Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the tag “zakoni”

Potezi bez vizije, vizije bez pokrića

Dva perioda u godini redovito od mene traže ozbiljnu prilagodbu. Nakon svake zime je period kada se posao naglo zahukta, a ja ga redovito dočekam bez kondicije. Uspavan i trom. Drugi je onaj nakon sezone. Nabrijan, užurban i izbrušenih refleksa nađem se u situaciji da ne znam kud bih sa sobom. Svaka sjedilačka aktivnost mi smeta i teško se s njom nosim. Sve onakav naviknut na otvoreni prostor i atmosferske prilike. Jesen mi redovito donosi i zdravstvene tegobe. Žege i napori mi iscrpe imunitet i na kraju svake sezone to začine kiše, vjetrovi i nagle promjene temperatura zraka.

Da ne duljim previše na tu temu, jesen mi redovito donosi pojačanu nervozu, prisilno spuštanje lopte i suočavanje sa zimskim snom. Proljetna prilagodba traje oko dva tjedna, jesensko zimska nešto duže. Teže me je smiriti nego pokrenuti.

Pa tako, svake jeseni, krenem nadoknađivati propušteno u informiranju. Ljeti hvatam samo vrške informacija. Nastojim pratiti događaje i biti u tijeku s njima, ali za neke analize ili udubljivanje jednostavno nemam tada ni snage ni vremena. Jesen je zato idealna za to. Dušu dao je i Internet jer svi portali, forumi i stranice imaju i arhivu. Može se neku temu pratiti dosta daleko u prošlost. Idealno za mene i svih u sličnim situacijama. Svaki put kad u nešto nisam siguran, samo krenem unatrag i jasan slijed je preda mnom.

Loši potezi

Jedna od omiljenih meta za pretraživanje mi je, naravno, Ministarstvo turizma. Pratim njihove aktivnosti koliko god mogu. Kao, uostalom, čitavu vladu jer nam, na žalost, o njihovim postupcima itekako ovisi sudbina. Loši potezi i neodgovornost dosadašnjih vlada su nas dovele pred zid. Od ove vlade očekujemo da nas od tog istog zida makar malo odmakne.

Svi smo jako dobro svjesni pogrešnih i krivo, ako uopće, usmjerenih poteza prijašnjih vlada koje su nas dovele u ovako nezavidnu situaciju. Ma koliko kriza drmala čitav svijet, postojale su mogućnosti koje su zemlju, malenu poput naše, mogle staviti na marginu takvih događanja umjesto u neposrednu blizinu srži problema. Sudeći po posljedicama koje trpimo, ne po značaju kojeg imamo. Marginalni smo i maleni u svakom smislu i daleko od srži. Srž je negdje drugdje, utjecaj na nju je u rukama drugih. Rasulo, kojeg srž problema nosi, daje iluziju kako smo upravo tamo. Iluzija je to veća koliko smo od srži svjetskog problema zapravo jako daleko. Naš smo problem mi sami. To je naša srž, iako posljedice kao da uporno zavaravaju i tjeraju nas da okrećemo glavu u pravcu kojeg možemo samo gledati. U središta moći i utjecaja koja se daleko više, s pravom, bave sami sobom nego nama. A mi to uporno ne uviđamo i kao da ne želimo vidjeti očito.

Sva rješenja i potezi koje su donosile prijašnje vlade bile su kozmetičke i vatrogasne mjere. Paušalni, ishitreni potezi kojima je svrha bila da skrije vrh ledenjaka od pogleda. Redovito i uporno zanemarujući činjenicu desetljećima poznatu svoj djeci školskog uzrasta. Onoj kako tek jedna desetina ledenjaka viri iznad površine. Zanemarivanje te činjenice je potopilo Titanic i tko zna koga sve još.

Nepostojanje vizija

 Velika većina poteza, saborskih i inih rasprava, vođena je i donesena bez ikakve stvarne vizije. Većeg dokaza, od onog kako niti jedan zakon i niti jedna uredba nisu mogli zaživjeti do kraja i u potpunosti bez velikih izmjena, nije niti potrebno podastirati.

Kad bi se pisalo propise i o njima raspravljalo s jasnom vizijom o tome što se želi postići, svakom pa i poluprofesionalcu, bi bilo poprilično jasno i kako to ostvariti. Ovako, propisi se sastavljaju, pišu i donose više s ciljem da nova prašina prekrije stare navade, a navade pak ostanu iste kakve su i bile, nego s ciljem da se nešto stvarno promijeni. Ni ne može se mijenjati kad samo znamo, da li i to, što nećemo. Stalno okolišamo oko mete, izbjegavamo je pogledati, kamoli što drugo. Istovremeno kao da se čudimo kako je ne pogađamo. Iako je nitko niti ne gađa.

Vizije pak, ili barem ono što se kao takvo nastoji servirati, rijetko idu dalje od pukog imitiranja. Netko je negdje bio, nešto vidio, svidjelo mu se i sad bi i on tako. Redovito bez ikakvog pokrića u našoj stvarnosti i mogućnostima. Vrlo široko shvaćenim mogućnostima. U rasponu od kvalitetnog obrazovanja do financijskih potencijala.

Turizam se gubi (nije jedini) u šumi propisa koji kao da imaju za cilj poslovanje onemogućiti i otežati. Svaki koračić svesti na korak od sedam milja. Svaki pomak svesti na listić koji se gubi u viru, često potpuno neshvatljivog, administriranja. Davanja administrativnog, a ne stvarnog značaja svim mogućim razinama vlasti, od seoske do državne. Daleko je važniji pečat na papiru od onog sadržaja koji na njemu stoji ili bi trebao stati. Primjera je nebrojeno. Dopru tu i tamo jedino do medija. Taman dovoljno da i najveći entuzijasti unaprijed izgube volju za ulazak u arenu s činovničkim raljama kao protivnikom.

Stvarnost

Činovničke ralje su svima neprijatelj upravo zato što su same sebi dovoljne. Njima za opstanak nije potrebna vizija uspjeha niti jasno vidljiv način ostvarenja. Oni naplaćuju svoje udaranje pečata i sasvim su zadovoljni time da drugi misli za njih.

Kako drukčije objasniti poplavu javnih natječaja na svim razinama, opet od seoske do državne, u kojima se traže nove ideje, projekti, vizije. Sve s obećanjem financijske potpore, a redovito s upitom tko iza toga financijski stoji.

Kao prvo, takav bi natječaj trebao biti stalno otvoren. Ne od datuma do datuma. Kao drugo, svaki bi trebao imati jasan okvir u kojem bi prijedlozi trebali funkcionirati. Kao treće, umjesto financijske potpore nečemu što istu već ima, dobre bi prijedloge trebalo preuzimati i plaćati prepoznate dobre ideje.

Međutim, za tako precizno postavljanje treba imati vlastitu viziju i mega projekte. Svaki bi raspisivač natječaja trebao jasno znati što gdje želi. Natječaji bi trebali biti u domeni nadgradnje, brušenja detalja i pojednostavljivanja realizacije. Malo teško i nimalo izvedivo u sredini koja nema ni prostorne planove, a kamoli vizije što i kako s prostorom.

Kada bi postojala upravo takva, kvalitetna vizija o tome kako pozicionirati turizam puno toga bi nam bilo lakše. Znali bi koja nam je meta, vidjeli bi je i gađali bi u nju.

Samo tada turizam ne bi mogao biti ovo što je danas. Puka kasica prasica vlasti u već spomenutom rasponu. Od seoske do državne.

Brzo bi postalo jasno kako je za realizaciju potrebno jako puno novaca. Onoga kojeg niti naša konkurencija nema koliko bi htjela, ali svejedno ne odustaje od potpore postojećim resursima u turizma umjesto da je svake godine jače zajaše postojećim i novim nametima.

Ovako, bez jasne vizije razvoja i napretka, strategije koja trasira pravce kretanja imamo ovo što imamo. Javno deklarirane natječaje kao priznanje odsustva vlastitih kvaliteta i blijedi pokušaj da se i političke autsajdere uključi u procese kojih zapravo nema. Jedini procesi su oni kod političkih insajdera i svode se na samoodržanje. Natječaji u tom kontekstu ne mogu biti ništa do puka demagogija i pokušaj da se u letu uhvati dobra i zanimljiva ideja.

Nju međutim čeka do sada opisana kloaka. Ma koliko poneka ideja bila zanimljiva, zaživjeti može samo u stvarnom kontekstu. Onoga kojeg nema, a trebalo bi ga biti. Sagrađenog na jasnoj viziji cilja, razvojnoj strategiji i tome podređenih, jasno artikuliranih i stimulativnih propisa.

Jedino pitanje koje zbilja možemo postavljati je koliko još vremena za čekanje i lovljenje vlastitog repa uopće imamo.

Oglasi

Post Navigation

%d bloggers like this: