13. Starci po starom

Starci po starom

Toga se poslijepodneva niti starci nisu dosađivali. Navike uvijek čine svoje pa su tako i ovaj put glavna tema bili Dragičin i Marijin brat Mate i njegova Anka. Njihovo je raspoloženje uobičajeno bilo za oktavu niže od raspoloženja svih ostalih, ma koliko ljudi oko njih bilo.  Gotovo svakom gestom i držanjem odavali su kako na neki način drže sebe kao nekoga tko trpi muku ljudskog roda.

Mate je bio najmlađi od djece i od kada ga sestre pamte bio je takav, kmezast.  Sve mu je bilo teško, na sve ga je uvijek trebalo nagovarati, ali bio je očev, a naročito majčin, ljubimac kao jedini muški potomak koji pronosi lozu i slavu obiteljskog prezimena u budućnost i svi su se njegovi postupci uvijek promatrali kroz stakla puno manje dioptrije.

Marija je prva došla na svijet i time zauzela svoje mjesto prvorođenčeta koje je sa sobom uvijek nosilo određene privilegije. Za takve se običavalo reći kako su ih «najduže voljeli».

Za Matu se podrazumijevalo da bude nasljednik svega što poželi posjedovati.

Jedino je Dragica bila kao neko trinaesto prase. Nije imala povlasticu da ju «najduže vole», nije bila muško, nije bila najmlađa pa time i najslabija. Nju jednostavno nikad nije trebalo od ničega štititi. To se barem, tako doživljavalo.

Marija je, budući da su je prvu počeli zanimati dečki, imala  za zadaću probijati led roditeljskog nepovjerenja. Ali ma koliko zbog toga možda Dragici bilo lakše, ipak je bila mlađa, nego starija joj sestra, kada je napustila roditeljski dom. Nekoliko mjeseci nakon mature u ekonomskoj školi našla je posao u gradskom prijevoznom poduzeću i odbila svaki dan putovati na posao iz roditeljske kuće, nego je našla podstanarsku sobicu u gradu.

Samo nekoliko mjeseci prije nego je ona otišla, Marija se udala za Marka i odselila u drugi grad, ne baš udaljen. Marija ipak nikad nije bila negdje u radnom odnosu, jer ma koliko Janko bio spretniji u međuljudskim odnosima i uvijek gotovo svugdje omiljen i rado viđen, Marko je radije od toga zarađivao. Vrlo marljiv, gotovo neumoran, odradio bi radno vrijeme u građevnom poduzeću, a poslijepodne bi odlazio raditi «u fušu» (danas kažemo na crno) uglavnom na kućama gastarbajtera. Oni su rijetko bili tu pa nisu mogli zvocati, a dobro su plaćali. To su i inače bile godine intenzivne izgradnje i Marko je pomalo skupio hrabrosti, dao otkaz u društvenom poduzeću i pošao u poduzetničke vode. Davno je savladao «zakone tržišta», naročito kada je riječ o suradnji s državom i velikim firmama. Samo je kod prve ponude bio djetinje naivan vjerujući kako će garantirana kvaliteta za najmanje novca biti presudna. Posao je dobio  poduzetnik koji je dao najskuplju ponudu, dovoljno iskusan da unaprijed uračuna poreze, ali i «poreze». Marko je brzo zbrojio dva više dva i tu grešku nikada nije ponovio.

Nakon što je izgubio taj natječaj živjeli su jako loše i nekoliko puta im je tek udana Dragica, s Jankom, priskakala u pomoć. Jasna je bila jako mala, mlađa kćer Nina na putu da ugleda ovaj svijet, kuća još nedovršena. Posuđenim novcem je općinarima i direktorima investicija plaćao marende i večere, ali isplatilo se. Marko je vratio dugove i u Janku stekao pouzdanog prijatelja. Marija i Dragica su se i inače uvijek dobro slagale i razumjele, pogotovo odkad su odrasle. U nevolji skovane spone trajale su do danas i ma koliko znale dolaziti u kušnju, nikada nisu popustile.

Za razliku od njih brat Mate je odlaskom djevojaka došao u još povlašteniji položaj. Još gotovo dječak, ne još mladić, školarac, postajao je ljubimac u pravom smislu riječi. Iako osrednji učenik bio je oslobođen gotovo svih zaduženja koje su njegovi vršnjaci u selu pod normalno obavljali. I ono malo što se od njega očekivalo radio je teškom mukom i preko volje tako da su roditelji bili zahvalni na svakom, pa i najmanjem, izrazu dobre volje. Pohađao je autolakirerski zanat i, vjerojatno u autobusu kojim su putovali u grad u školu, zagledao se u nekoliko godina mlađu Anku koja je išla u frizersku školu. On je bio u četvrtom razredu srednje škole, ona je tek išla u prvi. Odskakala je odjećom i držanjem jer joj otac radio u Njemačkoj. Imala je dva starija brata, osjećala se zaštićenom i držala namušeno i razmaženo.

Ubrzo nakon mature, niti godinu dana, Mate se bio prisiljen oženiti jer je Anka saopćila da je trudna. Bio je to veliki skandal u oba sela jer su se i tamo promijenila vremena i ma koliko bilo poželjno da se cura dobro uda, očekivalo se i da završi školu, ako je započela. Trebala je, kao maloljetna imati pristanak oba roditelja. Tu je bilo natezanja, puno mudrovanja starije braće, ali je ipak sve prošlo dobro jer je Mate pokazao poštene namjere, a imanje nije bilo maleno i postojala je kakva takva sigurnost.

Tako je Anka, uz fanfare Matinih roditelja jer se ženi jedini sin, došla u obitelj. Matine sestre su ubrzo komentirale da je krpa našla zakrpu jer je Anka, bez vidljivog razloga i naročitih argumenata, svoju trudnoću proglasila «teškom» i «rizičnom». Tako se je, lako, izborila za status dvorene osobe.

Mate nikad nije radio u struci, ni za drugoga ni za sebe, iako je i dan danas znao buncati nešto o svojoj radionici, koja je oduvijek postojala samo u njegovim mislima. Rodio im se sin, zatim nakon nekoliko godina i kćer, a Ankino opće stanje, ne samo više trudnoće, postajali su «teški» i «rizični».

Staru su kuću u nekoliko navrata dograđivali i uređivali ali je, nakon roditeljske smrti, imanje bivalo sve zapuštenije. Djeca nisu pokazivala namjeru posvetiti mu se, a Mate i Anka su glavninu vremena provodili razmišljajući o tome što sve ne mogu kada bi i htjeli. Iako su htjenja, makar na riječima, bila velika. Ali eto, ispriječile bi se uvijek na nekakav način neimaština i zdravstvene tegobe. Uz to, nikada nisu propuštali naglasiti kako je lako svakome tko na bilo koji način ostvaruje nekakav prihod. Bila to plaća ili mirovina. «Lako je svakome ‘ko svaki misec dobije», bila je omiljena uzrečica, gotovo poštapalica. «Ni’ko nas ne pita kako nan je» bila je šlagvort u uobičajenu tiradu o dušmanskoj državi koja brine samo za one koji imaju. Jer kad imaš onda će ti i dati, a kad nemaš još će ti i uzeti.

Kuknjava verbalno nikad ne bi trebala niti početi jer je njihovo držanje uglavnom bilo kao da su im sve lađe potonule i teško je bilo ostati dobre volje bez velikog truda da ih se zanemari. Jedini pravi lijek je bio ignorirati ih ili sve jednostavno okrenuti na humor. Koja je to samo bila razlika u odnosu na onu bahatost koju su iskazivali dok su još djeca bila manja. U vrijeme dok im je još bilo lako zamazati oči i nisu puno gnjavili, a sa svih strana je pristizalo.

Osim toga, starci su bili živi i u snazi oboje skoro do posljednjeg daha. Imanje je, iako ne među najvećima, bilo bogato i plodno. Na njihovoj glavnoj njivi je prirodno bilo vode što je za kraški kraj pravo bogatstvo. Dok su starci bili živi, uz ne baš veliku sinovljevu pomoć, plodova je bilo u izobilju i višak se prodavao. Njezin otac je, dok nije nakon nesreće na radu postao invalid, često davao novaca i stalno nešto kupovao i slao unucima. Ali, dugo je već u mirovini koja nije malena, ali je daleko od onoga što je zarađivao. Osim toga sinovi su mu bili bliže i redovitije ga posjećivali, svaki sa svojom pričom.

Rat ih je svih potjerao u izgnanstvo. Ankina braća su bila u vojsci i nakon rata i ostali u njoj. Starci su joj nekako izgurali izgnanstvo, ali Matini nisu. Čitav život na imanju, koje je postalo neodvojivi dio njih i bez kojega su jednostavno uvenuli. Mate je bio na ratištu koliko je morao. Ni sata više.

Ni kuća nije puno stradala. Oštećeni zidovi i uništeni namještaj. Nije gorjela niti je bilo jačeg rušenja da bi se moralo iznova graditi. Čitava je obitelj pomogla novcem i radom na obnovi. Kupili su im i glavninu namještaja, a iskre su prvi put frcnule kada je Anka rekla da želi kuhinju pod jednu ploču. Ni Dragica ni Marija je u cijelosti nisu imale, samo jednim dijelom, a rat je i njih dobro unazadio.

Kroz prvu polovicu rata i Dragica i Janko su iskoristili priliku koja se nudila i pošli u prijevremene mirovine. Oboje su mladi počeli raditi i mogli su. Ali Marin je tek stasao za fakultet i znali su da je mirovina malo. Ustezali su kako su mogli i znali, iznajmili stan podstanarima i uselili u nedovršenu kuću. Ušteđevinu su čuvali za Marinove zagrebačke dane i nisu niti očekivali kako bi kuću mogli do kraja dovršiti prije nego Marin završi i zaposli se. Ma koliko bili voljni pomoći nisu bili raspoloženi ispunjavati bilo čije hirove, a najmanje  Ankine kuhinjsko-estetska pizdarije. Pokušali su joj pažnju usmjeriti na neke druge stvari,koje su smatrali važnijima, ali ostala je neumoljiva. Kada je konačno od oca i braće izmamila preko polovice potrebne svote i kupila «najlipšu kužinu u selu» ovi su digli ruke. To i još puno drugih sitnica zahladilo je odnose.  Puno drugih sitnica, s tim na čelu, na drugoj je pak strani bilo zaslužno što su ih smatrali umišljenima i škrtima, držeći se one da «sit gladnome ne vjeruje». Češće nego prije su ih, međusobno, počeli nazivati «gospoda iz gradova».

Dakle, nakiseli su bili od trenutka kad su ušli, a ujna Anka je počela pokazivati znakove ljutnje čim je stric Ivan u dva navrata ignorirao njezine tužbalice i mirno mijenjao temu postavljajući ujcu Mati pitanja o imanju i raspitujući se samo o tome, dok su još pijuckali aperitive. I on je bio seosko dijete, istina davno odseljeno sa sela, ali ipak mu se nije moglo samo tako pričati priče. Osim toga, on je obrađivao roditeljski vinograd i nikad nije izgubio kontakt sa zemljom.

Strina Dinka je razne kolače, koje su Dragica i Marija spekle, slagala na jedan veliki pladanj. Čim je to ugledala, Anka je upitala

–         Ima li u kolačima puno jaja? Koji su?

–         A koji ti je to kolač bez jaja? – odvrati joj Dragica. Ima, fala bogu, i u tijestu i u kremama.

–         Ajme meni, ja ne mogu od straha to kušati.

–         A što ti je sad?

–         A sestro mila, bolje me pitaj što nije. Cirkulacija mi je zera bolja pa mi ruke i noge više ne lede koliko prije. Žarko lito, a ja bičve na nogama. A sama si vidila. Ti goriš, ja ledin. Križa ka’ i da moja nisu bila. Ja mislin da je ‘ko nožen kida ja ne bi trepnila. Led ledeni. Sad je ka’ nešto bolje, ali jadna ja na ovu zimu što dolazi. Govore da će biti najgora do sada.

–         Što jaja imaju s tim?

–         Čekaj, što te nije ono onda i glava uvik bolila? – upita Janko.

–         A da bolila. Pucala od bolova. To je bilo od vratne kralježnice. Iljadu su me puta slikali. Onda san radila one lagane vježbe. Misec dana me je Mate tri puta vozija na onu fizikalnu dok nisam vježbe savladala.

–         Glavno da su bile lagane.

–         Lagane, lagane, nego kakve. Bolje ti je ništa niti ne vježbati nego se opteretiti. To ti onda izađe na još gore zlo. One bolove ni najgoren čoviku ne bi poželila.

–         A što jaja?

–         Znali su mi zasmetati žuči. Virujen da ne bi ako ih ima malo, ali iman i neke alergije.

–         Na što? Na jaja?

–         Ne znaju na što. Nemaju na što viditi. Ja se svako toliko nečin ospen. Išla san do sada četiri puta i nikako da mi nađu. Nemaju oni ovde ni sve te testove, nego samo u Zagrebu, a ‘ko će za to dati novaca. Dok dođeš na red, dok te bolje pogleda tribalo bi puno više nego mi imamo.

–         Pa imaju test za jaja.

–         Ne naškode meni jaja svaki put, govorin ti. Samo koji put, kad su s nečim drugim u kombinaciji. E to ovi ovde nemaju. I tako ja jadna više ni ne znan čega mi se sve bojati. I k vragu bi više išla samo da doktore ne vidin.

–         Virujen boga mi da bi i oni, samo da ne vide tebe – umiješa se Marinova strina Dinka. Nego Mate, svega ti, moreš li ti još štogod, onako po mušku, pa da njoj ove boli prođu?

–         Aj k vragu blesava. Bolje gledaj svoja posla i vodi na pašu na svoju livadu.

–         Gledan ja i vodin. Ne moš’ ti starog jarca otirati. Osladilo su mu se ka’ da je mladić.

–         Ne fali se puno da ne bi zaplakala – javi se Marija. Drži ti to što imaš, dok imaš.

–         Ma čuješ ti paćenice – odglumi Marko uvrijeđenost. Našla se prava koja će se žaliti.

–         Ma ne žalin se ja ništa, sokole moj, ne daj bože. Ne bi’ ja tebe dala za ništa na svitu. Nego onako se mislin, kažen, svemu dođe kraj. Svaki se gušt plaća i kratko traje.

–         E jesi ga se majci naplaćala. Uvik ti je sve mukte i bogami, priko dobre mire.

–         Lako je vama sirotinju zajebavati – odgovori Anka. Ne znate od bisnoće što bi, pa se jadnijem od sebe rugate.  Da su mi te stvari najgora briga di bi mi kraj bija. A ne ovako. Teško mi je više pamtiti koje su čije tablete.

–         Pa podili po škatulicama. Reci dici neka odvoje svakome u svoju košaricu.

–         A je, dici ću reći. Da krepamo, po njima nas tri dana niko ne bi naša. Kad i progovorim koju samo mi se smiju. Kad se u jutro dignu prva im je: «Ako te danas što boli, nemoj nam reći».

–         A što će ti dica, bog te tvoj, kad ni doktori ne znaju što ti je.

–         Vraga ne znaju. Da mi imamo para brzo bi oni sve otkrili. Ovako, kad nemaš, samo gledaju kako da te što prije riješe, da te ne vide i ne čuju.

–         Ma ne pizdi Anka. Da je tako … pokuša Dinka reći.

–         Dobro ona govori – Mate dade ženi potporu. Da je za kojega budžovana brzo bi svega bilo. I likara i bolnica i aparata. Pogledaj ih samo kad ih na ulici vidiš. Svi sjajni, glatki i kripni, ka’ da su od mramora i kristala. I njima je bog da’ samo tilo od čovika, samo za njih ima ‘ko brinuti. A nas od svukud odjebu i još in to moraš platiti. Lako je vama. Vi ste svi u gradu, poznate boga i vraga, vama je zet likar. Vi ni ne znate kako je u fili stajati. Vas, ako triba, primaju i u dežurstvu, da vas puno ne dekomodaju i da ne vidi ona jadna sirotinja što cile dane sidi i čeka. Ka’ da je svaki od njih čista milost Isusova, a ne državni likar.

Baš kad mu je Dinka htjela odgovoriti, stric Ivan se umiješa raspitujući se kod Marka i Marije o zetovoj specijalizaciji. Nije htio dalje slušati ništa na započetu temu, a gnjev na temu obmana i prijevara u poljoprivredi je odslušao prije ručka. Namjerno je okrenuo razgovor na zeta liječnika čim ga je Mate spomenuo. Neka se grizu jer kad sa svojim laprdanjem običnim i ne baš puno školovanim ljudima, kao što su svi oni u ovoj sobi, toliko izjedaju jetru, kako tek mora da izluđuju liječnike i sestre. Ali, budući da to nikad neće shvatiti, neka se barem grizu. Uostalom, najvažnije im je skrenuti misli od samosažaljenja, pa makar ih i naljutili. Ne žele se opustiti, uvijek su kao dva sklopljena kišobrana, ne miču s mjesta, ne prihvaćaju šalu, ne uživaju u društvu, dobrom jelu, piću. Ma koji kurac više jedanput ne ostvare tu svoju famoznu prijetnju i ne dođu kad ih se pozove?