Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the tag “štandovi”

Nažalost, treba i gnjaviti

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 08.06.2011.)

 

Nekoliko zimskih mjeseci sam, uglavnom slobodan od obveza u osnovnoj djelatnosti, onoj turističkog vodiča, radio intenzivnu inventuru svojih tesktova. Ovih koje, u dogovorenom, turističkom okviru objavljujem u Zadarskom listu već duže od četiri godine. Ima također, već skoro tri godine kako se, po objavljivanju u tiskanom izdanju novina, pojavljuju i na ovom blogu. Malo po vlastitoj želji, malo na nagovor bliskih prijatelja, pokrenuo sam inicijativu da se napravi selekcija najboljih u toj množini i stavi među korice. Bez nekih velikih pretenzija, ali sa željom da ostavim malo jačeg traga i da mlađima dadem na raspolaganje promišljanja i zapažanja čovjeka s tridesetogodišnjim iskustvom u profesiji koju je nemoguće potpuno savladati. Nemoguće zato jer čitavo vrijeme radi sa živim ljudima. Ma koliko to kojiput izvana djelovalo kao odrađivanje posla na nekoj vrsti tekuće vrpce, to niti malo ne mijenja činjenicu kako je svaki čovjek svijet za sebe. Kako u svakoj sferi ljudskog djelovanja tako i u turizmu. Kako u svakoj mogućoj vrsti kontakata ili svojstava, tako i onda kada je u svojstvu turista. Gosta u određenoj sredini.

            Isčitavajući vlastite tekstove, neke sam i zaboravio, malo sam se i začudio koliko puta sam se obrušio na, danas nekadašnje, štandove ispred Arheološkog muzeja i na šetnici. Bez obzira na to jesu li se javljali kao glavna tema pojedinog teksta ili bi se o njih samo malo očešao.

            Nesumnjivo je i potpuno priznam kako su mi izrazito smetali. I to upravo na svakoj mogućoj razini. Od ponude asortimana do načina prezentacije artikala i nadasve, prostora kojeg su zauzimali u odnosu na onaj koji im bio stvarno odobren.

            Nije stoga niti veliko čudo što sam doživljavao niz neugodnosti. Od dobacivanja u prolazu i to kad bih prolazio s grupama, pa do verbalnih napada i gotovo okršaja na ulici. Najbolje mi je u sjećanju ostao jedan kada me je, jedan od mojim tekstovima pogođenih, pratio na bickli od Branimira do Foruma i fregao mi gubicu. Na kraju svoje neponovljive tirade, poentirao je time da čovjek moje visine i stasa jednostavno ne može biti normalan. Naime, visok sam 173 centimetra, što je po njegovoj (Lombrosom i sličnima inspiriranoj) osobnoj teoriji sasvim dovoljan razlog za čitavu seriju problema u rasuđivanju i vrijednosti stavova. Vrijednosti uopće.

            Ipak, moje nezadovoljstvo štandovima na onom mjestu, onom obliku i moj ukus za urbano estetsko i svrhovito, nije bio glavni generator mojih istupa. Bile su to prvenstveno kritike i opažanja gostiju. Na isti način kako se ne ustručavaju i nimalo ne zaziru izraziti svoje oduševljenje našim blagom i ljepotama, našim trudom da svoju sredinu stalnim poboljšanjima (vidi se kad je nešto novo), tako ne zaziru niti od toga da jasno kažu kad im se nešto ne sviđa ili kada se nečem iskreno čude. Malo je grupa koje nisu glasno izrazile upravo ovo drugo kada bi prolazili kroz špalir štandova sa, u svakom smislu, jeftinom ponudom. Pogotovo grupa s kruzera koje su onuda redovito prolazile do Foruma. Iskreno čuđenje time da pravo srce svoga grada kitimo asortimanom što stiže, kako su različiti gosti više puta rekli, iz dvije tvornice u Indoneziji.

            Prije nekoliko godina, pod pritiskom iz Arheološkog muzeja, gradske vlasti su makle štandove ispred samoga muzeja, a ostavili ih na šetnici. Prošle godine je stigla i odluka kako moraju otići i odande.

            Suzdržao sam se bilo kakvog komentara dok pitanje nije bilo potpuno riješeno i dok nisam stekao dojmove i dobio uvid u stvarno stanje. Nisam se htio zalijetati i davati komentare na nešto što se nije dogodilo.

            Dakle, štandovi su maknuti malo sa strane, šetnica je slobodna pogledima i čitava predstavlja još jedan od upečatljivh kadrova u albumu fotografija o boravku u Zadru ili putovanja kroz čitavu Hrvatsku.

            Ove sam godine s desecima grupa prošao onuda. Ma koliko štandovi sada bili de facto tamo gdje su i bili, oni više ne smetaju nikome. Nema niti čuđenja niti zamjerki, iako ih svi jasno vide. Nitko ove godine nije postavio pitanje kako to da se oni i njihova ponuda nalaze tamo gdje se nalaze. Jednostavno, više ne smetaju.

            Daleko sam od toga da bih sebi pripisivao neke osobite zasluge za to, ali uvjeren sam kako su brojni grintavci, uključujući i mene, ipak poprilično doprinijeli tome da gradske vlasti donesu odluku koju su donijele. Izmještanje štadova sa šetnice, dijela još jednog arhitektonskog kompleksa koji i od struke doživljava samo pohvale i osvaja priznanja i nagrade.

            Dakle, koliko to god bilo nažalost, ali treba gnjaviti da bi se nešto postiglo. Uvjeren sam, da nije bilo grintanja, štandovi bi se još uvijek nalazili tamo gdje su i bili. Jednom donesena loša odluka ne bi se mijenjala da nije bilo pritisaka.

            Ovako, jednom donesena loša odluka, pala je pod reviziju i promijenjena je na bolje. I to tako da njome svi možemo biti zadovoljni. Kako mi, kojima je smetalo što su onakvi kakvi jesu tamo gdje su bili, tako i vlasnici, jer zapravo nikuda nisu niti otišli. Ostali su gdje su bili, svakome vidljivi,  jasni i dostupni, ali zato više nikome trn u oku.

            Svatko koga zanima ono što oni nude ne mora učiniti više od desetak koraka više nego ih je činio do ove godine. Može, za svoje novce, kupovati što god želi i gdje želi. Istovremeno, svi oni koje više zanimaju vrhunci domaće arhitekture i pažnja koju iskuzujemo prema kulturnom nasljeđu i vlastitoj prošlosti, imaju otvoren pogled na jedno od velikih postignuća.

Oglasi

Tržnica – mjesto štandovske prodaje

 

(Objavlano u tiskanom izdanju Zadarskog lista 01.10.2010.)

 

            Tržnica je jedna od žila kucavica svakoga grada. To je mjesto koje je neophodno svima. Domaćicama i gurmanima, mjesto gdje se tradicionalno sastaju selo i grad, mjesto susreta i razmjene informacija među domaćima. Mjesto na kojem se stječu dojmovi o nekoj sredini ako je riječ o došljacima, pogotovo onima koji su tu samo neko vrijeme. Tržnice kontinentalnih gradova su uglavnom mjesta kojima primarna svrha, kupnja i razmjena dobara, dominira i određuje ih. Često su natkrivene ili dobro zaštićene od atmosferskih promjena jer to klima tako nalaže. Za razliku od njih tržnice mediteranskih gradova su često prostranije nego bi možda trebale biti jer vremenski uvjeti dopuštaju da glavninu vremena svoju funkciju obavljaju na otvorenom bez velikih poteškoća. Za toliko su one više mjesto susreta i razmjene ne samo dobara nego i informacija i svakodnevnih susreta i kontakata. One djeluju šarenije i življe jer se različiti plodovi pod sunčevim svjetlom doimaju zdravije i raskošnije nego pod krovom i umjetnom rasvjetom.

            Odavno su već tržnice prerasle mjesto  na kojem se susreću selo i grad jer je odavno prošlo vrijeme kad su se tržili samo proizvodi s malih obiteljskih imanja. Sve će manje i biti jer se takva vrsta proizvodnje povlači pred onom masovnom i malo je onih koji u njoj više mogu pronaći svoju računicu. Uz zelenu se tržnicu tako odavno nakelemila i tržnica na kojoj se prodaju razni industrijski proizvodi, ako takvima ne smatramo i ono voće i povrće koje izgleda kao da je došlo iz salona za uljepšavanje, a ne s njive ili iz polja.

            Ipak, neovisno o neupitnom širenju tržnice uz nju je ostalo i puno slobodnog prostora. Začudno puno s obzirom na to da se nalazi u samom srcu grada gdje se svaki kvadratni metar slobodnog prostora za trgovinu skupo naplaćuje. Kalelarga i Šetnica se preplavljeni više-manje improviziranim prodajnim «otočićima» prekrcanim ponudom svake vrste i namjene. Domaći i strani prolaznici se u vrućim ljetnim mjesecima bore sa štandarima za svaki centimetar hlada i najčešće gube bitku. Hladoviti kutci zauzeti su prodavačima i asortimanom koje odgovorni, ne znajući bolju riječ, imenuju i vrednuju kao suvenire. Isti odgovorni su ove godine odlučili učiniti djelomični ustupak razumu i zgradu Arheološkog muzeja lišiti dodatnog dekora koji ju je kitio zadnjih nekoliko godina. Brzo su i nadoknadili propušteno pa bazarsku ponudu proširili na Rivu. Arheološki muzej više neće biti zaklonjen, ali će zato oko promatrača biti zakinuto za pogled na Šetnicu, građenu kao jedan od novih ukrasa starog gradskog tkiva i panoe sa slikom Rive prije i poslije rušenja kao i čuveni Brkanov portret Alfreda Hitchcocka s objašnjenjima. Upravo ta dva panoa su jedan od glavnih orijentira u snalaženju gostiju s kruzera na putu između broda i centra grada. Hitchcock i njegov doživljaj zadarskog zalaza sunca su sjajno objašnjenje za inspiraciju i logiku autora Pozdrava suncu. Oni su to svim gostima Grada, a pogotovo njima jer je instalacija na mjestu gdje njihov kruzer, njihov mali privremeni svijet, susreće Zadar, njegovu prošlost i sadašnjost.

            Jedino potpuno nejasno, kada je o nesretnim štandovima riječ, je stalno uskraćeni odgovor na pitanje zašto su baš tamo. Ne dovodeći u pitanje ukus ljudi i njihovu spremnost ili nespremnost da svoj novac izdvajaju u različite svrhe i namjene, uzevši u obzir da štandovi i njihov asortiman očito imaju svoje kupce, stalno mi se nameće pitanje zašto se štandove gura upravo tamo. Logika njihovih vlasnika je jasna. Žele štandove postaviti tamo gdje je frekvencija gostiju najveća i tu nema ništa sporno. Ono što zaista jest sporno je zašto im se to uporno dopušta.

            Kada je Kalelarga pred neko vrijeme mijenjala svoj izgled i kada su je napuštali dućani koji su se na njoj nalazili godinama i desetljećima rečeno je kako Kalelarga zaslužuje bolju ponudu. Europsku i svjetsku. Kako je na njoj mjesto prestižnim trgovačkim i proizvođačkim imenima koji će doprinijeti boljem imidžu grada. Netom nakon što su ti dućani tamo i došli, ulaze i izloge su im prekrili štandovi i stolići prekrcani svim i svačim. Kalelarga, kao jedna od kucavica grada, nije stigla niti prodisati, a kamoli zaživjeti, u željenom europskom i svjetskom ozračju. Istovremeno su se o štandovima povele beskrajne rasprave u širokoj lepezi od kvalitete gostiju do pravog smisla ili besmisla kiča i drangulija.

            Pa zar rješnje nije jednostavno.

            Svaki grad, pa tako i Zadar, ima nekoliko žila kucavica. Za Zadar su to, barem u ovom okviru, Kalelarga i tržnica. Kalelarga kao mjesto na kojem Zadar želi pokazati svoje europsko lice i koji na svojim od bomardiranja pošteđenim dijelovima stoji uz bok i ispred boka mnogo razvikanijim gradovima i turističkim odredištima. S druge je strane tržnica, svega nekoliko koraka udaljena, mjesto koje na živi način ilustrira ono što i sami često spominjemo. Mjesto susreta ponude i potražnje, sela i grada i (zašto ne) Istoka i Zapada.  Dvije lokacije kao da mame štandove da ih ispune svojim glupostima i drangulijama. Mjesto unutar sadašnjih bedema na kojem su se nekada nalazile stepenice sa zapadne strane i trg što vodi prema drugim stepenicama na Bedeme s istočne strane tržnice. Oba zjape prazna i neikorištena. Ne služe baš ničemu iako su prostor u samom središtu grada. Prostor kojeg Grad inače skupo naplaćuje. Ovi besplatno zjape prazni. Premeštanje štandova na ova dva mjesta ne bi (vjerujem) nikoga osobito pogodilo. Mjesta su frekventna i puna ljudi ornih za razgledanje trgovačke ponude i kupovinu. Štandovi svojom ponudom niti na koji način neće narušiti takvu sredinu. Koja je zapravo kvalitativna razlika između krivotvorene šminkerske trenerke, friziranog, manikiranog i kozmetiziranog voća i povrća i jadranske školjke iz tvornice na Dalekom Istoku. Vrlo jednostavno. Baš nikakva. Dakle, štandove tržnici u njenom duhu i ritmu kojim kuca tamošnje bilo, a Kalelargu, Šetnicu, Forum i Rivu otvoriti zraku, svjetlu i nepokvarenim dojmovima.

 

Post Navigation

%d bloggers like this: