Svi gušti – recesiji za dišpet

 

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 22.12.2010.)

 

 

Ovogodišnji «Naši mali gušti» puno toga dokazuju, ali između ostaloga koliko staru toliko i dosta često osporavanu ili pobrkanu tvrdnju kako postoji vrlo velika razlika između kritičara i cinika. Mnogima je to gotovo u cijelosti isti lik i često se ne zamaraju tražeći razlike. Istina je da su (makar ne prečesto) te razlike dosta slabo primjetne, ali osnovna je jedna. Cinik je osoba koja razloge vlastite nevjerice uglavnom treba tražiti izvan okvira u kojem djeluje. Kritičar je pak osoba koja vlastito znanje i iskustvo stavlja u službu ispravljanja tuđih grešaka i krivih poteza. Cinici su namrgođeni ili se kiselo, podrugljivo smiju. Kritičari se rado glasno smiju.

Cinici su se tako s velikim podsmjehom postavljali prema domaćoj proizvodnji autohtonih i autentičnih proizvoda koji bi bez srama stali uz bok odavno razvikanim i poznatim proizvodima iz drugih zemalja. Nisu se libili proglašavati naše poljoprivrednike ljenčinama kojima je više stalo do posjedovanja nego do obrađivanja. Proglašavali su ih neinventivnima i udaljenima od svake inovacije, estetike i shvaćanja značenja prave kvalitete u odgovarajućoj ambalaži. Argumente za svoje tvrdnje su pronalazili u svemu i svačemu. Najviše su se kačili za puste hektare neobrađene zemlje i potrebu seljaka da se skriju pod nečiju zaštitu. Najviše im je navodno stalo da se vlastitih proizvoda što brže i lakše riješe ne birajući pri tom je li riječ o državi ili o nakupcima. Kvaliteta i higijena su im isto tako među zadnjim brigama jer jednom kupljeno je kupljeno i naknadne reklamacije se ne uvažavaju. Krunska tvrdnja je uglavnom bila kako nisu u stanju osigurati stabilnu proizvodnju i opskrbu tržišta jer im sve brzo dosadi, izgube dah i odsele se sa sela u grad postajući nekakvi radnici ili službenici. Prečesto su pri tom posizali za potrebom milijuna stranaca koji nas kao turisti svake godine pohode i njihove svakodnevne, prirodne gladi i žeđi. Kao, tko će to opskrbiti ako se prepustimo diktatu domaćih proizvođača. I sve tako redom.

Kritičari čitavo to vrijeme zagovaraju nešto drugo. Ma koliko i nama oči bola činjenica neobrađenih hektara kraj kojih se kilometrima vozimo kroz travu i divljinu krivce za «posjednički» umjesto «obrađivačkog» stava ipak tražimo izvan onog sloja koji svakodnevno dolazi kući blatnjave obuće i zemljavih ruku. Također, sasvim objektivno i realno, uočavamo kako je Hrvatska malena zemlja. Premalena za bilo koju vrstu masovne proizvodnje u globalnom smislu tog pojma. Premalena za masovnu poljoprivrednu prozvodnju, premalenu za desetke miljuna turista godišnje. Zagovaramo korištenje postojećeg i rast proizvodnje u zatečenim uvjetima. Uvjetima čiste zemlje, vode i zraka te ponudu takvih prozvoda u butik prodaji. Dakle na način primjeren visokoj kvaliteti organski uzgojenih poljoprivrednih prozvoda pomno probranog porijekla.

«Naši mali gušti», godišnji sajam autentičnih proizvoda, po peti put već dokazuje kako je ipak puno pametnije obratiti pažnju na kritičare nego na cinike. I to na više načina. Da se ne bi previše zamarali brojkama, iako su  vrlo ilustrativne, recimo kako je to preraslo okvire u kojima je nastalo. Od manifestacije na kojoj su nastupali samo lokalni prozvođači došlo je do toga da je ove godine više sudionika bilo izvan naše županije nego iz nje same. Tako brzo izrastanje iz lokalnih okvira u nacionalne govori o tri bitne činjenice. Prva je kako i te kako ima ljudi kojima poljoprivredna proizvodnja nije samo posjedovanje određenog broja hektara s kojima se hvastaju u seoskoj krčmi nego, baš naprotiv, izvor života i opstanka kojeg vrlo ozbiljno shvaćaju i ne pomišljaju ga zamijeniti činovničkim mjestom. Drugo, nisu niti blizu kratkovidnosti koja bi ih natjerala da svoje proizvode prodaju prvome koji naiđe i ponudi nekakvu cijenu i brzu isplatu pa bila to država ili nakupac. I treće, nema niti govora o tome kako ti ljudi ne bi znali važnost ambalaže u suvremenoj prodaji i plasmanu.

Sve upravo suprotno ciničnoj viziji. Fino upakirani, uglavnom prehrambeni proizvodi, vidljivo su prošli kroz dizajnerske ruke. Mnogi od njih svojim simpatično kičastim kutijicama vrlo sračunato ciljaju na pozornost stranaca. Sasvim očito, također, ciljaju i na prodajna mjesta u jezgrama gradova ničim ne pokazujući kako im je stalo do toga da pune beskrajne police supermaketa. Ne ciljaju na masovnu proizvodnju i prodaju u depersonaliziranim supermarketima koji po vlastitoj definiciji moraju uvijek svega imati jako puno i pri tom biti «povoljni».

Ovo je nešto sasvim drugo i šalje sasvim drugu poruku. U potpunosti je na tragu one poruke koju u dijelu svoje promidžbe šalje hrvatski turizam koji sve goste poziva u zemlju izrazitih raznolikosti na malom prostoru. To u svakom slučaju i jest jedan od glavnih hrvatskih aduta na turističkom tržištu. Krajolik i klima se toliko brzo smjenjuju da svaka kratka vožnja otkriva i pruža ono za što su u velikim zemljama potrebni dugi sati. Prehrambeni prozvodi i način njihovog predstavljanja na «Našim malim guštima» izuzetan je prilog upravo takvoj promociji Hrvatske kao turističkog odredišta. Toliko puno toga različitoga na tamo malo prostora i tako blizu jedno drugom.

Još nešto je sigurno. Prodaja i predstavljanje probranih proizvoda treba biti u probranim prostorima. Onaj sramežlji ulaz u istočni dio Kalelarge već jako puno govori svakom tko malo bolje pogleda. Zar nije ljepše vidjeti dućane sa zdravim proizvodima različite namjene od niza dućanima s industrijskim proizvodima gdje se najčešće razlikuje samo etiketa.

I, da ne zaboravim, ja i dalje zagovaram Ulicu Naši mali gušti u kojoj bi čitave godine vladali oni što dva dana svake godine vladaju Arsenalom.

Misli globalno – djeluj lokalno

 

(objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 24.03.2010.)

Ova se, nebrojeno puta citirana krilatica, zakotrljala u vrijeme kad je svijet postao tek medijski prostor, ljudski rod samo više ili manje zanimljiva vijest, a uspješno bankarsko poslovanje eufemizam za domišljato organiziranu pljačku. Vrijeme kada s «Jednom davno…» počinju jedino bajke jer se svemu počelo tražiti točno vrijeme, datum i jasni likovi. Stihovima «Tamo daleko …»  počinju jedino mitske pjesme jer su daljine postale samo stavka kalkulacije cijene prijevoza i tek kratkotrajni izazov za filmske i tv kamere.

Sve je postalo dostupno, bilo iz tuđeg ili vlastitog iskustva. Velovi su pali i tajne su se otkrivale jedna za drugom. Svačija su iskustva postala lako dostupna. Tuđa loša iskustva kao upozorenje, a tuđa dobra iskustva kao orijentir. Od svih se očekuje da uče na tuđim lošim iskustvima i pronalaze vlastitu inspiraciju u tuđim dobrim potezima. Spomenuta krilatica razvila se upravo na tom temelju. Vidi-prepoznaj-primijeni.

Tuđa loša iskustva redom su se pokazivala kao građenja kula u zraku. Redovito je bila riječ o projektima koji su nastajali bez jasnih temelja. Više manje kao nečija vizija djetinjega sna. U kolektivnoj svijesti uglavnom zauzimaju mjesto u domeni pod zajedničkim nazivnikom spomenika ljudskoj gluposti i redom su grandomanski, megalomanski.

Oni drugi, uspješni projekti i kvalitetna iskustva temeljena su na razvoju postojećeg. Redom se tu ne radi o viziji svačega na ničemu nego boljega na nečemu, zato jer je ostvarivanje polupečenih vizija uglavnom osuđeno na propast, dok racionalno i dobronamjerno korištenje postojećega uglavnom rađa uspjeh. Ostanimo u okvirima ove rubrike i ustanovimo da je redom riječ o uspjesima koji mame znatiželju turista i ispunjavaju ih pozitivnim dojmovima koje nose sa sobom. A turiste u nekoj novoj sredini zanima baš sve. Na malo toga ostaju ravnodušni i listom radije više vole priče o lijepom i uspješnom nego obrnuto.

Samo za ilustraciju navodim dva primjera. Nikome pri imalo zdravoj pameti nije ni u primislima voditi turiste do nogometnog stadiona u Velikoj, ali ih zato svatko rado vodi na Plitvice. Nogometni stadion u Velikoj je građevinski uradak koji svojom veličinom plijeni pažnju u pustari i vukojebini koje ga okružuju. Kapacitetom je takav da u jednom trenutku može primiti jako puno znatiželjnih ljudi. Podignut je na ničemu i u ničemu te je u cijelosti djelo ljudskih ruku. Popularno rečeno – domaće pameti. Još jedan argument svima onima koji (iz nekih razloga) drže svojom dužnošću rugati se svemu što ih okružuje. Drugi pak primjer su Plitvička jezera. Samo na trenutak se odvojimo od činjenice kako je riječ o prirodnoj ljepoti, čudu prirode ili božjem daru. Usredotočimo se na djelo ljudskih ruku, domaću pamet na primjeru Plitvičkih jezera. Na kilometre staza koje obilaze i presijecaju jezera i slapove nimalo ih ne narušavajući, besprijekorno organiziran prijevoz na mjestima gdje je pješačenje nemoguće ili prenaporno, ugostiteljstvo po mjeri i u okvirima datoga, službeni i stručni autoritet u formi profesionalne gostoljubivosti.

U čemu je dakle razlika. U tome što su graditelji stadiona za polazište imali san, a graditelji nacionalnog parka stvarnost. Prvi su strateški promašaj, a drugi su strateški uspjeh. Svaka strategija koja polazi od snova i nabrajanja želja osuđena je na propast i ne može se smatrati strateškim razmišljanjem. Uspješan strateg uvijek polazi i mora polaziti od stvarnog stanja. Najprije utvrđuje čime raspolaže. Prije toga se niti ne usuđuje sanjati. Igru kositrenim  vojnicima prepuštima drugima.

Krizno vrijeme je, ako za išta, a onda idealno za inventarizaciju. Utvrđivanje stvarnoga stanja. Što to mi imamo i čime raspolažemo. Kako u svemu tako i u turizmu. Razmišljanja o potencijalima su, bez obzira na učestalost, ipak prispodobiva nekim boljim vremenima. To i jest glavni razlog što su nam svi pokušaji definiranja strategije ostali samo pokušaji. Nijedan nije pošao od onoga što imamo. Svi su imali i imaju za polazište ono što bismo htjeli ili mislimo da bi trebali imati.

Svi znamo kako kronično bolujemo od nedostatka kvalitetnog hotelskog smještaja. Ali isto tako znamo kako nam to znanje puno ne pomaže. Niti hoteli niču preko noći, niti se kvalitetni hotelski kadrovi dobivaju čarolijom. Zato imamo mega višak smještajnih jedinica u kućnoj radinosti. U kućetinama duginih boja na najljepšim dijelovima obale. To je činjenica od koje ne možemo pobjeći ma koliko bježali. Budući da ne možemo pobjeći iskoristimo postojeće. Neka se prostorni planeri manje bave maštanjem o hotelima s puno zvjezica na mjestima na kojima nema ničega i neka se pozabave ovima na kojima nešto postoji, pa makar bilo i ružno. Je li se itko pozabavio time kolika mora biti minimalna širina ulica u urbanim područjima, brine li itko da svaka kuća mora imati parkirališni prostor za vlastiti vozni park, a još veći ako prima goste. Stvarno stanje daje uvjerljivo negativan odgovor. Nebrojeno je takvih primjera ako se samo malo okrenemo oko sebe.

Smisao krilatice s početka je upravo u tome. Najprije misli, a onda djeluj. Bez daljnjega je istina kako pogled s ne-znam-kojeg-kata nebodera u bijelom svijetu jako impresionira. I to u svakom smislu. Ali da bi se pametno djelovalo nakon što se vidi  bjelosvjetski pogled treba uočiti i nimalo minornu činjenicu kako se do toga nebodera nismo probijali  kroz džunglu parkiranih automobila.

U našem slučaju: Najprije misli (pa makar i globalno), tek onda djeluj (pa makar i lokalno).