Q

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 06.06.2012.)

 

Ministarstvo turizma donijelo je dokument poznat pod nazivom Q Pravilnik, s ciljem da upravo taj znak (Q) vremenom učvrste kao jamstvo kakvoće (quality). Uveli su engleski znak u našu abecedu kako bi bio prepoznatljiv potencijalnim stranim gostima koji će, vođeni hrvatskim priznanjem, hitati baš u tako označene objekte.

Ove su godine dodijelili i prva priznanja. Znakom, koji tek treba postati prestižan, okitili su se hoteli Monte Mulini u Rovinju, Le Meridien Lav kraj Splita i Valamar Lacroma Dubrovnik.

Što bi se reklo, prvo pa ćorak.

Ne, naravno, zato što ova trojka ne bi zasluživala priznanje za kvalitetu svog posla i djelovanja. Dapače. Itekako zaslužuju priznanja i nagrade. Ali u kakvoj i kojoj konkurenciji?

Kakvog smisla ima dodjeljivati ovakvo lokalno priznanje pripadnicima visoko etabliranih i rangiranih svjetskih hotelskih lanaca. Ustanovljenih davnih godina u svijetu koji je oduvijek i bio bitno kompetitivniji od nas. Nastalih udruživanjima, križanjima, ujedinjavanjima i okrupnjivanjima velikih i jakih u nastojanjima da budu još veći i još jači. Globalnim firmama čije su finese brusili vrhunski stručnjaci kojima su godine u takvim firmama bitna, jako bitna, skalina u osobnoj međunarodnoj menadžerskoj karijeri.

Ne treba niti sumnjati kako je naše Ministarstvo u svojem aktu naglasilo kako ovu oznaku dodjeljuje isključivo i jedino s dobrim namjerama. Podizanjem kvalitete hrvatske turističke ponude i njenoj prepoznatljivosti na globalnom tržištu.

Upravo zato je riječ o ćorku, pucnju u prazno, pogotku u ništa. Svi ovi to odavno imaju na svjetskoj razini. Sve te mega firme imaju jasno razrađen plan svake svoje akcije. Kada negdje dođu, najprije pažljivo ispituju teren. Grade, uređuju, dotjeruju, prema vlastitim, davno prostudiranim kriterijima. Tako biraju ljude. Obučavaju ih, pripremaju za obavljanje posla na sasvim određeni način. Onaj koji svaku od tih kompanija čini prepoznatljivom i drukčijom od ostalih. Ma koliko se tu radilo o razlikama u sitnim detaljima, upravo oni su ti koji čine da se negdje osjećamo bolje nego na nekom drugom mjestu. Potencijalnim gostima sa svjetskog turističkog tržišta takva imena znače nešto. Hrvatsko Q im ne znači ništa.

Kad se već krenulo u nagrađivanje kvalitetnih, onih koji svojom ponudom i uslugom odskaču od konkurencije, naglasak je trebao biti na domaćim hotelima i nadasve, malim obiteljskim hotelima. Onima koji bi trebali biti nositelji hrvatskog turizma. Kao što je to i u glavnini mediteranskih zemalja, gdje svako imalo važno turističko središte ima više hotela negoli ih je u čitavoj Hrvatskoj.

Kad se već krenulo u poticanje kvalitetnih, ne bi li to trebale pratiti i ostale mjere kojima bi se poticalo buduće vlasnike da se upuste u životnu avanturu zvanu obiteljski hotel. Onaj kojeg pamtimo po nasmiješenim vlasnicima. Žveltim konobarima koji nam zapamte ime pa nas tako i pozdravljaju. Odličnim kuharima koji nam spremaju domaću spizu.

Nadalje, kad se hrvatsko Q dodijeli svjetskom brandu koji se globalno ponaša na način kojeg je sam propisao i odredio kao najbolji, koliko to uopće ima veze s onim famoznim lifestylom. Načinom života, kao bitnom odrednicom turističke strategije.

Čiji način života? Naš ili onaj depersonaliziranog lanca mega hotela jasne, unificirane poslovne politike. Treba li napominjati kako je famozni lifestyle, kao bitna strateška odrednica, umotvorina upravo iste ustanove. Ministarstva turizma.

Hrvatski se turizam davno počeo razvijati. Istina selektivno, na samo nekoliko mjesta, na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Zaista je krenulo šezdesetih, a buknulo sedamdesetih godina. Za to vrijeme stvoren je ugled. I u vrijeme Austro-Ugarske, i u vrijeme Jugoslavije, naša su turistička odredišta imala svoje mjesto na turističkim kartama Mediterana. Dakle, puno prije nego su se razvikani svjetski hotelski lanci nametnuli kao sasvim određeni jamac kvalitete.

Na kraju krajeva, nastajali su i rađali se tridesetih godina prošlog stoljeća, a i sami zaista buknuli šezdesetih i sedamdesetih. U vrijeme nagle ekspanzije interkontinentalnog avionskog prometa i njegove demistifikacije u svakom smislu. Pojavom Boeinga 747, za njim DC-10 i L-1011, ta su putovanja postala široko dostupna. U to vrijeme ogromni prijevoznik, američki Pan Am pokrenuo je lanac hotela. Kupovao je ili stavljao pod čvrsti ugovor vrhunske hotele kojima je dodavao brand Intercontinental, kako bi putnicima svoje prve klase ugodio i na taj način. Da im pored vrhunske usluge u avionu, osigura i vrhunski smještaj na zemlji. Naš prvi Intercontinetal je bio zagrebački hotel Esplanade. Ostalo je povijest.

Kako je interkontinentalni avionski promet postajao sve masovniji, a atraktivna se ljetovališta podizala u pustarama tipa Kariba, atlantske obale Afrike ili otočja Indijskog oceana, isti koncept je primijenjen na ljetovališta. Tamo, istina, nije bilo ničega, ali je bilo luksuznih odmarališta. Odande dolazi i famozni all-inclusive. Iz istog razloga. Okolo nema ništa, unutra ima sve.

Ne bi li hrvatsko Q, dakle, trebalo biti u društvu hrvatskih kvadratića koji označavaju hrvatske proizvode i, također, hrvatsku kvalitetu pojedinih proizvoda. U najjednostavnijem, ne bi li hrvatsko Q trebalo biti u društvu kupujmo hrvatsko.

Ne bi li ta oznaka zapravo trebala resiti pročelja onih objekata koji bi jasno davali na znanje kako i sami znamo što i kako radimo. Biti u funkciji razvoja na tragu nacionalne tradicije koja se razvijala i održala u uvjetima kada je nacionalno bilo daleko teže istaknuti nego je to danas.

Međutim ne. Upravo na tragu učestalih gubljenja u orijentaciji, u vremenu i prostoru, naše se, tek ustoličeno priznanje, dodjeljuje nekome tko za njega mari tek iz puke pristojnosti. Hrvatsko Q na pročelju objekta iz svjetskog lanca u njihovom ponašanju neće promijeniti baš ništa. Ali će zato, svakome tko na to uopće obrati pažnju, jasno dati na znanje kako tuđe znanje,  iskustvo i način rada cijenimo više nego svoje. Što je još novoga?

Juriš na zvjezdice

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 02.03.2011.)

 

 

            Skovala me ovih dana nekakva dosadna viroza. Fibra malo hoće, malo neće, vrti se nekako iznad 37 i čini me više nervoznim, nego bolesnim. Aktivnosti su mi smanjene. Odgovorno izbjegavam susrete kako ne bih postao aktivni kliconoša. Gubim vrijeme između računala i televizora. Tv program i portali su mi glavna zabava i djelatnost. More loših i ružnih vijesti sa svih strana me čine još nervoznijim i ne doprinose oporavku.

            Kroz tu šumu svakakvih informacija provukla se vijest o tome kako će, lako moguće, grupacija luksuznih domaćih hotela promijeniti vlasnika. Dosadašnji se valjda zasitio,  pa štafetnu palicu predaje u nečije druge ruke.

            Pa što onda, upitati će se mnogi. Toliko je toga promijenilo vlasnika i prešlo u neke druge ruke da to zapravo kao i da nije vijest.

            Meni se, dok sam to čitao, neki drugi film počeo vrtiti. Ne ulazeći u pobude prodavača, jer me se i ne tiču, sjetio sam se rasprava, u kojima je i on žustro sudjelovao, a koje su spas hrvatskog turizma vidjele u velikom broju hotela prvokategornika. Na tragu toga je i nesuvisla poslovna orijentacije Hrvatske kao zemlje lifestyle turizma. Što god to značilo.

            Uvijek sam pripadao u one koji su tvrdili da prvokategornike treba imati, ali ne pretjerivati u njihovom broju. Da me se ne shvati krivo. Osobno nemam ništa protiv hotela s puno zvjezdica, ali oni, samim tim što postoje, gotovo da ne diktiraju ništa. Ništa oni u područje gdje su i ne donose osim sebe samih.

            Luksuzni hoteli nisu dovoljni da bi domamili luksuzne goste. Oni se, kao vrsta smještaja podrazumijevaju, da bi došli ljudi dubokog džepa, ali privučeni nečim drugim. Sadržajnijim i bogatijim negoli je hotel sam po sebi.

            Hrvatska je, još u sklopu Jugoslavije, propustila šansu da se formira kao luksuzno odredište. Druge zemlje su to radile, ako ne još prije drugog svjetskog rata, onda svakako u godinama nakon njega. To je bio proces koji je profilirao svjetska turistička odredišta. Naročito kroz šeszdesete i sedamdesete prošlog stoljeća, kad se turizam pretvarao u industriju. Mi smo tada bili na nekom drugom kursu. Gradili smo hotele kojima je kasnije jedva bilo moguće podignuti kategoriju. Mnoge je bilo lakše rušiti i nanovo graditi, nego ih osuvremenjivati.

            Nakon toga nam je došao rat u kojem smo bavili drugim temama. Za to se vrijeme svijet mijenjao. Mi smo, ratom pristisnuti, svoje promjene bilježili u regresivnim trendovima. Svijet se razvijao progresivno.

            Turizam se, kroz devedesete, sve više individualizirao. Informacije su toliko premrežile svijet, da su turizam i putovanja u velikoj mjeri izgubili dozu pustolovine koju su imali. Više se nije putovalo u nepoznato. Veliki touroperatori, nekadašnji divovi čije su se želje pažljivo slušale, pali su na koljena pred promjenama. Mnogi više niti ne postoje.

            Istovremeno, konkurencija je dovela do promjene standarda. Natjerala svih na korake koji su nekada bili nezamislivi. U vrijeme kada smo mi gradili turizam, pristojan hotel imao je čistu i urednu sobu, u sklopu koje je bila ista takva kupaonica. Nakon samo nekoliko godina, da bi zadržali svojih malo zvjezdica koje su otprije imali, hotelijeri su morali ugrađivati klima uređaje, mini barove i televizore. U samo nekoliko godina, luksuz iz pet zvjezdica se pretvorio u standard za tri ili četiri zvjezdice.

            Notorna je također i činjenica kako nam kronično nedostaje hotela. Kao pojave, bez pretjerano detaljnog zagledanja u zvjezdice. Upravo je taj nedostatak jedan od glavnih generatora godinama prisutnog problema prekratke sezone. Imamo premalo hotela, a oni koje imamo iz bivših vremena su preveliki pogoni da bi se isplatili po izvansezonskim cijenama.

            To, u velikoj mjeri, muči i vlasnike onih prvokategornika. Ako nisu u Zagrebu koji privlači poslovne putnike, njihov život nije bajka. Ako ostaju otvoreni tijekom cijele godine, a od njih se to očekuje, zimski troškovi grijanja i održavanja premašuju svaku cijenu koju u to doba godine mogu postići. Jednostavno, preveliki su.

            Jedna od mogućih hrvatskih formula sasvim bi sigurno morala planirati i investirati u gradnju manjih hotela od onih kolosa na koje smo navikli. Veličinom prilagođenima da mogu funkcionirati s individualnom i agencijskom prodajom. Cijenom i konforom u okviru razumnih tri ili četiri zvjezdice. Još jednom, u današnje vrijeme i takvi hoteli moraju biti klimatizirani, soba opremljenih i svim onim što su nekada bili dodatni sadržaji. To su danas normalni sadržaji.

            Ma koliko ja osobno ne vidio baš ništa drugo u staroj zgradi Maraske, do hotela prvokategornika s kongresnim centrom, pitanje je koliko brzo se ta investicija može vratiti. Kongresni centar bi za konkurenciju imao sve, zaista sve, europske i svjetske metropole. Isti sadržaj, hotel prvokategornik,vidim i u palači Županije na punti grada. Vidim ga i u zgradi Fine u neposrednom susjedstvu.

            Da povučem malu usporedbu s kulinarstvom. Takvi hoteli su, za turizam u cjelini, ono što je šlag na kolaču. Najprije treba imati kolač, pa po njemu namazati šlag. Bez kolača, šlag je samo slatkasta pjenica koje se ne može puno pojesti.

            A turistički kolač, supstancu, čine hoteli dostupni gostima koji će razgledati naše gradove i nacionalne parkove. Plaćati ulaznice u naše kulturne ustanove. Donositi prihod u uvjetima koje imamo. Daleko od jet seta i svjetske šminke, koja se tu i tamo pojavi. Dođe, sakrije se od paparazza i odleprša dalje. Uglavnom tamo kuda idu već desetljećima.

Nije u brojkama sve

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 05.05.2010.)

 

            Kada su naše turističke vlasti, ničim izazvane, odlučila kako će «misao vodilja» hrvatskog turizma biti engleska riječ lifestyle samo su na kratko osjetili potrebu da to i objasne. Malo su nešto petljali oko toga kako je Hrvatska zemlja u kojoj ima jako puno lijepih pejzaža, beskrajno bogata baština vidljiva je na svakom koraku, slasni zalogaji mame iza svakog kantuna i tako redom. Uglavnom se objašnjenje vrtilo oko hedonizma i svake moguće vrste uglavnom tjelesnih užitaka. To su nastojali istaknuti reklamnim spotom kojem je misao vodilja bila nešto prizemnija životna filozofija pa se pretenciozni lifestyle sveo se na guzicu suncu. Dobronamjerno upozoreni na počinjeni propust brzo su ga povukli prije nego je nastala nepovratna šteta. Misao vodilja je i dalje ostala tajnovita i nedovoljno objašnjena. I dalje visi u zraku što bismo to svi mi, aktivno uključeni u hrvatsku turističku svakodnevnicu, morali činiti da se priključimo ostvarivanju željenoga lifestyle ideala. Posegnuti za englesko-hrvatskim rječnikom nije dosta jer on dalje od izravnog prijevoda engleske složenice ne ide, a i ne očekuje se, pa je stoga potrebno uložiti malo više truda i posegnuti za drugim izvorima informacija.

            Kud god čovjek posegne uglavnom iskače ono što naši mediji plasiraju u rubrikama pod time imenom. Tamo dominiraju slavni i bogati. Rijetko kada svojom osnovnom djelatnošću. Snimanjem novih filmova, miksanjem novih albuma ako je riječ o zvijezdama ili zgrtanjem novca ako je riječ o bogatašima koji one prve neodoljivo privlače. Te rubrike pune uglavnom njihove sporedne djelatnosti. Sastaju se i rastaju, ne plaćaju alimentacije, kurvaju se, drogiraju i opijaju, hapse ih pa ih oslobađaju, slave zenite svojih karijera ili oplakuju silaznu putanju. Uz bok im stoje mladi potomci krunjenih glava koji uporno traže vlastiti identitet mimo dvorskog protokola. To je svjetski lifestyle. Kod nas je pak nešto drukčije. Kako su naši bogataši tek nedavno ponikli iz naroda nisu još se još stigli osobito profiniti. Teško to ide dalje od kakve jahtice ili večere u restoranu prijatelja s kojim su u mladosti dijelili kutiju cigareta. Onaj pak drugi dio to obilato nadoknađuje. Ma koliko ne imali neku osobitu filmsku, glazbenu ili bilo kakvu stvaralačku produkciju, novine i tv emisije su prepune stvaralaca posvećenih svojoj sporednoj djelatnosti. Sve pršti od nakreveljenih spodoba koje osim priglupog prenemaganja slabo što drugo imaju za ponuditi. Priglupo kreveljenje je ujedno i jedina poveznica kreatora takvih medijskih rubrika i njihovih aktera. Dakle, u potrazi za pravim značenjem pojma lifestyle niti u medijima ne pronalazimo odgovor.

            Ako posegnemo malo dalje i dublje možemo pronaći kako je životni stil uglavnom obilježje ljudi koji se oko toga previše niti ne trude. Žive načinom koji im odgovara bez da to pri tom puno opterećuje njih same ili bilo koga oko njih. Rijetko pune trivijalne medijske rubrike i ono što oni imaju za reći je publici takvih rubrika uglavnom jako dosadno. Ne uspijevaju prepoznati da kod njih ima bilo lajfa bilo stajla. Također ih uglavnom resi osobina da im je za izražavanje misli i stavova i  materinji jezik sasvim dostatan. Stranim se jezicima (i to kad njima dobro vladaju) služe samo kad razgovaraju sa strancima. Ne i u međusobnim razgovorima ili u obraćanjima domaćoj javnosti. Tu smo vrlo bliski drugim sredinama.

            Kad se naše turističke čelnike suoči sa smislenim pitanjima na temu lifestyle-a kao nekakve krilatice pod kojom bismo svi trebali ciljano djelovati, oni najčešće posežu za brojkama. Naše brojke pod plaštem svjetske krize i svekolike recesije izgledaju bolje nego brojke nekih drugih zemalja, nama konkuretnih na istom tržištu. Pri tom još nisu do kraja savladali zamke vlastite numerologije koja je kristalno jasna pa kaže kako je ukupan broj gostiju kod nas upravo jedva zamjetan u nizu brojeva koji se koče u statistikama bilo koje europske metropole, a  kamoli europske zemlje. Od kada svijetom drma ekonomska kriza gotovo da je spasonosan numerički odnos svake pojedine aktualne u odnosu na prethodne sezone. Pogotovo kada ga usporedimo s drugima. Pa je tako kod bilo toliko posto otkazanih, a kod onih tamo ih je bilo više. Time kao da se ostvaruje susjedski san o krepanoj kravi.

            Upravo je jedinstveno kako je postotak otkazanih aranžmana i rezervacija u odnosu na neku prethodnu godinu postao utjeha. Ako je nama krepala kokoš, a susjedu i kokoš i krava, mi smo na konju. Neovisno o tome što smo mi imali tek nekoliko kokica i možda pivca, a kod susjeda se kočila čitava farma. Koči se ona tamo i dalje, malo umanjena u broju, ali je još uvijek farma. Mi i dalje imamo pivca što krešti svako jutro i skače po kokicama koje moraju trpiti više zato jer ih je manje.

            Manji broj gostiju može biti velika utjeha recimo lokalnim vlastima, pogotovo manjih mjesta, koja su dugo razbijala glave parkirnim prostorom. Razbijali jesu ali ne i razbili pa parkirnih mjesta i dalje u malim mjestima nema niti izdaleka dovoljno ni za domaće, a kamoli za goste. Kad gostiju dođe manje biti će i manja gužva. Oni će povećati neka tamo davanja i na kraju opet okej. Lajfstajl za pet.

            Žongliranje brojevima je vrlo varava zabava. Znalci kažu da se čak i najuspješniji kockari uvijek rukovode nekakvim sistemom u povlačenju poteza. Čak i onda kada kibicima djeluju kao da se izlažu najvećem riziku. Svi oni koji nisu skloni kocki niti ne taje da rade u skladu s nekakvim sustavom. Promišljenim i domišljenim. To su uglavnom oni čiji životni stil kibicima djeluje dosadno. Dosadni su uglavnom zato što su svoje postupke u stanju razložno objasniti. Kod njih nema ishitrenih istupa niti kreveljenja u zadanoj minutaži. Takvi nemaju potrebe nalaziti utjehu u tuđim neuspjesima ili lošim razdobljima.

            Smislena turistička politika, daleko od skrivanja iza prozirnih «in» verbalnih paravana ili utjehe u brojkama, temeljena prvenstveno na kvalitetnoj infrastrukturnoj politici lokalnih zajednica  je jedini put do stabilnog položaja na turističkim kartama.