Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the tag “događanja”

Ma što je milijun

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 12.09.2012.)

 

Jedna od mnogobrojnih definicija statistike je i ona šaljiva koja je određuje kao točan zbroj netočnih podataka.

Suočavamo se s tim svakodnevno. Kada nam recimo kažu da je prosječna plaća u Hrvatskoj nešto niža od šest tisuća kuna. Budući da svi jako dobro znamo kako je to nekako plaća srednjoškolskog profesora s dobranim radnim stažem, imamo uvida u vlastite bankovne račune,  gledamo oko sebe i imamo prilično jasnu sliku o tome tko taj prosjek bilda, a tko ga ispuhuje, više-manje nam je jasno zašto su ti brojevi takvi. Jedino baš nije najjasnije zašto nam ih tako često spominju jer, mene barem, redovito napadne žgaravica nakon takve objave.

Nadalje, redovito me iritira i onaj podatak o pustim milijardama na privatnim bankovnim računima, a još više pokušaji da se iz toga izvuku neki ozbiljniji zaključci. Puno bi me više zanimalo da se rečenim milijardama utvrdi porijeklo. Kada uzmemo taj podatak i onaj o dobiti banaka u nas, ispada da smo nekakva zemlja Arkadija u koju se čitav svijet žudi doseliti. A znamo da nije.

Iako me puste statistike redovito više živciraju nego bilo što drugo, jedna me ovo ljeto razveselila. Podatak kako je Vir već u kolovozu premašio brojku od milijun turističkih noćenja.  Ajde bravo, bila mi je tada jedina misao i komentar. Spretna, pred koju godinu osnovana firma, ambiciozni i usmjereni ljudi s jadnim ciljem, konačno postižu rezultate. Ima takvih i drugdje, ali im uspjeh nije toliko impresivan. Nema veze. Dok plivaju i drže glavu iznad vode, u ovakvim uvjetima poslovanja, dobro je.

To bi otprilike bilo sve na temu. Sve do pred neki dan.

Gledam neki od Dnevnika i u jednom trenutku mi se učinilo da buncam ili imam kakva priviđenja. Još su harale one vrućine i kraj mene je bila čaša s hladnom mineralnom. Niti razblaženi gemišti ili bevande mi nisu na pamet padali. Dakle, trijezan i budan, slušam gradonačelnika Dubrovnika kako se, koji tjedan nakon objave virskog rekorda, hvali svojim. Dubrovnik je u ovoj godini ostvario dva milijuna turističkih noćenja. Mila majko, što je ovo?

Vir je, u kolektivnoj svijesti, najpoznatiji kao spomenik bespravne gradnje, iako ima i gorih od njega. Njegov se smještajni potencijal temelji na šumi privatnih apartmana. Dakle, smještajnih jedinica koji na velikoj kvadraturi udomljuju relativno maleni broj gostiju. U četrdesetak kvadratnih metara dvosobnog apartmana smješta tek četiri osobe. Hotela nema i gradnja jednoga je tek u planu. Dio ambiciozno zamišljenog razvoja. Osim toga, na Vir zimi mogu doći tek vlasnici tih kuća u namjeri da provjere je li im imovina na svom mjestu. Apartmanski je smještaj zanimljiv uglavnom obiteljima s malom djecom, dakle prije sezone kupanja i sunčanja nije neka velika napetost niti gužva.

Nasuprot tome, Dubrovnik je hotelski grad. Ma koliko ih još nedostajalo, činjenica je da ih u nas nigdje nema toliko puno. Velikih hotela, koji smještaju nekoliko stotina gostiju pod isti krov. Za razliku od virskih nastambi u kojima se u čitavoj ulici smjesti manje ljudi nego na jednom katu dubrovačkih hotela.

Dok je Vir simbol bespravne gradnje i arhitektonskog i urbanističkog neukusa, Dubrovnik je grad kulture, festivala, kongresa, međunarodnih skupova. Glasovit u svijetu i svojevrsni simbol, brend. Sve uspješnije se penje na ljestvici „must see“ odredišta.

  Čak su se prošle zime održale i zimske igre kako bi se privuklo što više izvansezonskih gostiju. Dubrovnik ni po čemu ne ovisi snažno u sezoni kupanja i sunčanja. Gotovo sve kružne ture po Hrvatskoj ili u kombinacijama sa susjednim zemljama, u Dubrovniku ili počinju ili završavaju. Redovito se nudi i boravak od nekoliko dana prije ili poslije ture. Veliki je broj gostiju koji to i koristi. Termini tih putovanja su puno raniji i puno kasniji od sezone sunčanja i kupanja. Neki, poput dalekoistočnih, niti ne prestaju u potpunosti. Zimi se tek nešto prorijede. Ima kružnih putovanja koja zaobilaze Zadar, Šibenik, Istru, čak i glavni grad. Niti jedna tura ne zaobilazi Dubrovnik.

Nije potrebno naglašavati kako niti u Dubrovniku ne fali privatnog smještaja. Kako u samoj gradskoj jezgri, tako i itekako oko nje. Obronci oko grada izgrađeni su jednakim ukusom kao i oko ostalih gradova na našoj strani Jadrana. U isto vrijeme i s istom svrhom. Stambenom zbrinjavanju vlasnika i podebljavanju kućnog proračuna.

Vir ljeti ima svoje ljeto. Pučke fešte, za narod, zabave na otvorenom. Slike s tih feštica nađu svoj put do lokalnih novina i portala. Dubrovnik ima svoje ljeto, od ove godine i svoju zimu. Slike s tamošnjih događanja pune nacionalne medije i prava su poslastica za šarene, celebrity magazine. Dok se na Viru puše gradele, po Dubrovačkim se događanjima može iščitavati  tko je tko na hrvatskoj, pa i široj, društvenoj ljestvici.

Kako je onda moguće i kojom se metodom došlo do toga da je u Dubrovniku zabilježeno tek dvostruko više noćenja nego na Viru. I to s kojim tjednom zakašnjenja.

Da ih je bilo pet, šest ili deset puta više ne bih ni trepnuo. Ovako, ostao sam potpuno zbunjen.

Nisam se mogao ne sjetiti okrutnog, ratnog, vica. U njemu, Mujo je vlasnik psa. Zajedno sa svojim susjedom Hasom gladuje. Haso mu predloži da psa ubiju i speku. Mujo pristaje uz uvjet da Haso plati milijun maraka. Ovaj ih naravno nema i pregovori traju nekoliko dana. Odjednom, jednog dana psa više nema. Kad Haso upita gdje je pas, Mujo mu odgovori da ga je trampio za dvije kokoši, svaka po pola milijuna maraka.

Toliko mi, eto, ove statistike ozbiljno djeluju. Vir uz, uglavnom entuzijastički napor grupe ljudi, ostvari milijun noćenja u kolovozu. Dubrovnik, s vojskom profesionalaca i ogromnim budžetom, pred kraj kolovoza ostvari tek dvostruko više. Istodobno raspolaže neusporedivo većim i boljim ugledom, neusporedivo većim i kvalitetnijim smještajnim kapacitetom.

Tako, bojim se da su ti milijuni nekako relativni. Otprilike, kao i cijene Mujinog psa i one dvije kokoši.

Oglasi

Fali milijun

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 30.05.2012.)

Sprega turizma i kulture se odavno pretvorila u izlizanu floskulu. Toliko izlizanu da se na nju,  kad je čuje, malo tko uopće osvrće.

Turizam, kao profitabilna djelatnost, mari za dvije vrste kulture. Dok ovo govorim neka, usrdno molim, oproste svi koji bi se mogli osjetiti pogođeni ovako vulgarnom podjelom.

Dakle, kao prvo, postoji baštinska kultura. To je ona koja nas stalno okružuje. Materijalizirana je u urbanitetu gradova, povijesnim građevinama, muzejskim ustanovama. Znatiželjni gosti to obilaze u pratnji i uz tumačenje stručnih turističkih vodiča, oni malo štedljiviji s ilustriranim knjigama u rukama, dok ostali prolaze kraj toga. Čak i onima koji samo prolaze više-manje je sve jasno naglašeno i barem u osnovnoj natuknici napomenuto kraj čega prolaze, ako su raspoloženi za kratak zastoj i čitanje par riječi i brojeva. Uglavnom, sve je pažljivo proučeno, objašnjeno u mjerodavnom izvoru i brižno čuvano.

Druga vrsta je kultura događanja. U širokom rasponu od onih za biranu publiku profinjena ukusa do zabava za mase. Ove potonje uglavnom su vezane uz široko otvorene prostore, ljetne mjesece, turističku sezonu s ciljem postizanja onog što se naziva ljetnim šušurom. Kad je riječ o događanjima za biranu publiku uglavnom se podrazumijeva da su takvi i izbornici i izvođači. Kod ovih drugih, budući da su izdašno financirani zajedničkim novcem, selekcija je manje stroga, ali postoji. Uostalom i ne mogu se primjenjivati jednaki kriteriji na različite događaje.

Turizmu je pri tom bitno koliko u cijeloj priči može zaraditi, kakav će dojam ostaviti, koliko ljudi privući. Pogotovo, koliko će ih privući da dođu ponovno. Prazna mjesta je uvijek ružno vidjeti i prizor je to koji ostavlja gorak okus u ustima svakog organizatora. Najgora prazna mjesta su ona koja su sada takva zato jer je prošli put, kad je sve bilo puno, ispalo loše i nije vrijedno ponovnog dolaska.

Tu dolazimo do bitnog. Svaki sezonski događaj, u punom rasponu, od onog za biranu publiku do onog za mase, može biti promašaj. Opet, u vrlo širokom rasponu. Od nedostatka određene vrste publike, pa do loše koncepcije, organizacije, slabog oglašavanja. Uzalud vrhunski koncerti, predstave, performansi, ako birane publike profinjenog ukusa tog trenutka tamo nema ili jednostavno nisu znali da će se to održati. Također, uzalud potrošeni novac na divovske pozornice, rasvjetu, razglas, ako izostane masa kao bitan sudionik.

I baš zato, turizam, kao pravi ziheraš, koji uvijek mora razmišljati godinama unaprijed, puno više voli upravo onu prvu, baštinsku kulturu. Ona je uvijek tu.

Vidljiva i jasna, ako je na otvorenom. Brižljivo selektirana, promišljeno raspoređena i izložena, ako je u nekoj ustanovi. Ono što je također razlikuje od kulture događanja je ta da ima poklonike baš u svim generacijama.

Nitko se neće niti malo začuditi kad vidi grupu gostiju svih životnih dobi kako obilaze gradove i muzeje. Bez obzira na to idu li u pratnji vodiča ili se snalaze sami koristeći tiskane vodiče. Zato je baba DJ-ka svjetska senzacija. Više kao ridikul nego bilo što drugo.

Turizam je vrlo značajan izvor financiranja svake dimenzije kulture. Kad se organizirano obilazi gradove, to se prodaje kao izlet. Na ostvarenu prodaju se plaća porez. Plaćaju ga i turistički vodiči na svoje honorare. Te goste treba voziti. Treba li napominjati da je i taj prihod oporeziv. Dobar dio svakog naplaćenog poreza završava i na računu Ministarstva kulture. Sve grupe ulazeći u kulturne ustanove plaćaju ulaznice. Individualci i skuplje od grupnih gostiju. Taj novac također, dobrim dijelom ide na isto mjesto.

Tim više čudi posljednja informacija, koja me zatekla potpuno nespremnog, da  antička zbirka Arheološkog muzeja u Zadru niti ove sezone neće biti dostupna. Fali milijun kuna.

Godinama je prvi kat Arheološkog muzeja, predviđen za, nekad postojeći postav antičkih izložaka, zjapio prazan. Kao sramotna činjenica bila je to tema i nekoliko ovih rubrika. Međutim, vremena se ipak mijenjaju. Kako se mijenjaju ljudi koji odlučuju, tako se i događa da brižnost i volja za poboljšanjem zamijene ravnodušnost, nebrigu i nemar.

Godinama prazni kat, predviđen za izuzetno vrijednu zbirku povijesnog vremena ovoga grada, nikome nije smetao. Zjapio je zapušten i napušten. Obilazile su ga jedino čistačice. Malo koga je uopće bilo briga koliko će posjetitelja u muzej ući i hoće li uopće ući.

Sad, kad se to konačno mijenja i kad agilnim pristupom potencijalnim posjetiteljima njihov broj svake godine raste, odjednom, fali milijun. Pa zar nije dovoljan podatak da posljednjih godina, upravo zahvaljujući proaktivnoj politici, više posjetitelja uđe u nekoliko mjeseci sezone, negoli je to prije bilo u nekoliko godina. Ispada da je ono prije bilo bolje.

Suzdržavajući se od bilo kakve zlobe, volio bih upitati Ministarstvo kulture, koliko će novca, široke ruke, dati obiteljskom teatarskom festivalu na Brijunima. Onom koje se na vlastitim stranicama hvali kako je u mjesec dana najplodnije godine njihove predstave, mahom stranih klasika, u mjesec dana vidjelo čak osam tisuća ljudi. S brodskim prijevozom, smještajem i domjenkom. Sve je svaki put zapravo trajalo koliko i HTV-ova pompa o tome.

Za to vrijeme, muzejska ustanova, koja itekako čuva našu vlastitu baštinu što se ne skriva ni pred čijom, još jednu godinu (barem koliko za sad znamo) zavjesom skriva prostor u kojem bi trebali blistati izlošci kojima su fotografije i u svjetskim monografijama. Onima koje prikazuju jednakovrijednu baštinu pokradenu drugim narodima, drugim zemljama, izložene u nekim drugim muzejima za koje ne fali novca. Jer, oni su bogati pa mogu.

Ma, bravo.

Kalendar događanja

 

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 15.06.2011.)

 

               Predsezona se u potpunosti zahuktala i puna sezona je pred vratima. Kada je o nama riječ tu se radi samo o kalendaru. Onom koji nam visi na zidu ili stoji na radnom stolu. Najobičniji red dana i datuma u godini koja traje onoliko koliko je to davno nekada dogovoreno. Po njemu je i također davno (ne toliko davno kao kada govorimo o izvorniku) određeno do kojeg datuma traje predsezona, a kada počinje i kada završava puna sezona. Nakon nje počinje posezona i traje do kraja kalendarske godine. To je sve.

            To istovremeno znači kako se i ove godine uporno ponavljaju sve one greške i propusti koje nas poput neizbježne kobi prate već godinama. Brojimo, brojimo, procjenjujemo, uspoređujemo. Brojimo grla koja dolaze i odlaze. Brojimo koliko su novaca donijeli, koliko su nam ostavili. Procjenjujemo koliko su doma vratili. Uspoređujemo taj datum s nekim drugim datumima. Uspoređujemo sebe s drugima koji su nam, navodno konkurenti. A redovito je riječ o sredinama koje u jednom svom ljetovalištu imaju više hotela nego mi u čitavoj zemlji.

            Stari su ljudi za one koji sebi ne nalaze pametnoga posla običavali reći da ima posla kako i svrabljiv. Naime, svrabljivac se po čitav dan češe. Ne može se poreći kako je i češanje nekakav rad, ali nesumnjivo je kako od njega nema niti neke velike koristi. Osim trenutnoga olakšanja samome svrabljicu i to isključivo na onom mjestu po kojem se češe. I što se više češe, više ga svrbi. Pa tako unedogled. Ista sudbina prati i naše najzastupljenije aktivnosti oko turističke sezone. Brojenja, procjenjivanja i uspoređivanja. Od toga nam koristi koliko i svrabljivcu od češanja. Nismo ni bolji ni pamentiji, iako brojači, procjenjivači i uspoređivači čitavo vrijeme djeluju jako zaposleno i angažirano.

            Još jedna od svakogodišnjih boljki je predsezonsko kukanje kako se prije i poslije srpnja i kolovoza gotovo pa ništa i ne događa. Nakon što sezona prođe budemo nekako samozodovoljni time kako se, svemu usprkos, eto barem u srpnju i kolovozu stalno i svakodnevno nešto događalo.

            Da se domah razumijemo. Niti meni se ne sviđa što su sva ljetna događanja, kulturna, manifestacijska i šušurska, koncentrirana na srpanj i kolovoz. Istovremeno, to je potpuno razumljivo.

Zadarska turistička sredina kronično pati od nedostatka hotela i predimenzioniranog apartmanskog smještaja. Velika većina apartmanske klijentele su ljudi koje možemo podijeliti u dvije glavne podvrste. To su s oni malom djecom kojoj je teško zadržati pažnju i najsretniji su kada se stalno nešto drugo događa i privlači im znatiželju. Drugi su mlađarija u stalnoj potrazi za zabavom, tulumima i financijski ne previše zahtjevnim eventima.

Ovaj rezultat kojeg imamo je zapravo samo logičan odgovor na potražnju i kakav-takav način da se uloženo, barem dijelom, vrati. Ne možemo niti očekivati više, barem dok netko ozbiljnije ne odriješi kesu kada je riječ o hotelskim investicijama. Kada se to jednoga dana dogodi, nadam se kako neće trebati predugo čekati da netko odriješi kesu kada je riječ i o događanjima koji će to svojim sadržajima pratiti.

Budući da se to, niti jedno niti drugo, neće dogoditi preko noći ostaje nam otvoriti oči pred ovim što imamo.

Znamo li uopće što imamo? Ne znamo. Osim načelne najave kako Zadar ove godine neće u događanjima i manifestacijama, usprkos besparici, zaostati za proteklim godinama, nemamo ništa drugo. Ne raspolažemo ni najavama, ni naslovima, ni datumima.

Da su se uspoređivači barem malo zagledali u bilo što drugo, osim golih brojeva, vidjeli bi kako sve sredine koje oni smatraju konkuretskima već mjesecima itekako znaju sve to. Imaju najave, objavili su naslove i datume. Ne samo da su to učinili, nego se za sve što su najavili i objavili već mjesecima može rezervirati i kupiti ulaznice. On-line.

Istovremeno smo puni samohvale kako zadarski aerodrom svake godine broji sve više dolazaka putnika niskotarifnim avio prijevoznicima. Nekako brojačima promiče činjenica kako se karte za te avione isključivo kupuju on-line. Putnici navikli na takav način putovanja navikli su i na samostalno planiranje čitavog boravka. Malo toga prepuštaju stihiji. Ostavljaju sebi slobodnog vremena, naravno. Pa planiraju odmor, a ne prisilan rad. Ali informacije o odmoru kojeg planiraju, oko čega grade okosnicu svoga boravka u nekoj sredini i zbog čega tamo uopće idu, saznaju s interneta. On-line.

Gdje je nama, već godinama, kalendar ljetnih događanja? Sredina je lipnja, a mi samo načelno znamo kako će se i ove godine održati serije priredbi pod istim zbirnim naslovima kao i prethodnih godina. Takvo obećanje, i još zadržano u lokalnim okvirima, nije nikakav podstrek ikome da svoj boravak planira baš kod nas. Koristi jeftini prijevoz i ide negdje drugdje. Jedan od razloga uspjeha Garden festivala je, pored ostaloga, u aktivnoj promociji na britanskom tržištu. Tamošnji potencijalni klijenti znaju samo za njega, za ostala događanja ne. I zato ih najviše i ima upravo u vrijeme kad se to događa iako, neka mi bude oprošteno, ničim osobito ne nadvisuje ostalo što se u to vrijeme ovdje događa. Jednostavno, potencijalni gosti za to znaju. Za ostalo ne znaju.

Krajnje nam je zapravo vrijeme da se riješimo svraba i aktivnosti koje potiče. K vragu i brojenje, procjenjivanje i uspoređivanje kao i oni kojima to dobra nosi.

Post Navigation

%d bloggers like this: