Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the tag “brzogriz”

Turizam = terminator?

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 22.02.2012.)

U posljednjem desetljeću volimo reći kako se svijet globalizira. Ta je riječ u tolikoj mjeri ušla u svakodnevni govor da je više gotovo i ne primjećujemo. Izgovara se s lakoćom i malo tko više uopće ozbiljnije promišlja što ona zapravo znači.

Naveliko se zamjera kako sve i svugdje sve više sliči jedno drugome. Viče se i uzbunjuje baš svakoga, i one koji žele, i one ne žele slušati, na temu gubljenja identiteta. Vlastitost je ugrožena. Preplavljuje nas ponuda, na svim razinama, vođena jedino kriterijima cijene. Cijenu pak diktiraju ulazni troškovi. Bitno je što manje potrošiti, a što više zaraditi. Zbog toga dominiraju jeftini proizvodi. Bez pravog identiteta. Uglavnom ih predstavlja tek logotip. Sve redom zamjerke na unifikaciju svega i svačega. Vapaji za gotovo izgubljenim identitetom su sve glasniji i učestaliji. Ruku na srce, moj je dojam kako se identitet koristi na isti način kao globalizacija. Riječ je ušla u svakodnevni govor i nema velikog zamaranja pravim značenjima.

Nerijetko se kao jedan od najvećih krivaca potencijalnog, ili stvarnog, gubitka identiteta imenuje baš turizam. On je taj koji nameće tzv. svjetske standarde. Planetom širi hotele nekolicine lanaca koji forsiraju sasvim određeni tip usluge. Nešto slično se događa s lancima restorana, naročito onih brze prehrane.

Slična se standardizacija provodi i kada je riječ o prijevoznih sredstvima. Čitav svijet leti avionima šačice proizvođača. Kad je riječ o autobusima, isto je. Svi brodovi sve više nalikuju jedan drugome. Nema posebnosti. Gube se razlike.

Kao što i inače jako lako zaboravljamo, ne zaostajemo ni ovdje. Zar je tako davno bilo kad smo, putujući inozemstvom, sa zavišću gledali široke, moderne autoputove. Divili se frekvencijama prometnih veza između gradova. Brzini i organiziranosti. Makar, onda se to nije zvalo globalizacija. Tada smo tome tepali kao držanju koraka sa svijetom.

Ozareni smo se vraćali iz ljetovališta, ako ne dalje onda sa suprotne strane zajedničkog mora, gdje je sve radilo do kasno u noć. Pokazivali neke nove cipele ili odjevni predmet koje smo kupili iza ponoći. Smrknutog bi lica komentirali kako se kod nas sve zatvara u devet, najkasnije deset navečer. Podrugljivo pitanje je najčešće bilo a zašto bi netko k nama uopće došao. Spavati može i doma.

Sve se u međuvremenu promijenilo. Kod nas se više ne može spavati. Rijeke gostiju usporavaju poslovno bilo grada danju. Šetaju s noge na nogu nimalo ne vodeći računa o tome kako tu netko i radi. Žuri. Navečer viču, dozivaju se, glasno smiju, popiju koju viška i ne haju previše da oni, koje danju ometaju svojom sporošću, moraju noću spavati. Odmoreni dočekati dan kojeg će im otežavati dokoni šetači.

Sve je to samo jedna od naših konceptualnih nedoumica. Još jedna od situacija u kojoj znamo što nećemo, a ne znamo što hoćemo. Nekada smo jako htjeli da sve radi do kasno u noć kako bismo se mogli provoditi, ali nismo sami bili spremni na noćne šihte. Danas se imamo gdje provoditi do kasno u noć, ali mi ipak želimo spavati.

Jedan od rukavaca u koji se može pobjeći i odande vikati je famozni nacionalni identitet kojeg nam globalizacija, svojom kičastom i populističkom, jeftinom ponudom nemilosrdno oduzima. Radi li ona baš to?

Nekim svojim dimenzijama, ona to sigurno radi. Nikad ništa nije isključivo dobro ili isključivo loše. Preplavljivanje svijeta jednoobraznom, jeftinom, ponudom sigurno ne čini puno dobroga lokalnoj ekonomiji koja ne sudjeluje u proizvodnji, nego samo preprodaje. Na svakoj razini, pa tako i turističkoj.

Ako prestižne lokacije otvorimo lancima brze hrane, ma koliko njima upravo takve bile najzanimljivije, onda je sigurno da će naša tradicionalna ića i pića biti u sporednim ulicama, u zapećku. Ako u najprometnije ulice postavimo štandove s jeftinom bižuterijom i tzv. suvenirima, naravno da će ono naše završiti na manje vidljivim mjestima. I da, ugrozit ćemo time svoj identitet gurajući ga u sjenu jeftinog konzumerističkog kiča.

Isto tako, jasno je da ne moramo tako postupiti. Niti na najprestižnije lokacije postaviti brzogriz restorane, niti u najslikovitije ulice bazarske štandove. Stalke i visuljke nakinđurene drangulijama koje su na stalke i visuljke svih europskih gradova stigli istim kontejnerom.

Turizam sa sobom neminovno donosi promjene. Mijenja način života. I to jako. Turizam može biti uspješan jedino ako postane načinom života sredine koja od njega misli imati ozbiljnije koristi. Ta ista sredina, pritom, ne treba izgubiti svoj identitet. Da bi turistički uspješno funkcionirala na duge staze, vlastiti identitet mora biti jedan od glavnih aduta.

Ako ponovno, baš kao pred koje desetljeće, bacimo pogled s druge strane zajedničkog mora opravdano je zapitati se koji su to identitet oni izgubili. Ne samo da ga nisu izgubili, nego su ga pretvorili u znak raspoznavanja. Radili su na tome sustavno i promišljeno. Kad bi uočili grešku, nisu je ponavljali. Uglavnom nisu.

Prestižne lokacije u gradovima treba ostaviti nama. Našoj gastronomskoj ponudi. Našoj odjeći i obući, koliko više uopće postoji. Našim suvenirima i proizvodima kojih je svakim danom sve više. Promišljenim i opremljenim  galerijama u kojima će se izlagati i prodavati djela suvremenih domaćih umjetnika. Novim muzejskim ustanovama koje će njegovati našu noviju povijest. Govoriti o nama i pričati priču koju će svatko s kupljenom ulaznicom pratiti tempom koji mu samom najbolje odgovara.

Turizam mijenja okoliš u koji dolazi i gdje postaje dominantan. Hoće li pritom biti terminator, najmanje ovisi o njemu samome. Ako drugome prepustimo da određuje i kvalificira sadržaje koje sami nudimo, sigurno hoće. Bude li tako, bolje niti ne zaslužujemo.

Uzmemo li uzde u svoje ruke, ukrotit ćemo konja i pretvoriti se u gospodara. Konj će ići kuda mi krenemo. Za postizanje takvog rezultata potrebno je osloboditi potencijale i uvesti nadmetanje stvarnim rezultatima na svim razinama. Nije to baš tako lako izvesti, kao što je lako reći, ali čisto sumnjam da postoji drugi način. Samo tako turizam neće biti terminator. Za početak, samo pogled preko zajedničkog mora.

Oglasi

Gledajmo i oko sebe (Gastro krivi put II)

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 10.08.2011.)

 

             Stara je istina kako čovjek koji gleda samo sebe redovito ima malo, ako ne i ništa za vidjeti. Isto tako, čovjek koji rado i znatiželjno gleda sebe i oko sebe, redovito ima puno toga za vidjeti. Također, ovaj potonji, redovito ima kvalitetnije teme za razmišljanje. Redovito, sasvim razumljivo, izvodi kvalitetnije zaključke i donosi bolje, sadržajnije odluke.

            Kavanski razgovori, svi znamo, prepuni su toga što je tko vidio (barem na filmu) u kojoj od svjetskih metropola. Kako to izgleda na slavnim turističkim područjima poput Azurne ili koje druge obale. Kako je u Australiji, a kako na Karibima. Tamo su svi vedri i poletni, pa im po svemu sudeći lova kapa s neba.

            Također stoji i činjenica kako smo skloni lakoj zaradi. Mnogi u toj sklonosti pretjeruju, pa najčešće završe poput junaka britanske humorističke serije na temu takvih likova. Uvijek se nešto koprcaju, redovito imaju obećavajuće ideje koje se vrte oko nekoliko stotina tisuća eura kao glavne teme i okupacije. Sve bez puno truda i znoja, oslonjeni isklučivo na vlastitu bistrinu i glupavost vlasnika onih željenih eura.

            Međutim, glavna tema ovog teksta nije nabrajanje svih mogućih mana na koje se svakodnevno spotičemo, nego upravo neshvatljiva nesposobnost, uvijek nezadovoljnih, ugostitelja da se samo malo okrenu oko sebe i pogledaju otvorenim očima.

            Svake godine iznova svjedočimo izljevima nezadovoljstva iz baš svih ugostiteljskih tokova i rukavaca. Te nam dolazi niža klasa gostiju, te se ne ulaže dovoljno u promidžbu prave, domaće spize, te ovo, ono. Uvijek je, naravno kriv netko drugi i to u širokoj lepezi svih koji bi se na takvom spisku mogli naći.

            Ma koliko toga afirmativnog imao za reći o našim ugostiteljima, jer su u nekoliko posljednjih godina zaista učinili korak od sedam milja u odnosu na ono kako je to sve do prije nekoliko godina izgledalo, okus u ustima je ipak gorak.

            Mnogi od njih su, bez pravog razgloga, a kamoli pravog načina, pobjegli u ekskluzivu trošeći prvenstveno na namještaj. Njih bi se lako moglo, po tipu, smjestiti među one koji su negdje bili i vidjeli.

            Druga grupa su oni koji su pobjegli u pizza-cut ponudu, uživaju u tome što su, prije spomenutima, trn u oku i pokazuju im dugi nos.

            Nezadovoljni su međutim i jedni i drugi, stalno gunđaju i očekuju rješenja sa strane. Uglavnom od onih koje stavljaju na listu dežurnih krivaca.

            Vode se veliki razgovori, mudruje se o brendiranju, stvaranju domaće kuhinje, prepoznatljivosti, sanja o svjetskoj slavi. Ma koliko i sam bio pobornik svega toga i želio da hrvatska kuhinja dobije zasluženo mjesto na svjetskoj gastro karti nije mi teško objasniti zbog čega osjećam gorak okus u ustima.

            Sva moguća brendiranja i promidžbe su dugotrajni, dugogodišnji procesi. Složeni poslovi. Zahtjevni oko pripreme, organizacije i provođenja u djelo. Sve skupa u nemilosrdno konkurentskom okruženju s puno više iskustva, boljim kontaktima. Mnogi od njih dolaze na dobro poznati teren. Mi se tek probijamo.

            Istovremeno, mi stalno nešto manifestiramo. Svake godine dolazi barem jedna nova manifestacija na kojoj se pokazuje domaća hrana i pića. Za koga se to uopće organizira? Za domaće ugostitelje sigurno ne.

            Već dobro ustaljeni Naši mali gušti se ne organiziraju usred turističke sezone kada su ugostitelji prezauzeti da bi ih posjetili. Organiziraju se usred grada, svima pod nosom, laki za posjetiti. Prebogati temama za razmišljanje.

            Svakog ljeta se nekoliko puta selo spušta na Rivu i nudi svoje gastro blago. Čak i najzaposleniji može odvojiti pola sata pa obići one štandove s domaćim proizvodima. Ako nema vremena za razmišljanje isti dan, neka to ostavi za zimski period.

            Ono što sam doživio kao zadnji udarac domaćoj ponudi, dogodio se ove godine. Donat Wine Festival 2011, odlično smješten i organiziran, trajao je onoliko koliko su mediji o njemu izvještavali. Tri dana. Od otvaranja do zatvaranja, sukladno  datumima na posterima.

            Ma koliko išao korak dalje od ostalih, dogodilo se nije ništa. Ma koliko sve priredbe do sada davale puno materijala za razmišljanje i obogaćivanje ponude, Donat Wine Festival je ponudio i odgovor na omraženi pizza-cut.

            Odavno afirmirani i dokazani kuhari Petar Pera, Renato Kraljev i Marko Perić predvodili su ekipu koja je pripremala svojevrsni dalmatinski brzogriz. Pirjanu ribu i meso s povrćem servirali su u jestivim košaricama od kruha. Puno su toga tamo u te tri večeri spremili i nije trebalo biti genije pa vidjeti kako se većini stranaca jako svidjelo to što su kušali.

            E pa je li im itko od pizza-cut ugostitelja pružio ruku i poslije Festivala u svojim vitrinama ponudio i njihovo djelo? Nije.

            I svi su i dalje nezadovoljni famoznom kvalitetom gostiju. Dok ekskluziva čeka međunarodno brendiranje, koje će jednoga dana doći, što čekaju ovi kojima je odgovor na sva pitanja o obogaćivanju vlastite ponude bio izložen na pedesetak metara od butiga. Nije vrag da je sve bilo predaleko pa nisu stigli. Ili možda razmišljanje ostavljaju za dugu, hladnu zimu.

            Nema veze. Bit će turistička sezona ponovno i dogodine pa ćemo vidjeti. Možda se oči i otvore.

Post Navigation

%d bloggers like this: