Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the tag “promjene”

Pamet i inovacije

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 22.08.2012.)

 

Sve od kada radim gubim živce na nered i nepravilnosti koje je zapravo vrlo lako riješiti. Ne govorim sad o nekim dubokim, strukturnim promjenama za koje uvijek treba promišljanja, zrelosti, iskustva i nadasve, dobre namjere. Odnosno, namjere za opće dobro.

Oko toga se i ne treba osobito uzbuđivati. Tome treba ozbiljno pristupiti, promisliti što i kako se želi, na koji način to postići. Ispravnost vizije i onoga što i kako uvjetuje ispravnost namjere za opće dobro.

Međutim, postoji svakodnevno toliko sitnica oko kojih bez ikakve potrebe gubimo živce, vrijeme, strpljenje, zdravlje. U korijenu mnogih takvih, gotovo pa redovnih ekscesa je nagomilana administracija i sve zamke koje nam postavlja. Nebrojeni obrasci na koje pišemo zapravo uvijek iste podatke.

Puno puta sam tako predlagao rješenja koja je redovito bilo lako provesti u djelo. Da je bilo volje. Nije je bilo, jer su redovito podrazumijevala pojednostavljivanje administriranja i svođenje istoga na samu bit. Evidentiranje i ništa više od toga. Naravno da nije bilo volje jer su činovnici oduvijek bili dragocjeni sloj kojeg se ne možemo samo tako lišiti. Zato je uvijek bilo lakše (nekima i slađe) ljude iz produkcije maltretirati bespotrebnom papirologijom, nego nekom činovniku jasno reći kako to što radi zapravo nikome nije potrebno jer je odrađeno. Evidentirano je bilo i prije nego je dokument do njega uopće došao.

Kad bi me htjeli ušutkati onda bi vikali kako se samo ja uvijek nešto bunim i kako samo meni uvijek nešto smeta. Ako bi se odlučili na blaži pristup onda bi mi govorili kako sam deset, dvadeset ili više godina ispred svoga vremena. Nekoliko je slučajeva gdje se to pokazalo i istinom, jer su neki od mojih davnih prijedloga, kao tuđe inovativne ideje, stvarno zaživjeli nakon kojeg desetljeća od mojih prvih prijedloga. Autori tih inovacija su bili iz redova onih koji su me svojevremeno glasno stišavali, a ne oni koji su me blago upozoravali neka ne srljam.

E pa tako mi je ovih dana, inovativnom i pametnom, jedan od najdražih rođaka skrenuo pažnju na objavljeni natječaj za inovacije u turizmu. Nisam pokazao neko oduševljenje, ali ipak.

Ova mi sezona ni po čemu ionako nije bajna.

Japanaca jedva u tragovima, u odnosu na prijašnje godine, nakon katastrofe koja ih je pogodila lani. Disciplinirani kakvi jesu, rade i ne pomišljaju na odmor. Masovno su aktivirali i umirovljenike na projektima obnove i pojačanoj proizvodnji.

Kruzeri su ove godine u Zadru jedva k. Gora je u tom smislu od preklanjske, za koju smo govorili da je jeza.

Divlji i ilegalni vodiči haraju ove godine gore nego iti jedne prije. Trebalo je malo baciti oko po gradu oko blagdana Vele Gospe. Nebrojene grupe (pretpostavljam na proputovanju za Međugorje) su hodale gradom. U pratnji civilnih vodiča, svojih pratitelja ili svećenika koji su im važno tumačili o Zadru. Često s otvorenom knjigom u rukama. Na fotografiji bi prepoznali objekt, a onda na glas čitali što o njemu tamo piše. Ali, riječ je o uobičajenoj pojavi koja, osim legalnih, ovlaštenih, turističkih vodiča ne pogađa baš nikoga.

Dakle, zašto ne. Dadem ja mozgu malo posla, bez obzira ne nemilosrdne vrućine. Nekoliko stvari se dosjetim, neke povučem iz memorije od prije. Glavna misao vodilja mi je bila kako, bez osobitih investicija, unaprijediti postojeće stanje u turizmu. Kako olakšati i pojednostavniti pojedine segmente bez kojih se turistički proces ne može odvijati.

Nije riječ ni o kakvim revolucionarnim promjenama. Prvo zato jer osobno nisam niti malo sklon bilo kakvoj revoluciji, a drugo, zato jer su za to potrebni veliki novci. Oni koje nemamo. Očekujemo ih stalno od nekakvih fantomskih investitora i developera koji, eto, samo što nisu došli. Jedva čekaju, ali ih ipak nešto priječi na nahrupe k nama s vrećama valute. Ovo moje nije bilo niti blizu nekakvim miami-hollywood naseljima u pustari kojom sada haraju jedino poskoci. Nešto što bi koštalo milijarde i dalo nova radna mjesta.

Moja su se razmišljanja zadržala u okvirima koje imam i željom da postojeće stvari radimo efikasnije, lakše. S manje troškova, dakle unosnije.

Rođak mi natukne da provjerim formu u kojoj bi to trebalo biti napisano. Zaguglam ja tako do MINT-a (tako oni sebi službeno tepaju, MIN od ministarstvo, T od turizam) i vidim.

Istina, javni natječaj je objavljen i uz njega pripadajući obrazac kojeg treba ispuniti. Dakle, tko si, što si, odakle si. Dobro, to je normalno. Dalje te pita koliko bi to koštalo, koja poslovna banka stoji iza toga, koliki te kapital prati, pa sve tako redom.

Pročitam sve dva puta i ne mogu shvatiti da je riječ o natječaju za inovacije. Sve zapravo puno više nalikuje natječaju za investicije. Bez obzira što obje riječi počinju istim slovom, ne bi ih baš trebalo brkati.

Nisam uspio shvatiti zašto bi bilo koja poslovna banka trebala stajati iza rješenja koja pojednostavljuju djelatni proces, ili ga olakšavaju. Zašto bilo koja ideja oko unaprjeđivanja postojećeg ne bi valjala ili ne bi bila prihvaćena, samo zato jer je neka banka prethodno nije prepoznala kao svoj interes.

Koliko bi inovacija na ovom svijetu na taj način ostalo samo nečija zamisao da se svaki put moralo trčati u banku po potvrdu.

Tu se, po ne znam koji put, uvjerim da pamet, sama po sebi, zbilja nije dovoljna. Možemo imati ideje, dobre i loše, prihvatljive i neprihvatljive, izvedive i neizvedive. Možemo biti nekima napredni, nekima dosadni. To jednostavno nije dovoljno.

Nešto sasvim drugo je praktično primijenjena pamet. Pogotovo ako je harmonizirana s bankarskim sustavom. Nije dovoljno da pamet prepozna lovu. Daleko je važnije je da lova prepozna pamet. Za to treba imati vezu, a ja je nemam.

Oglasi

Utiha

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 18.01.2012.)

 

Utiha je lijepa hrvatska riječ i označava pojavu nama svima dobro poznatu pod regionalizmom bonaca. Sve je mirno, tiho, ništa se ne čuje. Spokoj.

Tako bi se nekako dalo nazvati ovo što nam se sad događa u turizmu. Ništa. Sve je ovdje. Hoteli, restorani, autobusi, brodovi, vozači, vodiči. Sve sniva nekakav zimski san. Tek tu i tamo ometan kakvom grupicom koja, ili ne voli snijeg, ili koristi prednosti izvansezonskih cijena. Ne mare što će trpjeti hladnoću, kisnuti, kratke dane i duge noći, ako će pri tom, za puno manje novaca, vidjeti ono što žele.

U ovim mjesecima više od toga se ne može niti očekivati. Do pred samo koju godinu nije bilo ni njih. U punom smislu riječi smo snivali zimski san.

Jedino novo, što ovu godinu vrlo razlikuje od prethodnih, je činjenica da smo u nju ušli predvođeni novom vladom. Vladom koja sebi nije mogla, niti u snovima, poželjeti onu famoznu poštedu od sto dana. Običaj uvriježen u uljuđenim sredinama. Onima kojima nisu potrebne velike i nagle promjene, kao što je to slučaj s nama.

Prošlo je vrijeme, u očima mnogih turističkih profesionalaca beskonačno dugo vrijeme, vladavine Damira Bajsa. Taj će me lik valjda, ni krivog ni dužnog, doživotno proganjati poput noćne more.

Poznam sebe. Svako toliko mi neka slika ili misao presretne mozak iz čista mira. Najčešće to ovisi o raspoloženju.

Kad sam dobre volje padaju mi na pamet anegdote i dogodovštine koje uveseljavaju mene i družinu.

Kad sam loše volje ili ljutit, padaju mi na pamet samo likovi i događaji koji me još gore razljute i razgoropade.

Bivši ministar sasvim sigurno spada baš u takve i nema nikakve sumnje kako će i u budućnosti, ne samo u prošlosti, biti sukrivcem mnogih mi nervoza.

No, pustimo njega. Što je, tu je. Prošlost ne možemo mijenjati, ali zato, barem malo, možemo utjecati na sadašnjost i budućnost. Namjerno kažem barem malo, jer je u globaliziranom svijetu smanjen utjecaj i velikima, a kamoli ne bi bio smanjen malenima kao što smo mi.

Upravo utjecaj na sadašnjost i blisku budućnost očekujemo od nove vlade, a moja branša prvenstveno od novog ministra turizma. Kažu da je čovjek od struke i stručnog znanja. Najavio je jako puno toga, a sada odjednom utiha. Bonaca. Ni riječi.

Ugazili smo u drugu polovicu siječnja. Uskrs, s prvim većim dolascima, je pred vratima, dok mi tapkamo u mjestu. Svi nešto očekujemo, a da ni sami pravo ne znamo što.

Očekivanja su nam velika. Velika meta. Teško nam je za toliku metu smoći municije, jer je u šumi godinama zanemarivanih pitanja jako teško odabrati prava stabla.

To je, vrlo vjerojatno, i novom ministru među najvećim problemima. Selekcija. Odabir čemu se posvetiti odmah, a što može staviti na čekanje.

Međutim, vrijeme svakim danom prolazi i manevarski prostor se smanjuje. Kad dođu prvi gosti u velikim dolascima, bit će kasno za promjene. Ne zato što nisu potrebne i dobrodošle, nego zato što se mi u dnevnoj operativi nismo tada u stanju, niti imamo uvjeta, prilagođavati bilo čemu. To je vrijeme kad treba raditi. Kad traka jednom krene svako zaustavljanje može prouzročiti samo štetu.

Operativno polje se u zadnjih dvadeset godina strukturno potpuno promijenilo.

Tada su posao vodila velike firme. Veliki tour operatori su vodili brigu o prodaji. Velike putničke agencije su vodile brigu o terenskoj realizaciji programa. I kod jednih i kod drugih su postojali timovi pravnih i ekonomskih stručnjaka koji su čitavo vrijeme pratili sve važne papirnate promjene. Zakonske i računovodstvene. Operativci su bili tamo samo zbog svog posla i radili u zadanim okvirima. Okvire su razradili neki drugi.

Danas je to sasvim suprotno. Veliki tour operatori, ako su uopće opstali, skriveni su iza internetskih stranica. Velike putničke agencije s timovima raznih stručnjaka postoje samo u sjećanjima. Glavninu posla odrađuju male agencije i firme od jednog-pa-do-dva-ili-tri čovjeka.

Kad krene sezona, a redovito ozbiljnije kreće s Uskrsom, mi svi doslovce trčimo za poslom. Bez obzira na to odrađujemo li naručeno ili trčimo za novim narudžbama. Moramo zaraditi za život. Podmiriti dugove nagomilane preko zime bez ozbiljnih prihoda i skupiti zalihe za zimu bez ozbiljnijih prihoda što dogodine ponovno dolazi.

Tada nema vremena, ni uvjeta, za ozbiljnije promišljanje. Nema vremena za promjenu software-a i učenje novih direktorija. Sezona je vrijeme koje se odrađuje. Primjenjuju se stečena znanja i skupljaju nova iskustva.

Zakonodavne, regulatorne, strukturne i bilo kakve bitne promjene, u sezoni samo bespotrebno skreću pažnju s biti. Još bespotrebnije doprinose nervozi i napetosti, kojih u to vrijeme, ionako  ima na pretek.

Bit svake sezone je dobro odrađen posao. Poštivanje rokova i termina. Nepokazivanje nervoze i napetosti. Usredotočenost na uočavanje ne strukturnih, nego dnevnih, operativnih, problema i njihovo rješavanje.

Ova utiha jednostavno ne obećava puno dobroga. Po svemu je već sad, a kamoli za mjesec ili više dana, kasno za promjene u sezoni koja kuca na vrata.

Od nove vlade se, između ostaloga, itekako očekuje da prekine praksu laboratorijskog zaključivanja i donošenja odluka. Toga smo i previše imali i progutali. Očekuje se da konačno nešto pita i produkciju. Vojsku malenih što, na terenu, odrađuju glavninu posla. One bez kojih su i najveće zamisli, najbriljantnije laboratorijske ideje, tek mrtvo slovo na papiru. Mnogobrojne male putničke agencije, vodiče, obiteljske hotele i pansione, brodare i autobusere.

Svih nas koji nikad nismo imali niti jedan, a kamoli sto, dana za uhodavanje.

Koliko smo samo laži čuli

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 04.01.2012.

Čuli smo jako puno toga što Europa navodno ne pozna i ne prizna, a mi moramo u korak s njima. Čuli smo jako puno o tome kako mnogo toga ne bi bilo loše, ali je jednostavno neizvedivo. Tehnički neizvedivo.

Počnimo od PDV-a. Uporno nam se govorilo kako je nulta stopa PDV-a Europi nepoznata i kako nam nije dopuštena. Odjednom, kada je ozbiljno riječ o tome da se uvede nekoliko stopa PDV-a, otkrivamo kako je europskim zemljama nulta stopa itekako poznata. U širokoj je primjeni, pače čak. U rasponu od lijekova, preko knjiga i novina do prehrambenih artikala. Malo koja zemlja je zapravo nema. Nulta stopa za pojedine proizvode i usluge postoji gotovo u svakoj od zemalja Unije. Jedinstvena porezna stopa postoji samo kod naših istočnih susjeda. Onih kojima bi mi htjeli biti nekakav lider u tu istu Uniju. Ma baš.

Dakle, svaka zemlja za sebe, prema vlastitoj situaciji, gospodarskoj, socijalnoj i inoj, određuje stope Poreza. Postavlja vlastite prioritete i, ipak, brine o socijalnom statusu građana. Ne samo o punjenju proračuna.

Primjenjuje različite stope i u velikoj mjeri povezano s tim koliko joj je koja grana gospodarstva bitna. Zemlje kojima je turistički prihod itekako bitan, a bitan je gotovo svakoj, vlastiti turizam rasterećuje od visokih poreznih stopa, da bi ga učinila konkurentnijim na međunarodnom turističkom tržištu tog trena. Stimulira ulaganja u nove objekte i podizanje kvalitete postojećih, da bi ga održala konkurentnim na duge staze.

Nama se servirala priča o tome kako je tehnički teško, gotovo nemoguće provesti u djelo. Porezna uprava bi poklekla, izgubila se, pred tako teškom zadaćom.

Mene, glupavog kakav već uobičajeno jesam, sada zbunjuje nešto drugo. Ako se dobro prisjećam sredine devedesetih godina prošlog stoljeća, kad se PDV uvodio, naši su se porezni stručnjaci rastrčali po čitavoj Europi, ako ne i svijetu, upijati iskustva glede primjene i provedbe istog. U mom prijevodu to samo može značiti kako su sustav Poreza na dodatnu vrijednost prepisali. Nakon toga ispada da su oni tamo prepisali od naših. I to su oni tamo prepisivali loše. A naši nisu tamo išli učiti i proučavati, nego držati nastavu i održavati seminare i javne tribine.

Nikako ne bi moglo biti da su naši prepisivali loše. Jer, da su prepisivali dosljedno, ne bi ih zbunjivale različite stope. Ponajmanje nakon petnaestak godine primjene. Po svemu stvarno ispada da je Europa krivo prepisala od nas i onda to nadalje sve krivo primjenjuje. Valjda su sada tamo gdje jesu. U dubokoj krizi i recesiji. Za razliku od nas, Srbije i Crne Gore, koje se također slijepo drže jedne stope. Valjda baš zato naši imaju ambiciju biti lider u regiji. Da spase što se još spasiti dade.

Druga priča koja nam također godinama dolazi iz svih mogućih izvora je ona o fleksibilizaciji radnog vremena. Turizam, pogotovo njegov ugostiteljski dio, hoteli i restorani, vapi upravo za tim. Postoje radna mjesta kojima nitko ne poriče potrebu, bez njih se ne može. Ali imaju vrlo nezgodu manu da se ne uklapaju u shemu koju bi državnim činovnicima bilo moguće provoditi. Onu o radnom vremenu. Naime postoji samo jedna formula. Cilo ili po. Dakle, netko je zaposlen u punom radnom vremenu ili na pola radnog vremena. Država poreze i doprinose znade računati i pratiti samo u toj varijanti. A zašto?

Ne bih ulazio u velike analize. Za to nema ni mjesta ni opravdanja u ovakvoj novinskoj rubrici. Ne bih nabrajao sva ona radna mjesta kojih je u turističkoj sezoni, a kamoli izvan nje, potrebno svega nekoliko sati, ili tek koji dan tjedno. Uzmimo za primjer samo knjigovođe i počnimo s vrlo jednostavnim pitanjem. Može li se bez njih? Odgovor je također vrlo jednostavan. Ne može. Za svaku firmu, ma koliko malena bila, knjigovođa je vrlo važna osoba. Kad govorimo o malom obiteljskom hotelu, restoranu ili čemu sličnom, ma koliko knjigovođa važna osoba bio, nema niti pola radnog vremena dnevno. Postavlja se pitanje zašto nije moguće da jedna osoba, knjigovođa, bude zaposlenik nekoliko takvih objekata. Da mu svaki od njih, u punoj formi i iznosu, uplati na konta onoliko koliko za njih radi. Makar to bilo i pola jednog radnog vremena tjedno. Mnogima više od toga niti ne treba. Plaća plus porez plus doprinosi. Da taj isti knjigovođa pri tom ne mora imati svoju firmu, ispostavljati račune s PDV-om, opterećenu svim mogućim davanjima i nametima, uključivši onaj famozni da plaća samo zato što ima firmu i odgovorno se brine za vlastiti opstanak. Postoji naime i taj. Dovoljno je biti poduzetnik da bi se plaćao namet na tu činjenicu. Pod prijetnjom ovrhe.

Možda bi država od, na taj način zbrinutih knjigovođa, u konačnici uprihodovala manje. Ali bi s druge strane dobila više. Svi poduzetnici bi tu uslugu, na ovaj način, platili manje i manje bi njih angažiralo fušere i prodavalo priču kako sve rade sami. Kutak za obavljanje takvih poslova ionako ima svatko tko vodi i najmanju firmicu. Još k tome, neovisno o tome tko vodi knjige, odgovorna osoba je uvijek vlasnik firme i njen direktor. Nije knjigovođa.

To je također nešto što Europa itekako pozna. Nema ništa čudno u tome da se plaća u pojedinim djelatnostima ostvaruje kod više poslodavaca.

Kada se govori o fleksibilizaciji radnih odnosa i vremena onda nije riječ samo o bukvalnom trčanju za poslovima od grada do grada. Postoje i ovakva, inteligentnija rješenja. Čak i u onim zemljama u kojima većina stanovništva živi u iznajmljenim, podstanarskim, a ne vlastitim stanovima i kućama.

Ovo su samo dva mala primjera o lažima kojih smo se naslušali, a prvenstveno su služili opravdavanju neinventivnosti, lijenosti, nesposobnosti državnog aparata. One hrpe nesposobnih i uhljebljenih, prestravljenih pred svakom promjenom. Čak kada je promjena na bolje. Kod promjena se vidi koliko tko zna što radi. I po tome kakve primjedbe daje i na koji način prihvaća i provodi novo.

Post Navigation

%d bloggers like this: