Čemu tolika žurba?

Živim taman toliko da sebe samoga mogu smatrati iskusnim i još uvijek dovoljno razumnim. Dakle, nataložilo se iskustva, a senilnost još nije došla. Barem koliko toga osobno mogu biti svjestan

Tako me ovih dana često spopada sjećanje na jednu zadarsku predratnu epizodu. Tada smo, ako se dobro sjećam, gotovo dvije godine bili bez Gradonačelnika. Ondašnjeg Predsjednika općine. U čitavom gradu nije bilo živoga čovjeka koji se toga želio prihvatiti. Sve tadašnje strukture vlasti, na svim razinama, su se oko toga svađale, novinari su ih proganjali i pitali, jer je to su to bile kasne osamdesete i počeli smo polako dohvaćati medijske slobode. Nije bilo lokalnog medija koji to nije imao na tapetu barem dva puta tjedno, a bome smo po tome bili poznati i u čitavoj bivšoj državi.

Istoj onoj od dvadeset i nekoliko milijuna stanovnika u kojoj je Zadar bio peti grad po prihodima.

I, gle čuda. Usprkos činjenici da nitko gotovo dvije godine nije želio zasjesti u fotelju Predsjednika općine, Grad je bio to što je bio i funkcionirao je. Dakle, peti po prihodima u državi s velikim brojem gradova većih od sebe.

Grad je bio čist (ne toliko koliko danas), ulice su ljeti prali svaku noć. Smeće se odvozilo. Svi su radili i zaposlenost je bila daleko veća danas. Usprkos činjenici da je nezaposlenost i mogućnost dobivanja posla preko veze ili uz mito i onda bila sveprisutna činjenica. Škole su radile, bolnica i ostale zdravstvene ustanove su radile, makar se za krevet u bolnici hvatala veza kao i danas. Turističke sezone su se odrađivale u daleko lošijim uvjetima nego su danas. Sve do barikada i inducirane kome cjelokupnog turizma.

Ukratko, grad je funkcionirao i profesionalne službe su svoj posao odrađivale, u onim uvjetima, i bez Predsjednika općine.

Ta mi uspomena nekoliko puta dnevno presretne mozak od ostavke Veljka Ostojića i navodne obezglavljenosti hrvatskog turizma. Navodne obezglavljenosti i strke koja je nakon toga nastala oko njegovog nasljednika. Tko će to biti. Veća strka oko toga nego oko izbora novoga Pape koja mi jednako ide na živce. Makar, ruku na srce, Papa predvodi, barem nominalno, poprilično velik dio ljudskog roda.

Sve se to događa nekako u vrijeme kad turistički profesionalci zahuktalo pripremaju sezonu. Odnosno, kad već brusimo zadnje detalje prije početka. One detalje u kojima se jasno definira tko će što i za koga raditi. Po kojoj cijeni i uvjetima. Kojom učestalošću i na koji način. Dakle, završne pripreme oko operacije zvane turistička sezona. Ta faza priprema otprilike odgovara onoj kada astronauti već počinju navlačiti svemirska odijela.

Ukratko, sve bitno znamo, dogovori su tu, hoteli i restorani su dotjerani i ušminkani, autobusi i brodovi pregledani. Udara se završni sjaj i sve je spremno za početak.

Vijest je daleko više uznemirila onaj glomazni činovnički dio turizma koji se redovito pribojava svake nove metle. Ali, to su samo činovnici. Podnosimo ih kao činjenicu, potpuno nemoćni da nešto stvarno učinimo. Po tome se nimalo ne razlikujemo od bilo koje branše u Hrvatskoj. Možemo grintati. To i činimo. To je sve.

U ovom našem realnom, prizemnom turističkom svijetu, vijest o ostavci, sada već bivšeg ministra, uglavnom je bila tema za kakvu neobaveznu ćakulu uz kavu. Tek nešto zanimljivija od one vezane za nebrojene nam političare i dužnosnike koje prate nekakve afere. Lakše je nabrojiti one koji ih nemaju od onih koji ih imaju.

Izostale su čak i spekulacije o tome tko bi na to mjesto mogao doći. Jasno je rečeno kako to mora biti netko iz IDS-a. Samo se nešto malo žongliralo nekakvim imenima i novi je ministar osvanuo.

Osobno, nikad za njega ništa nisam čuo. Potpuno mi je nepoznat, usprkos više od trideset godina koje sam proveo na turističkom terenu. Nije ni važno.

Ono što me zapravo nadasve čudi i razlog zbog kojeg mi uspomene iz prošlosti tako intenzivno naviru (iako sam mislio kako sam na to davno zaboravio) je strka koja je stvorena oko tog događaja i slika koja se stvara u javnosti. Servira nam se priča kako je nezamislivo da u turističku sezonu uđemo bez Ministra turizma. Baš zbog te priče su mi navrla davna sjećanja. O tome kako je Grad i njegove profesionalne službe sasvim fino funkcionirao na način kojeg je uhodao i bez nekog čelnika.

Profesionalni dio turizma je svoje glavne pripreme za ovu turističku sezonu obavio lani, nekako u ovo doba godine. Po završetku prošlogodišnje napravio analize, uočio greške i propuste i počeo s ispravcima. Sada dogovara ili je ovih dana dogovorio zadnje detalje. Počinje odrađivanje ovogodišnje sezone i načelne pripreme za sljedeću godinu. Pa i onu nakon nje, ako je riječ o kruzerima i avionskim dolascima.

To je način na koji ova branša funkcionira. Tako smo odgojeni već desetljećima. Na to nas tjeraju partneri koji opstaju u okruženju gdje je konkurencija čitav svijet. Turizam je odavno globalna djelatnost. Svjetski biznis.

Razlog više zašto me čudi sva ova strka je u potpunoj prepasti kratkim pamćenjem. Pa zar nam do nedavno ministar turizma nije bio notorni Damir Bajs. Kapitalna neznalica. Čovjek koji je prvi put u životu ušao u hotel i prijavio se na recepciji (drugi u njegovo ime, vjerojatno) kad je već postao ministar turizma. Čovjek bez poznavanja ijednog jezika i bez blage veze s osnovnom terminologijom i kategorijalnim aparatom struke koja u čitavom svijetu govori na isti način. Kao i svaka struka, uostalom.

Usprkos tome, profesionalni, prizemni, realni, turistički dio lijepe naše, odrađivao je svoj posao svake godine sve bolje. Čemu dakle tolika žurba. Pa zar Dalmatinci nemaju lijepu, svima nama dragu izreku odnija vrag prišu. Za sve ono što nije osobito važno.

Hrvatska iz Grishamovih romana

Jedan od meni najdražih autora lake literature je John Grisham. Kako zbog svog osebujnog životopisa tako i zbog, naravno, svoga pisanja. Odlučio je napustiti vrlo uspješnu karijeru odvjetnika i upustiti se u avanturu pisanja romana. Koliko je sudbina svakog romana neizvjesna znade svatko tko je barem jednom pokušao. Od izdavanja (pronalaženja izdavača) pa do uspjeha na policama. On je postigao planetarni uspjeh. Njegovi su romani vrhunski prodavana roba diljem svijeta, po većini od njih snimljeni izuzetno uspješni filmovi. Režiseri i glumci u njima redom su prva liga svojih profesija.

On je, barem kada je o meni riječ, u svojim romanima uspio nemoguće. Kako je odlučio svoje odvjetničko iskustvo i spisateljsku maštu spojiti u jednu cjelinu, svi se njegovi romani događaju u sudskom, pravničkom okruženju. Okruženju koje meni osobno ne može biti dosadnije.

Kao prvo, pravnički jezik jedva da razumijem. Iste riječi imaju neko drugo značenje. Nikako mi, na primjer, nikada nije bilo jasno kako sam kao vlasnik firme bio „pravna osoba“, dok sam kao obrtnik „fizička osoba“. Uvijek sam ista osoba. U svoje vrijeme vlasnik firme, danas obrtnik. Tu moja logika staje, njihova počinje.

Nadalje, teško mi je zamisliti da bih izdržao odslušati neku sudsku raspravu. Vjerojatno bih lakše podnio snimku glasanja kitova u istom trajanju. Iako, i jedno i drugo isključivo i jedino pod prisilom.

Pravničke smicalice su mi odbojne jer me navode na zaključak kako nije toliko važno je li netko prav ili kriv, nego koliko dobrog i beskrupuloznog odvjetnika sebi može priuštiti. Kako sam nepopravljivo naivan i idealist ja još uvijek nekako vjerujem u pravdu, iako me svi odavno uvjeravaju da pravo i pravda nemaju neke velike zajedničke veze.

E, baš na tom mjestu u svijet moje mašte uskače Grisham. Kod njega ima puno prava, ali ipak na kraju uvijek nekako pobijedi pravda.

Kod njega su glavni junaci uvijek mali ljudi s kojima mi se lako poistovjetiti. Kako nemaju love za velike, skupe, beskrupulozne odvjetnike iz još većih odvjetničkih tvrtki, redovito se namjere na nekakvog odvjetničkog luzera ili početnika. Taj ili ta na posao prione srcem i dušom, sve u želji da pomogne onom malom koji se u sudnici tuče protiv velikih. Nekakvih korporacija ili krupnih političkih klanova koji u svoja kola upregnu iste takve pravničke korporacije.

Tako mi nikad neće izblijedjeti nekoliko rečenica (ne sjećam se više koji je roman u pitanju) dok je radnja još u pripremi sudskog procesa. Mali odvjetnik se muči sa svim. Nema dovoljno novca za službena putovanja. Putuje najjeftinijim prijevozom, spava u istim takvim konačištima. Jede hamburgere. Na drugoj su strani oni koji lete prvom klasom ili privatnim  mlažnjacima, odsjedaju u pet zvjezdica i časte se u najskupljim restoranima u kojima konobare oslovljavaju imenom, a ovi njih pak poznaju kao dobre i česte goste.

Zasipanje sitnicama, omalovažavanje bitnoga

Dakle, dok traju pripreme glavni među velikima kaže nešto kao Zaspimo ih papirima. Papire pretrpajmo besmislicama, sitnicama koje će im skrenuti pažnju. Nakrcajte sve općenitostima. Omalovažite bitno. Neka sve bude krcato nevažnih detalja koji će im skrenuti pažnju. Na kojima će se iscrpiti istražujući ih. Ne dajmo im da spavaju. Mi ćemo se za to vrijeme usredotočiti na prave stvari. Ubit ćemo ih prigovorima. Prekidat ćemo ih čim zinu.

E, pa tako nekako meni djeluju Hrvatska. Ne samo da smo zasuti hrpama besmislenih i bespotrebnih zakona, propisa, pravilnika i postupovnika, nego nam sad sa svih strana pljušte i strategije. Nema šuše koja ne izrađuje nekakvu strategiju.

Na svim razinama. Od ministarstva, preko županija, gradova, općina, mjesta, sela, zaselaka i svih ostalih jedinica uprave i samouprave u kojima državnu plaću prima neki dužnosnik.

Sazivaju se pusti sastanci, organiziraju javne rasprave, „slušaju“ mišljenja stručnjaka i profesionalaca i tiskaju nebrojeni kilometri papira koji uprave vrve sitnicama, općenitostima i besmislenim detaljima. O bitnome računa valjda vodi netko drugi.

Pustih je strategija na svim mogućim razinama toliko da ne postoji niti osoba, niti tim koji bi to sve mogao pročitati, pratiti, usporediti.

Kod Grishama barem postoji sudac

Svi se Grishamovi romani događaju na sudu i oko njega se sve i vrti. Američkog suda, gdje sudac ima gotovo faraonske ovlasti. Nimalo ne preza od toga da i najuglednijem odvjetniku kaže da govori gluposti, lupeta ili mu jednostavno kaže da prekine i zašuti.

Meni u Hrvatskoj,  doživljenoj kao poprište njegovog romana, jedino jako nedostaje sudac. Netko tko može kvalificirano i jasno reći i postupiti upravo tako. Reći nekome „ne lupetaj“.

Kako i sam, makar marginalno, sudjelujem u izradi jedne strategije, a životno sam vezan za turizam, čitao sam onu koju je Ministarstvo turizma izradilo u svom resoru. Koliko god to ne bila literatura koja se čita u jednom dahu, meni je trebalo jako puno vremena da je pročitam do kraja.

Ista naprosto vrvi općenitostima. Frazama koje smo čuli toliko puta da se na njih više niti ne osvrćemo. Jedino što je tamo potpuno ispravno je forma u kojoj je sročena. Sadržaj, pravu strategiju i, najbitnije, oslonce te strategije, upornjake koji će omogućiti provedbu i način provedbe ne možete naći niti da je čitate više puta. To bi već bio mazohizam.

Dakle, gdje je sudac? Kakve su to zaboga razvojne strategije natrubljene u okvirima resora ili lokalnih zajednica kad ne postoji jasna i glasna državna razvojna strategija. Napisana svakom razumljivo, bez općenitih mjesta i gubljenja u detaljima. Temeljena na činjenicama i jasno obrazloženim predviđanjima. Sudac.

Moderator koji će davati jasne smjernice raspravama i ne dopustiti rasipanje pažnje na nevažne detalje i diskusije bez ikakvog, a kamoli pravog prioriteta.

U Grishamovim romanima je uglavnom sudac taj koji onim velikim, bahatim, mnogobrojnim odvjetničkim timovima daje po prstima ne dopuštajući im poigravanja za skupe novce koje bogatim klijentima naplaćuju po satu rada. Zato tamo mali i pravedni iziđe kao pobjednik. Naravno, u svakom slučaju i zato što se zdušno i svesrdno bori za ono u što vjeruje.

Dakle, da bismo postigli barem iluziju strategijske pravde, dajte nam nešto na državnoj razini. Nešto ozbiljnije, konkretnije i jasnije od stranačkih programa.

Potezi bez vizije, vizije bez pokrića

Dva perioda u godini redovito od mene traže ozbiljnu prilagodbu. Nakon svake zime je period kada se posao naglo zahukta, a ja ga redovito dočekam bez kondicije. Uspavan i trom. Drugi je onaj nakon sezone. Nabrijan, užurban i izbrušenih refleksa nađem se u situaciji da ne znam kud bih sa sobom. Svaka sjedilačka aktivnost mi smeta i teško se s njom nosim. Sve onakav naviknut na otvoreni prostor i atmosferske prilike. Jesen mi redovito donosi i zdravstvene tegobe. Žege i napori mi iscrpe imunitet i na kraju svake sezone to začine kiše, vjetrovi i nagle promjene temperatura zraka.

Da ne duljim previše na tu temu, jesen mi redovito donosi pojačanu nervozu, prisilno spuštanje lopte i suočavanje sa zimskim snom. Proljetna prilagodba traje oko dva tjedna, jesensko zimska nešto duže. Teže me je smiriti nego pokrenuti.

Pa tako, svake jeseni, krenem nadoknađivati propušteno u informiranju. Ljeti hvatam samo vrške informacija. Nastojim pratiti događaje i biti u tijeku s njima, ali za neke analize ili udubljivanje jednostavno nemam tada ni snage ni vremena. Jesen je zato idealna za to. Dušu dao je i Internet jer svi portali, forumi i stranice imaju i arhivu. Može se neku temu pratiti dosta daleko u prošlost. Idealno za mene i svih u sličnim situacijama. Svaki put kad u nešto nisam siguran, samo krenem unatrag i jasan slijed je preda mnom.

Loši potezi

Jedna od omiljenih meta za pretraživanje mi je, naravno, Ministarstvo turizma. Pratim njihove aktivnosti koliko god mogu. Kao, uostalom, čitavu vladu jer nam, na žalost, o njihovim postupcima itekako ovisi sudbina. Loši potezi i neodgovornost dosadašnjih vlada su nas dovele pred zid. Od ove vlade očekujemo da nas od tog istog zida makar malo odmakne.

Svi smo jako dobro svjesni pogrešnih i krivo, ako uopće, usmjerenih poteza prijašnjih vlada koje su nas dovele u ovako nezavidnu situaciju. Ma koliko kriza drmala čitav svijet, postojale su mogućnosti koje su zemlju, malenu poput naše, mogle staviti na marginu takvih događanja umjesto u neposrednu blizinu srži problema. Sudeći po posljedicama koje trpimo, ne po značaju kojeg imamo. Marginalni smo i maleni u svakom smislu i daleko od srži. Srž je negdje drugdje, utjecaj na nju je u rukama drugih. Rasulo, kojeg srž problema nosi, daje iluziju kako smo upravo tamo. Iluzija je to veća koliko smo od srži svjetskog problema zapravo jako daleko. Naš smo problem mi sami. To je naša srž, iako posljedice kao da uporno zavaravaju i tjeraju nas da okrećemo glavu u pravcu kojeg možemo samo gledati. U središta moći i utjecaja koja se daleko više, s pravom, bave sami sobom nego nama. A mi to uporno ne uviđamo i kao da ne želimo vidjeti očito.

Sva rješenja i potezi koje su donosile prijašnje vlade bile su kozmetičke i vatrogasne mjere. Paušalni, ishitreni potezi kojima je svrha bila da skrije vrh ledenjaka od pogleda. Redovito i uporno zanemarujući činjenicu desetljećima poznatu svoj djeci školskog uzrasta. Onoj kako tek jedna desetina ledenjaka viri iznad površine. Zanemarivanje te činjenice je potopilo Titanic i tko zna koga sve još.

Nepostojanje vizija

 Velika većina poteza, saborskih i inih rasprava, vođena je i donesena bez ikakve stvarne vizije. Većeg dokaza, od onog kako niti jedan zakon i niti jedna uredba nisu mogli zaživjeti do kraja i u potpunosti bez velikih izmjena, nije niti potrebno podastirati.

Kad bi se pisalo propise i o njima raspravljalo s jasnom vizijom o tome što se želi postići, svakom pa i poluprofesionalcu, bi bilo poprilično jasno i kako to ostvariti. Ovako, propisi se sastavljaju, pišu i donose više s ciljem da nova prašina prekrije stare navade, a navade pak ostanu iste kakve su i bile, nego s ciljem da se nešto stvarno promijeni. Ni ne može se mijenjati kad samo znamo, da li i to, što nećemo. Stalno okolišamo oko mete, izbjegavamo je pogledati, kamoli što drugo. Istovremeno kao da se čudimo kako je ne pogađamo. Iako je nitko niti ne gađa.

Vizije pak, ili barem ono što se kao takvo nastoji servirati, rijetko idu dalje od pukog imitiranja. Netko je negdje bio, nešto vidio, svidjelo mu se i sad bi i on tako. Redovito bez ikakvog pokrića u našoj stvarnosti i mogućnostima. Vrlo široko shvaćenim mogućnostima. U rasponu od kvalitetnog obrazovanja do financijskih potencijala.

Turizam se gubi (nije jedini) u šumi propisa koji kao da imaju za cilj poslovanje onemogućiti i otežati. Svaki koračić svesti na korak od sedam milja. Svaki pomak svesti na listić koji se gubi u viru, često potpuno neshvatljivog, administriranja. Davanja administrativnog, a ne stvarnog značaja svim mogućim razinama vlasti, od seoske do državne. Daleko je važniji pečat na papiru od onog sadržaja koji na njemu stoji ili bi trebao stati. Primjera je nebrojeno. Dopru tu i tamo jedino do medija. Taman dovoljno da i najveći entuzijasti unaprijed izgube volju za ulazak u arenu s činovničkim raljama kao protivnikom.

Stvarnost

Činovničke ralje su svima neprijatelj upravo zato što su same sebi dovoljne. Njima za opstanak nije potrebna vizija uspjeha niti jasno vidljiv način ostvarenja. Oni naplaćuju svoje udaranje pečata i sasvim su zadovoljni time da drugi misli za njih.

Kako drukčije objasniti poplavu javnih natječaja na svim razinama, opet od seoske do državne, u kojima se traže nove ideje, projekti, vizije. Sve s obećanjem financijske potpore, a redovito s upitom tko iza toga financijski stoji.

Kao prvo, takav bi natječaj trebao biti stalno otvoren. Ne od datuma do datuma. Kao drugo, svaki bi trebao imati jasan okvir u kojem bi prijedlozi trebali funkcionirati. Kao treće, umjesto financijske potpore nečemu što istu već ima, dobre bi prijedloge trebalo preuzimati i plaćati prepoznate dobre ideje.

Međutim, za tako precizno postavljanje treba imati vlastitu viziju i mega projekte. Svaki bi raspisivač natječaja trebao jasno znati što gdje želi. Natječaji bi trebali biti u domeni nadgradnje, brušenja detalja i pojednostavljivanja realizacije. Malo teško i nimalo izvedivo u sredini koja nema ni prostorne planove, a kamoli vizije što i kako s prostorom.

Kada bi postojala upravo takva, kvalitetna vizija o tome kako pozicionirati turizam puno toga bi nam bilo lakše. Znali bi koja nam je meta, vidjeli bi je i gađali bi u nju.

Samo tada turizam ne bi mogao biti ovo što je danas. Puka kasica prasica vlasti u već spomenutom rasponu. Od seoske do državne.

Brzo bi postalo jasno kako je za realizaciju potrebno jako puno novaca. Onoga kojeg niti naša konkurencija nema koliko bi htjela, ali svejedno ne odustaje od potpore postojećim resursima u turizma umjesto da je svake godine jače zajaše postojećim i novim nametima.

Ovako, bez jasne vizije razvoja i napretka, strategije koja trasira pravce kretanja imamo ovo što imamo. Javno deklarirane natječaje kao priznanje odsustva vlastitih kvaliteta i blijedi pokušaj da se i političke autsajdere uključi u procese kojih zapravo nema. Jedini procesi su oni kod političkih insajdera i svode se na samoodržanje. Natječaji u tom kontekstu ne mogu biti ništa do puka demagogija i pokušaj da se u letu uhvati dobra i zanimljiva ideja.

Nju međutim čeka do sada opisana kloaka. Ma koliko poneka ideja bila zanimljiva, zaživjeti može samo u stvarnom kontekstu. Onoga kojeg nema, a trebalo bi ga biti. Sagrađenog na jasnoj viziji cilja, razvojnoj strategiji i tome podređenih, jasno artikuliranih i stimulativnih propisa.

Jedino pitanje koje zbilja možemo postavljati je koliko još vremena za čekanje i lovljenje vlastitog repa uopće imamo.

Ma što je milijun

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 12.09.2012.)

 

Jedna od mnogobrojnih definicija statistike je i ona šaljiva koja je određuje kao točan zbroj netočnih podataka.

Suočavamo se s tim svakodnevno. Kada nam recimo kažu da je prosječna plaća u Hrvatskoj nešto niža od šest tisuća kuna. Budući da svi jako dobro znamo kako je to nekako plaća srednjoškolskog profesora s dobranim radnim stažem, imamo uvida u vlastite bankovne račune,  gledamo oko sebe i imamo prilično jasnu sliku o tome tko taj prosjek bilda, a tko ga ispuhuje, više-manje nam je jasno zašto su ti brojevi takvi. Jedino baš nije najjasnije zašto nam ih tako često spominju jer, mene barem, redovito napadne žgaravica nakon takve objave.

Nadalje, redovito me iritira i onaj podatak o pustim milijardama na privatnim bankovnim računima, a još više pokušaji da se iz toga izvuku neki ozbiljniji zaključci. Puno bi me više zanimalo da se rečenim milijardama utvrdi porijeklo. Kada uzmemo taj podatak i onaj o dobiti banaka u nas, ispada da smo nekakva zemlja Arkadija u koju se čitav svijet žudi doseliti. A znamo da nije.

Iako me puste statistike redovito više živciraju nego bilo što drugo, jedna me ovo ljeto razveselila. Podatak kako je Vir već u kolovozu premašio brojku od milijun turističkih noćenja.  Ajde bravo, bila mi je tada jedina misao i komentar. Spretna, pred koju godinu osnovana firma, ambiciozni i usmjereni ljudi s jadnim ciljem, konačno postižu rezultate. Ima takvih i drugdje, ali im uspjeh nije toliko impresivan. Nema veze. Dok plivaju i drže glavu iznad vode, u ovakvim uvjetima poslovanja, dobro je.

To bi otprilike bilo sve na temu. Sve do pred neki dan.

Gledam neki od Dnevnika i u jednom trenutku mi se učinilo da buncam ili imam kakva priviđenja. Još su harale one vrućine i kraj mene je bila čaša s hladnom mineralnom. Niti razblaženi gemišti ili bevande mi nisu na pamet padali. Dakle, trijezan i budan, slušam gradonačelnika Dubrovnika kako se, koji tjedan nakon objave virskog rekorda, hvali svojim. Dubrovnik je u ovoj godini ostvario dva milijuna turističkih noćenja. Mila majko, što je ovo?

Vir je, u kolektivnoj svijesti, najpoznatiji kao spomenik bespravne gradnje, iako ima i gorih od njega. Njegov se smještajni potencijal temelji na šumi privatnih apartmana. Dakle, smještajnih jedinica koji na velikoj kvadraturi udomljuju relativno maleni broj gostiju. U četrdesetak kvadratnih metara dvosobnog apartmana smješta tek četiri osobe. Hotela nema i gradnja jednoga je tek u planu. Dio ambiciozno zamišljenog razvoja. Osim toga, na Vir zimi mogu doći tek vlasnici tih kuća u namjeri da provjere je li im imovina na svom mjestu. Apartmanski je smještaj zanimljiv uglavnom obiteljima s malom djecom, dakle prije sezone kupanja i sunčanja nije neka velika napetost niti gužva.

Nasuprot tome, Dubrovnik je hotelski grad. Ma koliko ih još nedostajalo, činjenica je da ih u nas nigdje nema toliko puno. Velikih hotela, koji smještaju nekoliko stotina gostiju pod isti krov. Za razliku od virskih nastambi u kojima se u čitavoj ulici smjesti manje ljudi nego na jednom katu dubrovačkih hotela.

Dok je Vir simbol bespravne gradnje i arhitektonskog i urbanističkog neukusa, Dubrovnik je grad kulture, festivala, kongresa, međunarodnih skupova. Glasovit u svijetu i svojevrsni simbol, brend. Sve uspješnije se penje na ljestvici „must see“ odredišta.

  Čak su se prošle zime održale i zimske igre kako bi se privuklo što više izvansezonskih gostiju. Dubrovnik ni po čemu ne ovisi snažno u sezoni kupanja i sunčanja. Gotovo sve kružne ture po Hrvatskoj ili u kombinacijama sa susjednim zemljama, u Dubrovniku ili počinju ili završavaju. Redovito se nudi i boravak od nekoliko dana prije ili poslije ture. Veliki je broj gostiju koji to i koristi. Termini tih putovanja su puno raniji i puno kasniji od sezone sunčanja i kupanja. Neki, poput dalekoistočnih, niti ne prestaju u potpunosti. Zimi se tek nešto prorijede. Ima kružnih putovanja koja zaobilaze Zadar, Šibenik, Istru, čak i glavni grad. Niti jedna tura ne zaobilazi Dubrovnik.

Nije potrebno naglašavati kako niti u Dubrovniku ne fali privatnog smještaja. Kako u samoj gradskoj jezgri, tako i itekako oko nje. Obronci oko grada izgrađeni su jednakim ukusom kao i oko ostalih gradova na našoj strani Jadrana. U isto vrijeme i s istom svrhom. Stambenom zbrinjavanju vlasnika i podebljavanju kućnog proračuna.

Vir ljeti ima svoje ljeto. Pučke fešte, za narod, zabave na otvorenom. Slike s tih feštica nađu svoj put do lokalnih novina i portala. Dubrovnik ima svoje ljeto, od ove godine i svoju zimu. Slike s tamošnjih događanja pune nacionalne medije i prava su poslastica za šarene, celebrity magazine. Dok se na Viru puše gradele, po Dubrovačkim se događanjima može iščitavati  tko je tko na hrvatskoj, pa i široj, društvenoj ljestvici.

Kako je onda moguće i kojom se metodom došlo do toga da je u Dubrovniku zabilježeno tek dvostruko više noćenja nego na Viru. I to s kojim tjednom zakašnjenja.

Da ih je bilo pet, šest ili deset puta više ne bih ni trepnuo. Ovako, ostao sam potpuno zbunjen.

Nisam se mogao ne sjetiti okrutnog, ratnog, vica. U njemu, Mujo je vlasnik psa. Zajedno sa svojim susjedom Hasom gladuje. Haso mu predloži da psa ubiju i speku. Mujo pristaje uz uvjet da Haso plati milijun maraka. Ovaj ih naravno nema i pregovori traju nekoliko dana. Odjednom, jednog dana psa više nema. Kad Haso upita gdje je pas, Mujo mu odgovori da ga je trampio za dvije kokoši, svaka po pola milijuna maraka.

Toliko mi, eto, ove statistike ozbiljno djeluju. Vir uz, uglavnom entuzijastički napor grupe ljudi, ostvari milijun noćenja u kolovozu. Dubrovnik, s vojskom profesionalaca i ogromnim budžetom, pred kraj kolovoza ostvari tek dvostruko više. Istodobno raspolaže neusporedivo većim i boljim ugledom, neusporedivo većim i kvalitetnijim smještajnim kapacitetom.

Tako, bojim se da su ti milijuni nekako relativni. Otprilike, kao i cijene Mujinog psa i one dvije kokoši.

Apartmani u kontinentu, ne

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 05.09.2012.)

 

Pročitao sam ovih dana kako se Ministar turizma sastao sa čelnim čovjekom velikog europskog tour operatora koji namjerava i dalje širiti svoju djelatnost po Hrvatskoj i krenuti u kontinent. Ministra je ta namjera razgalila, a meni su zazvonila zvona za uzbunu.

Istina je kako je riječ o velikoj firmi i velikim poslovima. Također je istina kako su se specijalizirali za prodaju privatnog, apartmanskog smještaja. Pažljivo ga biraju, njihovi gosti ne dospijevaju bilo gdje. Bilo kako bilo, apartmanski smještaj je ipak samo to što je. Ma koliko uređen i dotjeran bio. To je onaj smještaj od kojeg lokalna zajednica najmanje ima. Značajan je izvor prihoda, odnosno dobrodošla popuna kućnog budžeta vlasnika kuće. To je uglavnom to.

Turizam se u kontinentalnim dijelovima zemlje krenuo razvijati bitno kasnije od obalnog. Upravo to je šansa da izbjegne zamke i greške koje su na obali učinjene, upravo sumanutom apartmanizacijom i trkom za popunjavanjem kućnog budžeta.

Turizam je u unutrašnjosti krenuo kasnije, krenuo je sporo, ali isto tako, krenuo je dobrim pravcem. Istra, Gorski kotar, Zagorje, Međimurje, Slavonija. Lika polako hvata korak u gradnji malih obiteljskih hotela, imanja, pansiona. Seoski i ruralni turizam s cjelovitom uslugom temeljenoj na zdravoj hrani i okolišu.

Prije negoli je obalna apartmanizacija krenula, mnogi su iskusni i dokazani stručnjaci u turizmu glasno upozoravali na opasnosti koje ona sa sobom nosi. Nitko ih nije slušao. Poglavito ne mali, lokalni moćnici. Nerijetko su u gradnji i dogradnjama vlastitih kuća zapravo prednjačili. Upravo predvodili trend.

Cijena koju sada plaćamo je dosta visoka, a bit će i viša. Apartmanski smještaj privlači goste niske platežne moći. Ma koliko bila istina da je svaki gost dobrodošao, zajednička infrastruktura koju koriste je svima ista. I onima koji smještaj plaćaju manje, i onima koji ga plaćaju više. Naravno da cijena smještaja ovisi o tome što im se nudi. Bolja ponuda, viša cijena. Viša cijena, više novca u zajedničke kase.

Najgora posljedica apartmanizacije je to što su središta mjesta postala preizgrađena. Nema dovoljno mjesta za parkiranje niti mještanima, a kamoli gostima koji mahom dolaze vlastitim vozilima. Mjesta za gradnju hotela sada ima samo na rubovima mjesta ili na pustim, potpuno neciviliziranim lokacijama. Domaća birokracija zagorčava život i onima koji bi ulagali u postojeće, unaprjeđivali i podizali kvalitetu. Što tek čeka one koji bi na ledinama nešto gradili.

Nepostojanje suvisle razvojne politike u turizmu dovelo i je do toga da se u središtima gradova nalaze resorti. Zatvorena, zagrađena mjesta. Tzv. oaze koje jedva da sudjeluju u životu sredine čije resurse crpe. Malo i nimalo pažnje se obraćalo činjenici kako su vodeći svjetski resorti došli tamo gdje prije njih nije bilo ničega, a zatim su oni sagradili sve što im je trebalo. Mi smo im dopustili da se poput pijavica naslone na ono što je itekako postojalo i radilo. Radilo s ugledom i mnoštvom stalnih gostiju.

Godinama smo svjedočili i nesuvislom takmičenju s prošlogodišnjim brojkama. Jedino je bilo bitno da je ove godine došao barem jedan više nego lani. Pri tom se također zatvaralo oči pred činjenicom kako smo, pogotovo nakon izgradnje auto cesta, postali stvarno idealno auto odredište i kako mnogi i pretrpe manjkavosti kada sate usporede s danima vožnje.

Kontinentalna odredišta su također na nekoliko sati vožnje od naših glavnih emitivnih tržišta. Čak su im većini i bliže od obalnih. Također, imaju i dvostruku šansu. Dvije sezone. Zimsku i ljetnu.

To je prilika koju ne bi smjeli upropastiti samo ako malo pažnje poklone našim greškama.

Ma tko bio planer, ako ga uopće ima, u kontinentalnim mjestima i gradovima, neka samo pogleda i usporedi zračne snimke priobalnih i otočkih mjesta prije i nakon apartmanizacije. Ako sami nisu dovoljno vješti, neka angažiraju kakvog bistrog klinca i pomoću računalnih simulacija primijene razliku na sadašnjim zračnim snimkama svojih sredina. Kladim se da im se neće svidjeti ono što će na zaslonima vidjeti.

Turističkoj zajednici je naloženo da se, od sada pa ubuduće, ima, daleko više nego do sada, baviti destinacijskim menadžmentom. Ovo im je sjajna prilika da pokažu što znaju i mogu.

Ma koliko našem turizmu treba još puno koraka do trena kada bi ga mogli nazvati razvijenim, kontinentalni, ruralni, nepokvareni dijelovi su područje na kojem se u relativno kratkom vremenu može učiniti puno.

Oni su upravo ono što urbani gosti, nervozni, iscrpljeni i preumorni, žarko žele. Idilu. U šumovitim dijelovima zemlje, po mogućnosti uz kakvu vodu. Mir i tišinu bez prepirki oko parkirališnog mjesta ili nečega tako banalnoga, čega im je puna i prepuna kapa. Od toga i bježe. Plaćaju put i smještaj samo da se od toga maknu.

Žele nepomućeni hedonizam. Dobru, domaću spizu. Iće i piće. Detoksikaciju od prerađene i brze hrane. Prirodu i boravak na svježem zraku. Lagane sportske aktivnosti primjerene njihovoj tjelesnoj kondiciji. Slobodno kretanje i dostupnost civilizacije. Sve se to relativno brzo i lako može postići nastavi li se ovako kako je krenulo. Uz adekvatne i dobro smišljene potpore i olakšice još brže. Poticanjem obiteljskih imanja i hotela  s pripadajućim sadržajima i infrastrukturom.

Još brže i lakše se sve može upropastiti nekontroliranom gradnjom apartmana. Ma koliko dobro opremljeni bili, ali ne nudili ništa osim zidova. Hlađenja ljeti, grijanja zimi. Ma koliko to velikom tour operatoru bilo privlačno. Još manje dopuštanjem da se na postojeće objekte nakaleme resorti i ograde žicom. Pustara kod nas ima dovoljno. Neka tamo grade i unapređuju.

Planeri i selektori

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 29.08.2012.)

Ovih mi je dana jako privukla pažnju najavljena velika reforma HTZ-a. Ma koliko se trudio doći do podrobnijih informacija i steći neki zaokruženi dojam, nije mi baš pošlo za rukom. Ili je sve jako tajnovito ili reformatori ni sami ne znaju odakle bi počeli i kako krenuli.

U sklopu reforme se očekuje kako bi dosadašnje off line oglašavanje u velikoj mjeri prebacili u on line formu. Prevedeno, manje će se oglašavati u tiskanim i klasičnim medijima, a više će troška i pažnje otići prema internetu. Spominje se tamo i pojačana suradnja s blogerima. To me obradovalo jer i sam imam svoj blog do kojeg se može doći utipkavanjem mog imena u tražilicu i, od prvog dana postojanja, sudjelujem i na blogu Putopisi. Ima jednu urednicu i mnoštvo suradnika koji više nego rado ustupaju svoje tekstove i fotografije. Možda nam kapne koja kuna.

Nadalje, ukidaju pojedine urede u inozemstvu koji ih puno koštaju i tamošnje predstavnike pretvaraju u putujuće promotore hrvatskog turizma koji djeluju iz vlastitog doma. Kriterij mi nikako nije jasan. Ukidaju se New York i Tokyo iako je riječ o ogromnim tržištima s još većim potencijalom. Ukida se Rim, budući da postoji Milano, usprkos činjenici da nam je avionski promet s Italijom jadan da jadniji ne može biti, a brodske linije se reduciraju. Ako ćemo se i u Italiji oslanjati na autobusere i njihovu inicijativu, onda se može slobodno ukinuti predstavništva u svim srednjoeuropskim i tranzicijskim zemljama, budući da glavnina našeg posla odande počiva upravo na njima.

Međutim, najviše pažnje mi je privukla najava kako će se uredi turističke zajednice, daleko više nego do sada, morati posvetiti destinacijskom menadžmentu. To tako lijepo zvuči, ali zbilja mi nije jasno kako će se to provesti u djelo u postojećim okvirima. Potpuno istih koji su ih do sada u tome sprječavali i pretvarali u golu kasicu prasicu lokalne političke zajednice. Naročito nakon promjene zakona koji je na čelo svake pojedine turističke zajednice eksplicitno postavio pripadajućeg političkog čelnika. Država, županija, grad, općina…..

Od prvog dana polovica svih prihoda svake pojedine turističke zajednice pripada lokalnoj zajednici. Oni ih raspoređuju po svojim prioritetima. Ministar, župan, gradonačelnik, imaju zadnju riječ i o preostaloj polovici.

Tko raspolaže novcem donosi i odluke. Onaj čija je riječ zadnja kada je riječ o rasporedu novca nameće svoj ukus. Taj odabir postaje kriterij, a upravo su odabir i kriterij u odlučivanju temelj destinacijskog menadžmenta.

Zahvaljujući tome se i moglo dogoditi što se dogodilo. Najveći zadarski hotelski smještajni potencijal je postao eksteritorijalan, stihijski privatni smještaj počeo dominirati, a Riva se poseljačila i postala poprište derneka bez minimuma higijenskih standarda.

Politička je zajednica, ne turistička, Borik i Punta skalu prodala vlasnicima koji su sebi, uz njihovu privolu, uzeli slobodu da ovdje primijene kriterije (da li igdje primjerene?) kolonijalnim prćijama poput Senegala, Obale Bjelokosti ili Kariba. Podigli su ograde oko svojih resorta, zatvorenih cjelina u okruženju kojeg, i bez njih, nemilosrdno šiba više od tri tisuće godina kulture i civilizacije. Osim malog izuzetka, a zovu ga mračni srednji vijek, kada je sve cvalo i Zadar bio naš. Sve ostalo je kolonijalna priča. Kada smo bili ono kakvim nas je drugi vidio.

Drugi vidio, a mi se prilagođavali. Pa tako, umjesto da se grade hoteli i razvijaju moderirani potencijali, mi smo, politički, opet popustili i dopustili, politički, da se sagrade nebrojene apartmanske jedinice i nadopune, političkom voljom odabrani, imidž resort odredišta.

Politika je zaslužna za to da ne postoje urbanistički planovi, niti urbanistička politika koja bi jasno rekla i odredila gdje što može ili ne može biti sagrađeno. Politika je ta koja je, ne znam koliko uopće svjesno, destinacijski menadžment odavno uzela u svoje nesposobne ruke.

Politika je ta koja određuje prioritete djelovanja i u okvirima vlastitih klika postiže rezultate svima nama vidljive.

Zadar je, ma koliki značaj stvarno imao, jedini dalmatinski grad koji nema niti jedan djelić pod UNESCO zaštitom, iako takvo nešto odavno zaslužuje.  Zadar je jedini u Dalmaciji  bez gradskog hotela kojeg bi resilo pet zvjezdica. Mi to imamo u žicom ograđenom resortu. Na udaljenim rubovima, po kupališnom modelu.

Posljedično tome imamo i nabujali privatni smještaj, bez veze i smisla, u dijelovima grada koji ne zadovoljavaju osnovne urbanističke, a kamoli turističke kriterije.

Posljedično tome, imamo i Rivu, o kojoj s pravom govorimo kao o najljepšoj na Sredozemlju, kao poprište seoskih derneka na kojima dominira smrad spaljenog ulja. Potpuno je svejedno peku li se tamo ćevapi od užeglog mesa ili gnjile srdele.

Destinacijski menadžment, u postojećim zakonskim i stvarnim okvirima, nije u domeni turističke, nego političke zajednice. Jednostavno zato jer je politička zajednica nadređena turističkoj. Ona je ta koja raspoređuje novac i određuje pravac u kojem će ga usmjeriti. Pa ga tako, sasvim jasno, dobivaju politički, a ne, turistički miljenici.

Za svakoga tko se, bilo na koji način obraća javnosti, uvijek vrijedi osnovno pravilo. Nije bitno koga ti biraš, bitno je tko bira tebe.

Tako je i ovdje. Zato imamo ovo što imamo. Vrhunski kulturni, a time i turistički događaji, žive svoj tihi i dostojanstveni život u sjeni urlikanja. Glazbene večeri u Donatu, Zadar snova, Filmski festival i ostali su sretni samo time što nisu nadglasani. Taj minimum obzira ipak postoji. Samo na površini i čini privid stvarnog planiranja i selektiranja. Onog kojeg bi turistička i kulturna zajednica trebala nametnuti političkoj. Onoj koja raspolaže novcem.

Nisam neki veliki optimist glede najavljene reforme. Više mi nalikuje na potkusurivanje nekih starih računa i obračuna nego na reformu koja bi zbilja urodila stvarnim plodom.

Moj grijeh na moju dušu.

Pamet i inovacije

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 22.08.2012.)

 

Sve od kada radim gubim živce na nered i nepravilnosti koje je zapravo vrlo lako riješiti. Ne govorim sad o nekim dubokim, strukturnim promjenama za koje uvijek treba promišljanja, zrelosti, iskustva i nadasve, dobre namjere. Odnosno, namjere za opće dobro.

Oko toga se i ne treba osobito uzbuđivati. Tome treba ozbiljno pristupiti, promisliti što i kako se želi, na koji način to postići. Ispravnost vizije i onoga što i kako uvjetuje ispravnost namjere za opće dobro.

Međutim, postoji svakodnevno toliko sitnica oko kojih bez ikakve potrebe gubimo živce, vrijeme, strpljenje, zdravlje. U korijenu mnogih takvih, gotovo pa redovnih ekscesa je nagomilana administracija i sve zamke koje nam postavlja. Nebrojeni obrasci na koje pišemo zapravo uvijek iste podatke.

Puno puta sam tako predlagao rješenja koja je redovito bilo lako provesti u djelo. Da je bilo volje. Nije je bilo, jer su redovito podrazumijevala pojednostavljivanje administriranja i svođenje istoga na samu bit. Evidentiranje i ništa više od toga. Naravno da nije bilo volje jer su činovnici oduvijek bili dragocjeni sloj kojeg se ne možemo samo tako lišiti. Zato je uvijek bilo lakše (nekima i slađe) ljude iz produkcije maltretirati bespotrebnom papirologijom, nego nekom činovniku jasno reći kako to što radi zapravo nikome nije potrebno jer je odrađeno. Evidentirano je bilo i prije nego je dokument do njega uopće došao.

Kad bi me htjeli ušutkati onda bi vikali kako se samo ja uvijek nešto bunim i kako samo meni uvijek nešto smeta. Ako bi se odlučili na blaži pristup onda bi mi govorili kako sam deset, dvadeset ili više godina ispred svoga vremena. Nekoliko je slučajeva gdje se to pokazalo i istinom, jer su neki od mojih davnih prijedloga, kao tuđe inovativne ideje, stvarno zaživjeli nakon kojeg desetljeća od mojih prvih prijedloga. Autori tih inovacija su bili iz redova onih koji su me svojevremeno glasno stišavali, a ne oni koji su me blago upozoravali neka ne srljam.

E pa tako mi je ovih dana, inovativnom i pametnom, jedan od najdražih rođaka skrenuo pažnju na objavljeni natječaj za inovacije u turizmu. Nisam pokazao neko oduševljenje, ali ipak.

Ova mi sezona ni po čemu ionako nije bajna.

Japanaca jedva u tragovima, u odnosu na prijašnje godine, nakon katastrofe koja ih je pogodila lani. Disciplinirani kakvi jesu, rade i ne pomišljaju na odmor. Masovno su aktivirali i umirovljenike na projektima obnove i pojačanoj proizvodnji.

Kruzeri su ove godine u Zadru jedva k. Gora je u tom smislu od preklanjske, za koju smo govorili da je jeza.

Divlji i ilegalni vodiči haraju ove godine gore nego iti jedne prije. Trebalo je malo baciti oko po gradu oko blagdana Vele Gospe. Nebrojene grupe (pretpostavljam na proputovanju za Međugorje) su hodale gradom. U pratnji civilnih vodiča, svojih pratitelja ili svećenika koji su im važno tumačili o Zadru. Često s otvorenom knjigom u rukama. Na fotografiji bi prepoznali objekt, a onda na glas čitali što o njemu tamo piše. Ali, riječ je o uobičajenoj pojavi koja, osim legalnih, ovlaštenih, turističkih vodiča ne pogađa baš nikoga.

Dakle, zašto ne. Dadem ja mozgu malo posla, bez obzira ne nemilosrdne vrućine. Nekoliko stvari se dosjetim, neke povučem iz memorije od prije. Glavna misao vodilja mi je bila kako, bez osobitih investicija, unaprijediti postojeće stanje u turizmu. Kako olakšati i pojednostavniti pojedine segmente bez kojih se turistički proces ne može odvijati.

Nije riječ ni o kakvim revolucionarnim promjenama. Prvo zato jer osobno nisam niti malo sklon bilo kakvoj revoluciji, a drugo, zato jer su za to potrebni veliki novci. Oni koje nemamo. Očekujemo ih stalno od nekakvih fantomskih investitora i developera koji, eto, samo što nisu došli. Jedva čekaju, ali ih ipak nešto priječi na nahrupe k nama s vrećama valute. Ovo moje nije bilo niti blizu nekakvim miami-hollywood naseljima u pustari kojom sada haraju jedino poskoci. Nešto što bi koštalo milijarde i dalo nova radna mjesta.

Moja su se razmišljanja zadržala u okvirima koje imam i željom da postojeće stvari radimo efikasnije, lakše. S manje troškova, dakle unosnije.

Rođak mi natukne da provjerim formu u kojoj bi to trebalo biti napisano. Zaguglam ja tako do MINT-a (tako oni sebi službeno tepaju, MIN od ministarstvo, T od turizam) i vidim.

Istina, javni natječaj je objavljen i uz njega pripadajući obrazac kojeg treba ispuniti. Dakle, tko si, što si, odakle si. Dobro, to je normalno. Dalje te pita koliko bi to koštalo, koja poslovna banka stoji iza toga, koliki te kapital prati, pa sve tako redom.

Pročitam sve dva puta i ne mogu shvatiti da je riječ o natječaju za inovacije. Sve zapravo puno više nalikuje natječaju za investicije. Bez obzira što obje riječi počinju istim slovom, ne bi ih baš trebalo brkati.

Nisam uspio shvatiti zašto bi bilo koja poslovna banka trebala stajati iza rješenja koja pojednostavljuju djelatni proces, ili ga olakšavaju. Zašto bilo koja ideja oko unaprjeđivanja postojećeg ne bi valjala ili ne bi bila prihvaćena, samo zato jer je neka banka prethodno nije prepoznala kao svoj interes.

Koliko bi inovacija na ovom svijetu na taj način ostalo samo nečija zamisao da se svaki put moralo trčati u banku po potvrdu.

Tu se, po ne znam koji put, uvjerim da pamet, sama po sebi, zbilja nije dovoljna. Možemo imati ideje, dobre i loše, prihvatljive i neprihvatljive, izvedive i neizvedive. Možemo biti nekima napredni, nekima dosadni. To jednostavno nije dovoljno.

Nešto sasvim drugo je praktično primijenjena pamet. Pogotovo ako je harmonizirana s bankarskim sustavom. Nije dovoljno da pamet prepozna lovu. Daleko je važnije je da lova prepozna pamet. Za to treba imati vezu, a ja je nemam.

Sezona kiselih krastavaca

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 18.07.2012.)

Srpanj i kolovoz su tradicionalno poprilično mršavi mjeseci za turističke vodiče. Naše klijentele tada ima daleko manje nego svih ostalih turista. Ne može se reći kako ih nema uopće, ali udarni mjeseci su za nama i pred nama. Svibanj, lipanj, rujan, listopad.

Umirovljenici izbjegavaju prevelike vrućine, a većini su pune sezonske cijene smještaja previsoke. Osim toga, najčešće ne vole gužve. Oni su istovremeno najzahvalnija klijentela turističkim vodičima. Umorni su, neraspoloženi za osobita surfanja internetom u potrazi za prijevozom i smještajem. Oni vole da to netko odradi za njih. Internetom se služe kako bi se pripremili za putovanja kojima unaprijed znaju programe. Ono što ne mogu naći u knjigama, a naše je izdavaštvo na turističke teme za obične goste uvijek bilo i ostalo manjkavo, posluže se novim medijem.

Srpanj i kolovoz oduvijek su bili mjeseci za obiteljske ljude sa školskom djecom. Odmori se koriste u vrijeme školskih praznika i provode na način koji klincima odgovara. Ne treba imati puno mašte niti iskustva da bi se predočilo što njih zanima. Tko zna kuda bi roditelji išli i kako bi provodili odmore kada bi moglo biti po njihovom. Klinci se igraju, brčkaju, zabavljaju i to im je jedna od rijetkih prigoda da rade što ih je volja.

Druga vrsta visokosezonskih gostiju su mladi ljudi u potrazi za zabavom. Oni koji još nemaju malu prtljagu sa sobom. Njih turistički vodiči i njihove priče baš osobito ne zanimaju. Računaju valjda kako će uvijek, jednom biti prilike i za to. Njima surfanje internetom u potrazi za informacijama ne predstavlja nikakav problem. Dapače, njima je to način života.

Niskotarifni avioprijevoznici omogućili su backpackerima željnim zabave da zuje nebesima kako im se prohtije. U moje vrijeme, kada sam bio njihovih godina, ta vrsta gostiju krstarila je Europom u kombinaciji Inter-raila i autostopa. Čak više ni ne znam postoji li još uvijek Inter-rail, barem na papiru. To je bila povlastica koja se, uz predočenje indexa, na osnovu kojeg se dobivala međunarodna kartica, koristila za ostvarivanje velikih popusta pri kupnji željezničkih karata. Ako i postoji, ne daj bože da se koji putnik zaputi vlakom iz Zagreba za Zadar. Proći će ga volja, iako su vlakovi bili i ostali glavno europsko prijevozno sredstvo, usprkos novim ponudama. Kod na je i to drukčije nego tamo.

Istovremeno se i mediji muče kako u vrijeme godišnjih odmora popuniti stranice ili minute. Naziv ovog teksta upravo je iz medijskog svijeta. Sezona kiselih krastavaca je vrijeme u kojem su svi na odmorima, pa se, osim toga, događa malo što drugo. Za našu se političku scenu baš ne bi moglo reći da je mirna, prije da je usijana, ali valjda je prevruće, mi prezasićeni da bi ih više naročito ozbiljno shvaćali. Pogotovo kada je riječ o bitci za privilegije državnih i javnih službenika.

Zato se naša nacionalna televizija, davno jednom dosjetila, da ljetni program popuni emisijama o turizmu. Isto takvim prilozima u vijestima i dnevnicima.

Desetljećima nisu uspjeli savladati lekciju broj jedan. Turistička sezona se priprema zimi. Kada jednom gosti dođu, sezona se odrađuje. Ma koliko to možda u ovo doba godine bila aktualna tema, jer gosti su posvuda oko nas, sada se samo može vidjeti što dogodine treba dotjerati. Sada o tome razglabati, što je trebalo ili nije trebalo, puko je gubljene vremena. Sve danas rečeno, makar bilo i pametno, do kasne jeseni, kada treba zasukati rukave u pripremi naredne sezone, bit će davno zaboravljeno. Za te diskusije vrijedi isto pravilo kao i za prije spomenute sindikalne. Prevruće je, prezasićeni smo.

Drugu vrstu emisija na temu turizma tek nikada nisam uspio shvatiti. To su one u kojima se novinari od turizma šetaju od jednog do drugog odredišta lijepe naše i predstavljaju nas nama samima. Pa tako godinama.

Ma koliko odgovaralo istini kako je Hrvatska zemlja iznimnih raznolikosti na relativno malenom prostoru, ipak ostaje tajna za koga su te emisije. Kojeg su uopće žanra. Dokumentarne nisu, jer izjave predstavnika lokalnih turistički zajednica zbilja ne zanimaju nikoga osim njihove rodbine koja ih voli vidjeti na televiziji. Osim toga, redovito su sve te izjave toliko napuhano afirmativne da mogu samo izazvati podsmijeh.

Drugo što im se svakako može, vrlo ozbiljno, zamjeriti je da se autori redovito kreću po vrlo skupim mjestima. Biranim restoranima, hotelima, događanjima za koja ulaznice stoje i po nekoliko stotina kuna. Svi ti veliki događaji su, kao takvi, ionako zabilježeni u redovitom informativnom programu. Plijene glamuroznošću i pompom koja prati velike izvođače.

Što se pak tiče restorana i hotela, ma koliko mi svi znali kako u nas ima ljudi koji si to mogu priuštiti, oni koji u ovo doba godine u udarnim terminima gledaju televiziju, to ne mogu. Njima samo mogu rasti zazubice i kvariti im ionako loše raspoloženje.  Raspoloženje je toliko loše da naša obješena lica, gledajući obične prolaznike na ulici vide, primjećuju i stranci. Nekoliko puta mi se i lani i ove godine dogodilo da me strani gosti diskretno pitaju zašto ljudi djeluju toliko neraspoloženo.

To se najmanje odnosi na profesionalce u turističkom i ugostiteljskom svijetu. Mi se još nekako i držimo u izravnim kontaktima s gostima, ali na ulicama dominira loše, apatično raspoloženje. Za razliku od onog, od prije nekoliko godina, kada su svi primjećivali nasmiješene, energične ljude.

Neovisno o svemu, još uvijek ostaje pitanje. Za koga su te turističke emisije? Razgovori o turizmu se javno vode u potpuno krivo vrijeme. Sada treba raditi i odraditi sezonu, a ne mudrovati o njoj.

Za koga li su tek one koja nas predstavljaju nama samima. Gledaju ih samo oni koji su jako daleko od toga da tamo istaknuto mogu sebi priuštiti i u tome uživati.

Ma koliko vladala sezona kiselih krastavaca poštenije bi bilo pratiti celebove. Gluposti i kreveljenje su ionako sastavni i neodvojivi dio njihovih života.

Vozačka zla novog doba

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 11.07.2012.)

Svima nama koji smo svakodnevno ili gotovo svakodnevno na cesti, profesionalno vezani uz nju, još uvijek u glavama odjekuje tragedija autobusa sa stradalim češkim turistima. Vraćaju se slike iz švicarskog tunela otprije nekoliko mjeseci. Slike slovačkog autobusa od prije nekoliko godina. Sve nesreće skrivili su vozači.

Slovak i Čeh su bili preumorni. Belgijanac je u trenutku nesreće mijenjao DVD.

Novo doba, koja je sa sobom donijelo toliko puno tehnološkog napretka, donijelo je sa sobom također i dosta zala. Prvo pitanje koje mi se nametnulo bilo je, čemu taj nesretni DVD. I sam se nebrojeno puta bio pratitelj na učeničkim ekskurzijama. Nepobitno iskustvo je kako toj mulariji stalno mora nešto treštati iznad i oko glave, a onda još oni drečati preko toga. Vozači su ti koji, osim što voze autobus i prate cestu, moraju biti neka vrsta DJ-a, koja stalno ispunjava glazbene i ine želje budući da se ovima pažnja, koju na ičemu mogu zadržati, mjeri u vrh glave minutama. Uopće se nisu u stanju zabavljati. Sve mora biti potpomognuto, animirano i usprkos tome, sve začas dosadi.

Druga priča su Čeh i Slovak. Njihov belgijski kolega je bio odmoran i naspavan, ali je morao obavljati dodatne dužnosti. Ova dvojica nisu obavljala dodatne dužnosti, ali su bili preumorni i iscrpljeni.

Ne znam detalje, ali me, da budem iskren, niti malo me ne zanimaju, budući da sam potpuno siguran u kojim uvjetima su ta dvojica radila.

Tranzicijsko doba je donijelo promjene. Iz starog smo sustava uzeli sve što nije valjalo, potom na to nakalemili sve ono što ne valja nigdje drugdje. Uz običaj dodavanja vlastitih začina.

Češki i slovački vozač mogu biti u samo dvije životne situacije. Ili rade za nekoga tko ih iscrpljuje do krajnjih granica ili rade se za sebe, pa se iscrpljuju do krajnjih granica.

U obje situacije, ili ako rade za drugoga ili ako rade za sebe, pa odbiju neki nalog ili se potuže na uvjete, uvijek slijedi samo jedan odgovor i glasi ima tko može. Kad se sklapaju ugovori uvijek se gleda kako platiti što manje, a dobiti što više. Onaj tko ne želi prevaljivati tisuće kilometara dnevno gubi mogućnost da prevali i jedan. Nije zanimljiv niti jednom naručitelju.

Bog je cijena. Kako kod kupaca, tako i kod dobavljača. Što manje. U takvim uvjetima pedesetak eura, koliko bi koštala dva polupansiona, svaki u jednom pravcu od Češke ili Slovačke do Hrvatske, svaki aranžman čine nekonkurentnim.

Ako je vozač zaposlenik kod nekog većeg prijevoznika i pobuni se protiv takvih uvjeta rada, dobiva otkaz, odlazi kući, dolazi na zao glas i slabo će netko više zaposliti. Jer su i svi veliki prijevoznici u istoj situaciji. Ako je pak vozač maleni vlasnik autobusa, za kojeg je, da bi ga kupio, pod bankovnu hipoteku stavio sve što ima, da bi mogao otplaćivati kredite, također na svaku narudžbu mora odgovoriti samo s da. U suprotnom dolazi na glas kao hirovit i svojeglav i zove ga se samo u krajnjoj nuždi. Ne zaboravimo da su i Češka i Slovačka, baš kao i Hrvatska, malene zemlje u kojima se svaki glas jako brzo širi i čuje.

Vara se svatko tko misli da je u lokalu bolje. Cjelodnevni transferi između aerodroma, luka, hotela, od ranog jutra do kasne večeri, potroše daleko manje kilometara, ali traju jednako vremena. Osim toga, davno su prošla vremena kada su cijene aranžmana opravdavale honorare dečkima koji su krcali prtljagu u autobuse na mjestu polaska, iskrcavali na mjestu dolaska. Danas se i to očekuje od vozača. Budući da prijevozna sredstva kasne, tako se i rasporedi stalno mijenjaju. Onaj koji je u jutro mislio kako će se vrtjeti po Zadru i okolici, lako može završiti u Splitu i dalje. I obratno. Uglavnom blage veze nema gdje će tog dana završiti. Još manje kad će se vratiti kući.

Ako je pri tom i vlasnik autobusa, mora voditi računa o tome tko ga je zvao i dao narudžbu, kome će ispostaviti račun, kako mu ide naplata, tko mu je sve dužan, kome je on dužan, koliko će ga poreza okrpiti. Ukratko, sve ono što u suludim tranzicijskim uvjetima muči malog gospodarstvenika.

Da bi se sve te stalne promjene mogle pratiti suvremena tehnologija je smislila mobitel. Ne mislim reći kako nema neodgovornih vozača koji jednom rukom drugom drže volan, a drugom mobitel, ćeretajući pri tom tko zna s kim o bilo kakvim glupostima. Ali, nebrojeno sam puta bio u situacijama da vozači raspravljaju s naručiteljem koji je jako lak u naručivanju, ali zato jako težak u plaćanju. To nisu laki ni kratki razgovori.

Vratimo se samo malo. Lako je biti rezolutan i reći neću, ali se i lako se čuje ima drugi.

I zaista, uvijek postoji drugi. Nekoliko puta u godini dolazi se u stani-pani situacije, one u kojima nema izbora. Ali, od tih nekoliko nitko ne može živjeti, a kamoli servisirati troškove više stotina tisuća eura vrijednog autobusa, guma, goriva, maziva, dijelova. Uz to, treba ga opremiti i najsuvremenijom disco opremom, za slučaj da naručitelji budu mlađe dobi, ili netko u njihovo ime, pa ih treba animirati zvučnim i slikovnim sadržajima od kojih im svaki brzo dosadi.

Uređeno društvo traži jako puno napora od svih nas. Ali ipak, najviše od onih koji su pozvani da ga uređuju.

Neispavani vozači ne smiju voziti. Buka u autobusu ne smije prelaziti određenu granicu. Uvjeti poslovanja moraju biti takvi da se u njima baš svaki sudionik mora snalaziti.

Najlakše je donositi propise. Papir trpi sve. Donositi suvisle i usuglašene propise je teže. Provoditi u djelo najteže. Ali, na žalost svih koji to ne rade, a morali bi, to je jedini način da plaću dobiju i za koju godinu.

Kad autobusi glume avione

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 27.06.2012.)

Puno je razloga zašto je na našoj obali svojedobno izgrađena gusta mreža aerodroma. Neću ih nabrajati, ali među glavnima od njih je svakako onaj koji se smatrao jednim od zlatnih pravila turizma u vrijeme masovnih čarter letova. Transfer do hotela ne smije trajati duže od leta.

U to su vrijeme autoceste bile tek često sanjani san i sagrađene su zračne luke na, u svjetskim mjerilima, smiješnim međusobnim udaljenostima. Upravo zato da transferi ne traju duže od letova, pogotovo ako su krajnja odredišta bila na otocima. Turizam je bio značajan izvor deviznog prihoda i ovo se činilo lakšim rješenjem. Kao i mnoga, pokazalo se to tek kao parcijalno gašenje vatre i daleko od pravog rješenja prometnih problema.

Došle su i autoceste. Nezaobilazan element civiliziranog prometnog sustava. Istina, kojih četrdeset do pedeset godina prekasno, ali bolje ikad nego nikad. Sagrađene po svim suvremenim standardima. Ne srame se niti jedne europske autoceste, svugdje osvajaju priznanja, a gosti se tunelima doslovce dive. Tome sam i osobno vrlo često svjedok.

Nekako istovremeno s gradnjom naših autocesta, niskobudžetni zračni prijevoznici uvode, do tada neviđen, rusvaj u svijet industrije turizma. Svojom banalnom politikom iznimno niskih cijena zračnog prometa bacaju na koljena dotadašnje divove touroperatorskog biznisa, a zajedno s njima i čarterske prijevoznike.

Avionske karte, smještaj i ostale zemaljske usluge kupuju se iz udobnosti vlastite sobe. Duge zimske večeri se krate tuckanjem po tipkovnicama i šuljanjem miša. Traže se najjeftiniji prijevoz, najjeftiniji smještaj, najjeftiniji provod. Cijena, koja nikad nije bila zanemariva stavka, postaje kriterij broj jedan. Često i prečesto jedini kriterij. Kako dobiti što više, platiti što manje. Organizirana putovanja se sve više povlače pred osobnim lutanjima i lunjanjima. Internetske stranice odredišta sve više pune nemušti dojmovi s osobno sklepanih putovanja. Dojučerašnja hit odredišta odjednom dobivaju loše ocjene, a uvijek dežurni mudraci, krivca pronalaze, gdje bi drugdje, u domaćim turističkim djelatnicima koji se teško, slabo, sporo prilagođavaju novonastalim okolnostima.

Osobno sklepana putovanja umjesto paket aranžmana. Navodno zato da bi sve bilo po mom. Nema više organiziranih transfera do hotela, riječi dobrodošlice, ponude izleta i prilike za moderiranim upoznavanjem nove sredine. Svatko luta za sebe.

Prilagodba dolazi prvenstveno od strane touroperatora. Pogotovo onih manjih i s manjih tržišta. Nekada rijetki, međunarodni autobusni transferi, postaju učestala pojava. Čarteri i paket aranžmani se još donekle čvrsto drže jedino na britanskom, otočnom, klasično avionskom tržištu. Ostalo se dijeli između osobnog bluđenja internetom temeljenog na jeftinim avionskim kartama i dugih autobusnih transfera od mjesta polaska do odredišta i natrag.

Upravo ti autobusni transferi postaju slamka spasa organizatorima putovanja iz sredina koje su ili premalene da bi punile avione, ili su za to presiromašne, ili su i jedno i drugo.

Pomama za jeftinim putovanjima, last minute booking, mamljenje akcijama i prilikama života rezultirali su, između ostalog, prošlotjednom tragedijom na Dalmatini. Na žalost, ne prvoj. Ista se dogodila prije tri godine. Na žalost, uvjeren sam u to, ne i zadnjoj.

Tu dolazimo do bitnog za ovu priču. Kada je riječ o kresanju cijena putovanjima organizatori nemaju neki osobiti manevarski prostor. Prijevozna sredstva koštaju koliko koštaju, gorivo, mazivo i rezervni dijelovi isto tako. Donekle se može pregovarati o cijenama smještaja i prehrane. Jedino gdje se može nemilice kresati su ljudi potrebni za realizaciju tih programa.

To je tako bilo i ovaj put. Tko zna koliko je ovakvih transfera poginuli vozač, krivac nesreće, učinio u svojih trideset godina karijere. Volio bih da nas netko izvijesti kojim tempom ih je odrađivao. On i njegov kolega su krenuli na kojih tisuću kilometara dug put s punim autobusom u 16.00 sati. Trebali su stići u Bašku Vodu sutradan u jutro. Malko se odmoriti i prethodnu turu gostiju vratiti kući. Riječ je o ubitačnom tempu.

Jedan od njih vozi, drugi kunja. Ma koliko se navikli na takav način života nitko me ne može uvjeriti kako je riječ u humanom, a bome niti profesionalnom pristupu. Ma koliko bila činjenica da je cesta otvorena za promet dvadeset i četiri sata dnevno postoji i druga činjenica. Ona glasi, čovjek se odmara u krevetu. Nakon što se osvježio od puta, pojeo i popio. Sendvič i konačište u autobusu nisu niti približna alternativa. Pa tako dan za danom. Ili još gore, noć na noć.

Nisam još išao u vrtić kad sam čuo za pojam pasja gvardija. To je ona od ponoći do četiri. Svako tijelo tada želi san. Nesreća se tada i dogodila. Ako se to uopće može tako reći, to je i sreća u nesreći, pa iz suprotnog pravca na koji je autobus prešao, nije bilo prometa. Tek tada bi brojili mrtve.

Tu bi itekako vlast trebala stupiti na djelo. Zakoni su jasni i jasno određuju koliko vremena vozač smije voziti, a koliko se vremena mora odmarati. Neka budala je rekla kako bi takve kontrole i rigoroznija primjena propisa mogla štetiti našem turizmu.

Kao da nam ovo koristi. Pa slike strave i užasa su obišle svijet. Broj poginulih ulazi u crnu statistiku naših autocesta. Tako dobrih i tako skupih. Skupih da će nam valjda i unuci vraćati kredite za njih. Puno će koga za godinu dana biti briga što se zapravo dogodilo i kako je do nesreće došlo kad pogleda statistike poginulih. Statistike, uostalom, nikad i ne istražuju uzroke. Iznose se kao goli brojevi.

Nekoliko ovakvih nesreća i naše ceste dolaze na zao glas. Potpuno nezasluženo. Slaba je pri tom utjeha kako su sve interventne službe reagirale upravo kolosalno. Svakog divljenja i poštovanja vrijedno. Utjeha je ipak samo to što je. Bolje je da razloga za tješenje uopće nema.

Po tko zna koji put je na djelu potpuno kriva filozofija. Stranci se ne smiju na nas ljutiti. A zašto se ne bi ljutili ako krše propise, ugrožavaju i odnose živote, a mi ih u tome sprječavali. Neka se ljute i neka rade scene.

Polupansion se u austrijskim ili slovenskim obiteljskim hotelima u ovo doba godine mogu dobiti za dvadesetak eura. Dakle, do pedeset, kada se zbroje oba pravca. Tuš, večera, krevet, doručak, u svakom pravcu. Vrijedi li glava na ramenima tih novaca? Vrijedi li tih novaca sigurnosni ugled hrvatskih autocesta?