Putopisci i turistički vodiči u vremenu gadgeta

Dobru priču na lošem mediju mogu pokvariti manjkave tehnikalije. Dobru priču o nekom mjestu ili na licu mjesta neće pokvariti niti kiša.

Dvije profesija, svaka sas svojim odlikama u istom košu, na prvi pogled vjerojatno djeluje pomalo čudno. U mom slučaju poveznica je moja osoba, iako sasvim sigurno ima toga još. Ne bih ulazio u nabrajanja sličnosti i razlika, ali bih istaknuo drugi dio naslova. U vremenu gadgeta.

Naime, i jednoj i drugoj profesiji stalno stižu prijetnje kako će ih moderna tehnologija istisnuti s terena kao i mnoge druge. Učestale su poveznice s recimo radiotelegrafistima, bez kojih brod donedavno nije smio isploviti. Inženjerima leta, bez kojih avion nije smio poletjeti. Niti jedna niti druga danas više gotovo da i ne postoje. Osim na nekim tamo podrtinama od brodova ili aviona. Nitko se za to više ne školuje. Strojevi rade posao umjesto ljudi. Jeftinije i pouzdanije. Navodno.

Uloga putopisca se preispituje na razini gadgeta, dovodeći u pitanje bilo čiju volju da čita tuđe tekstove i upija tuđe dojmove, kad su mu u svakom trenutku dostupne informacije o svakom pojedinom mjestu na svijetu. Dojmove će lako upiti sam. Na istom su tragu i turistički vodiči. Tko bi ih slušao, kaskao za njima, pokoravao se njihovoj selekciji i interpretaciji informacija. Jer, opet, informacije su široko dostupne, a dojmovi osobni.

Međutim, je li tome baš tako? Nije.

Malo koji propitatelj i prijeteći raspoloženi prorok je zapravo svjestan kako naglasak nikada nije na informaciji kao takvoj, već na njenoj kvaliteti. Činjenica o svemu je bezbroj i nerijetko su bez kvalitetne selekcije i interpretacije tek puki kaos različitih podataka. Boljeg i jačeg svjedoka toj tvrdnji nema i ne treba ga biti osim interneta samog. Kaos svega i svačega u čemu smo bez pravilne selekcije, temeljene na znanju i obrazovanju, potpuno izgubljeni. Kad tome ne bi bilo tako, nikada ne bismo morali u školu. Bili bi pametni i samouki.

Putopisac nije samo osoba koja negdje putuje umjesto nas. Stvara i iznosi dojmove umjesto nas. Putopisac je kvalitetni skupljač i prenositelj informacija. Velikog broja različitih informacija o nekom mjestu. Selektira ih, sažima, povezuje, oblikuje u cjelinu umjesto nas. Ako tamo ikada i odemo, sjećat ćemo se pročitanog, odgledanog na tu temu. Ako nikada i ne odemo tamo, ostat će nam dojam kako o tom mjestu nešto znamo.

Turistički vodič se bitno od putopisca razlikuje prvenstveno po tome što ćemo, ako ne čujemo njegovu priču na licu mjesta, samo vjerovati kako smo tamo bili. Čak i kada jesmo i ako samo lutamo s knjižicom ili gadgetom u ruci, ostaje dojam praznih ruku. Svaki se vodič svakodnevno susreće s takvima koji se, s knjižicom u ruci, prišuljaju grupi kad čuju da se govori njihovim jezikom.

Ključna riječ u čitavoj priči je zapravo čovjek i živi kontakt s njim. Pasivni, kad je riječ o putopiscu. Živ i aktivan, kada je riječ o vodiču.

U oba slučaju, uživljavamo se u priču. Putopisca pratimo kao lik iz filma ili romana. Vodiča pratimo kao čovjeka koji će, usprkos programima putovanja i must say podatcima, svoju priču prilagoditi našim specifičnim interesima.

Golo iznošenje činjenica, ma u kojem mediju bile plasirane, nikada ne govori baš previše samo za sebe. Podatak o prosječnoj plaći vam nikada neće ilustrirati kako se negdje živi. Putopisac će poći na tržnicu i provjeriti koliko što košta. Vodič će vas tamo povesti. Tek tada ćete znati koliko kila krumpira vrijedi prosječna plaća. Tek tada je dojam potpun.

Mediji, pa tako i gadgeti, samo su prenositelji informacija. Oni ih ne stvaraju. Ne selektiraju. Ne povezuju činjenice. Ne misle umjesto nas. Ipak je to posao za druge ljude, a ne za strojeve.

Priče stvaraju ljudi

Tako je nekako išla i priča s kazalištima. Njih je trebalo istisnuti kino. Pa je onda radio i nakon njega televizija trebalo potisnuti i jedne i druge. Ništa od toga se nije dogodila. Tehnika se mijenjala i usavršavala, postajala dostupnijom i činila nas komotnijima. Nikada, međutim, nije promijenila ono bitno. A bitna je priča. Stvaraju ju je, kazuju i prenose ljudi. Neki to tehnički medij čini brže, neki sporije. Neki nam umrljaju ruke, neki  ne. Ali, usprkos svemu, samo je priča ta koja nas uistinu zanima.

Mnoge je putnike koji su nas pohodili dok se zemlja još zvala Jugoslavija jako začudilo kad se počela raspadati. Bila je svima servirana kao zemlja uzor. Multietničnosti,  multikulturalnosti, multikonfesionalnosti. Mala zemlja Arkadija kojoj baš nije lako, ali uspješno gura dalje. Malo sporije od ostalih, ali zato s puno riješenih pitanja koja su kod bržih od nas ostala neriješena.

Kako su se vraćali, putnici su počeli postavljati i brojna pitanja na tu temu. Bez obzira na sve, svakome je turističkom vodiču to, htio ne htio, bila tema broj jedan. Prvih godina nakon rata stalno i neizbježno, kasnije sve manje, ali daleko od prešućenog ili zanemarenog. Svih zanima, ali samo ponetko pita. Svi zato pažljivo slušaju odgovore.

Ma koliko knjiga i tekstova na tu temu bilo napisano u posljednjih dvadeset godina, povijesnih, politoloških, pamfletskih i kakvih sve ne, zaprepašćuje podatak da gomilu odgovora na mnoga danas aktualna pitanja daje sto godina stari putopis.

Naletio sam na njega dok sam istraživao građu za izložbu na temu Zadra u starim putopisima u fundusu zadarske Znanstvene knjižnice. Temeljita i detaljna, istovremeno vrlo popularno napisana antropološka analiza. Uspoređuje i tumači. Naslov je Dalmatia – The Land where East meets West, autorice Maude Holbach. Fotografijama je sve ilustrirao njezin suprug, Otto Holbach. Knjiga je prvi put objavljena 1910, a u tisku je i dan danas. Preko sto godina star putopis, temeljen na antropološkom istraživanju, u povijesnom i društvenom kontekstu. Autorica je razgovarala s mnogim intelektualcima, znanstvenicima i dužnosnicima tog vremena. Ali i s običnim svijetom. Sve viđeno i doživljeno je pažljivo sročila i napisala putopis koji se čita nakon više od sto godina, a da nije izgubio na aktualnosti.

Brzina i dostupnost – jedina novina

Jedino što su mediji i tehnika omogućili je liberalizacija i dostupnost. Odličan primjer za to je web stranica Putopisi.net. Jedna od mnogih, ali bitna po tome što počiva na entuzijazmu utemeljiteljice i suradnika. Kalina Matić Morača ga je pokrenula prije tri godine. Volonterski, kako onda tako i čitavo vrijeme kasnije. Do danas. U to vrijeme mu se pridružilo četrdeset i dvoje autora, mahom amatera. Tekstova preko dvjesto, a čitatelja preko petstopedeset tisuća. Petstotinjak dnevno. Toliko znatiželjnika dnevno, samo na toj stranici, upija tuđe dojmove.

Glad za točnim informacijama i sređenim dojmovima

Za korektnim informacijama i suvislim sročenim dojmovima zapravo vlada prava glad. Petstotinjak ljudi dnevno posjećuje samo jednu stranicu s putopisima. Treba napomenuti kako su tekstovi samo na hrvatskom jeziku, pa je to još jedna prepreka na putu daleko veće posjećenosti.

Istovremeno, da ostanem na istoj usporednoj liniji, broj turističkih vodiča u svim sredinama svake godine raste. Obrazuju se i pripremaju novi i novi. Gostiju je sve više, ali potreba za ljudskim kontaktima je sve izraženija. Bijeg od gadgeta kao jedinog rješenja za sve probleme.

Kvalitetan putopisac i kvalitetan turistički vodič će uvijek imati nešto za reći. I što je još važnije, uvijek će imati publiku. Baš kao i kazalište. Bez obzira na tehničke savršenosti modernih medija publika osjeća potrebu za živim, stvarnim ljudima, njihovim glasovima i pokretima. Bez obzira na to što izvode samo u tom trenutku i nemaju mogućnost beskrajnog ponavljanja i ispravljanja grešaka. Pa u tome i jest čar. Uz njih se osjećamo živima i dobrima. Savršeni likovi nas čine da se osjećamo loše. Ružni, maleni, visoki, krunpoi, sitni, debeli, ćelavi. Kad vidimo na pozornici da i baš takvi imaju nešto za reći, pritom lijepo i pametno, osjećamo se bolje jer gledamo sebi slične. Ne retuširana celuloidna ili gadget savršenstva. Žive ljude, od krvi i mesa, baš poput nas.

To je tajna nastanka ove dvije profesije. To je tajna opstanka.

Neka se mediji prenošenja informacija slobodno i dalje razvijaju. Samo neka pripaze da ne uguše sami sebe. Vršenje selekcije u takvom obilju ponude postaje veliki izazov i za profesionalce, a kamoli ne za amatere na koje računaju kao svoju vjernu publiku.