Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the tag “turistički vodič”

‘Ko je više da’ …!?

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 13.07.2011.)

 

            Našu je ustaljenu žabokrečinu minulih dana pomalo uzburkao tekst o Zadru kojeg je u svom putničkom časopisu objavio niskotarifni avioprijevoznik Ryanair. Zaredali su hvalospjevi o tome kako se rečeni in-flight mag tiska i distribuira u pet milijuna primjeraka te kako će svaki njihov putnik u narednom periodu uzeti to u ruke i čitati o ljepotama našega grada iz pera njihovih novinara, popraćeno fotografijama atraktivnih motiva po izboru njihovih fotografa i urednika. Baš lijepo. Ali nije stvar u tome.

            Nakon toga je uslijedila uobičajena bitka za zasluge. ‘Ko je više da’. Ping pong na razini Turističkih zajednica, županijske i gradske. Navodno je gradska pokušala sebi pripisati zasluge, ali nije dala. Dala je zato samozatajna županijska i to devetsto tisuća eura. Preko šestipo milijuna kuna u obliku subvencija Ryanairu, naravno ne samo za taj članak, nego više onako sveukupno. Kada je riječ o bitkama za zasluge, u našim uvjetima, nije gotovo ni vrijedno spominjanja. Svakodnevna pojava. Nije dakle stvar niti u tome.

Dala je široke ruke avioprijevozniku, da bi uopće dolazio i to samo na linijama i u periodima, na kojima mu je popunjenost kabine neupitna. Pokušavao je i s nekim drugim odredištima, ali kratko i slatko. Čim je popunjenost pokazala neisplativost, ukinuo ih je bez suvišnih objašnjenja. Sve je jasno. Ne isplati im se. Sasvim se podrazumijeva da nitko ne radi posao na kojem nema zarade i dobiti. Nije dakle niti u tome stvar.

Lokalna turistička zajednica samo slijedi smjernice koje trasiraju više instance. Velik je novac otišao i odlazi u ruke stranih tour operatora za oglašavanje. Naš se ozareni ministar Bajs vrlo samouvjereno time i javno hvali. Toliko je sretan što stranci rado primaju naše novce, u vidu pomoći kod troškova oglašavanja i reklamiranja, da se čovjeku zaista teško ne poistovijetiti s njegovom srećom pa se drznuti i postaviti pokoje logično pitanje. A u tim  je pitanjima stvar.

Stvar je upravo u pitanju kojeg postavljam od kada radim u našem turizmu, a tome je već previše godina da bih se time hvalio. Postavljaju ga i mnogi drugi, ali rijetko imaju prilike o tome govoriti.

Pitanje glasi: Koliko se hrvatskog turističkog novca hrvatskom turizmu i vraća.

Ne govorim sada o državnim i lokalnim  infrastrukturnim projektima kojima je novac samo novac. Kada je riječ o državnoj i lokalnoj infrastrukturi, u rasponu od cesta i autocesta, preko komunalnih objekata i sustava odvodnje pa na dalje, nije niti potrebno gledati na porijeklo novca kojim se to financira. Kada je nešto u funkciji unapređenja opće kvalitete života, ponajprije nas samih i time automatski i naših gostiju na kraćim ili dužim boravcima, potrebno je gledati samo konačan cilj. Kako sagraditi što više i financijski se opteretiti što manje. To je neupitno. Jasno je također da kod realizacije takvih velikih, ili mega, infrastrukturnih projekata izravne i neizravne koristi svakako ima i turizam, shvaćen kao industrija i jaka prihodna linija.

Međutim, koliko bilo koji domaći dobronamjernik, shvaćen kao osoba ili firma, željna ulaganja vlastitog novca, znanja i truda, može ozbiljno računati na financijsku podršku od spomenutih ustanova. U raspona od lokalnih Turističkih zajednica do Bajsa.

Kada se, u novoj državi, promijenio Zakon o turističkoj dejlatnosti i pojavile se nove značke turističkih vodiča, naš kolega (ponosni vlasnik značke s brojem 1) je pohitao učiniti baš tu novu. Nakon vrlo krakog vremena dobio je od Porezne uprave Rješenje o paušalom plaćanju poreza jer mu to, po Zakonu, moraju poslati. Ne treba valjda napominjati kako se sve događalo zimi, dok grupa nije bilo niti na vidiku u onim godinama kada su grupe bile rijetkost kao pojava. Kraj rata.

Od tada pa do danas u tom se smislu nije promijenilo ništa. Nama pomoć i subvencije nisu potrebne. Mi smo dobri samo kada treba plaćati poreze i koncesije. Je li netko možda čuo da se ljudima koji žele ulagati u restorane, obiteljske hotele, autobuse, brodove, taksije ili žele unaprijediti vlastito obrazovanje, nudi neka pomoć od strane naših turističkih i inih vlasti. Ako je i čuo, molim da me demantira u ovome što pišem, jer ja nisam čuo. Ma koliko pažljivo pratio. Toga nema čak ni pod uvjetom da netko takav snosi sav rizik uspjeha budućeg poslovanja. A kamoli ne pod uvjetom da uzme novac, a posao radi samo pod uvjetom da mu se isplati. U suprotnom, tenk ju end gudbaj. Takvo se što ne spominje niti kao mogućnost, a kamoli da tkogod pomisli sebi za takvo nešto pripisati ikakve zasluge. Još manje da se za takvu vrstu počasti javno bori i međusobno omalovažava.

Milijuni odlaze stranom avioprijevozniku da bi održavao linje na kojima bilježi dobit. Istovremeno se naplaćuju koncesije taksistima i prijevoznicima koji su, ma kakvi sve bili, dovedeni u situaciju da se bore za svakog putnika. Kakvu vrstu pomoći oni mogu očekivati za unapređivanje svoje kvalitete, uz isključivo vlastiti rizik poslovanja.

Croatia airlines je, sa zimskim redom letenja koji traje do kraja ožujka, promovirala novi broj svog putničkog časopisa. Oni svojom mrežom letova pokrivaju čitavu Europu na linijama koje lete po redu letenja s jednim putnikom i punom kabinom. Tekst je ilustriran čudesnim fotografijama zadarskih motiva, od kojih neke nismo vidjeli niti mi koji to godinama pratimo. To je tada bila vijest, ali ne sjećam se da se netko hvalio time koliko je novaca za to dao ili sebi pripisivao nekakve naročite zasluge.

Oglasi

Nije UHPA ni luda

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 29.06.2011.)           

 

            Nedavno je dosta snažno odjeknula vijest kako je Udruga hrvatskih putničkih agencija kao preporučeno odredište za ovu godinu imenovala Tursku. Taj, skoro pa u nečijim očima izdajnički čin, razočarao je mnoga domoljubna srca. Kako to da domaća udruga, kraj svih naših divota, preporuča odredišta do kojih se leti satima?

            Krenimo malo redom. Znam da mnogi to baš naročito i ne prate, mnogi putničke agencije doživljavaju kao višak, balast i gulikože, ali situacija je ipak drukčija nego se mnogima na prvi pogled čini. Istina je da među putničkim agencijama ima svega i svačega. Mnogi su u to društvo, iz raznih razloga, jednostavno zalutali. Ali mnogi i nisu, nego se dapače, nalaze na sasvim ispravnom mjestu. Među uglednim organizatorima putovanja.

            Istovremeno, naša se «turistička politika», kao i mnoga druga, orijentirala na tretman onih koji su zalutali u društvo organizatora putovanja, umjesto da se posveti onima koji to rade dobro, predano i profesionalno. Godinama se već donose mjere i propisi koji svakom normalnom organizatoru putovanja zagorčavaju život, pored onoga što im inače čini nelojalna konkurencija u liku zalutalih u to društvo. Ogromna, ničim opravdana administracija koja prati svaki otvoreni predmet organizatora putovanja, porezne stope koje guše svaku incijativu, tumačenja propisa koja niti ne graniče sa zdravim razumom. Kako inače objasniti da putnička agencija koja svojim gostima omogućuje posjet i plaća ulaznice u kulturne ustanove, baštinske upornjake čitave nam kulture, na te iste ulaznice mora obračunavati PDV, iako su rečene ustanove od te obveze izuzete. Takvih je primjera bezbroj i nisu naglasak ove priče.

            Naglasak ove priče nije niti, sada već dosta davna, izjava jednog našeg viđenog stručnjaka kako njihova hotelska kuća radi s domaćim agencijama dok se ne uvjeri u kredibilitet i urednost stranog partnera. Nakon toga domaću agenciju eliminira  i sa stranim organizatorom nastavljaju sami. To je čak izvučeno u naslov te umotvorine predstavljene kao intervju sa stručnjakom. Ma koliko bila davna i ni od koga imenovana izdajničkom, u mojim ušima, baš kao takva, izdajnička, zvoni i dan danas.

            Ona je sukus domaće «turističke politike». Taj je čovjek kasnije bio i u prilici da sudjeluje u njenom kreiranju. Novac domaćih poreznih obveznika i ubrane boravišne pristojbe koristi se za sufinanciranje stranih organizatora putovanja.

            U ovoj našoj «turskoj priči» valja obratiti pažnju na nekoliko jako bitnih detalja. Sve skupa, naglašeno je, temelji se dobroj dosadašnjoj suradnji naše UHPA-e i turskog joj pandana TURSAB-a. Tamošnje udruge putničkih agencija koja broji više od tisućušesto članica. Dakle, nikome ne pada na pamet, a kamoli bi to rekao, sugerirao ili bilo što u tom pravcu činio, da strani organizatori putovanja po Turskoj harače kako im padne na pamet. Sasvim sigurno je da i tamo toga ima, ali nitko ih ne ohrabruje. Za razliku od nas. Mi sebe dovodimo u situaciju da nam gaće kroje strani autobuseri. Programe putovanja po Hrvatskoj kreiraju oni sami. Sami određuju prioritete. Što vidjeti i pokazati, a što ne. Sami vode goste i jedino što im prijeti su namrštena lica domaćih turističkih vodiča. Najhrabriji među nama ih bez straha sramotimo pred njihovim vlastitim gostima. Zaustavljamo ih i jasno napominjemo da rade na crno i da su u nedozvoljenoj raboti. Inspekcije nigdje, jer im nije u u uvjetima radnog mjesta da govore strane jezike, policije se to ne tiče. Ne bi me čudilo ako nas netko «odozgo» jednoga dana upozori kako nije lijepo to što ih uznemiravamo dok se opuštaju u lijepoj našoj. Kako ne smijemo sebi svojatati prerogative vlasti.

            Turci, evo kako vidimo, rade drukčije. Polaze od suradnje stranih organizatora putovanja s njihovima. To je ono što žargon naziva incomer, land agent. Stranac prodaje aranžamane i skuplja putnike. Domaće agencije ih preuzimaju i budu domaćini u svojoj kući.

            Čitava je stvar dignuta i na razinu Veleposlanstva. Potpisivanju sporazuma je nazočio i sam Veleposlanik, ali drugo mi je izmamilo osmijeh na lice. To je činjenica kako Turci pri svojim veleposlanstvima imaju atašea za kulturu i turizam. Dakle, jako su dobro shvatili kako je turizam izrazito snažan promotor kulture zemlje domaćina. I ne, oni ne naplaćuju PDV na ulaznice u njihove kulturne ustanove. Čak ni onda ako njihovi porezni inspektori, kao što je to tumačenje kod nas, ne znaju baš najbolje kako bi  neke pojedine stavke izuzeli od oporezivanja, a neke ne.

            Još su nešto Turci shvatili, za razliku od naših. Nema kvalitetne prezentacije, niti organizacije bez jakih domaćih agencija koje osiguravaju stabilnost kvalitete i mogućnost valjane reakcije u trenutku kad štogod po zlu krene. A toga ima uvijek. Svaka profesionalna i stabilna reakcija u rješavanju krize bolja je i od briljantne improvizacije. A stranac, kad zapne, može jedino improvizirati.

            Ne mislim reći kako nema domaćih agencija koje fušare i rade tek toliko koliko je potrebno da bi neki posao prevalili preko leđa. Ali istovremeno, mi smo premalena sredina da se ne bi jako dobro znalo tko su ti. Krovna udruga iza takvih ne stoji. Petljavaca sigurno ima i Turskoj, kao i bilo gdje drugdje, ali nije opravdano vjerovati da njihova krovna udruga stoji iza takvih.

            Dakle, nema ništa loše u tome da se strancima pomogne kod afirmiranja vlastitog proizvoda. Ali vlastiti proizvod najprije treba postojati. Kada je o putovanjima riječ, vlastiti proizvod je kvalitetno smišljen i realiziran program putovanja, a ne objekti koje se gleda. Našim glavonjama ta očita istina uporno izmiče i puštaju da programe i smišlja i realizira netko drugi. Još im u tome i pomažu.

Post Navigation

%d bloggers like this: