Veliko spremanje

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 09.11.2011.)

Kad god je riječ o Zadru, blagu i baštini kojima se diči, malo je nezadovoljnih. Redovito s ponosom ističemo kako smo perjanica kulture i kako svatko, s barem minimum interesa, može kod nas provesti dane, a da mu ne bude dosadno. Spremni smo ulaziti u rasprave bilo s kim i sa svakim tko bi se drznuo to dovoditi u sumnju. Nije nam teško nabrajati sve što se može vidjeti izvana. Dakle, bez potrošene lipe, a kamoli kune. Osim malo istanjenih đonova. Najvažnije vizure grada toliko su posljednjih godina uljepšane da ih mnogi, poznajući ih otprije, gotovo i ne prepoznaju. Kao što mnogi gotovo da i ne prepoznajemo vlastite stanove poslije velikog spremanja. Onog pravog, kad se dosta staroga baci i malo opitura. Tu i tamo doda neki novi detalj. Ne previše, naravno. Niti govora o pravom renoviranju, a već je jedva prepoznatljivo.

To je na gradskim ulicama vidljivo na prvi pogled. Ali što se događa kad se malo zaviri unutra. Zamislimo to kao dotjeranu fasadu iza koje se kriju zapušteni, nepospremljeni stanovi.

Ma koliko mi svi bili jako skloni braniti i ono što fasade kriju od pogleda, kad-tad se i tamo uđe. Tako se kad-tad ulazi i u naše kulturne ustanove. Redom, zrele su za veliko spremanje.

Misliti mi je dao podatak kako je Muzej krapinskih neandertalaca u samo dvadeset mjeseci posjetilo preko 250.000 posjetitelja. Grupe se i dalje moraju najavljivati. U protivnom ne mogu dobiti slobodan termin za ulaz. Ostat će ispred vrata. Neki kolege mi kažu kako nije moguće niti varati. Neki su pokušali na brzinu malo frizirati istinu. Kad bi shvatili grešku u koracima propustivši najaviti svoju grupu i dobiti termin, probali su ući kao „grupa individualaca“. Nije išlo. I tu ima reda. I to dugačkog reda. Ulazi se u određenim terminima, na isti način traje i vrijeme razgledanja.

U čemu je tajna. Naime taj je lokalitet odavno poznat kao najveće svjetsko nalazište neandertalskog čovjeka. Odavno je tamo i muzej. Građa je dakle veće desetljećima na tom mjestu i nikako nije mogla na značaju ni dobiti niti izgubiti. S obzirom na tu činjenicu interes posjetitelja bi uvijek trebao biti isti. Međutim nije. On je toliki tek u posljednjih dvadesetak mjeseci otkad postoji novi postav. Ma koliko to mnogima bilo teško priznati i ma koliko to ružnoga uza se vuklo kao neprimjeren balast, moramo se suočiti s činjenicom kako forma prodaje sadržaj. Koliko god ta činjenica mnogima bila mrska uz nju je usko vezana i druga. Pred tim nema i ne smije biti uzmaka. To je struja i treba ići niz nju, a nikako uz nju. 

Drugi primjer za to je Arheološki muzej Narona. Ta građa nije niti približno tako zanimljiva širokoj lepezi posjetitelja, poput one krapinske, ali i taj muzej bilježi ogromnu posjećenost. Tim više što nije smješten niti u velikom urbanom području, niti blizu ijednoga takvog. Postav i suvremena prezentacija građe su ti koji ga čine toliko zanimljivim i privlačnim mnogima koji do tada (vrlo vjerojatno) nikada nisu niti pohodili neku srodnu ustanovu. Opet primjer kako forma uspješno prodaje sadržaj. Mnogi kažu kako je to vrlo specifična ustanova. In situ. Muzej je podignut na nalazištu izloženih predmeta. Pa zar je Muzej ninskih starina nešto drugo? Gdje je ono tamo izloženo, pronađeno? Pa u Ninu, naravno. In situ. Jedino mu prezentacija izloženog pripada nekim drugim vremenima. Kao i svim našim srodnim ustanovama, osim Muzeja antičkog stakla.

Svugdje je riječ o nekoliko desetljeća starim postavima. Glavnina zgrada i vizualno bode oči i pripada nekim bivšim arhitektonskim pravcima za koje smo sretni da su bivši. Nesretni što nisu sasvim bivši, pa da ih možemo vidjeti samo na starim fotografijama. Međutim, što je tu je. Nismo ni izdaleka dovoljno bogati da nešto rušimo samo zato jer je „izišlo iz mode“. Jedino realno bi bilo da se malo prihvatimo velikog spremanja, reorganiziramo ovo što imamo i prilagodimo suvremenim zahtjevima. To ne traži ni puno novaca, niti puno truda. Najmarljiviji među nama velika spremanja ne doživljavaju kao tlaku, nego kao dio redovitog održavanja. To su oni kojima se redovito, pomalo zavidljivo, divimo.

Vremena se mijenjaju. Do pred koje desetljeće još smo živjeli u vremenima koja su znanja redovito, barem pomalo, mistificirala. Sada živimo u sasvim suprotnom vremenu. Ono koje znanja demistificira, redovito i bez skrupula sve stavlja pod reviziju, javno provjerava i vrednuje.

Isto to vrijedi i za muzeje. Prošla su vremena skrivenih atribucija, koje najprije treba pronaći, a tek zatim teškom mukom čitati sitne natpise. Često otisnute tako da je bez povećala takvo što nemoguća misija.

Došlo je vrijeme jasne i glasne prezentacije. Još jednom, ma koliko to mnogima smetalo, tu se vrijedni muzejski izlošci gotovo ne razlikuju od trgovačke robe. I od njih se očekuje da „trče“ za posjetiteljima i prodanim ulaznicama, kao što se od trgovaca očekuje da to čine sa svojom robom. Filozofija supermarketa prodire kroz sve zidove i barijere. Što se pred tom činjenicom duže oči drže zatvorene, bolnije će biti svjetlo kad jednog dana progledamo.

Neoprostivo je da je Arheološki muzej, na onom mjestu, već desetljećima isti. Tek malo i samo djelomično dotjeran. I to u svom desetkovanom izdanju. Čitav kat je već godinama prazan. Vrijedna antička zbirka je nedostupna čak i (po suvremenim kriterijima) oskudnoj formi u kojoj je bila izložena. Maketa Foruma i Hrama vidljiva je tek na malenoj fotografiji gradskog panoa, pod uvjetom da terasa kafića nije krcata. Ostali muzeji su, koliko loše smješteni, po svemu ostalom u još gorem stanju.

Zar nije dosta da Stalna izložba crkvene umjetnosti, sa svojom također desetljećima starom prezentacijom, brani boje svih izložbenih ustanova.

Zar nije postalo zamorno stalno se samo informirati o posjećenosti i širokom odjeku nekih drugih mjesta i ustanova, a istovremeno zagrižljivo tvrditi kako smo nekakva perjanica.

Bez ulaznica

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 28.09.2011.)

            Ovih sam dana imao prilike čuti, na vlastito zaprepaštenje da to netko može i pomisliti, a kamoli reći, da bi ulaz u muzeje turističkim grupama trebao biti besplatan. Glavni argument u prilog tvrdnji bio je kako su i ovako na državnom, županijskom, gradskom ili već nekom drugom proračunu, ne žive od vlastite produkcije i ne pokazuju kako naročito haju hoće li tko ući ili ne, pa neka onda sve bude mukte.

            U prilog se čulo i kako je muzejske djelatnike teško ili nemoguće pridobiti na to da stanu pred goste. Te ne govore strane jezike, te nisu vični javnom nastupu, te im je to izgubljeno vrijeme i od toga ionako nemaju ništa.

            Čitava je diskusija počela od toga kako sve više organizatora putovanja izbacuje ulaznice iz svojih programa i kalkulacija. Od turističkih se vodiča sve više traži tzv. orijentacijski razgled grada. Pojava davno poznata. Samo gdje. U ogromnim gradovima koje je nemoguće obići i u nekoliko mjeseci, a kamoli dana. Gostima koja tamo borave upravo samo nekoliko dana se na početku organizira orijentacijski razgled grada autobusom, kako bi lakše savladali što je gori, a što je doli, i tome prilagodili daljnje individualno kretanje u skladu s vlastitim afinitetima i prioritetima.

            Naši su gradovi, uključujući Zagreb, puno premaleni da bi takvo što bilo potrebno. I Zagreb je lako moguće pješice obići u jedan dan. Barem onaj dio koji je većini stranaca zanimljiv. Pogotovo ako će se zadovoljiti uvidom u eksterijere. Od turističkih se vodiča očekuje da gostima pruže uvid u to što se gdje nalazi i toplo im preporuče da svoje slobodno vrijeme provedu u nekoj od kulturnih ustanova. Nimalo laka zadaća. Jako je zapravo teško strancima opisivati i objašnjavati nešto što ne vide. Dok su pred vratima muzeja ili negdje drugdje, većini ljudi je prilično teško predočiti bilo što na osnovu opisa. Međunarodna glasovitost naših kulturnih ustanova nije niti u tragovima.

            Postoji međutim nešto drugo i puno je veći problem od kojeg sve ovo i počinje. Filozofija supermarketa kojeg nam nameću strani organizatori putovanja. Oni to mogu zato jer naših gotovo da i nema. Osim u onom dijelu u kojem realiziraju njihove programe.

            Naši organizatori putovanja su gotovo iščezla pojava. Uništili su ih rat i tranzicija. Rat ih je doveo u situaciju da opstaju s minimalnim i još manjim prihodima. Tko je dočekao poraće zaduživao se po tranzicijskim uvjetima da barem koliko-toliko pokrpa ratnu štetu. Tko god je bio u takvoj situaciji prošao je vrlo loše i gore od toga. Ne samo u turizmu, ali ovdje je o njemu riječ.

            Domaći organizatori su radili programe sasvim određene logike i orijentacije. Kada su programi izrađivani na osnovu kulturnog nasljeđa bilo je nezamislivo da gosti ne ulaze u najznačajnije muzeje i kulturne ustanove. Ako se program orijentirao na prirodne ljepote nije se događalo da zaobilazi nacionalne parkove.

            Filozofija supermarketa je odlučila sve spajati u jedno. Pa tako nerijetko čujemo kako nema smisla da se u sklopu jedne ture po Hrvatskoj ide i na Plitvička jezera i na Slapove Krke. Jedne i druge čine voda i slapovi, pa čemu dvostruki trošak. Ako su vidjeli jedno arheološko nalazište, što bio im drugo. Ako su ušli u jedan muzej, to im je dosta. Ono što je zbilja važno je da list s programom putovanja bude što je moguće gušće ispisan, prepun detalja, nevažno kakvih. Pri tom naravno, sve treba biti jeftino u nabavi i skupo u prodaji.

            Naše su turističke vlasti, kada su jednom krivo učinile prvi korak i krenule sasvim krivim putem. Krivim se putem krenulo onda kada je turizam i javno doživljen kao krava muzara s krajnjim mentalnim dosegom množenja broja kreveta s određenom svotom novca i danima zauzeća. Od prvog je trena sve krenulo krivo.

            Umjesto da se dio turističkog kolača vraćao domaćim organizatorima putovanja, putničkim agencijama, kako bi ih se nakon ratnih užasa postavilo na noge i pomoglo da zauzmu svoje mjesto na tržištu, stranoj se debeloj guski masni vrat mazao poticajima i subvencijama. Maže se i dalje. Mi im plaćamo kako bi nam nametali svoju logiku i svoje prioritete.

            U ovoj su priči izuzetak jedino gosti s kruzera. Njihovi programi još uvijek, u velikoj mjeri, uključuju ulaznice u muzeje i zbirke. Jak razlog za to je što oni na čitavom putovanju pristanu i vide tek jedan, dva, najviše tri naša grada. Njihova putovanja obuhvaćaju veliki dio Sredozemlja. Usprkos tome, pitanje je dana, odnosno godine, kada će i oni promijeniti pristup. Ako ne potpuno, a ono barem u većoj mjeri. Niti organizatori autobusnih putovanja to ne rade dugi niz godina. Na to ih je natjerala konkurentska bitka gdje je spuštanje cijena glavni adut. U svijetu kruzera konkurencija je također svakim danom oštrija i sve su dalje od ekskluziviteta koji ih je nekada pratio.

            Tu oči bode još jedna greška naših vlasti. Nikada neću razumjeti zašto u sklopu programa spašavanja i oživljavanja brodogradnje nisu poticali gradnju i plasman mini kruzera. Brodova primjerenih našem terenu i mentalitetu. Onih koji bi pristajali u više od jednog ili dva porta. Gdje bi domaći organizatori krojili programe prema kriterijima koje su davno jako dobro savladali. Koji bi putnicima omogućili uvid u cjelinu, a ne samo dijelove. Ako mogu odgledati čitavu seriju zašto im to ne omogućimo nego pristajemo na tuđi izbor pojedinih epizoda.

            Sve kada bi se i dogodilo čudo pa se naše vlasti opametile i okrenule našoj dobrobiti i kada bi realizacija krenula danas, godine bi prošle dok se na nekim ostacima ne bi ustanovili domaći organizatori putovanja i domaća flota spremna za izlazak u svjetski ring.

            Postoji ipak nešto drugo. Cijene ulaznica u naše kulturne ustanove treba, ne ukinuti, nego ih dignuti na europsku razinu. Ta je svakako bitno viša od ove. Ako je riječ o građi jednake ili slične vrijednosti i cijena treba jednaka ili slična. Pa zbog paprenih su cijena strani organizatori odavno i izbacili ulaznice iz programa. Usprkos tome, njihove su kulturne ustanove dobro posjećene. Poznate su, a cijena obećava vrijednost za plaćeni novac.

            Neka ulaznice i ne budu uključene u programe putovanja, ali barem neka budu primjerene vrijednosti blaga koje pojedina ustanova čuva. Ako smo već situaciji da od stranaca moramo učiti kako se radi i ono što jako dobro znamo raditi, onda barem budimo dobri učenici. Njihova poslovica kaže: ako ne možeš protiv njih, pridruži im se.

Konj za trku

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 09.06.2010.)

 

            Ne znam koliko puta je svaki od nas, kad je vidio kako se stranci pripremaju za posao, postavio sebi i drugima pitanje (ali samo postavio pitanje) zašto to i kod nas ne bi moglo tako. Kada vidimo koliko racionalno ti ljudi pristupaju svemu što rade. Kako nikada u pripremama baš ništa ne smatraju suvišnim ni beznačajnim, kako kroz svaki pa i najsitniji detalj prolaze nebrojeno puta. Kako sve pišu, stavljaju u neke tablice i uspoređuju podatke uvijek iznova. Zatim, kad donesu odluku, racionalno objašnjavaju zašto je to tako, a nije drukčije. Kako staloženo iznose inventarizaciju svega što su imali kad su počeli, što su htjeli postići, kako su to učinili i što su sve nabavili da bi to postigli. Slušali smo ih nebrojeno puta u posljednih petnaestak godina. Sve naše firme koje su kupili ili preuzeli poslovno dobronamjerni stranci kupljene su ili preuzete upravo na taj način. Jasno se utvrdilo čime se raspolaže, postavljeni su poslovni ciljevi i načini na koje ih se ostvaruje. Svima je više manje sve bilo jasno. Uvijek smo ih nekako zavidno slušali i mislili u onom famoznom okviru «kad će to kod nas tako», zanemarujući pri tom sasvim očitu činjenicu da se sve to događa baš kod nas. Samo što upravljači govore stranim jezicima. 

            Sve uspješne kompanije došle su upravo na taj način. Sve one ostale, koje su se prilagodile našoj klimi i zgrabile novac, preuzele su i našu vladajuću retoriku i lupetale u svojim nastupnim govorima o svemu i svačemu samo o poslu i ciljevima toga posla ne. Baljezgali su o očuvanju radnih mjesta i velikim potencijalima, ali su se držali vrlo tajanstveno glede poslovnih planova. Jasno je i zašto. Ili nisu postojali ili su skrivali prave namjere pa ih je bilo pametnije prešutjeti. Kupovali su vrijeme i skrivali istinsku rabotu.

            Ali, vratimo se onima pravima. Onima koje uporno izbjegavamo uzeti za uzor. Onima koji jasno i glasno polaze od onoga što imaju i isto tako jasno govore što s tim misle postići i na koji način.

            Na ovo razglabanje me potaklo jedno obično televizijsko izvješće. Jedno od desetaka ili stotina koji nam slijede u narednim mjesecima i kojima nas televizije bez imalo kriterija redovito zasipaju u nedostatku žešćih tema. Zgodna mlada novinarka se javlja uživo s nekog graničnog prijelaza i broji automobile u dolasku. Tu i tamo nekoga zaustavi pa ga pita zašto dolazi k nama. U svakom slučaju, izvještaj završava komentarom kako je ove godine za Tijelovo došlo k nama manje ljudi nego u isto vrijeme lani, a lani ih je bilo manje nego preklani kad ih bilo više nego godinu prije. Ništa posebno da nije bilo nastavka. Kaže ona kako to naše turističke autoritete osobito ne brine budući da smo mi opredijelili za kvalitetu i uživanje u životu pa nam brojevi i nisu od presudne važnosti. Ostalo mi nejasno je li bila namjerno ironična ili priprema teren za opravdavanja spomenutih autoriteta u slučaju puno manjih brojeva.

            Naši su se, naime, turistički autoriteti ničim izazvani opredijelili za uživanje u životu kao okosnicu turističke politike i odlučili kako nam je to zajednički nazivnik kojim ćemo svih mamiti i dočekivati. Lansirali su i spot kojem je okosnica ona stara narodna «u se, na se i poda se» s tim da je «poda se» pod utjecajem više sile otpalo pa je ostalo samo «u se» kao škamp i čaša vina u pastelni sumrak i «na se» kao nešto malo pomodnih krpica. To daje naslutiti kako su neku površnu inventarizaciju ipak sklepali pa tu nisu niti pokušali gurati ono čega nemamo, a htjeli bi imati. Mi naime imamo restorane u kojima se fino jede i pije, a pomodne krpice kupuje svatko tko to želi i pri tom ima novaca. Imamo i pastelne zalaze sunca. Ako tako plitko i površno shvatimo uživanje u životu onda naizgled imamo sve. Usporedba s konkurencijom je zapravo porazna jer je spisak svega onoga što nemamo (a oni imaju) daleko duži od ovoga što imamo i mislimo kako nam je to konj za trku.

            Naravno da tome nije tako i da je spisak onoga što nemamo i te kako važan. Toliko je važan i toliko govori protiv proklamirane politike da je skoro pa normalno da ga stratezi prešućuju.

            Ako otvorite internetsku stranicu bilo kojeg turističkog središta u svijetu redati će se događanja i ustanove ili firme koje ih organiziraju. Sve s točnim datumima, napomenama jesu li besplatni ili ne, ako se plaća kome se plaća i koliko i sve tako redom. Mi još nemamo pojma što će nam sve kulturna ljeta nuditi i kako su osmišljena. Vjerojatno još nisu niti osmišljena nego će se «rješavati u hodu». Tako je lakše prikriti nedostatke. Uvijek netko histerično trči i ništa ne bi uspjelo da ne drži sve konce u svojim rukama. Koliko je kod nas muzeja i galerija ili uopće izložbenih prostora kojima se mjesecima unaprijed može provjeriti što izlažu, koje im je radno vrijeme i zašto baš poći tamo a ne negdje drugdje. Kojima se od njih raspored zna barem šest mjeseci unaprijed. Potražite njihove pandane u drugim zemljama i usporedite. Kod nas je predmet rasprave to što su spomenici kulture zarasli u travu i grmlje. Ma koliko se smijali i rugali flamencu ili kan-kanu ostaje činjenica kako su rasprodani mjesecima unaprijed i kako mi na njih nemamo baš nikakav odgovor. Žderanje i lokanje ne mogu biti pandan osmišljenoj večernoj zabavi. Lako je svaki čovjek osmisli i sam ako ima o čemu misliti. Svi oni koji izlaze na predstave i koncerte također i jedu i piju. Ne žive od zraka i pastelnog zalaska sunca.

            Tako, ako je mlada i zgodna novinarka bila ironična na mudrosti naših autoriteta svaka joj čast. I treba tako. Ako nije, nego im je pripremala teren za povlačenje u listopadu nikome ništa. I to je već viđeno. A i vidjeti će se na jesen.