki mu je doskočio na neki svoj način.

Iskustva su različita, ali jedno je zajedničko. Na tom su pitanju godinama radili timovi stručnjaka, sučeljavali su mišljenja i stavove, donosili ideje i projekcije. Nakon, na taj način donesenih odluka, trebale su godine ulaganja i ustrajnosti dok se nisu provele u djelo i makar u većini ostvarile. Nikada niti jedna projekcija nije ostvarena do kraja. Otpori i naknadno iskrsle prepreke su redovito bile prevelike.

Znam da je jako teško funkcionirati u okvirima pravila destinacijskog menadžmenta kad ne postoji nacionalna turistička strategija. Isto tako, nema nikakvog smisla, ma koliko mnogi na tome radili i zarađivali, donositi ikakvu strategiju turizma, ako ne postoji nacionalna razvojna strategija uopće. Ona koja bi jasno trasirala pravce razvoja, odredila razvojne upornjake i jasno pozicionirala turizam kao djelatnost.

Međutim, postoji nešto drugo. Postoji inventarizacija. Također nikada do kraja provedena, iako se nekoliko puta počinjalo, pa potom prestajalo, odustajalo. Jasno nabrajanje svega s čim raspolažemo. Kada se taj posao jednoga dana obavi, mnoga će pitanja dobiti barem naznake odgovora. Nametnuti će se sami.

Potpuna i realna inventarizacija bi trebala smanjiti manevarski prostor improvizacijama i paušalnim rješenjima. Onima od izbora do izbora. Naime, kada kažemo da je Zadar grad između pet nacionalnih parkova, nismo rekli ništa ako ne kažemo i kako to možemo realno koristiti. Ako ne kažemo da smo istovremeno sredina s kroničnim nedostatkom hotelskog smještaja, a sumanutim viškom apartmanskog. Hotelski gosti su zahvalna klijentela za izletničke i pripadajuće djelatnosti. Apartmanski nisu. Ako se na isti list inventarskog papira stavi da nam nedostaje hotelskih smještajnih jedinica, samo po sebi se nameće da ih treba stimulirati. Ne samo kreditnim linijama i financijskim poticajima, nego i aministrativnim. Od zemljišno knjižnih, pa nadalje.

Svaka Uprava koja to prizna dati će sebi velikog i odgovornog posla. Puno većeg od brbljanja o ljetnom šušuru i tome sukladnih frazica.

Post Navigation

%d bloggers like this: