Ostav’se moje avlije

 

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 20.10.2010.)

 

            Nebrojeno puta nam se svima u životu pokazalo i dokazalo kako je organizacijski talent i pozitivno iskustvo u organizaciji jedan od najvažnijih preduvjeta uspješnosti bilo kojeg, pa i najmanjeg, pothvata. Bilo da se radi o nekom malom osobnom planu ili o nečem većem i složenijem na razini firme ili društvene zajednice. Ispravna i djelotvorna organizacija koja ima jasan cilj, precizirana sredstva, koja pažljivo brusi detalje i eliminira sitnice (ne brkajući ih pri tom)  jedini je zapravo put za postizanje određenog cilja. Naravno, ako je cilj uopće poznat i nije u domeni snova nego u domeni realnih očekivanja.

            Jedna, prema mišljenjima i izjavama svih pametnih i upućenih, najvećih prepreka bržem razvoju Hrvatske je njezina rascjepkanost. Glomazna i troma ministarstva uvjetovana odnosima unutar i među političkim strankama, nebrojene jedinice uprave i samouprave, županije, gradovi, općine i mjesta za koje u ovako malenoj zemlji jednostavno ne može biti dovoljno pametnih, generiraju neučinkovitost na svakoj mogućoj razini. Birokratsko sjeme razdora posijano je na plodnoj njivi kojom dominira sitnovlasnička filozofija vlastitog dvorišta kao početka i kraja svijeta. Vlastita avlija, ograđena zidom i žicom, jedino je zaista cijenjeno mjerilo vrijednosti vlasnika. Ako je u avliji skupi auto ili više njih onda tu žive pravi ljudi, ako je kuća ljepša (čitaj veća) onda su tu ljudi od ukusa. Ma koliko svi bili svjesni kako se ta uvrnuta životna filozofija ovdje kod nas stoljećima taložila i stvarala samu sebe, malo je teško shvatiti kako to da se baš ništa ne čini da je se riješimo. Ma koliko svi bili svjesni svih njezinih štetnih posljedica uporni smo u podjelama na što sitnije parcele. «Neka je jedan trs, ali neka se zove moj». Prenosimo to na sve razine razmišljanja i odlučivanja uporno radeći na svoju štetu. Ignoriramo sve i svakoga tko nam kaže da je to baš tako i da to ne valja, deklarativno smo se spremni složiti, ali ništa stvarno pri tom i učiniti.

            Možda se i pitate odakle ovakva tema u turističkoj rubrici. Vrlo je jednostavno. Stalno nastojim držati korak sa svim što se u mojoj struci događa. Turizam je izrazito dinamična grana gospodarstva, konkurencija je nesmiljena i polje na kojem djeluje je doslovce čitav svijet. Čitav svijet nudi svoje ljepote, svoju baštinu i blaga kojima raspolaže čitavom svijetu na uvid upravo kroz turističku ponudu. Jedno od glavnih sredstava kojima to radi je Internet. Svima je pak poznato koliko je pretraživanje Interneta uglavnom jednostavno.

            E pa sad, što se događa kada se stavite u kožu stranca koji pokušava saznati više o našoj zemlji. Koji je poželi posjetiti i potraži kako izgleda turistička ponuda. Jedino što je dobro je da se u prve redove, kada u tražilicu upišete nešto vezanu za Hrvatsku, guraju stranice raznoraznih turističkih zajednica. I samo to je dobro, jer sve ostalo je loše.

            Nije samo floskula kako je turizam prizma u kojoj se reflektira svaka pora društva. To je puna istina jer turizam radi sa živim ljudima kojima je potrebno sve. Isto tako, kada je o ljudima riječ, nikada ne možete do kraja predvidjeti njihove želje, afinitete niti područje interesa. Tako je i kada je riječ o ponudi zemlje na internetskim stranicama. U visokoj zastupljenosti nema ništa loše, ali je zato katastrofalno da svaka vukojebina ima neku svoju straničicu na kojoj vrti nekoliko izlizanih rečenica i sličice po špranci zračni snimak-crkva- trpeza- krevet u kućnoj radinosti.

            Žalosno je vidjeti kako ipak treba malo više upornosti, ako želite znati više ili samo dobiti na uvid suvislu informaciju, pa preskočiti stranice svih naših mogućih turističkih zajednica i potražiti one stranih izdavača i organizatora putovanja.

            Sramotno je i nedopustivo da je tome tako. Ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što je tim autorima i urednicima  naša turistička zajednica redovito domaćin. Davno su prohujala vremena anonimnih putnika koji su skrivali svoj identitet kada su otkrivali i «otkrivali» pojedina odredišta. I među autore putopisa se uvukao sustav zvijezda i oni su sve samo ne anonimni. Oni rade na svojem javnom liku kao i bilo tko drugi i svojim imenom garantiraju svoj i tuđi ugled. I oni su, sasvim javno, među najcjenjenijim gostima sustava turističkih zajednica. Primaju ih i dočekuju, prate i osiguravaju im pratnje i vođenja, goste ih i časte. Pa je li onda moguće da kasnije nikad ne pogledaju kako njihovi uradci izgledaju i ne usporede ih sa svojima. Iz nekih se razloga zadovolje time da pojedini tamo izrečeni superlativ plasiraju u medije i zadovoljno se sami sa sobom porukuju. Njihova je avlija pohvaljena i ne mare baš puno za to što bi avlija u dijalektu zapravo bila po’valjena. A ona to zapravo i bude. Strani autori i urednici dolaze ovamo već godinama. Hrvatska je itekako dobro plasirana među turističkim odredištima i bilo bi daleko normalnije i logičnije da budući ili potencijalni gost pođe na HTZ stranice ako želi pročitati i saznati više od onoga što će mu napisati strani autor na proputovanju. Istina i mogućnosti su zapravo sasvim suprotne. Ako vas zanima više od onoga što svaka mala sredina ima za ponuditi dosta ćete loše proći. Ali ćete zato naći sve moguće adrese, telefonske i fax brojeve, e-mail adrese lokalnih turističkih ureda koji vam ne nude ništa osim naplate boravišne pristojbe. Niti ne trebaju, ali zato imaju registratore pune projekata razvoja turizma u svojoj maloj sredini. Skupo plaćenih.

            Filozofija turizma mora biti «dođi u moju zemlju», a ne «ostav’se moje avlije». Da bi se to postiglo sustav turističke zajednice mora funkcionirati u smislu svoga naziva, a ne u smislu lokalnog inkasatora boravišne pristojbe i oglašivača privatnog smještaja. Kada se to, jednoga dana, tako postavi onda će biti i više interesa za uradke ljudi kojima su bili domaćini i još se time hvale.

           

Kako to da nikad nisam čuo…?

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 06.10.2010.)

 

            Prije nekoliko dana sam (po tko zna koji put) imao priliku voditi goste na «produženi» razgled grada. Omanja grupa američkih prosvjetara (njih četrnaest) na lagodnom putovanju. Kažem lagodnom jer njihov je putni raspored bio baš takav. Svakoj od pojedinih točaka koje žele obići posvećuju čitav dan. Tako sam po njih pošao u hotel nakon doručka i sve što je za taj dan bilo predviđeno je bilo razgledanje Zadra i poslijepodne vožnja do Plitvica kojima su posvetili čitav sljedeći dan. Taj mi je tremin rezerviran nekoliko mjeseci unaprijed i rezervaciji je prethodila prepiska o tome što sve treba vidjeti. Kao vrijeme trajanja odredili smo da je minimum četiri sata. Ja, iskusan kakav već jesam, za taj dan u planer nisam upisao ništa drugo jer se po prepisci moglo zaključiti kako je riječ o ljudima kojima vrijedi posvetiti i truda i vremena. Tako je i bilo. Bili su spremni za polazak i prije dogovorenog vremena i dočekali me u vedrom raspoloženju. Svi u dobrim godinama i vrlo dobroj kondiciji za hodanje, znatiželjni i usredotočeni. Krenuli smo uobičajenim redom, ali ne i uobičajenom brzinom. Mi nismo bili spori iz uobičajenog razloga, tereta godina i slabog hoda ili zastajkivanja radi fotografiranja. Išli smo sporo zbog moje obveze davanja odgovora na mnoštvo njihovih pitanja. Svako pojedino pitanje odavalo je koliko su truda prije polaska na put uložili u pripreme. Naoružani povijesnim činjenicama kao da su jedva čekali smjestiti ih u prostor. Vidjeti mjesto na kojem se dogodilo nešto zanimljivo o čemu su već glavninu znali. Znali su za sakristiju sv. Frane i Zadarski mir, za Bendiktinke i spašavanje blaga, znali su za Petra Zoranića i za prve novine na hrvatskom. Zadivilo ih je sve drugo. Prvo sveučilište, izvorni recept za maraskino, povijest bibliotekarstva i arhivarstva i puno toga drugoga. Prva opća anestezija u nas, prva razvedena gradska elektro mreža, rimski vodovod i kanalizacija. Da ne nabrajam jer želim skrenuti priču na epilog.

            Obilazak rada smo prekinuli laganim ručkom (riba i povrće) pa nastavili. Kad smo sjeli na oproštajnu kavu (sve je trajalo znatno duže od predviđena četiri sata) jedan od gostiju je primijetio, a svi ostali odmah prihvatili kako je zapravo nevjerojatno da do priprema za ovo putovanje nikada nisu čuli za Zadar i nisu imali pojma o gradu takvog značaja. Više su to iznijeli kao prigovor sebi samima nego bilo što drugo.

            Nisam se upuštao ni u kakve osobite diskusije nego sam neutralno podržao njihov ton raspitujući se usput o tome koliko su zapravo znali. Više od većine, u svakom slučaju. Znali su za Tita i Jugoslaviju. Zatim su znali za Domovinski rat i hrvatsku borbu za neovisnost. Od gradova su čuli za Zagreb i Dubrovnik. Kako je Hrvatska sve poznatija kao samostalno turističko odredište tražili su od svoga putničkog agenta u Bostonu da im predloži program putovanja. Tražili su tri i agent je u sva tri uključio Hrvatsku. Malo preliminarni programi, malo zemljopisna literatura,  malo internet i došli su do izvedbenog programa koji ih je i doveo ovamo i od ona tri predložena odabrali su onaj koji je glavninu vremena kod nas. Tako su i mogli svakom mjestu posvetiti čitav dan. Intelektualci i sladokusci u izboru turističkih programa nisu se jednostavno mogli načuditi kako to da nisu naletjeli na ime Zadra nikada do sad. Za dosta značajnih povijesnih događaja su znali, ali nikako da se i Zadar nađe spomenut u pravom kontekstu. Malo sam ih tada potaknuo u razmišljanju pa im dao u zadatak da promisle koliko su često neletjeli na neke specifičnije i detaljnije podatke o tome što je to zapravo Balkan. Gdje se proteže i što ga sve čini. Tada im je postalo nekako jasnije da su gotovo uvijek nalijetali na tu «višeznačnu zbirnu imenicu» Balkan. Puno češće zbirnu imenicu nego samo geografski pojam.

            Ma koliko često turistički profesionalci upućivali prigovore HTZ-i na jednoličnosti njihove promidžbe u svijetu izgleda da je oni uporno ne čuju ili ne žele čuti. Hrvatska nije samo Zagreb i Dubrovnik. Zagreb je glavni grad i normalno je da vijesti prenose informacije iza kojih stoji službeni Zagreb. Po tome je on samo jedan od mnogih glavnih gradova svijeta koji se spominju upravo na taj način. Potez, odluka ili način pojedine vlasti. To je jednostavno neizbježni dio afirmacije Hrvatske kao samostalne zemlje i sudionice u europskim i svjetskim tokovima. Zahvaljujući tome Zagreb će uvijek dominirati nad drugim sredinama. Jako smo daleko od ustroja recimo Švicarske za koju puno ljudi mora dobro razmisliti prije nego se sjeti da joj glavni grad Bern. Za Haag ljudi znaju po međunarodnom sudu, a ne po tome što je zapravo glavni grad Nizozemske. Puno smo po ustroju bliži zemljama kojima je glavni grad jedan od atributa nacionalnog identiteta i tako će to i ostati.

            Ali zato se turistička promidžba ne smije temeljiti na Dubrovniku. Bez sumnje stoji činjenica da je Dubrovnik bio turistički simbol Jugoslavije. Isto tako stoji kako je bilo opravdano iskoristiti taj simbolični status u vrijeme prve afirmacije samostalne Hrvatske. Isto tako stoji i da je to vrijeme iza nas. Hrvatska je već itekako dobro zauzela svoje mjesto na karti svijeta. Kako na političkoj tako i na turističkoj i jahanje na jednom simbolu bi trebalo prevladati. Raspjevana klapa s panoramom Dubrovnika iza leđa dodijala je već i bogu i vragu.

            HTZ se ponaša kao da nije u stanju uvidjeti prednosti kojima raspolaže. Kao da ne vidi sjajnu šansu u tome da širim i kvalitetnijim afirmiranjem drugih sredina, panorama i veduta, između ostaloga, otvori put znalcima koji će svojim stručnim radovima doprinijeti tome da Hrvatska prestane biti samo dio zbirne imenice znane kao Balkan. Ljudi koje sam vodio taj dan nisu nikakve zvijezde, ali su u svojoj sredini sasvim sigurno među onima čije se mišljenje i dojmovi s pažnjom slušaju.

           

Guzica u žiži

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 14.04.2010.) 

            Ovih su se dana po ne znam koji put ljuto prevarili svi oni skeptici koji već dugo nabrajaju kako je sve već odavno viđeno i doživljeno i kako je zapravo riječ samo o vječnom vraćanju istoga. Pokazalo se kako su samo djelomično u pravu. Kao što su opet samo djelomično u pravu i oni koji tvrde kako je sve uvijek isto (nema niti vraćanja) nego je razlika samo u osobnom doživljaju uvijek jednog te istog. Djelomično su u pravu i oni koji tvrde kako vidimo samo ono što nas iz nekoga razloga privlači, dok se za sve ostalo samo pravimo da ne vidimo. U pravu su tako, naravno samo djelomično, i svi oni koji tvrde kako rado gledamo u lijepo dok smo istovremeno skloni zatvarati oči pred ružnim, ma koliko ružno bilo stvarno, a ono lijepo tek željeno. I sve tako redom. Razlikuju se i ljudi i mišljenja, stavovi i dojmovi, ali ipak je jedno svima zajedničko. Ma koliko se međusobno razlikovali ponešto vrlo lako dođe u žižu zanimanja i svekolikog aktivnog tretmana ma koliko tretmani i interesi bili različiti i međusobno udaljeni.

           

predmet prijepora

U našem najnovijem slučaju je to prelijepo oblikovana mlada ženska guzica koja uvjerljivo popunjava horizonte u jednom od kadrova promidženog spota kojim Hrvatska turistička zajednica potencijalne goste (također međusobno vrlo različite) mami na isto mjesto.

            Zaista je sva moguća raznolikost došla do izražaja. Prevarili su se oni koji uporno tvrde kako je porno industrija ljude učinila manje više ravnodušnima na gledanje tuđih tijela, prevarili su se i oni kažu da od gledanja nema baš ništa, prevarili su se i oni koji bi rekli da smo ionako u guzici pa jedna više ili manje,  prevarili su i oni koji bi rekli kako smo skloni odmah zaboraviti gdje smo. U svakom slučaju prevarili su se svi koji misle da su u pravu kada olako tumače druge oko sebe.

            Vrlo su se, na moju radost, prevarili svi oni koji vlastitu ideju svijeta nameću svima oko sebe. Ljude koji vlastite okvire (ma kakvi bili) pokušavaju nametnuti drugima uporno bježeći od očiglednoga. Onoga što nas okružuje, čega smo dio i što je dio nas. A taj se dio zove hedonizam. Uživanje u ovozemaljskim blagodatima kao osnovnoj ideji svakog dobro zamišljenog odmora. Koliko god nema ništa lošeg u tome da neki ljudi odmore provode u nekoj vrsti prisilnog rada, toliko nema ništa loše niti u bilo kojoj drugoj formi ljudskog uživanja sve dok ne ide drugima na štetu. Molio bih naravno sve dežurne dušebrižnike da im misli ne skrenu na opačine seks odredišta poput nekih zemalja Dalekog istoka. Radije neka se zadrže u bliskim nam okvirima galeba, latinskih ljubavnika i francuskog umijeća života.

            Spomenuti spot je već davno viđeni niz kartolina s raznim hrvatskim motivima i po prokušanom receptu iz davnih vremena. Za svakoga ponešto. Ima tu kulturno povijesnih znamenitosti, prirodnih ljepota, lajfstajl trpeza, raspjevanih klapa i koječega drugoga. Sve već viđeno. Viđeno baš kao što je viđena i ženska guzica. Pa ipak je sve drugo zasjenila upravo ona. Usprkos tome što je i sama tek puna obećanja kao i sve ostalo u tom spotu. Jer dok razgledate znamenitosti može padati kiša i pokvariti vam ugođaj, dok obilazite parkove prirode može isto tako biti ružno vrijeme, veliki valovi ili velika gužva, lajfstajl trpeza ne mora uvijek biti baš najsvježija niti konobar najsretniji što vas vidi, a tenor neke klape bi mogao dištonavati ili (što je vjerojatnije) ona koja baš vama tog trena pjeva može biti nešto malobrojnija od one s televizije. I ma koliko svi bili svjesni kako je riječ samo o obećanju ništa nije toliko zagolicalo svačiju maštu (bez obzira na svjetonazor i predznak) kao ona krpicom pokrivena guzičica.

            U hipu je postala glavnom temom po svemu ostalome i inače sasvim ozbiljnog susreta Premijerke s hrvatskim turističkih čelništvom. Dani i tjedni združenih mentalnih napora cvijeta nacionalnog turističkog pregalaštva oko što uvjerljivijeg i uspješnijeg nastupa pred budnim i strogim okom Premijerke časkom su pali u drugi plan. Sav taj golemi trud ostao je nevrednovan, uzmaknuo je pred jednim kadrom.

            Premijerka je usiljenim osmjehom upozorila na seksizam tog kadra i ljubazno zamolila da ga se još malo promisli. Je li to baš najprivlačnije u nas? Žele li k nama samo takvi? Neka vide može li bez. Odmah kažem: Jasno da može bez. Pri tom mi se stalno u sjećanje vraća davni reklamni slogan za jedan od najboljih viskija. On kaže i pita: «Pa naravno da možete živjeti bez Chivas Regal-a. Pitanje je samo koliko dobro». To vrijedi i ovdje. Pa naravno da se to može maknuti iz spota i da ga se može emitirati i bez toga. Pitanje je samo koliko će on manje pažnje privući bez, odnosno koliko više pažnje sa. Reakcije na važnom skupu i poslije njega su dale vrlo jasan odgovor na svaku moguću dilemu. Jasan i nedvosmislen. Lijepa, mlada, jedra i  lažnih obećanja puna ženska guzica u kadru privlači baš svačiju pažnju. Zaokuplja pažnju i budi želju da se sve to «odvrti» još koji put. Onda i sve ostalo tamo ima veće šanse da nađe svoj put do gledateljeve pažnje. Uključivo i one klape u tim spotovima koje baš nikada ne prate zadivljeni pogledi i čeznutljivi uzdasi. Da mi je samo znati koliko su oni gostiju ikad privukli.

            Epilog. Važan skup je završio. Premijerka je otišla za svojim drugim poslovima. Niko Bulić je obećao kako će i dalje veličati ljepote Hrvatske. Jedna se anonimna guzica izdigla nad svima ostalima, a Bajs i onaj njegov iz Hajduka djelovali su uobičajeno.