Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the tag “Croatia Airlines”

‘Ko je više da’ …!?

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 13.07.2011.)

 

            Našu je ustaljenu žabokrečinu minulih dana pomalo uzburkao tekst o Zadru kojeg je u svom putničkom časopisu objavio niskotarifni avioprijevoznik Ryanair. Zaredali su hvalospjevi o tome kako se rečeni in-flight mag tiska i distribuira u pet milijuna primjeraka te kako će svaki njihov putnik u narednom periodu uzeti to u ruke i čitati o ljepotama našega grada iz pera njihovih novinara, popraćeno fotografijama atraktivnih motiva po izboru njihovih fotografa i urednika. Baš lijepo. Ali nije stvar u tome.

            Nakon toga je uslijedila uobičajena bitka za zasluge. ‘Ko je više da’. Ping pong na razini Turističkih zajednica, županijske i gradske. Navodno je gradska pokušala sebi pripisati zasluge, ali nije dala. Dala je zato samozatajna županijska i to devetsto tisuća eura. Preko šestipo milijuna kuna u obliku subvencija Ryanairu, naravno ne samo za taj članak, nego više onako sveukupno. Kada je riječ o bitkama za zasluge, u našim uvjetima, nije gotovo ni vrijedno spominjanja. Svakodnevna pojava. Nije dakle stvar niti u tome.

Dala je široke ruke avioprijevozniku, da bi uopće dolazio i to samo na linijama i u periodima, na kojima mu je popunjenost kabine neupitna. Pokušavao je i s nekim drugim odredištima, ali kratko i slatko. Čim je popunjenost pokazala neisplativost, ukinuo ih je bez suvišnih objašnjenja. Sve je jasno. Ne isplati im se. Sasvim se podrazumijeva da nitko ne radi posao na kojem nema zarade i dobiti. Nije dakle niti u tome stvar.

Lokalna turistička zajednica samo slijedi smjernice koje trasiraju više instance. Velik je novac otišao i odlazi u ruke stranih tour operatora za oglašavanje. Naš se ozareni ministar Bajs vrlo samouvjereno time i javno hvali. Toliko je sretan što stranci rado primaju naše novce, u vidu pomoći kod troškova oglašavanja i reklamiranja, da se čovjeku zaista teško ne poistovijetiti s njegovom srećom pa se drznuti i postaviti pokoje logično pitanje. A u tim  je pitanjima stvar.

Stvar je upravo u pitanju kojeg postavljam od kada radim u našem turizmu, a tome je već previše godina da bih se time hvalio. Postavljaju ga i mnogi drugi, ali rijetko imaju prilike o tome govoriti.

Pitanje glasi: Koliko se hrvatskog turističkog novca hrvatskom turizmu i vraća.

Ne govorim sada o državnim i lokalnim  infrastrukturnim projektima kojima je novac samo novac. Kada je riječ o državnoj i lokalnoj infrastrukturi, u rasponu od cesta i autocesta, preko komunalnih objekata i sustava odvodnje pa na dalje, nije niti potrebno gledati na porijeklo novca kojim se to financira. Kada je nešto u funkciji unapređenja opće kvalitete života, ponajprije nas samih i time automatski i naših gostiju na kraćim ili dužim boravcima, potrebno je gledati samo konačan cilj. Kako sagraditi što više i financijski se opteretiti što manje. To je neupitno. Jasno je također da kod realizacije takvih velikih, ili mega, infrastrukturnih projekata izravne i neizravne koristi svakako ima i turizam, shvaćen kao industrija i jaka prihodna linija.

Međutim, koliko bilo koji domaći dobronamjernik, shvaćen kao osoba ili firma, željna ulaganja vlastitog novca, znanja i truda, može ozbiljno računati na financijsku podršku od spomenutih ustanova. U raspona od lokalnih Turističkih zajednica do Bajsa.

Kada se, u novoj državi, promijenio Zakon o turističkoj dejlatnosti i pojavile se nove značke turističkih vodiča, naš kolega (ponosni vlasnik značke s brojem 1) je pohitao učiniti baš tu novu. Nakon vrlo krakog vremena dobio je od Porezne uprave Rješenje o paušalom plaćanju poreza jer mu to, po Zakonu, moraju poslati. Ne treba valjda napominjati kako se sve događalo zimi, dok grupa nije bilo niti na vidiku u onim godinama kada su grupe bile rijetkost kao pojava. Kraj rata.

Od tada pa do danas u tom se smislu nije promijenilo ništa. Nama pomoć i subvencije nisu potrebne. Mi smo dobri samo kada treba plaćati poreze i koncesije. Je li netko možda čuo da se ljudima koji žele ulagati u restorane, obiteljske hotele, autobuse, brodove, taksije ili žele unaprijediti vlastito obrazovanje, nudi neka pomoć od strane naših turističkih i inih vlasti. Ako je i čuo, molim da me demantira u ovome što pišem, jer ja nisam čuo. Ma koliko pažljivo pratio. Toga nema čak ni pod uvjetom da netko takav snosi sav rizik uspjeha budućeg poslovanja. A kamoli ne pod uvjetom da uzme novac, a posao radi samo pod uvjetom da mu se isplati. U suprotnom, tenk ju end gudbaj. Takvo se što ne spominje niti kao mogućnost, a kamoli da tkogod pomisli sebi za takvo nešto pripisati ikakve zasluge. Još manje da se za takvu vrstu počasti javno bori i međusobno omalovažava.

Milijuni odlaze stranom avioprijevozniku da bi održavao linje na kojima bilježi dobit. Istovremeno se naplaćuju koncesije taksistima i prijevoznicima koji su, ma kakvi sve bili, dovedeni u situaciju da se bore za svakog putnika. Kakvu vrstu pomoći oni mogu očekivati za unapređivanje svoje kvalitete, uz isključivo vlastiti rizik poslovanja.

Croatia airlines je, sa zimskim redom letenja koji traje do kraja ožujka, promovirala novi broj svog putničkog časopisa. Oni svojom mrežom letova pokrivaju čitavu Europu na linijama koje lete po redu letenja s jednim putnikom i punom kabinom. Tekst je ilustriran čudesnim fotografijama zadarskih motiva, od kojih neke nismo vidjeli niti mi koji to godinama pratimo. To je tada bila vijest, ali ne sjećam se da se netko hvalio time koliko je novaca za to dao ili sebi pripisivao nekakve naročite zasluge.

Oglasi

Daleko je Amerika

 

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 02.02.2011.) 

 

            Stara je stvar kako su nam oči uvijek širom otvorene na sve što dolazi sa Zapada. Pogotovo kad dolazi s krajnjeg razvijenog Zapada, iz Amerike. To su redovito vijesti koje čitamo pažljivije od ostalih i u svakoj tražimo neku bitnu pouku. Bezrezervno očekujemo da nam odande dođu «recepti» za bolji život. Malo pri tom ili nimalo hajemo za to da nema recepta kojeg bi se primijenilo čarobnim štapićem. Zanemarujemo kako, bez iznimke, svaki recept što bolje zvuči i bolji rezultat obećava, iziskuje više truda.

            Tako je ovh dana bljesnula vijest kako su američke zrakoplovne vlasti podigle kategoriju hrvatskih aerodroma. Glavnina ih nije više u drugoj kategoriji, nego su se tehnološki bolje opremili i dobili prvu kategoriju. To znači da mogu dobiti dozvolu za izravan putnički promet s američkim aerodromima.

            Odmah je proradila mašta i predviđen je redovan linijski promet prema Americi, možda već i ove sezone. Čak se spominjalo i ime neke američke aviokompanije, jako zainteresirane za taj «biznis». Jedina mi je utjeha da ga nisu nazvali «poslom stoljeća». Iako sam uspješno proveo godine u međunarodnom avio prometu, za ime tog prijevoznika nikada do tada nisam čuo. Ispostavilo se da bi bilo čudnije da sam ikada išta čuo, budući da je riječ o marginalnom prijevozniku koji uglavnom radi na iznajmljivanju svojih zrakoplova. Daleko manja im je aktivnost na uspostavljanju i održavanju linija. Tehnološki gledano, oni u svojoj floti imaju zrakoplove koji bi te udaljenosti mogli savladavati i to je otprilike sve što za takav posao imaju. Drugome prepuštaju odgovornost za popunjavanje kabine i isplativost. Kako pojedinog leta tako i linije u cjelini. Njihov je glavni posao da osiguraju zrakoplov koji posao može odraditi i njihova briga tu, više manje, prestaje. Baš lijepo.

            Ipak, razum je prevladao pa je, nakon samo nekoliko dana, stigao svojevrsni demanti. Nacionalni zračni prijevoznik, Croatia Airlines, jasno je poručio kako im u bliskoj budućnosti ne pada na pamet avantura zvana izravni prekooceanski promet.

            Prvi je razlog, naravno, što u svojoj floti nemaju aviona za interkontinentalni promet. Svako iznajmljivanje ili kupovina bio bi siguran put u daljnja zaduživanja i dublje gubitke od ovih koji ih ionako muče. Sasvim sigurno, jer je isplativost linije između Hrvatske i Amerike, pa makar bila i samo jedna, vrlo upitna.

            Kako su stvari u međunarodnom avio prometu sada postavljenje, izravni interkontinentalni letovi se isplate samo između velikih i bogatih zemalja. Svatko tko je putovao na taj način imao je priliku svjedočiti «Babilonu» u svakom pojedinom avionu. Putnici se s čitavog kontinenta skupljaju kako bi popunili svaki pojedini od onih kolosa što «u dahu» prelijeću tisuće kilometara.

            Hrvatska je, ma koliko lijepa i nama draga bila, jednostavno premalena zemlja za cjelogodišnje popunjavanje bilo koje linije prema Americi. Pa i ove koje imamo su često prazne ili poluprazne, iako veliki broj putnika na njima čine upravo oni koji europske zračne luke koriste samo kao tranzitne. Na putu za neka dalja odredišta. «Nasilno» uspostavljene linije za Ameriku bile bi poluprazne i same, a ove za europska odredišta još praznije nego su sada. Dakle, siguran gubitak.

            Ponuđeni odgovor je daleko realniji od snova o interkontinentalnom prometu. Kvalitetan ugovor s prijevoznikom (United) koji europska prometna čvorišta povezuje s pandanima na drugoj strani Atlantika. Usklađen red letenja s kojim se u tranzitu gubi najmanje vremena i mogućnost prijave sebe i prtljage do krajnjeg odredišta. U našim uvjetima to ne može biti bolje.

 Samo površan uvid u redove letenja kazuje kako u čitavoj Europi samo London, Pariz, Frankfurt i Amsterdam imaju mrežu letova koja, bez presijedanja, omogućuje putovanje u sve vodeće gradove svijeta. Zurich i Munchen su im za petama, dok je sve ostalo daleko iza njih. Uključivo svjetske, ne samo europske, turističke meke poput Rima, Atene, Madrida, Beča.

            Neovisno o tome što Croatia Airlines već godinama ima dozvolu za slijetanje na vodeće američke aerodrome, odluka da se tamo zbilja i zaputi nikada nije donesena. Osim u dugoročnim planovima. Treba znati kako je Austrian Airlines desetljećima imao to pravo i da ga nije koristio. Ne, dok se nisu stekli uvjeti da to bude isplativi posao. Kada su pokretali te linije računali su, između ostaloga, i na naše putnike. Croatia Airlines teško da može svoje računice izvoditi i s kim osim s nama i onima koji baš k nama dolaze.

            Što je pak s druge strane? U Americi. Jet setterima smo dosadni. Biznis i bankarstvo nam za američkim nekako kaskaju. To bi, na tim avionima, slabo popunjavalo prvu i biznis klasu. Stara izreka, koja u avio prometu vrijedi podjednako i danas, jasno kaže: «Kad prodaš prvu i biznis klasu, ono iza slobodno daj i mukte.» To iza, u svjetskoj podjeli putnika, ostaje nama. Turisti i dijaspora. Ekonomska klasa.

            Čak i da nisu, jedni i drugi, slabo voljni posegnuti dublje u džep za skupljim kartama i klasom prijevoza, tarifni rat između avio prijevoznika bi ih na to naveo. Cijene avio prijevoza su pale do razina upravo nezamislivih prije svega nekoliko godina. Ono što čitavo vrijeme poskupljuje su takse, uključene u cijenu karte. To nameću nova pravila sigurnosti i nužna kupovina uvijek novih uređaja za njihovo provođenje. Osim toga, oni i ne putuju kroz čitavu godinu. Ni turisti, ni dijaspora. Čak da turisti i putuju, mi im slabo što imamo za ponuditi osim u periodu «službeno proglašene turističke sezone». Naši su turistički programi još daleko od toga da, osim Hrvatske, pod normalno nude i zemlje iz regije. Ali, to je puno šira tema.

            U svakom slučaju, daleko je još izravan linijski promet s Amerikom.

           

           

           

 

           

Post Navigation

%d bloggers like this: