Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the tag “ilegalni vodiči”

Pismo

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 23.05.2012.)

Ponukan gusarstvom ilegalnih turističkih vodiča koje je ove godine planulo jače nego ijedne prije, poslao sam pismo Ministru turizma i dao ga na znanje Državnom inspektoratu i  Policiji. Imao sam namjeru poslati ga i na adresu Ministarstva kulture, ali adresa elektroničke pošte, objavljena na njihovim web stranicama, nije aktivna. U očekivanju promjena na bolje i stvarnog, svrhovitog djelovanja državnih službi, rečeno pismo je sadržaj današnje rubrike.

 

Poštovani,

obraćam vam se, u svojstvu ovlaštenog turističkog vodiča za Zadarsku županiju, na ovaj način, ne nalazeći više drugoga, za skretanje pažnje na jedan od gorućih problema hrvatskog turizma. Riječ je neovlaštenim turističkim vodičima, njihovoj sve većoj nazočnosti, te neuravnoteženosti stavova i organizacija mjerodavnih službi.

Pišem Vam iz zadarske perspektive, uvjeren kako itekako uživam podršku mnogih kolegica i kolega, kako u Zadru, tako i u drugim sredinama koje taj problem svake godine sve jače muči. Siguran sam u to na osnovu reakcija na tekstove objavljene u mojoj rubrici „Pogled izvana“, srijedom u Zadarskom listu. Tekstovi su također dostupni i na mom blogu „Oko stola“, pa samim tim i kolegama u drugim gradovima.

Neovlašteni turistički vodič je rijetko kada bio toliko hrabar kao posljednjih nekoliko godina. S izuzetkom Dubrovnika, Korčule, Šibenika, Poreča. U tim gradovima ovlaštene i mjerodavne službe djeluju sinkronizirano i samo vrlo hrabri i drski se upuštaju u rizik. U ostalima sredinama nam se smiju u lice, znajući kako će proći nekažnjeno i kako niti jedna od ovlaštenih i mjerodavnih službi neće reagirati, niti ih sprječavati u nedopuštenoj raboti.

Nebrojeno usmenih prijava smo uputili Državnom inspektoratu u Zadru. Zvali smo ih i molili za intervencije. Svojevremeno je i Gospodarska komora u Zadru inicirala sastanak na tu temu. Bez rezultata.

Neću sada nabrajati što smo sve čuli, ali svakako bih istaknuo kako smo (od njih) čuli kako inspekcija nije mjerodavna za strane državljane, kako im je u takvim slučajevima potrebno sudjelovanje policije i ovlaštenog sudskog tumača.

Još bih se jednom osvrnuo na primjere Šibenika, Korčule, Dubrovnika i Poreča gdje mjerodavni djeluju u potpuno jednakom okviru kao mi ostali. Svima postupanje reguliraju isti Zakon i Pravilnici. Međutim, izgleda da ih svi ne čitaju, još manje primjenjuju, na isti način. To ide toliko daleko da smo od kolega iz dalekoistočnih  zemalja imali prilike čuti kako se dobro zna da gdje sami smiju i mogu, a gdje ne. Jako dobro znaju da ne „smiju na svoju ruku voditi“ po gradovima koje sam dva puta spomenuo. Mi to znamo i bez njih, ali nas zaprepašćuje kolikom se brzinom informacije takve vrste šire i na koju daljinu. Jednakom bi se proširila, ako ne i brže, ona suprotnog sadržaja. Ona koja bi rekla kako se to više nigdje u Hrvatskoj ne smije i ne može. Sasvim sigurno tu nije potrebno cjelogodišnje čučanje u čeki. Nekoliko intervencija i frekventnim periodima bi itekako poslale pravu poruku. Na sve adrese.

U svojoj sam redovitoj novinskoj rubrici barem desetak tekstova posvetio ovoj problematici. Između ostaloga, izazvao sam i javnu reakciju Turističke zajednice Grada Zadra, u kojoj su naveli kako Državni inspektorat na sve njihove apele ostaje gluh i nijem. Težinu problema neovlaštenih turističkih vodiča usporedili su s težinom i veličinom problema ilegalnog iznajmljivanja soba i apartmana, iako bismo mi rekli kako je naš problem veći i teži od apartmanskog.

Turistička institucionalna Hrvatska, s pravom, pomno i selektivno bira ljude koji će nas zastupati na turističkim sajmovima u inozemstvu. To je ono što se i očekuje. Ne želim sada spekulirati, niti se poigravati zamišljenim brojevima. Mislim ovdje na broj posjetitelja turističkih sajmova, u odnosu na broj stvarno vođenih grupa i gostiju po zemlji. Sasvim je sigurno da su kratki razgovori s potencijalnim gostima, šetačima kroz sajamski prostor, onima koji će možda za svoje odredište izabrati našu zemlju, bitno površniji od onog kojeg turistički vodiči sa stvarnim gostima ostvaruju na ulicama svojih gradova, izletima u nacionalne parkove i baštinska odredišta.

Istovremeno smo svi mi, ovlašteni turistički vodiči, također pomno selektirani. Prošli smo kroz službeni program edukacije i provjere od strane imenovanih sveučilišta. Pravo na provedu tog programa imaju samo neka. Podvrgli smo se provjeri svojih sposobnosti i to poprilično platili, bez ikakve garancije za povrat uloženog u sebe. Selekcija koja tek tada slijedi je još rigoroznija. To je ona koja na licu mjesta provode, prateći naš i rad i anketirajući goste, organizatori putovanja. Vjerujem kako ne moram objašnjavati kompetitivnost u svijetu velikih touroperatora i minimalnu, ako uopće postojeću, toleranciju na propuste, greške, površnost i nemjerodavnost.

Informatori na turističkim sajmovima su mahom djelatnici Hrvatske turističke zajednice. Ljudi na stalnoj plaći čiju svaku eventualnu, dodatnu edukaciju organizira i plaća firma u kojoj rade. Mi, ovlašteni turistički vodiči smo mahom slobodnjaci koji svaku svoju edukaciju plaćamo iz vlastitog proračuna. Pri tom ne uživamo nikakvu zaštitu od mjerodavnih i pozvanih, iako smo porezni obveznici i obavljeni poslovi prolaze kroz poslovne knjige. To za sobom povlači jasne obveze. Punjenje proračuna turističke zajednice je jasno zakonima zajamčeno, dok smo mi na vjetrometini nelojalne konkurencije i gusarstva najgore vrste. Pri tom se taj „rad na crno“ ne odvija noću ili u kakvim mračnim budžacima, nego u po bijela dana, na ulicama frekventnih turističkih gradova. Ali, samo nekih. Nikako ne svih. Još jednom spominjem Šibenik, Korčulu, Dubrovnik i Poreč.

Redom je riječ o sredinama u kojima pozvani i ovlašteni ne očekuju na dođu na gotovo i servirano. U našem slučaju to i nije moguće. Standardizirani obrazac na web stranici Državnog inspektorata priželjkuje na im se prijavi „ime, ulica, mjesto i OIB“ prekršitelja.

Ilegalni turistički vodiči nisu dućani, kontejneri, gradilišta. Nisu učvršćeni, cementirani, usidreni. Baš kao i legalni, ovlašteni turistički vodiči, puno se i brzo kreću. Prevaljuju i stotine kilometara dnevno. Tko im ne misli „stavljati soli na rep“ mora stajati ili sjediti na mjestima na koja sigurno moraju doći, uhvatiti ih u raboti i kazniti na licu mjesta. Zakon za to predviđa vrlo realne kazne. Na tragu onih u  njihovim zemljama gdje će takvo što malo kome pasti na pamet, baš kao i u našim sredinama u kojima se Zakon provodi u djelo.

U svojoj sam rubrici, kroz nekoliko godina, predlagao i rješenja. Jedno od njih je da Turističke zajednice u svojim promidžbenim materijalima, koje besplatno dijele, dizajnerski ukomponiraju i otisnu faksimil službene značke ovlaštenog turističkog vodiča. Ilegalni vodiči, pogotovo stranci, se jako rado služe baš besplatnim tiskovinama. Za Zadar znam da je djelatnicima Info centra TZG-ZD rečeno kako ne smiju njima opskrbljivati neovlaštene vodiče, ali to nije dovoljno. Makar, najviše što oni trenutno mogu učiniti. Drugi moj prijedlog je da se ukine postojeća unificiranost službenih znački i zamijeni učinkovitijom. Budući da značke imaju županijsku valjanost, one bi tako trebale i izgledati. Svaka županija bi trebala imati značku određene boje. Uvijek jasno vidljivu i raspoznatljivu. Unificiranu sadržajem i formatom, jasno i vidljivo različita bojom. Time bi se stalo na rep i kukolju u našim redovima. Nismo sveci. Ucjene pojedinih organizatora putovanja, koji inzistiraju na smanjivanju troška po svaku cijenu, itekako imaju plodno tlo u tome što sve značke izgledaju jednako. Svaki inspektor, čak i kada je voljan, može otkriti „ovlaštenost ili neovlaštenost“ tek kada značku uzme u ruke. Svaka takva situacija je vrlo neugodna, izaziva nepotrebnu nelagodu i napetost među gostima. Svakom vodiču daje dodatnog posla u objašnjavanju. Jasno raspoznatljive značke bi itekako olakšale posao sezonskim inspektorima. Nitko od njih ne očekuje da znaju kako izgleda svaki pojedini ovlašteni vodič. Njihovu reakciju, koju itekako očekujemo, budile bi značke drukčijih boja od one koja je, u pojedinoj sredini, očekivana.

Rješenja su često vrlo jednostavna. Ja osobno nikako nisam sklon mistifikacijama bilo koga ili čega. Pa tako niti mistificiranju posla turističkog vodiča, Vaše ministarske pozicije, ovlasti i djelovanja državnih inspektora ili policije. Slika koju naši gradovi daju, bez jata uniformiranih policajaca na svim važnim punktovima, svakako je ljepša od one koju pružaju takve točke europskih gradova. Ali, također stoji, svaka je službena osoba u bilo kojem gradu Europe pozvana zaustaviti i kazniti neovlaštenog turističkog vodiča u ilegalnoj raboti. Naši turistički punktovi su bez uniformi, ali i bez nadležnosti. Iako, još jednom, samo neki.

Nikada ne propuštam priliku istaknuti kako naši gradovi i naše baštinske ustanove čuvaju samo i jedino naše vlastito blago. Svaki naš muzej svjedoči isključivo i jedino o tome kako vodimo brigu o vlastitom nasljeđu. Nikada i nigdje o posezanju prema tuđem.

Sve one sredine koje vrijednost svoga nasljeđa u velikoj mjeri temelje na tuđim artefaktima, pažljivo čuvaju i štite svoje ovlaštene turističke vodiče od upadača i uljeza, ma kakve im titule i formalni statusi pratila imena. Mi to ne činimo.

Naš život i djelovanje određuje činovničko sljepilo i bijeg od odgovornosti.

Nismo u toj poziciji. Hrvatska se još itekako bori za svoje mjesto na turističkoj karti svijeta. Kad ga jednom izbori, tek slijedi teži dio. Taj se zove održavanje stečene pozicije i daleko je teži, dugotrajniji i mukotrpniji od ovog u kojem smo sad. Budemo li, ovako olako, dopuštali da svaki jad šeta našim ulicama i priča štogod mu padne na pamet i u određenom trenutku poluči smijeh i zadovoljstvo kod publike, niti ćemo steći pravi status, niti ćemo doći u poziciju da ga održimo.

Zbog svega navedenog, u kontekstu turizma kao jedine stvarno vitalne grane gospodarstva, molim vas da svojim autoritetom pokrenete micanje s mrtve točke piratstva u turističkim vođenjima na nacionalnoj razini. U svim sredinama, u svim gradovima i županijama, a ne samo u onima gdje postoje „napredni“ koji su sve sami shvatili.

 

Unaprijed zahvalan

 

Oglasi

Bitka za kvalitet

 (Objavljeno  tisaknom izdanju Zadarskog lista 25.05.2011.)

 

            Nema nikakve sumnje kako svijest o važnosti kvalitete u bitci na turističkom konkurentskom tržištu sve više jača. Ne samo turistički profesionalci, nego i oni tzv. obični, mali ljudi, sve više prepoznaju važnost turizma i prihoda kojega nosi. Kako je od izuzetne važnosti da nam se gosti dobro osjećaju i da ponovno dođu.

            Istina je kako je u tom smislu puno i učinjeno. Ako se mene pita, pravo nastojanje za dizanjem kvalitete počelo je onda kada je ministar turizma osobno krenuo od jedne do druge birtije uz cestu (davno prije autoputa) i osobno kontrolirao sanitarne prostorije. Nakon toga je uz puno srama, ali bez imalo zazora, javno priznao kako je stanje katastrofalno, da se osobno srami i da neće na tome stati. I nije. Uvedene su mjere kontrole, provodile su se i provode. Danas je gotovo nemoguće naići na zapušten toalet.

            Val dizanja kvalitete zahvatio je i apartmanski dio. Investicijski bum izgradnje apartmana (drugo je pitanje koliko je isti dugoročno poželjan) doveo je do konkurentske bitke za goste i napora za povratak investicije. To se nije moglo postizati zapuštenim i derutnim apartmanima. Ako i nisu bili novi i blistavi, trebalo ih preurediti, nanovo opremiti i učiniti boljima nego su bili prije.

            Hotelski dio je također prošao kroz svoju kalvariju obnove. Neki je još čekaju. Glavnina obnovljenih je takva da im se nema što zamjeriti, osim ako gledate iskusnim i već pomalo ciničnim okom. Novi su hoteli građeni po novim standardima. Vode ih mahom ljudi koji znaju što treba činiti. Pritužaba gostiju sve je manje i glavnina njih je takva da bi bilo teško reagirati drukčije, osim nasmiješiti se. Ono u čemu naši hoteli još dobrano zaostaju za onima iz nama konkurentnih zemalja je osobni odnos prema gostima. Ali, zar nije možda istina kako smo u cijelosti nacija kojoj pristojne manire u ophođenju nisu osobito svojstvene.

            Povratak turizma i vrijeme početka bitke za kvalitetu dočekalo nas je također bez dovoljno kvalificiranih turističkih vodiča i pratitelja. Kao i svugdje, rat je i tu učinio svoje. Predugo je trajao. Ljudi koji su prije rata živjeli od toga, morali su svoj izvor prihoda pronaći negdje drugdje. Neki su sazreli i za mirovinu. Neki se više nisu imali živaca smiješiti. Neki su iskoristili svoje znanje jezika i pošli raditi u inozemstvo, pa tamo, radeći za puno veće plaće, ostali.

            Ali, i taj je problem riješen. Kvalificiranih i kvalitetnih vodiča i pratitelja sada ima dovoljno. Organizirani su tečajevi pri svim ovlaštenim fakultetima. Polagali su se ispiti i stjecale dozvole za rad. Vodiča ima dovoljno i za pokrivanje špica. Naravno da se istovremeno jako dobro zna «koliko ‘ko piza». Po tome nismo nikakav izuzetak.

            I baš su vodiči i pratitelji težište ovog teksta o bitci za kvalitetu u turizmu. Svake se godine postavlja pitanje koje nam bode oči. Ja sam aktivni turistički vodič i dobro znam kako razmišljaju moji kolege i kolegice. Upravo su nam trn u oku svi oni «ilegalci» koji nam svima ispred nosa neovlašteno vode goste, samo sa značkom kakve turističke agencije ili čak i bez toga. To se događa svaki dan.

            Taman sam mislio kako više neću pisati o tome jer sam se teme dotakao nekoliko puta, dok mi ovog dana nije upao oči tekst koji me zaprepastio. Još ilustriran fotografijom.

            Riječ je naime o grupi gostiju s Dalekog istoka koji su Splitom šetali s kapicama na kojima je pisalo «Za dom spremni». Čak se tamo naglašava kako je tim gostima u program putovanja uključena i Banja luka. Na znam jesu li i tamo išli s tim kapicama na glavi. Ako i jesu, a u crnoj kronici se ništa nije pojavilo, sve je prošlo bez crnih ishoda.

            Težište toga teksta je bilo pitanje kojeg novinar sasvim ispravno i opravdano postavlja, pitajući se je li moguće da tim nesretnim ljudima nitko nije rekao, niti ih upozorio na to što im je (osim kapice) na glavi.

            Odmah ću reći. Lako je moguće da nije. To je lako mogla biti jedna od onih grupa koja kroz ove naše krajeve (glavni initerar je Slovenija, Hrvatska, BiH) prolazi samo tako da vozi od jedne točke do druge i čitavo su vrijeme pod paskom samo svoga stranog pratitelja. Oni niti u jednom gradu ne koriste usluge lokalnih vodiča, nego ih i kroz naše povijesne gradske jezgre vodi opet isti, njihov pratitelj. Vrlo često ih voze strani vozači koji također o našim detaljima veze blage nemaju. Ne moraju niti imati. Njihov posao su volan i cesta.

            Dakle, vrlo lako je moguće da ih nitko nije upozorio. Nije ih upozorio zato jer to nije imao tko učiniti. Ovo su sve samo moje pretpostavke i zaključci temeljeni na  iskustvu.

            Godinama smo inzistirali na tome da se svatko posveti samo svome poslu. Na taj smo način postigli da su nam toaleti uz put solidno do uzorno čisti. Na taj način smo postigli da konobari izuzetnom brzinom poslužuju veliki broj gostiju. Na taj smo  način također postigli da se stvori ono što nazivamo «kritičnom masom» turističkih vodiča i da nas ima dovoljno čak i za guste situacije.

            Ono što nismo postigli su mehanizmi zaštite svega onoga što smo uspjeli postići. Kada se naši inspektori i upute na teren, njihova redovita briga je utvrditi vara li netko od nas na porezu i prijavi prihoda. Nas koji smo svaki dan ovdje, licencirani i vidljivi. Nikada još nisam vidio da su zaustavili i kaznili nekog ilegalca koji vodi kroz grad i ponaša se kao da mu nitko ne može ništa. A nije da ne može, nego ništa ne čini.

Kada bi se stranim pratiteljima zaista, po slovu zakona, zaprijetilo da ne vode sami po povijesnim jezgrama, jer i ne smiju, angažirali bi lokalne vodiče. Tada bi ih imao tko, pozvano i mjerodavno, upozoriti na to što im je na glavi.

Post Navigation

%d bloggers like this: