Kad autobusi glume avione

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 27.06.2012.)

Puno je razloga zašto je na našoj obali svojedobno izgrađena gusta mreža aerodroma. Neću ih nabrajati, ali među glavnima od njih je svakako onaj koji se smatrao jednim od zlatnih pravila turizma u vrijeme masovnih čarter letova. Transfer do hotela ne smije trajati duže od leta.

U to su vrijeme autoceste bile tek često sanjani san i sagrađene su zračne luke na, u svjetskim mjerilima, smiješnim međusobnim udaljenostima. Upravo zato da transferi ne traju duže od letova, pogotovo ako su krajnja odredišta bila na otocima. Turizam je bio značajan izvor deviznog prihoda i ovo se činilo lakšim rješenjem. Kao i mnoga, pokazalo se to tek kao parcijalno gašenje vatre i daleko od pravog rješenja prometnih problema.

Došle su i autoceste. Nezaobilazan element civiliziranog prometnog sustava. Istina, kojih četrdeset do pedeset godina prekasno, ali bolje ikad nego nikad. Sagrađene po svim suvremenim standardima. Ne srame se niti jedne europske autoceste, svugdje osvajaju priznanja, a gosti se tunelima doslovce dive. Tome sam i osobno vrlo često svjedok.

Nekako istovremeno s gradnjom naših autocesta, niskobudžetni zračni prijevoznici uvode, do tada neviđen, rusvaj u svijet industrije turizma. Svojom banalnom politikom iznimno niskih cijena zračnog prometa bacaju na koljena dotadašnje divove touroperatorskog biznisa, a zajedno s njima i čarterske prijevoznike.

Avionske karte, smještaj i ostale zemaljske usluge kupuju se iz udobnosti vlastite sobe. Duge zimske večeri se krate tuckanjem po tipkovnicama i šuljanjem miša. Traže se najjeftiniji prijevoz, najjeftiniji smještaj, najjeftiniji provod. Cijena, koja nikad nije bila zanemariva stavka, postaje kriterij broj jedan. Često i prečesto jedini kriterij. Kako dobiti što više, platiti što manje. Organizirana putovanja se sve više povlače pred osobnim lutanjima i lunjanjima. Internetske stranice odredišta sve više pune nemušti dojmovi s osobno sklepanih putovanja. Dojučerašnja hit odredišta odjednom dobivaju loše ocjene, a uvijek dežurni mudraci, krivca pronalaze, gdje bi drugdje, u domaćim turističkim djelatnicima koji se teško, slabo, sporo prilagođavaju novonastalim okolnostima.

Osobno sklepana putovanja umjesto paket aranžmana. Navodno zato da bi sve bilo po mom. Nema više organiziranih transfera do hotela, riječi dobrodošlice, ponude izleta i prilike za moderiranim upoznavanjem nove sredine. Svatko luta za sebe.

Prilagodba dolazi prvenstveno od strane touroperatora. Pogotovo onih manjih i s manjih tržišta. Nekada rijetki, međunarodni autobusni transferi, postaju učestala pojava. Čarteri i paket aranžmani se još donekle čvrsto drže jedino na britanskom, otočnom, klasično avionskom tržištu. Ostalo se dijeli između osobnog bluđenja internetom temeljenog na jeftinim avionskim kartama i dugih autobusnih transfera od mjesta polaska do odredišta i natrag.

Upravo ti autobusni transferi postaju slamka spasa organizatorima putovanja iz sredina koje su ili premalene da bi punile avione, ili su za to presiromašne, ili su i jedno i drugo.

Pomama za jeftinim putovanjima, last minute booking, mamljenje akcijama i prilikama života rezultirali su, između ostalog, prošlotjednom tragedijom na Dalmatini. Na žalost, ne prvoj. Ista se dogodila prije tri godine. Na žalost, uvjeren sam u to, ne i zadnjoj.

Tu dolazimo do bitnog za ovu priču. Kada je riječ o kresanju cijena putovanjima organizatori nemaju neki osobiti manevarski prostor. Prijevozna sredstva koštaju koliko koštaju, gorivo, mazivo i rezervni dijelovi isto tako. Donekle se može pregovarati o cijenama smještaja i prehrane. Jedino gdje se može nemilice kresati su ljudi potrebni za realizaciju tih programa.

To je tako bilo i ovaj put. Tko zna koliko je ovakvih transfera poginuli vozač, krivac nesreće, učinio u svojih trideset godina karijere. Volio bih da nas netko izvijesti kojim tempom ih je odrađivao. On i njegov kolega su krenuli na kojih tisuću kilometara dug put s punim autobusom u 16.00 sati. Trebali su stići u Bašku Vodu sutradan u jutro. Malko se odmoriti i prethodnu turu gostiju vratiti kući. Riječ je o ubitačnom tempu.

Jedan od njih vozi, drugi kunja. Ma koliko se navikli na takav način života nitko me ne može uvjeriti kako je riječ u humanom, a bome niti profesionalnom pristupu. Ma koliko bila činjenica da je cesta otvorena za promet dvadeset i četiri sata dnevno postoji i druga činjenica. Ona glasi, čovjek se odmara u krevetu. Nakon što se osvježio od puta, pojeo i popio. Sendvič i konačište u autobusu nisu niti približna alternativa. Pa tako dan za danom. Ili još gore, noć na noć.

Nisam još išao u vrtić kad sam čuo za pojam pasja gvardija. To je ona od ponoći do četiri. Svako tijelo tada želi san. Nesreća se tada i dogodila. Ako se to uopće može tako reći, to je i sreća u nesreći, pa iz suprotnog pravca na koji je autobus prešao, nije bilo prometa. Tek tada bi brojili mrtve.

Tu bi itekako vlast trebala stupiti na djelo. Zakoni su jasni i jasno određuju koliko vremena vozač smije voziti, a koliko se vremena mora odmarati. Neka budala je rekla kako bi takve kontrole i rigoroznija primjena propisa mogla štetiti našem turizmu.

Kao da nam ovo koristi. Pa slike strave i užasa su obišle svijet. Broj poginulih ulazi u crnu statistiku naših autocesta. Tako dobrih i tako skupih. Skupih da će nam valjda i unuci vraćati kredite za njih. Puno će koga za godinu dana biti briga što se zapravo dogodilo i kako je do nesreće došlo kad pogleda statistike poginulih. Statistike, uostalom, nikad i ne istražuju uzroke. Iznose se kao goli brojevi.

Nekoliko ovakvih nesreća i naše ceste dolaze na zao glas. Potpuno nezasluženo. Slaba je pri tom utjeha kako su sve interventne službe reagirale upravo kolosalno. Svakog divljenja i poštovanja vrijedno. Utjeha je ipak samo to što je. Bolje je da razloga za tješenje uopće nema.

Po tko zna koji put je na djelu potpuno kriva filozofija. Stranci se ne smiju na nas ljutiti. A zašto se ne bi ljutili ako krše propise, ugrožavaju i odnose živote, a mi ih u tome sprječavali. Neka se ljute i neka rade scene.

Polupansion se u austrijskim ili slovenskim obiteljskim hotelima u ovo doba godine mogu dobiti za dvadesetak eura. Dakle, do pedeset, kada se zbroje oba pravca. Tuš, večera, krevet, doručak, u svakom pravcu. Vrijedi li glava na ramenima tih novaca? Vrijedi li tih novaca sigurnosni ugled hrvatskih autocesta? 

Kalendar događanja

 

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 15.06.2011.)

 

               Predsezona se u potpunosti zahuktala i puna sezona je pred vratima. Kada je o nama riječ tu se radi samo o kalendaru. Onom koji nam visi na zidu ili stoji na radnom stolu. Najobičniji red dana i datuma u godini koja traje onoliko koliko je to davno nekada dogovoreno. Po njemu je i također davno (ne toliko davno kao kada govorimo o izvorniku) određeno do kojeg datuma traje predsezona, a kada počinje i kada završava puna sezona. Nakon nje počinje posezona i traje do kraja kalendarske godine. To je sve.

            To istovremeno znači kako se i ove godine uporno ponavljaju sve one greške i propusti koje nas poput neizbježne kobi prate već godinama. Brojimo, brojimo, procjenjujemo, uspoređujemo. Brojimo grla koja dolaze i odlaze. Brojimo koliko su novaca donijeli, koliko su nam ostavili. Procjenjujemo koliko su doma vratili. Uspoređujemo taj datum s nekim drugim datumima. Uspoređujemo sebe s drugima koji su nam, navodno konkurenti. A redovito je riječ o sredinama koje u jednom svom ljetovalištu imaju više hotela nego mi u čitavoj zemlji.

            Stari su ljudi za one koji sebi ne nalaze pametnoga posla običavali reći da ima posla kako i svrabljiv. Naime, svrabljivac se po čitav dan češe. Ne može se poreći kako je i češanje nekakav rad, ali nesumnjivo je kako od njega nema niti neke velike koristi. Osim trenutnoga olakšanja samome svrabljicu i to isključivo na onom mjestu po kojem se češe. I što se više češe, više ga svrbi. Pa tako unedogled. Ista sudbina prati i naše najzastupljenije aktivnosti oko turističke sezone. Brojenja, procjenjivanja i uspoređivanja. Od toga nam koristi koliko i svrabljivcu od češanja. Nismo ni bolji ni pamentiji, iako brojači, procjenjivači i uspoređivači čitavo vrijeme djeluju jako zaposleno i angažirano.

            Još jedna od svakogodišnjih boljki je predsezonsko kukanje kako se prije i poslije srpnja i kolovoza gotovo pa ništa i ne događa. Nakon što sezona prođe budemo nekako samozodovoljni time kako se, svemu usprkos, eto barem u srpnju i kolovozu stalno i svakodnevno nešto događalo.

            Da se domah razumijemo. Niti meni se ne sviđa što su sva ljetna događanja, kulturna, manifestacijska i šušurska, koncentrirana na srpanj i kolovoz. Istovremeno, to je potpuno razumljivo.

Zadarska turistička sredina kronično pati od nedostatka hotela i predimenzioniranog apartmanskog smještaja. Velika većina apartmanske klijentele su ljudi koje možemo podijeliti u dvije glavne podvrste. To su s oni malom djecom kojoj je teško zadržati pažnju i najsretniji su kada se stalno nešto drugo događa i privlači im znatiželju. Drugi su mlađarija u stalnoj potrazi za zabavom, tulumima i financijski ne previše zahtjevnim eventima.

Ovaj rezultat kojeg imamo je zapravo samo logičan odgovor na potražnju i kakav-takav način da se uloženo, barem dijelom, vrati. Ne možemo niti očekivati više, barem dok netko ozbiljnije ne odriješi kesu kada je riječ o hotelskim investicijama. Kada se to jednoga dana dogodi, nadam se kako neće trebati predugo čekati da netko odriješi kesu kada je riječ i o događanjima koji će to svojim sadržajima pratiti.

Budući da se to, niti jedno niti drugo, neće dogoditi preko noći ostaje nam otvoriti oči pred ovim što imamo.

Znamo li uopće što imamo? Ne znamo. Osim načelne najave kako Zadar ove godine neće u događanjima i manifestacijama, usprkos besparici, zaostati za proteklim godinama, nemamo ništa drugo. Ne raspolažemo ni najavama, ni naslovima, ni datumima.

Da su se uspoređivači barem malo zagledali u bilo što drugo, osim golih brojeva, vidjeli bi kako sve sredine koje oni smatraju konkuretskima već mjesecima itekako znaju sve to. Imaju najave, objavili su naslove i datume. Ne samo da su to učinili, nego se za sve što su najavili i objavili već mjesecima može rezervirati i kupiti ulaznice. On-line.

Istovremeno smo puni samohvale kako zadarski aerodrom svake godine broji sve više dolazaka putnika niskotarifnim avio prijevoznicima. Nekako brojačima promiče činjenica kako se karte za te avione isključivo kupuju on-line. Putnici navikli na takav način putovanja navikli su i na samostalno planiranje čitavog boravka. Malo toga prepuštaju stihiji. Ostavljaju sebi slobodnog vremena, naravno. Pa planiraju odmor, a ne prisilan rad. Ali informacije o odmoru kojeg planiraju, oko čega grade okosnicu svoga boravka u nekoj sredini i zbog čega tamo uopće idu, saznaju s interneta. On-line.

Gdje je nama, već godinama, kalendar ljetnih događanja? Sredina je lipnja, a mi samo načelno znamo kako će se i ove godine održati serije priredbi pod istim zbirnim naslovima kao i prethodnih godina. Takvo obećanje, i još zadržano u lokalnim okvirima, nije nikakav podstrek ikome da svoj boravak planira baš kod nas. Koristi jeftini prijevoz i ide negdje drugdje. Jedan od razloga uspjeha Garden festivala je, pored ostaloga, u aktivnoj promociji na britanskom tržištu. Tamošnji potencijalni klijenti znaju samo za njega, za ostala događanja ne. I zato ih najviše i ima upravo u vrijeme kad se to događa iako, neka mi bude oprošteno, ničim osobito ne nadvisuje ostalo što se u to vrijeme ovdje događa. Jednostavno, potencijalni gosti za to znaju. Za ostalo ne znaju.

Krajnje nam je zapravo vrijeme da se riješimo svraba i aktivnosti koje potiče. K vragu i brojenje, procjenjivanje i uspoređivanje kao i oni kojima to dobra nosi.