Sve se mijenja

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 08.08.2012.)

 

Stara je izreka kako se sve mijenja. Koji put nabolje, koji nagore. Ovaj put je riječ o promjeni na bolje.

Dva novootvorena ugostiteljska objekta mijenjaju turističku sliku grada možda i više nego su i sami svjesni. Boutique hostel Forum i Art hotel Kalelarga, ma koliko pojedinačno bili relativno maleni, uvjerljivo mijenjaju onu, velikoj većini nas, omrznutu sliku Kalelarge.

Godinama smo prigovarali, s pravom, transformaciji glavne i po svemu, barem bi tako trebalo biti, najreprezentativnije gradske ulice. Dugo smo se ponosili činjenicom kako je riječ o najdužoj glavnoj ulici, osi, bilo kojeg našeg primorskog grada. Time smo isticali veličinu Zadra u prošlosti, njegov značaj i povijest koju, usprkos rušenjima, uspješno pokazuje. Ako nigdje, onda pohranjenu u ustanovama klasične, institucionalne kulture.

Promjene kojima smo svjedočili posljednjih nekoliko godina su nam uglavnom mijenjale raspoloženje na gore. Zime su karakterizirali bijeli papiri na brojnim izlozima. Ljeta su nam donosila samo sladoledarnice, pizza cutove i suvenirnice. Odlazili su i dućani kojima smo svojedobno prigovarali kako nisu nikakve osobite svjetske marke, već normalna, uobičajena odjeća stabilne srednje klase. Itekako smo zažalili kad su napustili središnju ulicu i potražili poslovni uspjeh na potencijalno boljoj lokaciji.

Svjedočili smo srozavanju glavne ulice koja je obilježila mladost nekoliko generacija Zadrana. Gledali kako ova nova mladost odlazi na neka druga mjesta jer im nude više nego legendarna, opjevana ulica. Zaticali sami sebe kako odlazimo na druga mjesta iz istog razloga. Nude više.

Postajalo nam je pomalo jasno kako će se središte grada transformirati u turističko. Kako više neće biti samo za nas. Samo naše. Tko god je imalo prilike putovati Europom vidio je to u nekim drugim gradovima, u nekim drugim zemljama.

Promjene te vrste stigle su i k nama. Središta gradova manjih od Zadra uvjerljivo su se pretvorila u kulisu za turiste. Neki turisti su došli u vlasništvo, neki samo razgledali.

Onda nam je postalo jasno kako naš nekad tako veliki adut u usporedbi s ostalim, bližim i daljnjim gradovima, dužina Kalelarge, nekadašnja i sadašnja veličina gradskog središta, predstavljaju itekakav problem u uspješnoj transformaciji takve vrste. Kako je naš stambeni fond na poluotoku itekako prevelik da bi promjene poput onih u Rovinju, Poreču, Dubrovniku ili Korčuli, uspješno išle željenom brzinom.

Mnogi su svoje stanove u središtu grada uspješno pretvorili u apartmane za iznajmljivanje. Ma koliko time popravili svoj budžet i omogućili ono što je godinama bio problem svoje vrste, prihvatljiv smještaj u gradskom središtu, povećali su problem koji nas već dugo muči. Ogroman, predimenzionirani privatni smještaj u odnosu na hotelski.

Nemam ništa protiv privatnog smještaja, nekad zvan kućna radinost, sve dok ne dominira. Onoga trenutka kad taj tip smještaja, goli zidovi, počne dominirati, sva nastojanja da se neko odredište pretvori u prestižno postaju pretenciozna. Puste tlapnje. Takav tip smještaja ne privlači goste koji bi bili zahvalni konzumenti prestižnih sadržaja. Gosti za takve sadržaje redovito žele više od golih zidova.

Oni žele artikulirani smještaj. Žele osjećaj kako netko o njima vodi računa čitavo vrijeme koje tamo provedu. Žele osobu kojoj će se obratiti pitanjima i željama. Od koje će zatražiti pomoć kad im nešto zapne. Privatni smještaj to vrlo sporadično pruža. Sve ovisi o spretnosti, volji, raspoloženju, vlasnika. Glavnina ih ipak želi samo ono zapravo i nudi. Određenu svotu za smještaj. Pobrinu se za čistoću i uredan namještaj i to je sve. Više od toga ne nude, više od toga ne traže i više ne treba niti očekivati. Kamoli kao redovitu pojavu.

Artikulirani smještaj je sve, samo to nije. Tamo je uvijek netko kome će se gost obratiti za pomoć ili uslugu, ma koliko malena ili velika bila. Tamo je i svaki gost to zna. Svjestan kako mu je takva vrsta asistencije uključena u cijenu.

Na ovaj je način cijena Kalelargi narasla. Ne za cijenu smještaja u bilo kojem od ovih objekata, nego za ukupnu razinu kvalitete koje lani nije bilo.

Nekadašnju upravnu zgradu Turisthotela sam jako dobro poznavao iznutra jer me svojevremeno posao tamo često vodio. Ne ulazeći u osobne ukuse, bilo je zaista umijeće one sobičke transformirati u ovo što su danas. Izrazito domišljata rješenja problema koje nameće skučenost prostora. Obišao sam ga prije otvorenja s nekolicinom kolegica i kolega. Mi, nešto stariji, smo vrlo uzbuđeno komentirali i uspoređivali hostel pri finalnom uređenju s hotelima iz vremena kada smo mi počinjali raditi. Ovo, što se danas vodi kao hostel, itekako bi bio visoko kategorizirani hotel u ona vremena. Naravno da nas se svih,  mašta uvijek radi, dojmila zrcalima obložena soba s pogledom na zvonik. Unaprijed nazvana sobom grijeha.

Art hotel Kalelarga je nešto drugo. Ima drukčiji pristup i nastup. Namijenjen je vrlo sličnoj publici kao i hostel, ali ipak je neotkačen. Klasičan i jasan.

U svakom slučaju i jedno i drugo su investicije koje se ne mogu ukrcati na kamion i odvesti na neko drugo mjesto. Na neku, potencijalnu isplativiju lokaciju. Tu su gdje su i tu će i ostati. Dižući rafinman glavne ulice za stupanj kojeg do ove sezone nije imala. Nakon niza godina stupnjevi rastu umjesto da padaju, kao što su do sada.

Time se digla razina čitavog gradskog središta, ma koliko još puno posla oko toga bilo i ma koliko novaca težila transformacija najduže glavne gradske ulice i gradskog središta na našoj obali u ono što neminovno slijedi. Ono što turizam nosi sa sobom i traži da mu se podredi kako bi bilo uspješno. Ali ne turističku kulisu koja mami fotoaparate, nego djelatni dio koji će mu dizati kvalitetu sadržaja, a time i cijenu.

Još da netko krene na bivše hotele Zagreb i Beograd, bivšu zgradu Maraske i sadašnju Županije. Pa da prvokategornici budu svima na dohvat ruke.

Bez ulaznica

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 28.09.2011.)

            Ovih sam dana imao prilike čuti, na vlastito zaprepaštenje da to netko može i pomisliti, a kamoli reći, da bi ulaz u muzeje turističkim grupama trebao biti besplatan. Glavni argument u prilog tvrdnji bio je kako su i ovako na državnom, županijskom, gradskom ili već nekom drugom proračunu, ne žive od vlastite produkcije i ne pokazuju kako naročito haju hoće li tko ući ili ne, pa neka onda sve bude mukte.

            U prilog se čulo i kako je muzejske djelatnike teško ili nemoguće pridobiti na to da stanu pred goste. Te ne govore strane jezike, te nisu vični javnom nastupu, te im je to izgubljeno vrijeme i od toga ionako nemaju ništa.

            Čitava je diskusija počela od toga kako sve više organizatora putovanja izbacuje ulaznice iz svojih programa i kalkulacija. Od turističkih se vodiča sve više traži tzv. orijentacijski razgled grada. Pojava davno poznata. Samo gdje. U ogromnim gradovima koje je nemoguće obići i u nekoliko mjeseci, a kamoli dana. Gostima koja tamo borave upravo samo nekoliko dana se na početku organizira orijentacijski razgled grada autobusom, kako bi lakše savladali što je gori, a što je doli, i tome prilagodili daljnje individualno kretanje u skladu s vlastitim afinitetima i prioritetima.

            Naši su gradovi, uključujući Zagreb, puno premaleni da bi takvo što bilo potrebno. I Zagreb je lako moguće pješice obići u jedan dan. Barem onaj dio koji je većini stranaca zanimljiv. Pogotovo ako će se zadovoljiti uvidom u eksterijere. Od turističkih se vodiča očekuje da gostima pruže uvid u to što se gdje nalazi i toplo im preporuče da svoje slobodno vrijeme provedu u nekoj od kulturnih ustanova. Nimalo laka zadaća. Jako je zapravo teško strancima opisivati i objašnjavati nešto što ne vide. Dok su pred vratima muzeja ili negdje drugdje, većini ljudi je prilično teško predočiti bilo što na osnovu opisa. Međunarodna glasovitost naših kulturnih ustanova nije niti u tragovima.

            Postoji međutim nešto drugo i puno je veći problem od kojeg sve ovo i počinje. Filozofija supermarketa kojeg nam nameću strani organizatori putovanja. Oni to mogu zato jer naših gotovo da i nema. Osim u onom dijelu u kojem realiziraju njihove programe.

            Naši organizatori putovanja su gotovo iščezla pojava. Uništili su ih rat i tranzicija. Rat ih je doveo u situaciju da opstaju s minimalnim i još manjim prihodima. Tko je dočekao poraće zaduživao se po tranzicijskim uvjetima da barem koliko-toliko pokrpa ratnu štetu. Tko god je bio u takvoj situaciji prošao je vrlo loše i gore od toga. Ne samo u turizmu, ali ovdje je o njemu riječ.

            Domaći organizatori su radili programe sasvim određene logike i orijentacije. Kada su programi izrađivani na osnovu kulturnog nasljeđa bilo je nezamislivo da gosti ne ulaze u najznačajnije muzeje i kulturne ustanove. Ako se program orijentirao na prirodne ljepote nije se događalo da zaobilazi nacionalne parkove.

            Filozofija supermarketa je odlučila sve spajati u jedno. Pa tako nerijetko čujemo kako nema smisla da se u sklopu jedne ture po Hrvatskoj ide i na Plitvička jezera i na Slapove Krke. Jedne i druge čine voda i slapovi, pa čemu dvostruki trošak. Ako su vidjeli jedno arheološko nalazište, što bio im drugo. Ako su ušli u jedan muzej, to im je dosta. Ono što je zbilja važno je da list s programom putovanja bude što je moguće gušće ispisan, prepun detalja, nevažno kakvih. Pri tom naravno, sve treba biti jeftino u nabavi i skupo u prodaji.

            Naše su turističke vlasti, kada su jednom krivo učinile prvi korak i krenule sasvim krivim putem. Krivim se putem krenulo onda kada je turizam i javno doživljen kao krava muzara s krajnjim mentalnim dosegom množenja broja kreveta s određenom svotom novca i danima zauzeća. Od prvog je trena sve krenulo krivo.

            Umjesto da se dio turističkog kolača vraćao domaćim organizatorima putovanja, putničkim agencijama, kako bi ih se nakon ratnih užasa postavilo na noge i pomoglo da zauzmu svoje mjesto na tržištu, stranoj se debeloj guski masni vrat mazao poticajima i subvencijama. Maže se i dalje. Mi im plaćamo kako bi nam nametali svoju logiku i svoje prioritete.

            U ovoj su priči izuzetak jedino gosti s kruzera. Njihovi programi još uvijek, u velikoj mjeri, uključuju ulaznice u muzeje i zbirke. Jak razlog za to je što oni na čitavom putovanju pristanu i vide tek jedan, dva, najviše tri naša grada. Njihova putovanja obuhvaćaju veliki dio Sredozemlja. Usprkos tome, pitanje je dana, odnosno godine, kada će i oni promijeniti pristup. Ako ne potpuno, a ono barem u većoj mjeri. Niti organizatori autobusnih putovanja to ne rade dugi niz godina. Na to ih je natjerala konkurentska bitka gdje je spuštanje cijena glavni adut. U svijetu kruzera konkurencija je također svakim danom oštrija i sve su dalje od ekskluziviteta koji ih je nekada pratio.

            Tu oči bode još jedna greška naših vlasti. Nikada neću razumjeti zašto u sklopu programa spašavanja i oživljavanja brodogradnje nisu poticali gradnju i plasman mini kruzera. Brodova primjerenih našem terenu i mentalitetu. Onih koji bi pristajali u više od jednog ili dva porta. Gdje bi domaći organizatori krojili programe prema kriterijima koje su davno jako dobro savladali. Koji bi putnicima omogućili uvid u cjelinu, a ne samo dijelove. Ako mogu odgledati čitavu seriju zašto im to ne omogućimo nego pristajemo na tuđi izbor pojedinih epizoda.

            Sve kada bi se i dogodilo čudo pa se naše vlasti opametile i okrenule našoj dobrobiti i kada bi realizacija krenula danas, godine bi prošle dok se na nekim ostacima ne bi ustanovili domaći organizatori putovanja i domaća flota spremna za izlazak u svjetski ring.

            Postoji ipak nešto drugo. Cijene ulaznica u naše kulturne ustanove treba, ne ukinuti, nego ih dignuti na europsku razinu. Ta je svakako bitno viša od ove. Ako je riječ o građi jednake ili slične vrijednosti i cijena treba jednaka ili slična. Pa zbog paprenih su cijena strani organizatori odavno i izbacili ulaznice iz programa. Usprkos tome, njihove su kulturne ustanove dobro posjećene. Poznate su, a cijena obećava vrijednost za plaćeni novac.

            Neka ulaznice i ne budu uključene u programe putovanja, ali barem neka budu primjerene vrijednosti blaga koje pojedina ustanova čuva. Ako smo već situaciji da od stranaca moramo učiti kako se radi i ono što jako dobro znamo raditi, onda barem budimo dobri učenici. Njihova poslovica kaže: ako ne možeš protiv njih, pridruži im se.