24.Marin u glavnoj zgradi kuca na vrata

Tehničar je, prema dogovoru, pozvao Marina mobitelom desetak minuta prije nego je došao pred njegovu kuću i malo poslije pet sati toga jutra već su bili na cesti. Četiri sata do Zagreba s pauzom negdje na auto putu, malo kroz zagrebačke gužve i do deset su trebali biti u glavnoj zgradi.

U firmi je vladao nepisani «dress code». Nikada to nije bilo jasno rečeno ali nije se očekivalo da bilo tko dođe na posao u trapericama. Za tehničare se toleriralo da budu ležernije odjeveni, ali jeans je bio odjeća samo za slobodno vrijeme. Pa makar bio iskićen ne znam kojim dizajnerskim markicama. Marin je, kao inženjer, trebao biti odjeven u štofane hlače, sako i imati vezanu kravatu. Nije ga to naročito smetalo, jer je i inače pazio na odijevanje, ali čim je to postalo neka vrsta pravila, pogotovo nepisanog pravila, išlo mu je na živce i najradije bi tamo došao u trapericama i majici. Čak se pronijela i priča kako svi nastoje izbjegavati zelenu boju jer je glavni gazda, došljak iz Njemačke, iz glavnog sjedišta tvrtke, ne voli. Marin nije mogao točno znati koliko je to bila istina jer ni s kim nije bio u tako dobrim odnosima da bi ga to mogao pitati, ali dotičnoga je i inače zvao «gubernator». Nije točno znao je li ovaj zbilja toliko apsolutan u svojoj vladavini ili zapravo mnogima ispod sebe samo služi kao neka vrsta pokrića. Dovoljno je bilo reći «glavni tako hoće» pa da svaka diskusija zamre i prije nego je počela. Marin nikada nije s njim razgovarao osobno da bi mogao znati što je prava istina, ali bio je gotovo siguran kako su mnogi «gubernatorići» u ovom, novopridošlom liku, našli odličan zaklon. Svatko mu je bacao poneku kost i svaka ona u koju bi ovaj zagrizao predstavljala je malu pobjedicu za nekog od niže rangiranih direktora i direktorčića i glumila bi, u formi kuloarske priče, orden na grudima junaka. A kandidata za status junaka (makar jednodnevnog) bilo je na pretek. Neki se (barem tako kazuje interna legenda) nisu libili niti prijedloga kako bi toaletni papir trebao biti u korporativnim bojama. Nije to bilo ni toliko ludo budući da su pločice u toaletama bile upravo te boje. Ne zna se je li to slučajno ispalo tako ili se netko i na taj način pokušao dodvoriti novim vladarima.

Svaki Marinov dolazak u sjedište tvrtke bio je doživljaj i iskustvo za sebe. Nikada ga nije zbunjivao Zagreb sam po sebi. Proživio je u Zagrebu najljepše godine života. One studentske. Imao je sasvim solidan studentski standard i nije morao, poput mnogih svojih kolega, svaki slobodan trenutak koristiti za pronalaženje izvora sufinanciranja. Imao je sasvim dovoljno i kada bi ponešto i radio bilo je to više zbog druženja nego zbog potrebe za novcem. Janko i Dragica nikada nisu dopuštali da njemu nešto nedostaje. Oni su se stiskali i više nego su morali, ali za njega je uvijek bilo. Nikada ne osjetivši oskudicu imao je u tih pet studentskih godina i vremena i prilike zaviriti u svaki kutak grada kojeg je tada zavolio i osjetio kao neku vrstu drugog doma. Bio je rado viđen u društvu i sklopio tada prijateljstva koja su se održala do današnjih dana, kako s kolegama iz drugih gradova tako i s domaćima. Ostali su u vezi i redovito se javljali jedni drugima. I ovaj put je imao program aktivnosti, izvan službenih, kod jednog prijatelja, kolege s godine, domaćeg čovjeka. Bio je to pravi «purger», neka vrsta koljenovića, generacijama nastanjenih u Zagrebu, kojeg je smetao i vrijeđao hrvatski stereotip po kojem u Zagrebu teče med i mlijeko.

Nije Marina zbunjivao Zagreb. Zbunjivalo ga je sjedište tvrtke. Kako ove u kojoj radio, tako i svake druge s kojima je surađivao. Uostalom, sva su sjedišta i bila u Zagrebu. Slično se osjećao i svaki njegov kolega iz neke druge firme s kojim je bio u kontaktu i toliko prisnim odnosima da razgovara bilo što drugo osim službenoga. Kad god bi se našao u ovoj zgradi, osjećao se kao u nekoj vrsti inverznog, izokrenutog zoološkog vrta. Kao da su posjetioci (gledatelji) ovi u kavezima, a egzoti su posjetitelji. U koju god bi sobu ušao, pogotovo ako ne bi naišao na poznatu osobu, gledale su ga oči pune znatiželjnog čuđenja. Kad god bi postavio neko pitanje, odgovoru bi redovito prethodio izraz čuđenja,  nijemo skanjivanje oko mogućih odgovora kao da je postavio znanstvenu zagonetku o čijem rješenju ovisi mnoga sudbina.

I toga se jutra sve ponovilo. Kako su direktori imali svoj, menadžerski kat na vrhu zgrade, jedna od omiljenih aktivnosti svih ostalih bile su selidbe po zgradi. Ako ste dolazili rjeđe od barem dva puta godišnje vjerojatnost da nekoga nađete tamo gdje ste ga zadnji put ostavili bila je minimalna. Jasno, ponovilo se i ovaj put. Služba tehničke potpore bila je jednom davno u podrumu zgrade, zatim su zaključili kako je bolje da svaki kat ima dio tehničke potpore za sebe, da bi najnovije bilo kako nema veze gdje su oni fizički unutar zgrade pa su se opet selili. Ali više ne u podrum, nego su zauzeli veći dio drugog kata, od pet koliko je zgrada imala. Ne znajući za to, Marin se  uputio na treći kat gdje je prije svojih sedam mjeseci bio ured u koji je išao. I ne gledajući pločicu s imenima ušao je u sobu u kojoj su sjedile četiri žene, dotjerane kao za modnu reviju. Odjeća, ne one. Ušao je u sobu puput vjetra, kako je uvijek običavao i prije nego je vrata širom otvorio, povikao:

–        Di ste pizdeki, stiže pizdun od kalibra!

Četiri dostojastvene matrone uperile su u njega četiri para očiju punih začuđene znatiželje. Progovorila je ona koja je očito uživala vodeći status po kriterijima senioriteta:

–        Izvolite mladi gospon. Koga vi trebate?

Ton, hladnoća i držanje zračili su onim po čemu bi Marin vjerojatno od prve prepoznao nekog od pomoćnika majordomovog asistenta na nekom velikom dvoru. Osobu koja za krajnji životni cilj ima  povjerljivi status «gospodinovog gospodina».

–        A skužajte, mislim oprostite, ali treba mi razvoj informatike.

–        A da. Oni su sad, mislim, 208. Melita, budite prosim vas ljubazni, pa to provjerite da mladi gospodin više ne luta.

Melita je bila ljubazna i provjerila telefonom. Provjera je rezultirala točnim i preciznim lociranjem ne u 208 nego u 209. To numeričko lociranje bila je jedna od karakteristika čitave zgrade. Samo što se nisu oslovljavali brojevima. Mnogi bi se začudili kada bi znali koliko je odluka ovisilo o tome u kakvim su odnosima dva broja, odnosno dvije sobe. Tražena informacija upućena je najprije vremešnoj gospođi, a ona ju je uputila Marinu.

–        Oni su vam sad u 209, mladi gospodine. A vi ih trebate ….?

–        A, ja sam iz Zadra. Došao sam po neku novu opremu.

–        Naš iz Zadra?

–        Da. Ne bih vam više smetao.

–        Samo napred, mladi gospon. Ubuduće, ak’ kaj trebate sam’ prije nazovite. Tak’ vam bu lakše. Ugodan dan vam želim.

A jebate, što je ovo bilo? Marin je glavinjao prema stubištu iako je običaj u ovoj zgradi bio da se i jedan kat ide liftom.

Spustio se stepenicama za jedan kat i krenuo tražiti sobu 209. Aha, desno. Poučen iskustvom s gornjeg kata na vrata je najprije pokucao pa promolio glavu, sve šutke. S kolegama iz svoga sektora se dobro slagao. Često su, gotovo svakodnevno bili u vezi iako je to uglavnom bilo telefonom, a kolege iz sjedišta tvrtke su češće putovali i obilazili teren negoli su ovi s terena putovali u sjedište. Za razliku od više rangiranih direktora koji su barem dva puta mjesečno, a uglavnom i češće od toga, putovali u Zagreb po svoje mišljenje. Skrušeno je ušao u sobu iz koje ga je dočekalo:

–        Pizdune od kalibra! Kaj si se tak’ stisal? Ak’ ti se sere mogal si to negde putem obavit.

–        A jebite se vi i vaše selidbe. Jebate, uletija san u neku sobu kat gori i naletija na neke punjene tuke.

–        Kam’ si uletil? Koja soba?

–        Jeba vas sobe. Dobro san pogodija vaš kat kako su me gledale. Ja onako ne bi gleda’ crva u trišnji.

–        Koliko filanih pura je bilo u toj sobi?

–        Četiri. Najstarija ima glavu ka’ kaba na tri uva. Jedna se zove Melita.

–        U jeba te. Uletil je Lepoj staroj Štefi. Kaj si ti lud. Ta ti je stara pura šefica računovodstva, pred njom i diše drhte. Sve vidi i sve zna. Kaj, ima onak’ crvenu kosu kak’ aureolu.

–        Baš tako.

–        Bolje ti je nađi kak’ buš to polizal. Jesi dobil lekciju iz ponašanja?

–        Da lekciju. Bi’ će su mi uši još crvene.

–        Još buju ti se dugo crvenile. Taj ti vrag stari niš’ ne zaboravlja. Ak’ si dobil kakv veliki minus vratit’ će ti se kad tad.

–        Pa što ću sad?

–        A niš. Jedino ak nekak saznamo kad bu išla na ručak pa da joj galantno privučeš stolac. To ti ona voli. Bečke manire.

–        Ma nemojte me zajebavat’.

–        Ne zajebavamo te. Muški se uvek flehtno izvuku. Ženske najebu.

–        A što joj ženske smetaju?

–        Pa ne bu joj pička stolac pod rit podmetala. Kaj ti je? Njoj je ponašanje osnova na kojoj počiva ljudski rod. Ak’ se ženske nekaj s nama zajebavaju sam kaj im starce ne zove. Jebo te, luda je k’o puška. A sekirom joj kraja ne bu. Sedi tam, dobro si rekel, kak’ filana pura, gleda dišama krvnu sliku i sam ih ispraća i dočekuje. Oni dolaze i odlaze, ona ostaje. Njoj još ni’ko ni stal na rep. Ta bu valjda i iz groba zajebavala. A otkad su Švabe došli, stari vrag sam čeka da je nekaj pitaju. Ima odgovore na sva pitanja. Glavonje drhte kak’ list na vetru. Tak’ kak’ su s njom umiljati nisu bili ni s vlastitim ženama prije neg’ su im pičke prvi put dale.

–        A što ona meni može?

–        Ak’ ne znaš ti, ona bude već nekaj našla. Sam’ ak si joj se fest zameril. Ak’ nisi, onda je morti to stavila na čekanje. Čuj, mlad si. Mladi greše. Osim toga si i Dalmoš, dakle izgubljeni slučaj kad su manire po sredi. Po dve osnove nemaš dobar kinderštube. Najprije će bit’ da se sam’ stepla i nastoji što prije sve zaboraviti.

Nego, po kaj si ti ono došel?

–        Navodno imate neke nove softvere.

–        A to. Je. Nekaj smo tu drkali. Daj se sedi. To  bu brzo gotovo.

I bilo je brzo gotovo. Marin je lako shvatio na što se odnose promjene i kako će to izgledati u primjeni. Za njega je bilo važno na koji će način pripremiti kolege iz ostalih službi koji će to svakodnevno koristiti. Bitno je bilo da sve bude gotovo do određenog datuma, kad će novi programi u potpunosti zamijeniti stare. Već je slutio kod kojih službi i kojih pojedinaca će biti najviše otpora. Uvijek je postojalo jedno leglo kod kojeg su bilo kakve promjene najteže prolazile. Ali, to je već bila samo njegova briga i nema potrebe da time zamara bilo koga, jer je uostalom svugdje bilo više-manje isto. Sudeći po Jankovim pričama u starom su sustavu promjene bile gnjavaža koje nitko nije volio jer su remetile blaženu dosadu. Sada su promjene  bile strah i trepet. Za svaku se očekivalo kako će povući val otkaza i proglašavanja dijela zaposlenih viškom. Nešto o čemu se nekada samo čitalo u novinama na stranicama naslovljenim «Iz svijeta». Prije se to događalo nekom drugom. Kod nas su strojevi zamjenjivali ljude, ali ih nisu smjenjivali ni eliminirali. Uvijek su svi ostajali na poslu, a primalo se nove koji su se snalazili s novim tehnologijama. Sada se podrazumijeva da se svatko služi tehnologijom, a i ljudi i strojevi su podjednako samo stavka na rashodnoj strani bilance. Glavnina otpora je proizlazila iz straha te vrste i Marin se sve nekako nadao da neće on biti taj za kim će taj vjetar doći. Da ga neće on donijeti skupa s onim kutijama koje vozi sa sobom. Kad bi god došao u situaciju imalo sličnu ovoj redovito bi se sjećao kako je Dragica opetovano govorila Radi sinko što god znaš i misliš da je najbolje. Jedino pazi da te ‘ko ne kune. Puno puta mu je to  bilo smiješno i zvučalo nekako primitivno, ali svakim danom sve manje. I bilo mu je jasno da su se okolnosti toliko promijenile da on nikada neće moći biti popularan na način na koji je to među svojim kolegama bio njegov otac.

Čuo se s tehničarom koji je također bio gotov s glavninom svog dijela posla. Na brzinu su se sastali kako bi uskladili svaki svoj dio da ne postanu predmetom podsmijeha kad se vrate kući i isto tako na brzinu vidjeli kakvi su kojem planovi. Niti jednom od njih dvojice se nije ostajalo u Zagrebu. Javili su se prijateljima kako bi, svaki sa svojima, popio nešto i malo popričao, pa zatim  put pod noge.

Marinovom prijatelju je bilo malo krivo što ne ostaje tu večer kod njega, ali lako je podnio kada mu je ovaj u par rečenica ispričao o Maji i kako se zbog nje želi vratiti još isti dan.

Krenuli su pod kraj radnog vremena i računali biti kući negdje iza osam sati te večeri. Starcima neće ništa javljati, osim da je sve u redu. Oni sutra ionako idu u Šibenik i neće se niti vidjeti do kraja tjedna. Maja je kroz jutro kopirala ključeve stana i čekat će ga tamo.  Jedva čeka. Jedva čeka da je vidi i stisne k sebi. Koja promjena. Prije samo nekoliko mjeseci uživao bi da mu se pružila prilika điravati po Zagrebu malo za svoju dušu. A sad, ne može dočekati trenutak da se vrati.

Tehničar će ga ostaviti pred zgradom pa će sutra razdužiti kombi i početi s instalacijom opreme koju nose sa sobom. Samo da joj javi kako su već na auto putu.