Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the category “restorani”

Čemu tolika žurba?

Živim taman toliko da sebe samoga mogu smatrati iskusnim i još uvijek dovoljno razumnim. Dakle, nataložilo se iskustva, a senilnost još nije došla. Barem koliko toga osobno mogu biti svjestan

Tako me ovih dana često spopada sjećanje na jednu zadarsku predratnu epizodu. Tada smo, ako se dobro sjećam, gotovo dvije godine bili bez Gradonačelnika. Ondašnjeg Predsjednika općine. U čitavom gradu nije bilo živoga čovjeka koji se toga želio prihvatiti. Sve tadašnje strukture vlasti, na svim razinama, su se oko toga svađale, novinari su ih proganjali i pitali, jer je to su to bile kasne osamdesete i počeli smo polako dohvaćati medijske slobode. Nije bilo lokalnog medija koji to nije imao na tapetu barem dva puta tjedno, a bome smo po tome bili poznati i u čitavoj bivšoj državi.

Istoj onoj od dvadeset i nekoliko milijuna stanovnika u kojoj je Zadar bio peti grad po prihodima.

I, gle čuda. Usprkos činjenici da nitko gotovo dvije godine nije želio zasjesti u fotelju Predsjednika općine, Grad je bio to što je bio i funkcionirao je. Dakle, peti po prihodima u državi s velikim brojem gradova većih od sebe.

Grad je bio čist (ne toliko koliko danas), ulice su ljeti prali svaku noć. Smeće se odvozilo. Svi su radili i zaposlenost je bila daleko veća danas. Usprkos činjenici da je nezaposlenost i mogućnost dobivanja posla preko veze ili uz mito i onda bila sveprisutna činjenica. Škole su radile, bolnica i ostale zdravstvene ustanove su radile, makar se za krevet u bolnici hvatala veza kao i danas. Turističke sezone su se odrađivale u daleko lošijim uvjetima nego su danas. Sve do barikada i inducirane kome cjelokupnog turizma.

Ukratko, grad je funkcionirao i profesionalne službe su svoj posao odrađivale, u onim uvjetima, i bez Predsjednika općine.

Ta mi uspomena nekoliko puta dnevno presretne mozak od ostavke Veljka Ostojića i navodne obezglavljenosti hrvatskog turizma. Navodne obezglavljenosti i strke koja je nakon toga nastala oko njegovog nasljednika. Tko će to biti. Veća strka oko toga nego oko izbora novoga Pape koja mi jednako ide na živce. Makar, ruku na srce, Papa predvodi, barem nominalno, poprilično velik dio ljudskog roda.

Sve se to događa nekako u vrijeme kad turistički profesionalci zahuktalo pripremaju sezonu. Odnosno, kad već brusimo zadnje detalje prije početka. One detalje u kojima se jasno definira tko će što i za koga raditi. Po kojoj cijeni i uvjetima. Kojom učestalošću i na koji način. Dakle, završne pripreme oko operacije zvane turistička sezona. Ta faza priprema otprilike odgovara onoj kada astronauti već počinju navlačiti svemirska odijela.

Ukratko, sve bitno znamo, dogovori su tu, hoteli i restorani su dotjerani i ušminkani, autobusi i brodovi pregledani. Udara se završni sjaj i sve je spremno za početak.

Vijest je daleko više uznemirila onaj glomazni činovnički dio turizma koji se redovito pribojava svake nove metle. Ali, to su samo činovnici. Podnosimo ih kao činjenicu, potpuno nemoćni da nešto stvarno učinimo. Po tome se nimalo ne razlikujemo od bilo koje branše u Hrvatskoj. Možemo grintati. To i činimo. To je sve.

U ovom našem realnom, prizemnom turističkom svijetu, vijest o ostavci, sada već bivšeg ministra, uglavnom je bila tema za kakvu neobaveznu ćakulu uz kavu. Tek nešto zanimljivija od one vezane za nebrojene nam političare i dužnosnike koje prate nekakve afere. Lakše je nabrojiti one koji ih nemaju od onih koji ih imaju.

Izostale su čak i spekulacije o tome tko bi na to mjesto mogao doći. Jasno je rečeno kako to mora biti netko iz IDS-a. Samo se nešto malo žongliralo nekakvim imenima i novi je ministar osvanuo.

Osobno, nikad za njega ništa nisam čuo. Potpuno mi je nepoznat, usprkos više od trideset godina koje sam proveo na turističkom terenu. Nije ni važno.

Ono što me zapravo nadasve čudi i razlog zbog kojeg mi uspomene iz prošlosti tako intenzivno naviru (iako sam mislio kako sam na to davno zaboravio) je strka koja je stvorena oko tog događaja i slika koja se stvara u javnosti. Servira nam se priča kako je nezamislivo da u turističku sezonu uđemo bez Ministra turizma. Baš zbog te priče su mi navrla davna sjećanja. O tome kako je Grad i njegove profesionalne službe sasvim fino funkcionirao na način kojeg je uhodao i bez nekog čelnika.

Profesionalni dio turizma je svoje glavne pripreme za ovu turističku sezonu obavio lani, nekako u ovo doba godine. Po završetku prošlogodišnje napravio analize, uočio greške i propuste i počeo s ispravcima. Sada dogovara ili je ovih dana dogovorio zadnje detalje. Počinje odrađivanje ovogodišnje sezone i načelne pripreme za sljedeću godinu. Pa i onu nakon nje, ako je riječ o kruzerima i avionskim dolascima.

To je način na koji ova branša funkcionira. Tako smo odgojeni već desetljećima. Na to nas tjeraju partneri koji opstaju u okruženju gdje je konkurencija čitav svijet. Turizam je odavno globalna djelatnost. Svjetski biznis.

Razlog više zašto me čudi sva ova strka je u potpunoj prepasti kratkim pamćenjem. Pa zar nam do nedavno ministar turizma nije bio notorni Damir Bajs. Kapitalna neznalica. Čovjek koji je prvi put u životu ušao u hotel i prijavio se na recepciji (drugi u njegovo ime, vjerojatno) kad je već postao ministar turizma. Čovjek bez poznavanja ijednog jezika i bez blage veze s osnovnom terminologijom i kategorijalnim aparatom struke koja u čitavom svijetu govori na isti način. Kao i svaka struka, uostalom.

Usprkos tome, profesionalni, prizemni, realni, turistički dio lijepe naše, odrađivao je svoj posao svake godine sve bolje. Čemu dakle tolika žurba. Pa zar Dalmatinci nemaju lijepu, svima nama dragu izreku odnija vrag prišu. Za sve ono što nije osobito važno.

Oglasi

Kad pizza postane problem

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 20.06.2012.)

 

Neki je cinik jednom davno rekao kako je šutnja najudobniji oblik laži. Ako si čemu ružnom svjedočio i ništa ne govoriš, nitko ne zna znaš li ili ne znaš što se događa ili se dogodilo. Ako znaš, a nisi nikom ništa rekao, ne postoji mogućnost da ćeš se nekome zamjeriti. Sasvim sigurno nema te istine koja će se svima podjednako svidjeti ili će je jednako doživljavati. Pogotovo ako samo slušaju o njoj.

Cinik je tu pojavu nazvao najudobnijim mogućim oblikom laži. Ništa nisi rekao, iako si vidio, a možda i sudjelovao. Nikom se nisi zamjerio. Nisi lagao na glas i nitko te zbog toga ne može pozvati na red. Također, nisi rekao ni istinu, koja mnogima često ne odgovara. Dakle, izvukao si se bez posljedica. Nitno te ne može glasno okriviti budući da se ni sam nisi oglasio.

Cinik je stavio težište na samu radnju. Uskraćivanje istine. Narodna mudrost je težište stavila na izlaganje mogućim posljedicama pa skovala uzrečicu šutnja je zlato. Našlo bi ih se još, kada bi kontekst tek malo proširili, a uglavnom se sve svode na to kako je bolje ne petljati se sa stvarnim i velikim problemima, pa makar to značilo biti lažljivac. Taman i prikriveni.

Ta se mudrost vuče već dugi niz generacija. Kao da je na neki način našla svoje mjesto u nečem što bi se, ako uopće postoji, moglo nazvati kolektivnim karakterom.

Od pravih i velikih problema stvarno i stalno treba bježati. Umaknuti im, skloniti im se puta i ne govoriti o njima. Istovremeno, ugled se stječe glasnim ukazivanjem na malene i beznačajne stvari i tako ostavlja dojam angažiranosti.

Ma koliko nas, kao društvo u cjelini, mučili problemi kojima možda još nismo niti svjesni pravih razmjera, stalno smo svjedoci puno buke ni oko čega. Stalno se viče, dižu se tenzije, prijetnje su svakim danom glasnije. Ide se u raščišćavanje. Ide se u rješavanje.

Ako se kome čini da je situacija u turizmu išta bolja od te, onda samo mogu reći kako je samo riječ o tome da smo izdresirani na drugi način. Nas su uvijek tukli po ušima i tuvili nam u glavu kako moramo biti nasmiješeni i odobrovoljeni. Sretni smo što vas vidimo. Moramo biti brzi, ali ne smijemo izgledati kao da bezglavo letimo. Ne smiju se vidjeti ni nervoza ni panika. Moramo točno znati koliko je sati, ali ne smijemo gledati na sat. Mogao bi netko shvatiti da ga se što prije želimo riješiti.

Naša dresura je upravo suprotna vladajućoj. Onoj koja ispod namreškanih obrva upućuje strog pogled koji daje izgled ozbiljnosti. Ako je upotpunjen i mrkim brcima, više od pola posla je obavljeno. Što je vlasnik lika namršteniji to je u svojoj ozbiljnosti uvjerljiviji. Ma čime se zapravo bavio.

Tako namršten, zabrinut i zamišljen može štogod tu i tamo i reći. Opet će djelovati ozbiljno. Ili je to možda samo do nedavno tako bilo, pa se i ta vremena mijenjaju.

Osobno hrvatskom, i općenito, turizmu svjedočim duže od trideset godina. Nagledao sam se za to vrijeme svega i svačega, pa takvih poslova u branši i radio. Još nisam doživio da se netko zaozbiljno uhvatio rješavanja problema. Na način koje namrgođeni jako rado zovu strukturnim.

Ali sam se zato jako puno nagledao onog drugog. Pričanja dugih i praznih priča pod krinkom velike ozbiljnosti. Priča koje ništa nisu kazivale, a još manje poučavale.

Tako se sad, nakon dugih debata, donosi odluka o tome je li pizza ipak jednostavno jelo. Donedavno je bila složeno. I ta je odluka donesena nakon mnogih debata, ljutnji, teških i neprospavanih noći punih neizvjesnosti o tome kako će se izjasniti većina pozvanih da tu tešku odluku donese.

Solomonsko je rješenje da pizza bude složeno jelo na mjestima gdje se tijesto mijesi, kisa, ponovno mijesi, nadijeva i peče. Jednostavno jelo je tamo gdje se tijesto donosi gotovo ili vadi iz zamrzivača.

Kakvo je onda jelo kruh? Tijesto je isto. Brašno, kvas i voda. Što je topli sendvič? Isto tijesto se nadijeva i grije.

Kako li samo lijepo prolazi vrijeme na državnoj plaći. O čemu li se sve može pričati i za to dobiti plaću. Obični ljudi, mi ostali, moramo platiti kavu ili telefonski račun. Ako nećemo ni jedno ni drugo, moramo trošiti cipele dok bazamo naoko i praznu slamu mlatimo.

Kako bi bilo da se nadležni malo pozabave pojavom sasvim svakodnevnom u nama susjednim, vrlo konkurentskim zemljama.

Kako je moguće da se tamo svi kafići u vrijeme doručka, ručka i večere, pretvaraju u  restorane. Sasvim sigurno ne poslužuju jastoge ili slična vrhunska jela, ali sasvim se solidan obrok može dobiti u svakome od njih.

Nije tamo niti malo čudno da vam u to vrijeme odbiju poslužiti samo kavu ili piće. U vrijeme obroka računaju na ozbiljnije prihode.

Te su zemlje svoje turizme, redom u svakoj pojedinoj od njih vrlo ozbiljnu gospodarsku granu, razvili daleko prije nas. Tko je kod i njih i kad, na koji način, razvrstao ugostiteljske objekte i jela. Na složene i jednostavne. Ili je to, nekom logikom lokacije i uređenja, diktiralo tržište.

Bi li bilo normalno da na najfrekventnijim mjestima gradova, onima kojima dnevno prolaze tisuće lagano odjevenih ljudi u šlapama, naoružani fotoaparatima, na terasici, uz pitare, netko blaguje kraljevsku spizu i bude fotometa ostalima. Je li normalno očekivati da fasade tih istih trgova i ulica mame u restorane one kojima bi objed koštao koliko pola boravka u tom gradu, ako ne više. Ne bi bilo normalno. Zato se takva mjesta nude usmenom predajom i diskretnom reklamom u skupim  hotelima.

Istovremeno, na frekventnim mjestima, onima na koji svi dolaze, kafići u vrijeme obroka postaju pristupačne zalogajnice s, razumljivo, jednostavnim jelima. Koliko bi tek sastanaka na tu temu trebalo održati! Koliko samo činovnika za zapisnike zaposliti!

Mašta (zbilja) može svašta

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 04.04.2012.)

Ove je godine, tek po drugi put, održan Festival suvenira zadarske županije. Malo mi je teže nego lani zauzeti objektivnu poziciju, budući da su me pozvali za člana ocjenjivačke komisije. Lani sam stvarno gledao izvana, a ove godine se samo nastojim tako postaviti.

Kažem da je održan tek po drugi put, zato jer me zadivila količina prijavljenih radova i sudionika. Kao da se Festival održava već dugi niz godina, uživa zavidnu reputaciju i daje određena jamstva uspjeha.

Sve je zapravo drukčije i sasvim suprotno. Festival nema dugogodišnju tradiciju jer je inicijativa pokrenuta tek lani. Nema takmaca niti uzora jer nešto slično se nigdje drugdje ne radi. Ne uživa zavidnu reputaciju budući da je tek stječe. Ponajmanje je jamstvo uspjeha i upravo sam taj problem uzeo danas za glavnu temu.

Festival je u prvoj godini svog postojanja stekao ugled i privlačnost kod potencijalnih izlagača, tako da je ove godine odaziv bio još veći nego lani. Izostali su vinari, maslinari i proizvođači hrane. Oni su svoje ionako pokazali na prošlogodišnjim specijaliziranim sajmovima. Ma koliko suvenir zaista moglo biti bilo što, nema tragedije u tome što se ove godine sve nekako vrtjelo oko skupljača prašine. Dakle, sve je ostalo u onom klasičnom suvenirskom smislu koji će svakome prvi pasti na pamet kad je o toj temi riječ.

Ocjenjivačka komisija nije imala nimalo laku zadaću. Sa 185 izložaka u natjecanju je sudjelovalo 37 izlagača. Sudjelovali su i Muzeji sa svojom suvenirskom ponudom, ali izvan natjecateljske konkurencije. Svi radovi su pregledani, komentirani, ocijenjeni. Ne sa ciljem diskriminacije bilo kojeg pojedinog rada ili autora, već upravo suprotno. S ciljem afirmacije stvaralaštva koje nužno afirmira i nas kao turističku sredinu.

Glavnina prijavljenih autora je inspiraciju našla u baštini, tradiciji, ali i u sadašnjosti. Pobjednički rad, lutka odjevena u haljinu s motivom zapjenjenog mora, valova i morskih orgulja, ma koliko kao medij (lutka) bila retro, toliko je najbliža stvarnosti. Vremenu koje i samo stvara nove vrijednosti poput morskih orgulja. Same orgulje su itekakav civilizacijski korak naprijed u odnosu na vremena do njih, koja su njegovala starinu, ali nisu stvarala vlastita obilježja. Po tome je lutka, ma koliko možda bila pomalo arhaična, zapravo prepoznata kao predmet koji promiče novi zamah.

U stopu je prati nakit od metalnih žica i stakla rađenog po antičkoj recepturi. Onoj koju njeguje Muzej antičkog stakla. Jedan od lanjskih laureata, a ovogodišnji mecena festivala. Svi radovi su, potpuno besplatno, izloženi u Maloj dvorani muzeja. Za stručni postav su se pobrinuli njihovi djelatnici.

Velik broj ostalih radova, u raznim medijima, drvu, metalu, tekstilu, kamenu i kombinacijama, na razne načine varira baštinske i tradicionalne motive. Poput paške čipke, veza četverokuke, kamenog torkula, kaleidoskopa.

Komisija je, barem tako vjerujem, ispunila svoju zadaću. Na neki je način rangirala radove. Poredala ih po kriterijima vrijednosti uloženog truda, vremena potrebnog za izradu, mašte, kreativnosti i privlačnosti, mogućnosti proizvodnje.

Ono što komisija nikako nije mogla riješiti, baš ni na koji način, je pitanje plasmana. I upravo to je ono gdje bi se trebalo zamisliti.

Kad neko natjecanje osvoji potencijalne izlagače na ovaj način i u ovoj mjeri, sasvim bi normalno bilo očekivati da izložba tih radova postane meta interesa trgovaca. To se nije dogodilo. Plasman suvenirske ponude ostao je briga svakog pojedinog autora. Svakog izrađivača.

Po tko zna koji put se ponavlja ista priča. Potpuno jednaka sudbina prati svakog ambicioznog i nadarenog autora i proizvođača.  Uzaludan mu je trud ako pri tom osobno nije i vješt trgovac. Čak mu to može biti i važnija osobina od svih onih koje im inače na raznim natjecanjima ocjenjuju razne komisije.

Potpuno isto se događa s Našim malim guštima, Gastro i eno priredbama kojih je iz godinu u godinu sve više. Na takvim je natjecanjima teško sresti ugostitelje, a potpuno iluzorno očekivati da tamo izloženo i nagrađeno nude u svojim restoranima i kafićima. Usprkos jednoličnoj restoranskoj ponudi svake smo godine svjedoci zbornog leleka i kuknjave ugostitelja kako nam gosti ne valjaju i svake su godine sve to gori.

Ma koliko glasno i javno plakali, kod njih i dalje nema pića dobrodošlice, (fol) na račun kuće, kroz što bi se itekako mogla promicati naša autentična pića. Kako alkoholna tako i bezalkoholna, a prehrambeni sajmovi upravo obiluju takvim izlošcima. Njihovi proizvođači odlaze sa sajmova kući s rukama punim nagrada, priznanja, pohvala i lijepih riječi. To je sve. Vjerojatnost da će svoj proizvod vidjeti na policama kafića i restorana ravna je nuli.

Za deserte se klasično nude palačinke ili sladoledi i panna cotta iz supermarketa, iako gastro sajmovi obiluju domaćim slasticama. I sve tako redom.

Ista je sudbina suvenira. Ma koliko se autori trudili da svojim radovima nadmaše druge, a koji put i sami sebe, ma koliko u tome uspijevali, put do polica dućana je dug i neizvjestan. Put bez kraja.

To je glavni razlog zašto smo muzeje zamolili da pristanu na sudjelovanje izvan konkurencije. Muzeji su visoko stručne, proračunske ustanove. Sami propisuju kriterije koje njihova suvenirska ponuda mora zadovoljavati, vlastiti fundusi su nepresušan izvor inspiracije i replicirati ga mogu na sve načine. Imaju osiguran i prodajni prostor u svojim ustanovama. Sve ono što mali, individualni autori nemaju.

Festival suvenira nastoji pomoći osvještavanjem sredine o značaju suvenirske ponude. Prvi put se lani tome pristupilo na pravi način. Pozivanjem baš svih zainteresiranih. Svih koji smatraju kako su njihovi radovi vrijedni trke do naslova pobjednika.

Glavnina njih je pokazala da je tome baš tako. Jako je malo radova pristiglo u kojima se nije moglo prepoznati razigranu maštu i iskreni trud autora. Kad bi trgovci pokazali barem djelić njihove mašte i odvažnosti izlozi bi zasjali novim sjajem. Drukčijim. Prepoznatljivim.

Eno i gastro sajmovi su nas uvjerili kako su proizvođači odlično svladali lekciju o važnosti ambalaže. Nemoguće je naći proizvod čije pakiranje nije pažljivo promišljeno i dizajnirano.  Suvenire redom rese elegancija i profinjenost izrade. Samo u našoj županiji ima proizvoda koji bi napunili sasvim solidan dućan. Elegantnog izloga koji bi bio ukras ulice i dika vlasnika.

Ali ne, ovdje to, usprkos nastojanjima, ne prolazi. Izgleda da se i trgovci i ugostitelji oslanjaju na maštu autora, pa vjeruju kako ona zbilja može sve. Pa i prodavati umjesto njih.

Više štete nego koristi

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 08.02.2012.)

Stara narodna izreka Više štete nego koristi, kojom se obično opisuje uzaludan trud oko nepotrebnog posla, bila bi znanstvena poruka koju nam je uputio Institut za turizam.  Tamošnji je proračunski financirani stručnjak izračunao kako smo, na nacionalnoj razini, s kruzerskim biznisom u velikoj šteti.  Kaže kako godišnje uprihodimo pedeset i tri, a na šteti smo za tristo trideset i osam milijuna eura. Opet naški rečeno u škinu smo za dvjesto osamdeset pet milijuna eura. I gore nam se sprema.

Podržalo ga je Ministarstvo okoliša kliknuvši kako su nam propisi odlični samo nam je inspektora premalo, pa propisi ne dolaze do izražaja. Da je bilo koja druga pjesmica toliko puta ispjevana, pjevušila bi je i djeca u vrtićima. Iz hita bi prerasla u evergreen.

Mnogobrojne štete su tamo nabrojene, ali najveća je ona koja dolazi od zagađenja okoliša što ga veliki brodovi donose sa sobom. Kažu kako je to na razini omanjeg grada. U rasponu od fekalnih voda do otpadnih plinova.

Meni samo nije jasno što je u tome čudno, ako se na tolikim brodovima i nalazi ljudi za omanji grad. Što putnika, što posade.

Upravo zahvaljujući tim činjenicama brodovi su i građeni tako da maksimalno štite okoliš. Od pročišćavanja fekalnih voda do smanjenja emisije plinova iz pogonskih i pomoćnih strojeva. Baš kao što nastoje činiti i gradovi koje posjećuju.

Šteta je također i u tome što se na tim brodovima nalazi baš sve, pa tamošnji gosti ne potrebuju baš ništa osim gledanja i fotografiranja. Sve ostalo „ih čeka doma“. Jedno od predloženih, mogućih, rješenja za prevladavanje nepotrošačke drskosti je naplaćivanje ulaznica u gradove koje gledaju i slikaju.

Bez trunke želje i volje da s mudrim znanstvenikom, koji je doživio svoj trenutak pažnje, ulazim ma u kakve polemike usudio bih se malo proširiti temu.

Da bih u tome uspio pokušat ću nabrojiti koristi od kruzerskog biznisa. Ti brodovi zapošljavaju jako puno ljudi, što je nesumnjiva šansa za mnoge naše pomorce i bijelo osoblje. Plaćaju naknade u svakoj luci koju dodirnu. Plaćaju pitku vodu, odvoz smeća i gorivo. Spretni domaćini im mogu osigurati hranu i piće, nikako mukte, kako bi gosti na tim brodovima mogli fekalirati. Angažiraju lučke agente, prijevoznike, sredstva, turističke vodiče i pratitelje. Gosti s brodova u svakoj zemlji vide samo najbolje od najboljega. Odlaze kući u skladu s tim. Sretni, zadovoljni, nasmiješeni.

A onda pitanja. Koja nam, na primjer, korist od all inclusive hotela? Tamo gosti također imaju sve. Jedu, piju, fekaliraju. Grije se, u kotlovnicama, i nemilice troši voda za pranje i tuširanje. Operu se milijuni lancuna i intimela. Tisuće i tisuće kvadrata podova i kupaonica. Deterdžentima. Jakim. Onima što peru i dezinficiraju. Zar to ne zagađuje? Ili je možda odgovor u komunalnim sustavima gospodarenja otpadnim vodama koji u našim gradovima postoje zadnjih desetljeća, dok su na brodovima odavno.

Koja nam, nadalje, korist od privatnog smještaja. U turistički emitivnim zemljama postoje mediji koji se detaljno bave usporedbom cijena artikala široke potrošnje. Sve što je na tržištu zemlje odredišta skuplje nego u zemlji polaska, kupuje se tamo i nosi sa sobom. Potrošnja u našim dućanima je svakom takvom kupnjom smanjena. Potrošnja vode i fekaliranje su baš kao i na kruzerima.

Koja nam korist od turista što dolaze svojim autima? Izbjegavaju autoceste jer im se ne da plaćati cestarinu. Ako ikako mogu, gorivo kupuju izvan Hrvatske, jer je tamo čišće i bolje. Vozikaju se kako im padne na pamet, dok naša prometna sredstva leže i vozači tužno gledaju dok tuđi auti gutaju kilometre.

Koja nam korist od turista što kupuju u supermarketima dok spiza od boga neposlužena čepi u restoranima? Koja nam korist od gostiju što žderu i loču u restoranima dok hrpe jeftinih bokuna u supermarketima vape za kupcima?

Koja nam korist on turista što dolaze low cost prijevoznicima? Avioni zuje iznad glava i svakog trena mogu kome pasti na kuću, ispuhuju otpadne plinove i dovoze čudake kojima nije jasno da prijevoz autom do sela u okolici košta više od prijevoza avionom s drugog kraja kontinenta.

Koja nam korist od auto kampova? Vuku kućice sa sobom poput puževa. Sve što je doma jeftinije voze sa sobom. Kod nas troše vodu. Opet pranje i fekaliranje.

Koja nam korist od ulaznica u nacionalne parkove kad ne mogu podmiriti niti plaće uposlenih? Koja nam tek korist od ulaznica u muzeje kad to ne osigurava niti plaće za čistačice? Koja nam korist od obnove spomenika kad ih samo slikaju? Koja im budala dopušta da slikaju mukte? Mi, kad se slikamo za dokumente, istu stvar moramo platiti. Nema mukte!

Dalo bi se tako nabrajati i nabrajati. Koja nama uopće korist od bilo čega?

Jedina naša svijetla strana su dežurni državni mislioci. Oni koji u dnevnoj bitki za preživljavanje niti jednog trenutka ne moraju uopće misliti o tome koja je korist od bilo kojeg posla izvan virtualne sfere. Koja je korist od turista što obilaze gradove i zemlju u pratnji kvalificiranih vodiča. U rukama kvalificiranih vozača. Korist od povećane potrošnje u restoranima, hotelima i dućanima koji opstaju cijele godine upravo zahvaljujući sezonskom poslu. Korist od popravljanja kućnih proračuna zahvaljujući iznajmljivanju soba i apartmana. Korist od zapošljavanja na brodovima, u hotelima i autokampovima. Da ne nabrajam dalje.

Vrhunac blještavila nastaje tek kada se dežurnim državnim misliocima, koji rade tako sjajne analize i donose još sjajnije propise, pridruži ergela državnih inspektora. Kojih nikad dosta. Kojima je teren redovito prevelik da bi ga pokrili, budući da su propisi tako briljantno složeni i postavljeni da su za svaki zapisnik potrebni sati i sati umno zahtjevnog posla.

Ali ipak, da se malo vratimo na zemlju. Kako bi, recimo, bilo da se državni Institut za turizam, u sklopu svojih profesionalnih, proračunski financiranih, aktivnosti pozabavi koristima koje turizam donosi. Ako ni na koji drugi način, onda tako, da za plaću, koju uredno primaju, izrade barem prijedlog strategije u turističkom razvoju. Jer, ako bi se manje plaćalo konzultantskim firmama, u državnom bi proračunu ostalo više. Barem za njih. U Institutu.

 

Koliko smo samo laži čuli

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 04.01.2012.

Čuli smo jako puno toga što Europa navodno ne pozna i ne prizna, a mi moramo u korak s njima. Čuli smo jako puno o tome kako mnogo toga ne bi bilo loše, ali je jednostavno neizvedivo. Tehnički neizvedivo.

Počnimo od PDV-a. Uporno nam se govorilo kako je nulta stopa PDV-a Europi nepoznata i kako nam nije dopuštena. Odjednom, kada je ozbiljno riječ o tome da se uvede nekoliko stopa PDV-a, otkrivamo kako je europskim zemljama nulta stopa itekako poznata. U širokoj je primjeni, pače čak. U rasponu od lijekova, preko knjiga i novina do prehrambenih artikala. Malo koja zemlja je zapravo nema. Nulta stopa za pojedine proizvode i usluge postoji gotovo u svakoj od zemalja Unije. Jedinstvena porezna stopa postoji samo kod naših istočnih susjeda. Onih kojima bi mi htjeli biti nekakav lider u tu istu Uniju. Ma baš.

Dakle, svaka zemlja za sebe, prema vlastitoj situaciji, gospodarskoj, socijalnoj i inoj, određuje stope Poreza. Postavlja vlastite prioritete i, ipak, brine o socijalnom statusu građana. Ne samo o punjenju proračuna.

Primjenjuje različite stope i u velikoj mjeri povezano s tim koliko joj je koja grana gospodarstva bitna. Zemlje kojima je turistički prihod itekako bitan, a bitan je gotovo svakoj, vlastiti turizam rasterećuje od visokih poreznih stopa, da bi ga učinila konkurentnijim na međunarodnom turističkom tržištu tog trena. Stimulira ulaganja u nove objekte i podizanje kvalitete postojećih, da bi ga održala konkurentnim na duge staze.

Nama se servirala priča o tome kako je tehnički teško, gotovo nemoguće provesti u djelo. Porezna uprava bi poklekla, izgubila se, pred tako teškom zadaćom.

Mene, glupavog kakav već uobičajeno jesam, sada zbunjuje nešto drugo. Ako se dobro prisjećam sredine devedesetih godina prošlog stoljeća, kad se PDV uvodio, naši su se porezni stručnjaci rastrčali po čitavoj Europi, ako ne i svijetu, upijati iskustva glede primjene i provedbe istog. U mom prijevodu to samo može značiti kako su sustav Poreza na dodatnu vrijednost prepisali. Nakon toga ispada da su oni tamo prepisali od naših. I to su oni tamo prepisivali loše. A naši nisu tamo išli učiti i proučavati, nego držati nastavu i održavati seminare i javne tribine.

Nikako ne bi moglo biti da su naši prepisivali loše. Jer, da su prepisivali dosljedno, ne bi ih zbunjivale različite stope. Ponajmanje nakon petnaestak godine primjene. Po svemu stvarno ispada da je Europa krivo prepisala od nas i onda to nadalje sve krivo primjenjuje. Valjda su sada tamo gdje jesu. U dubokoj krizi i recesiji. Za razliku od nas, Srbije i Crne Gore, koje se također slijepo drže jedne stope. Valjda baš zato naši imaju ambiciju biti lider u regiji. Da spase što se još spasiti dade.

Druga priča koja nam također godinama dolazi iz svih mogućih izvora je ona o fleksibilizaciji radnog vremena. Turizam, pogotovo njegov ugostiteljski dio, hoteli i restorani, vapi upravo za tim. Postoje radna mjesta kojima nitko ne poriče potrebu, bez njih se ne može. Ali imaju vrlo nezgodu manu da se ne uklapaju u shemu koju bi državnim činovnicima bilo moguće provoditi. Onu o radnom vremenu. Naime postoji samo jedna formula. Cilo ili po. Dakle, netko je zaposlen u punom radnom vremenu ili na pola radnog vremena. Država poreze i doprinose znade računati i pratiti samo u toj varijanti. A zašto?

Ne bih ulazio u velike analize. Za to nema ni mjesta ni opravdanja u ovakvoj novinskoj rubrici. Ne bih nabrajao sva ona radna mjesta kojih je u turističkoj sezoni, a kamoli izvan nje, potrebno svega nekoliko sati, ili tek koji dan tjedno. Uzmimo za primjer samo knjigovođe i počnimo s vrlo jednostavnim pitanjem. Može li se bez njih? Odgovor je također vrlo jednostavan. Ne može. Za svaku firmu, ma koliko malena bila, knjigovođa je vrlo važna osoba. Kad govorimo o malom obiteljskom hotelu, restoranu ili čemu sličnom, ma koliko knjigovođa važna osoba bio, nema niti pola radnog vremena dnevno. Postavlja se pitanje zašto nije moguće da jedna osoba, knjigovođa, bude zaposlenik nekoliko takvih objekata. Da mu svaki od njih, u punoj formi i iznosu, uplati na konta onoliko koliko za njih radi. Makar to bilo i pola jednog radnog vremena tjedno. Mnogima više od toga niti ne treba. Plaća plus porez plus doprinosi. Da taj isti knjigovođa pri tom ne mora imati svoju firmu, ispostavljati račune s PDV-om, opterećenu svim mogućim davanjima i nametima, uključivši onaj famozni da plaća samo zato što ima firmu i odgovorno se brine za vlastiti opstanak. Postoji naime i taj. Dovoljno je biti poduzetnik da bi se plaćao namet na tu činjenicu. Pod prijetnjom ovrhe.

Možda bi država od, na taj način zbrinutih knjigovođa, u konačnici uprihodovala manje. Ali bi s druge strane dobila više. Svi poduzetnici bi tu uslugu, na ovaj način, platili manje i manje bi njih angažiralo fušere i prodavalo priču kako sve rade sami. Kutak za obavljanje takvih poslova ionako ima svatko tko vodi i najmanju firmicu. Još k tome, neovisno o tome tko vodi knjige, odgovorna osoba je uvijek vlasnik firme i njen direktor. Nije knjigovođa.

To je također nešto što Europa itekako pozna. Nema ništa čudno u tome da se plaća u pojedinim djelatnostima ostvaruje kod više poslodavaca.

Kada se govori o fleksibilizaciji radnih odnosa i vremena onda nije riječ samo o bukvalnom trčanju za poslovima od grada do grada. Postoje i ovakva, inteligentnija rješenja. Čak i u onim zemljama u kojima većina stanovništva živi u iznajmljenim, podstanarskim, a ne vlastitim stanovima i kućama.

Ovo su samo dva mala primjera o lažima kojih smo se naslušali, a prvenstveno su služili opravdavanju neinventivnosti, lijenosti, nesposobnosti državnog aparata. One hrpe nesposobnih i uhljebljenih, prestravljenih pred svakom promjenom. Čak kada je promjena na bolje. Kod promjena se vidi koliko tko zna što radi. I po tome kakve primjedbe daje i na koji način prihvaća i provodi novo.

Uljezi u izbornom ozračju

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 23.11.2011.)

Ove je godine, deveti put zaredom, Gradonačelnik dodjeljivao nagrade i priznanja „Nasmiješeno sunce“ za zasluge u turizmu. Odalo se priznanje u osamnaest kategorija, podijeljenih u tri grupe. Prva grupa priznanja se davala za objekte, druga pojedincima koji su se osobito profesionalno istaknuli i treća je grupa posebnih priznanja za izniman doprinos. Da se ne hvalim previše, meni je dodijeljeno baš to, posebno priznanje za izniman doprinos. Ma koliko me zbunjivalo, jer nisam uspio shvatiti za koji dio mog profesionalnog angažmana u turizmu mi se dodjeljuje, nisam ni pitao.

Najprije su mi telefonom javili kako sam dobio priznanje za najboljeg turističkog vodiča ove godine i zatražili kućnu adresu na koju će uputiti i službenu obavijest. Kad je stigla, tamo je zbilja pisalo „posebno priznanje za iznimne doprinose u odvijanju turističke sezone 2011.“, zahtjev za detaljima iz životopisa i obavijest o mjestu i vremenu dodjele. Gradska loža, 19. Studenog 2011. u 10.00 sati. Kako baš nemam nekog osobitog dara za formulacije tog tipa, nisam se puno na tome zadržavao smatrajući kako se priznanja za to upravo i daju. Za iznimne doprinose.

Nakon toga nije ništa stizalo. Dva dana prije dodjele sam nazvao želeći saznati detalje protokola. Naime, kad god su me do sada nagrađivali znao sam točno kad treba doći, kojim će se redom sve odvijati. Čak i kakvu odjeću treba odjenuti. Ovdje nije bilo tako. Rekli su mi da će sve trajati oko jedan sat, a dosta je da dođem deset minuta prije početka. Valjda da ne dođem zadihan.

Tom prilikom saznam i da mi nije dodijeljeno priznanje za najboljeg turističkog vodiča ove godine, kao što su mi javili, nego „priznanje za iznimne doprinose“.

Dobro. Priznanje je priznanje, ma za što bilo i na što god se odnosilo. Taman to bila i tema za igru pogađanja. Uostalom, kada bih i sam krenuo nabrajati što sam sve radio i gdje se sve našao u ovih trideset i jednu godinu profesionalnog života u turističkom svijetu, ne znam baš kako bih se snašao. Uspio sam zatomiti dojam kako to zvuči kao priznanje nekom na najboljem putu u mirovinu ili odnedavno u istoj ili, ne-daj-bože otmjenom nekrologu. Vijenac-plus-hvala-ti-na-svemu-što-si-nam-dao.

Od mirovine sam, na žalost, jako daleko. „Na žalost“ zato što ne bih imao baš ništa protiv sigurnog prihoda. Valjda onda još dalje i od čitanja nekrologa.

U svakom slučaju, došao sam pred Gradsku ložu deset-ak minuta prije početka u društvu dobrog prijatelja i dugogodišnjeg kolege i suradnika. Odao se nakratko omiljenom poroku koji me čini zadimljenim građaninom druge vrste i malo promatrao okruženje. Odudaralo je od uobičajene rutine subotnjeg prijepodneva.

Šminkeri, uglednici, dežurne sponzoruše i potencijalne udavače ni inače ne dolaze tako rano, ali je zato buka bila jača nego da su tamo svi oni koji i inače budu, ali otprilike jedan sat kasnije. Naime što? Pa predizborna je kampanja. Tko bi se toga sjetio?

Dakle, na kantunu od lože prema Kalelargi jedna zbirka šalova, na drugom kantunu druga, na trećem treća, a preko puta četvrta. Usprkos toplom i ugodnom vremenu, vunenim su se šalovima zaštitili aktivisti i aktivistice raznih političkih opcija, ali zato istih želja, pretenzija i ciljeva.

Dodjela nagrada i priznanja je počela gotovo na vrijeme. Tek s kojom minutom zakašnjenja pod natpisom na kojem je, iznad vizualnog simbola priznanja, pisalo „nasmješeno sunce“. Gdje se izgubilo ono ijekavsko „i“ iz pridjeva „nasmiješeno“ nitko mi nije znao reći.

Dodjela priznanja odvijala se prema programu. Uvod, uvodna riječ Gradonačelnika, dodjela. Formu je oplemenio klarinetist, učenik glazbene škole, za kojeg su nam rekli da se sprema za Akademiju i kojem iskreno želim sreću i uspjeh.

Prozivali su nas redom, kojeg nismo ponaosob dobili, ali je dan ranije objavljen u lokalnim medijima. Tako su bile složene i uokvirene plakete koje smo dobili. Nagrađene žene su dobivale i cvijeće. Voditeljica nas je prozivala koristeći se mikrofonom i razglasom kojeg smo jedva čuli.

Gradska loža i inače nije akustički zahvalan prostor. Izložben je, velikim otvorima potpuno neotporan na zvukove izvana i inače nije lako tamo govoriti. Svaki šapat stvara buku, svaki zvuk jeku.

Bez obzira na ozvučenje, za ovu priliku postavljeno, od vanjske dreke smo jedva mogli čuti kad nas se prozvalo. Razaznali bi svoje ime prvenstveno zahvaljujući tome što su svi zadarski portali dan ranije objavili službenu listu tko je sve dobio priznanje i što su organizatori tim redom i zvali. Popratni tekst, kojim se objašnjavalo čime je priznanje zasluženo, izgubio se u kakofoniji različitih opcija, ali zato istih želja, pretenzija i ciljeva. I oni su imali razglase.

Nameće mi se samo jedno pitanje. Čiji smo mi?

Jesmo li mi žitelji Zadra? Jesmo li građani koji svojim profesionalnim doprinosom činimo svoj grad boljim mjestom? Domaćima i fureštima.

Osim „posebnih priznanja za izniman doprinos“, tom su prigodom dodijeljena priznanja najboljima u sasvim stvarnim kategorijama: restoran, caffe bar, konoba, noćni bar, suvenir, izlog, vrt, benzinska postaja, turistički informator, kuhar, konobar, prodavač, policajac, čistač. Dakle onima koji svojom svakodnevnom tlakom ostvaruju bolje danas.

 Bitno različito od obećanog boljeg sutra koje nas je svih zaglušilo aktivističkom drekom. Boljeg danas koje je jedini realni temelj za svako bolje sutra. I to ono bolje sutra koje ćemo uživati svi. Svi volimo čiste i mirne ulice, uređene javne površine, finu spizu i ukusnu kavu. Volimo se provesti, volimo da nas se lijepo dočeka i isprati.

Najviše nam zapravo smeta saborska zajebancija. Prošla, sadašnja i buduća. Valjda zato tako i kriči. Stvarni ljudi i stvarne zasluge su zapravo samo prijetnja koju je najbolje zaglušiti i obezvrijediti.

Post Navigation

%d bloggers like this: