“Priča” zadarskih suvenira

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 06.04.2012.)

 

Drugi po redu Festival suvenira Zadarske županije, za sada jedini u nas, osim stvaralačkog potencijala autora, što mu je i bio osnovni cilj, istaknuo je dva velika problema koja prate ne samo suvenirsku djelatnost.

Prvo je, izrazito učestalo, pitanja plasmana svih proizvoda koji ne izlaze na tekućoj vrpci i ne prodaju se u velikim količinama. Samim tim nisu zanimljivi velikim trgovačkim lancima i megadućanima koji su malu, butik, trgovinu davno bacili na koljena. Gotovo pa pobrisali pod s njom. Svaki proizvod, ma kakav bio, na kojem se ne ostvaruju ekstra profiti i kojeg se ne plasira na tržište u neograničenim količinama, nije zanimljiv. Ne samo to, nego nije zanimljiv niti jedan proizvod oko čijeg se plasmana očekuje išta veći trud od ispisane riječi „akcija“.

Drugi problem, opet ne samo suvenirski, nego svih proizvoda iz malih, obiteljskih djelatnosti je priča koja bi ih trebala pratiti. Možda je tu suvenir samo najizraženiji primjer.

Kad god pomislimo na suvenir obično nam na pamet padaju sitnice koje, za relativno malen novac, možemo lako nabaviti dok boravimo u nekoj drugoj sredini. Najčešće posežemo za sitnicama poput privjesaka za ključeve, pepeljarica, kutijica ili sitnih ukrasnih predmeta ukrašenih motivom koji nas podsjeća na mjesto našeg kratkotrajnog boravka. Naravno da je to samo prva misao i da suvenir može biti i štošta drugoga.

Suvenir, spomenak, je svaki predmet koji nas bilo koji način veže s određenom zbirkom uspomena iz neke druge sredine. Neki među nama će biti skloniji klasičnim sitnicama i skupljačima prašine. Krasit će neku našu policu ili policu prijatelja kojima smo na taj način dali na znanje da ih nismo zaboravili. Neki, pragmatičniji, će posegnuti za kakvim uporabnim predmetom i svaki dan posezati za njim.

Također, suvenir je moguće kupovati i kao poklon. Kako svojim sugrađanima, zemljacima, tako i onima kojima odlazimo u posjete. Primjena suvenira je najmanju ruku široka koliko i njihova ponuda na tržištu i naša mašta da se time poigramo.

Međutim, tu nas lako može zakočiti puki nedostatak informacija o tome što zapravo kupujemo kad posežemo za nekim od proizvoda iz malenih djelatnosti.

Svaki bi proizvod koji je namijenjen prigodnoj prodaji morao imati neku svoju priču. Nikakav nam problem neće predstavljati proizvod koji replicira nadaleko poznatu građevinu ili objekt za kojeg su svi čuli. Šalica ili tanjurić s motivom najpoznatije građevine ili čuvenom panoramom bilo kojeg grada neće ostavljati mjesta pitanjima. Što je s ostalima?

Za klasičnu suvenirsku ponudu je tipično da stalno koketira s baštinom i tradicijom. To je nešto gdje nam itekako nedostaje priča. Ako naši gosti putuju  s turističkim vodičima i pratiteljima taj će problem svakako biti nešto ublažen. To je tada samo pitanje njihove memorije. Hoće li zapamtiti ono što su im govorili o baštini i tradiciji i na koji način svaki pojedini predmet iste utjelovljuje. Svi ostali, individualci i oni koji samo dolaze u posjet rodbini, u velikoj će mjeri ostati prikraćeni.

Ovogodišnji Festival suvenira je to pitanje izvukao na svjetlo dana. Glavnini suvenira, u najkraćemu, fali priča. Što je to što pojedini predmet čini tipičnim za tradiciju kraja koji je, nakon bezbrojnih rušenja u prošlosti, sačuvao jako malo izvornoga, vidljivog i jasnog na prvi pogled.

Vidjeli smo radove koji oživljuju vez četverokuke, pašku čipku, nakit od žice i stakla, predmete od kamena što evociraju torkule i bunare, paljenjem oslikane drvene plohe, pisaći pribor od drveta tipičnog za Dalmaciju.

Kad se malo zagrebe ispod površine problem raste, umjesto da se smanjuje. Ma koliko se trudio, jedva sam shvatio zašto se vez zove upravo četverokuka. Objašnjenje kako je uglavnom riječ o motivu križa sa četiri uvezene kuke me nije baš osobito usrećio, niti sam imao osjećaj kako sada znam što je to.

Posebna priča je ona o čipki. O Paškoj čipki ćemo naći nekoliko rečenica i uglavnom su povijesne, daleko manje praktične naravi. Potpuno isto nas čeka kad se krenemo raspitivati o lepoglavskoj, čipki na batiće. Baš onoj koju njeguje i Samostan Benediktinski sv. Marije. Naći ćemo pokoju rečenicu, ali nećemo shvatiti koja je razlika između šivane čipke, paške i one pletene na batiće.

Sve se to naravno mijenja kada u tražilice iste te pojmove upišemo na engleskom jeziku. Tada ćemo doći i do izvora i vremena nastanka svake pojedine, mjesta na kojima se i danas izrađuju. I da, shvatiti ćemo razliku između šivane i pletene čipke.

Nakit, koji koketira s filigranom i antičkim staklom, ne povlači potencijalnog kupca da obiđe zadarske muzeje i vidi na licu mjesta kada se ukrasni filigran pojavljuje na našim relikvijarima. Niti mami u Muzej antičkog stakla.

Slike izrađene tehnikom paljenja drva ne daju objašnjenje kada je to nastalo i zašto se u nekim krajevima udomaćilo.

Kamen, ma koliko nas sa svih strana okruživao, uživao je posebno značajnu ulogu u tradicionalnom maslinarstvu i ne samo zato što je bio sveprisutan.

Naša najčešća stabla su svakako bor i čempres, maslina i smokva. Za njih više manje svi znaju i svi ih prepoznaju. Znaju li međutim, što je rogač.

Sve ovo ni na koji način ne bi trebalo shvatiti kao prigovor autorima, proizvođačima. Oni su svoj dio posla učinili. Kako prošle godine, tako i ove, stvorena je široka lepeza vrlo uspješnih radova koji se bez imalo srama mogu nuditi. Nema nimalo sumnje kako svakoj tezgi ili izlogu mogu biti samo ukras i podizati ugled pojedinog prodajnog mjesta.

Pitanje plasmana tih proizvoda na pripadajućim lokacijama i na zasluženi način, bez imalo sumnje, je posao trgovaca. Oni su ti od kojih s pravom očekujemo da u prikladnom plasmanu prepoznaju svoj interes. I ne samo svoj, već interes čitave naše sredine kao turističkog središta koje teži boljem i jasnijem definiranju od ovoga kojeg ima. Široka ponuda rafiniranih proizvoda, temeljenih na tradiciji i baštini, kao i materijalima izrade dostupnih svugdje oko nas, svakoj sredini, u turističkom smislu, može samo podignuti ugled i pojačati umjetnički dojam.

Konj za trku je tu. Dvije godine Festivala suvenira i nekoliko uzastopnih godina još brojnijih manifestacija s hranom i pićima ovoga kraja i čitave zemlje, niti malo mjesta ne ostavlja sumnji u šarolikost i sveobuhvatnost ponude. Ne samo da ih ima toliko da se može popuniti sasvim solidan dućan, nego i svaki potencijalni prodavač ima mogućnost izbora i profiliranja ponude prema vlastitim afinitetima. Ako to želi.

Pitanje, samo na prvi pogled, bez odgovora je pitanje „priče“ pojedinih suvenira i ostalih proizvoda. Male kartice s nekoliko rečenica teksta o tome što je rogač, četverokuka, što šivana, a što pletena čipka, kad nam je došao filigran, kakve veze imamo s antičkim staklom. Gdje se sve to može vidjeti, a da ga nije obradila mašta autora suvenira. Zašto su makete brodova baš takve, a ne drukčije. Kako su plovidbeni uvjeti na Jadranu diktirali oblike brodova. Gdje se sve to, u kojim muzejima, može vidjeti „u živo“, još bolje objašnjeno.

Ma koliko koordinacija na svim razinama bila naša rak rana i gotovo se svakodnevno spoticali na nečem tako banalnom, problem nije nerješiv.

U Zadru postoji sveučilište. Na njemu studiji kulture i turizma, marketinga, antropologije, povijesti, povijesti umjetnosti. Pa zar istraživanja prošlosti toliko puta razaranog kraja, sa sačuvanim tipičnim motivima kad već ne i cjelinama, ne bi bili odličan materijal za seminarske i ostale studentske radove. Prilika da se bruse mladi, budući, marketinški mozgovi, smišljanjem efektnih, jezgrovitih objašnjenja.

Ne znam čiji bi posao bio da im priđe s tim prijedlogom, kad se već nisu sami toga sjetili, ali evo. Nije ni moj, pa ipak pokušavam.

Mašta (zbilja) može svašta

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 04.04.2012.)

Ove je godine, tek po drugi put, održan Festival suvenira zadarske županije. Malo mi je teže nego lani zauzeti objektivnu poziciju, budući da su me pozvali za člana ocjenjivačke komisije. Lani sam stvarno gledao izvana, a ove godine se samo nastojim tako postaviti.

Kažem da je održan tek po drugi put, zato jer me zadivila količina prijavljenih radova i sudionika. Kao da se Festival održava već dugi niz godina, uživa zavidnu reputaciju i daje određena jamstva uspjeha.

Sve je zapravo drukčije i sasvim suprotno. Festival nema dugogodišnju tradiciju jer je inicijativa pokrenuta tek lani. Nema takmaca niti uzora jer nešto slično se nigdje drugdje ne radi. Ne uživa zavidnu reputaciju budući da je tek stječe. Ponajmanje je jamstvo uspjeha i upravo sam taj problem uzeo danas za glavnu temu.

Festival je u prvoj godini svog postojanja stekao ugled i privlačnost kod potencijalnih izlagača, tako da je ove godine odaziv bio još veći nego lani. Izostali su vinari, maslinari i proizvođači hrane. Oni su svoje ionako pokazali na prošlogodišnjim specijaliziranim sajmovima. Ma koliko suvenir zaista moglo biti bilo što, nema tragedije u tome što se ove godine sve nekako vrtjelo oko skupljača prašine. Dakle, sve je ostalo u onom klasičnom suvenirskom smislu koji će svakome prvi pasti na pamet kad je o toj temi riječ.

Ocjenjivačka komisija nije imala nimalo laku zadaću. Sa 185 izložaka u natjecanju je sudjelovalo 37 izlagača. Sudjelovali su i Muzeji sa svojom suvenirskom ponudom, ali izvan natjecateljske konkurencije. Svi radovi su pregledani, komentirani, ocijenjeni. Ne sa ciljem diskriminacije bilo kojeg pojedinog rada ili autora, već upravo suprotno. S ciljem afirmacije stvaralaštva koje nužno afirmira i nas kao turističku sredinu.

Glavnina prijavljenih autora je inspiraciju našla u baštini, tradiciji, ali i u sadašnjosti. Pobjednički rad, lutka odjevena u haljinu s motivom zapjenjenog mora, valova i morskih orgulja, ma koliko kao medij (lutka) bila retro, toliko je najbliža stvarnosti. Vremenu koje i samo stvara nove vrijednosti poput morskih orgulja. Same orgulje su itekakav civilizacijski korak naprijed u odnosu na vremena do njih, koja su njegovala starinu, ali nisu stvarala vlastita obilježja. Po tome je lutka, ma koliko možda bila pomalo arhaična, zapravo prepoznata kao predmet koji promiče novi zamah.

U stopu je prati nakit od metalnih žica i stakla rađenog po antičkoj recepturi. Onoj koju njeguje Muzej antičkog stakla. Jedan od lanjskih laureata, a ovogodišnji mecena festivala. Svi radovi su, potpuno besplatno, izloženi u Maloj dvorani muzeja. Za stručni postav su se pobrinuli njihovi djelatnici.

Velik broj ostalih radova, u raznim medijima, drvu, metalu, tekstilu, kamenu i kombinacijama, na razne načine varira baštinske i tradicionalne motive. Poput paške čipke, veza četverokuke, kamenog torkula, kaleidoskopa.

Komisija je, barem tako vjerujem, ispunila svoju zadaću. Na neki je način rangirala radove. Poredala ih po kriterijima vrijednosti uloženog truda, vremena potrebnog za izradu, mašte, kreativnosti i privlačnosti, mogućnosti proizvodnje.

Ono što komisija nikako nije mogla riješiti, baš ni na koji način, je pitanje plasmana. I upravo to je ono gdje bi se trebalo zamisliti.

Kad neko natjecanje osvoji potencijalne izlagače na ovaj način i u ovoj mjeri, sasvim bi normalno bilo očekivati da izložba tih radova postane meta interesa trgovaca. To se nije dogodilo. Plasman suvenirske ponude ostao je briga svakog pojedinog autora. Svakog izrađivača.

Po tko zna koji put se ponavlja ista priča. Potpuno jednaka sudbina prati svakog ambicioznog i nadarenog autora i proizvođača.  Uzaludan mu je trud ako pri tom osobno nije i vješt trgovac. Čak mu to može biti i važnija osobina od svih onih koje im inače na raznim natjecanjima ocjenjuju razne komisije.

Potpuno isto se događa s Našim malim guštima, Gastro i eno priredbama kojih je iz godinu u godinu sve više. Na takvim je natjecanjima teško sresti ugostitelje, a potpuno iluzorno očekivati da tamo izloženo i nagrađeno nude u svojim restoranima i kafićima. Usprkos jednoličnoj restoranskoj ponudi svake smo godine svjedoci zbornog leleka i kuknjave ugostitelja kako nam gosti ne valjaju i svake su godine sve to gori.

Ma koliko glasno i javno plakali, kod njih i dalje nema pića dobrodošlice, (fol) na račun kuće, kroz što bi se itekako mogla promicati naša autentična pića. Kako alkoholna tako i bezalkoholna, a prehrambeni sajmovi upravo obiluju takvim izlošcima. Njihovi proizvođači odlaze sa sajmova kući s rukama punim nagrada, priznanja, pohvala i lijepih riječi. To je sve. Vjerojatnost da će svoj proizvod vidjeti na policama kafića i restorana ravna je nuli.

Za deserte se klasično nude palačinke ili sladoledi i panna cotta iz supermarketa, iako gastro sajmovi obiluju domaćim slasticama. I sve tako redom.

Ista je sudbina suvenira. Ma koliko se autori trudili da svojim radovima nadmaše druge, a koji put i sami sebe, ma koliko u tome uspijevali, put do polica dućana je dug i neizvjestan. Put bez kraja.

To je glavni razlog zašto smo muzeje zamolili da pristanu na sudjelovanje izvan konkurencije. Muzeji su visoko stručne, proračunske ustanove. Sami propisuju kriterije koje njihova suvenirska ponuda mora zadovoljavati, vlastiti fundusi su nepresušan izvor inspiracije i replicirati ga mogu na sve načine. Imaju osiguran i prodajni prostor u svojim ustanovama. Sve ono što mali, individualni autori nemaju.

Festival suvenira nastoji pomoći osvještavanjem sredine o značaju suvenirske ponude. Prvi put se lani tome pristupilo na pravi način. Pozivanjem baš svih zainteresiranih. Svih koji smatraju kako su njihovi radovi vrijedni trke do naslova pobjednika.

Glavnina njih je pokazala da je tome baš tako. Jako je malo radova pristiglo u kojima se nije moglo prepoznati razigranu maštu i iskreni trud autora. Kad bi trgovci pokazali barem djelić njihove mašte i odvažnosti izlozi bi zasjali novim sjajem. Drukčijim. Prepoznatljivim.

Eno i gastro sajmovi su nas uvjerili kako su proizvođači odlično svladali lekciju o važnosti ambalaže. Nemoguće je naći proizvod čije pakiranje nije pažljivo promišljeno i dizajnirano.  Suvenire redom rese elegancija i profinjenost izrade. Samo u našoj županiji ima proizvoda koji bi napunili sasvim solidan dućan. Elegantnog izloga koji bi bio ukras ulice i dika vlasnika.

Ali ne, ovdje to, usprkos nastojanjima, ne prolazi. Izgleda da se i trgovci i ugostitelji oslanjaju na maštu autora, pa vjeruju kako ona zbilja može sve. Pa i prodavati umjesto njih.

Porat

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 27.04.2011.)

              Nebrojene su gradske luke odavno zauzele svoje mjesto u filmovima i literaturi. Mnoge su radnje smještene u luke i najbliže im okruženje, jer porti već stoljećima u kolektivnoj svijesti figuriraju kao mjesta velike i živahne aktivnosti raznolikih ljudi. Mjesta razmjene svega i svačega. Trgovine i obrtništva. Uz porte se vežu i neke aktivnosti za koje pristojni ljudi teško priznaju da i postoje, a kamoli da su im skloni. Mnogi su opisani i kroz optiku dokonjaka koji bi jednostavno, kad bi ih napala dosada, pošli u luku.

            Glavnina luka u svim gradovima svijeta je, po pisanim i nepisanim zakonima pomorstva, međunarodna. Tu se susreću i miješaju ljudi svih mogućih narodnosti. Izgledaju, govore i ponašaju se različito. Ukratko, od svake se gradske luke očekuje živost i šarenilo.

            Ista ona živost i šarenilo koju sa sobom nosi svako prometno središte. Svako mjesto koje postoji baš zbog toga da bi se tamo različitim ljudima križali putevi. A putnici su ljudi kojima, osim što su redovito barem lagano umorni, treba koješta. Malo zato jer su nešto zaboravili ponijeti. Vidjeli su ili se sjetili nečega što bi im dobro došlo ili bi barem htjeli imati. Nešto su putem potrošili brže nego su mislili. Svako dobro organizirano prometno središte brine se za takve. Imaju gdje što pojesti i popiti, malo protegnuti noge, udahnuti zraka, kupiti koju sitnicu.

            Svugdje osim u zadarskoj luci. Sve je to moguće i na aerodromu i na autobusnom kolodvoru. Na željezničkom baš i ne, ali tamo bi ionako slika nekog vlaka bila vjerojatnije opravdanje postojanja, negoli su to vlakovi koji tamo uopće stižu. Uostalom, nadovezuje se na autobusni kolodvor pa to i nije neki problem.

            Ali zato luka, shvaćena kao potez od mosta do morskih orgulja, gdje je pristanište za kruzere, ne nudi nikome ništa. Ništa osim parkinga, javnog zahoda i biljetarnice brodskih prijevoznih dokumenata. Pustoš golih gradskih zidina i pokoja ustanova, posvećena svome poslu i rasporedu.

            Ako se putnik i ohrabri ući u grad zateći će ga više zatvorenih i napuštenih poslovnih prostora nego aktivnih. Ako od aktivnih izuzmemo razne ustanove poput udruge umirovljenika ili socijalnog, činjenica je da im ostaje jako malo. Pogotovo je to malo kad se uzme u obzir radno vrijeme luke i njena prometnost.

            Koliko god ja smatrao kako je svaki dućan samo dobar ili loš i da je to jedina razlika vrijedna pažnje, ipak je više nego sumanuto stajati po autoputu kako bi gosti s kruzera kupovali suvenire. Naime, samo određeni broj gostiju svoje slobodno vrijeme provodi u razgledanju grada s vodičem i šetnji ulicama. Puno ih ide na različite izlete. Zadar je okružen nacionalnim parkovima i prema svakome od njih, gotovo sa svakog od brodova, ide barem jedan autobus. Vožnje do i od odredišta idealno su vrijeme za priču o svemu i svačemu. Pa tako i o načim autentičnim prozvodima poput Maraschina ili Bajadere. Namjerno ne spominjem tek ustoličene izvorne zadarske suvenire jer njih u dućanima uz benzinske pumpe na autoputu još nema.

            Izletnički programi su redovito tempirani prema rasporedu broda. Svi oni odlaze u točno određeno i zadano vrijeme. To im pak diktira udaljenost do sljedećeg porta u kojem se vežu i vrijeme potrebno za svladavanje udaljenosti. Ako gosti na tim izletima požele, a često požele, kupovati neke od naših proizvoda stajemo im na benzinskim pumpama. Razlog je vrlo jednostavan. Ako malo i zakasnimo s povratkom na brod, neće biti velikog zla. Brod i neće nikuda bez punog autobusa putnika. Ali zato nitko neće sa smješkom pustiti grupicu ljudi da, nakon što su se vratili s izleta, kasne još skoro pa sat vremena zato jer im je toliko potrebno do najbližeg dućana, kupovinu u njemu i povratak do punte grada. I to ako znaju put i nisu baš loši na nogama. I još ih čitav brod čeka. To je situacija koju se nitko ne bi usudio izazvati i nema tog «cruise managera» koji bi to odobrio, a kamoli šutke podnio.

            Kupovina suvenira nije niti na dnu liste prioriteta bilo kojoj kruzing kompaniji. Tim više što na svim brodovima postoje dućani u kojima oni prodaju vlastiti suvenirski asortiman. Oni o našim suvenirima brinu onoliko koliko mi o njihovima. Nimalo, dakle. Ali oni su stvorili jako lijepe uvjete u kojima će prodavati svoju robu. Mi za svoju nismo.

            Na potezu od luke, u čitavoj dužini, pa do tržnice gotovo da nema dućana. Pogotovo ga nema komotnog. Onakvog na kakve smo se mi navikli u nekoliko godina. Naši pak gosti, uključivo i najstarije među njima, gotovo da su odrasli i stasali sa samoposluživanjima i megadućanima. Shopping centri su njihov izum, ne naš.

            Prometno središte bez trgovinske ponude je poput bolnice bez kreveta. Ma koliko sve one površine bile marljivo održavane, čiste i umivene, nešto fali. Koliko god pogled na bedeme bio sada lijep, nepokvaren i potpun, nešto fali. Fali živost. I to ona koju daju ljudi širokih interesa. Ne samo oni u prolazu što učine biljet, popišaju se, ukcaju i odu.

            Siguran sam da ne griješim kada mislim kako je svakome od nas drago kada vidi strance s vrećicama naših proizvoda u rukama. To uvijek daje neki osjećaj kako smo u pravu jer nudimo pravu stvar. Ono što će mi ostati tajnom je zašto se ponašamo kao da nam je to krivo, dok nas u stvari udobrovoljuje. Kao da nepoduzimanjem bježimo od dobrog raspoloženja.

            A tajna zbilja nije nedokučiva. Dućani u prometnom središtu ili u neposrednoj blizini. Vidljivi i jasni.

Zaštitni znaci

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 06.04.2011.)

Prije nekoliko dana su dodijeljene nagrade najboljim suvenirima zadarske županije. Po prvi put je to obavljeno na pravi način i time je, u promidžbenom i svakom drugom smislu, učinjen korak od sedam milja.

Podsjetimo se samo onog niza, ne godina, nego desetljeća u kojima zapravo nismo ni znali što nam je suvenir. Čaplje, rode i magarčići su nas mučili puno duže nego bi nam odgovaralo. Nakon njih gotovo da više ništa nismo imali. Raspisivani su natječaji na koje se, u skladu s uvjetima, mogao javiti vrlo ograničen broj ljudi. Dobili smo tako stakleni Donat i servis za posluživanje kave. Suveniru smo se zapravo morali dovijati sami.

Ove je godine pokrenuta inicijativa kojoj se mogao odazvati i pridružiti baš svatko tko ima što za pokazati. Tako je i bilo. O tome svjedoči i mnoštvo nagrada. Neposredno nakon dodjele, upravo to mnoštvo izazvalo je različite reakcije i komentare. Najčešći negativan kojeg sam čuo, odnosio se na to kako tamo gotovo da i nema ničeg novog, za sve odavno znamo, a i kakva je to uostalom nagrada kada se podijelila lopatama.

U tome što gotovo za sve to godinama znamo upravo i leži dugogodišnji problem. U tome što se, ova prva, podijelila lopatama je genijalno rješenje tog problema.

Krenimo redom. Općenito se smatra kako su se zaštitnim znakovima prvi počeli koristiti starorimski kovači mačeva. Svoje su znakove, nakon njih, na vlastite proizvode počeli stavljati i rimski staklari. Svaki majstor i svaka radionica nastojali su nadmašiti druge. Postajali su poznati. Zajedno s njima pročule su se i regije u kojima su radili, stvarali, djelovali. Tako se to nastavlja sve do naših dana. Informacijskih dana koji svakog pojedinog od nas svakodnevno zasipaju hrpama podataka. Doslovce o svemu i svačemu.

Kako o svemu, tako i o proizvodima tipičnim za neki kraj ili regiju. Neovisno o tome jesu li premrežili svjetsku trgovačku mrežu pa su svugdje dostupni. Kad pođemo u Veneciju možemo kupiti gondolicu koja će na podsjećati na boravak u tom gradu. Možemo isto tako kupiti i uporabni predmet od venecijanskog/muranskog stakla, neovisno o tome što ih ima gotovo svugdje po svijetu. Upravo taj, kupljen na licu mjesta, značiti će nam puno više od bilo kojeg predmeta napravljenog od istog stakla, kupljenog kod nas ili bilo gdje drugdje. Pravi legitimitet dati će mu to što je kupljen na izvorištu i dio je neke veće uspomene.

Potpuno isto vrijedi i za nebrojena ića i pića koja možemo kupiti baš svugdje. Čak i u kvartovskom dućanu. Ali kada ih jedemo ili pijemo u mjestu nastanka redovito imaju neki poseban, drukčiji okus. Te degustacije posebno pamtimo. I one su redovito dio neke puno veće uspomene.

To je razlog zašto nemam baš ništa protiv, dapače oduševljen sam time, što su ovogodišnje suvenirske nagrade podijeljene lopatama.

Zaista, mi već jako, jako dugo znamo za Maraschino, dugo znamo za jedinstvene biljne pripravke obitelji Nekić, Paški sir i obitelj Gligora. Stakleni predmeti izrađeni po uzoru na rimske, prodaju se u suvenirnici Arheološkog muzeja već desetljećima. Muzej antičkog stakla je uvelike proširio izloženi dio staklenog fundusa pa tako i izbor predmeta u suvenirnici.

Maslinova ulja i sol nas svakodnevno prate od rođenja, ali do ove godine su nam daleko više bili roba u dućanu nego bilo što drugo. Suvenirska nagrada, dodijeljena Dujeli, Duševiću i Ninskoj solani, to itekako mijenja.

Sve ostalo, nešto novijeg datuma nastanka, našlo se u izvanrednom društvu zaista prestižnih proizvoda. Znak zadarskog suvenira, koji će ih pratiti u plasmanu, može im bitno olakšati početnu afirmaciju i lišiti ih muka kroz koje su nezasluženo prolazili ovi koji su im utrli put. Svi oni za koje već tako dugo znamo, a njihovi su proizvodi bili tek roba u dućanu.  Suvenirima su postajali tek ako bi ih mi, svatko pojedinačno, nekome na taj način predstavljali. Pri tom nismo nikada bili do kraja sigurni kako će to netko shvatiti ako mu donesemo na poklon ili ga uputimo da kao suvenir kupi kilo soli iz dućana.

Ovakav način dodjeljivanja nagrada, širokim kriterijima i širokoj lepezi proizvoda, na pravi je način popunio dugogodišnju, nepotrebnu prazninu. U tome je uspio baš zbog toga što je suvenir konačno ispravno shvaćen. Spomenak, dio jedne daleko šire i vrijednije uspomene, negoli je on sam.

Naše je da gostima nudimo što je moguće veći izbor svega i svačega. Nikada ne znamo kakav je kome od njih ukus i što će ga se najbolje dojmiti. Sto ljudi, sto ćudi je jako davna izreka i nije nastala bez osnove. Kako im nastojimo nuditi što je moguće više usluga i sadržaja, tako im moramo nuditi i vrlo široku lepezu predmeta koji im se na neki način uklapaju u veliku uspomenu boravka u našem kraju. Neki spomenak koji će ih, u skladu s citiranom izrekom, pogoditi baš na za njih pravi način. Mi im moramo nuditi, a upravo ne smijemo umjesto njih birati. To je ono što smo sa suvenirskom ponudom do sada radili. Birali smo umjesto njih.

Ova nam dodjela dokazala kako i te kako imamo konja za trku. Jako je puno vrhunskih proizvoda po kojima možemo dodatno promicati svoj kraj. Naši mali gušti i slične manifestacije daju vjeru kako se to neće skoro ugasiti. Ako i sljedeće nagrade, pa makar i lopatama, dospiju u prave ruke nitko sretniji od mene.

Stari grad, stari kraj, s mnoštvom zaštitnih znakova.

Tržnica – mjesto štandovske prodaje

 

(Objavlano u tiskanom izdanju Zadarskog lista 01.10.2010.)

 

            Tržnica je jedna od žila kucavica svakoga grada. To je mjesto koje je neophodno svima. Domaćicama i gurmanima, mjesto gdje se tradicionalno sastaju selo i grad, mjesto susreta i razmjene informacija među domaćima. Mjesto na kojem se stječu dojmovi o nekoj sredini ako je riječ o došljacima, pogotovo onima koji su tu samo neko vrijeme. Tržnice kontinentalnih gradova su uglavnom mjesta kojima primarna svrha, kupnja i razmjena dobara, dominira i određuje ih. Često su natkrivene ili dobro zaštićene od atmosferskih promjena jer to klima tako nalaže. Za razliku od njih tržnice mediteranskih gradova su često prostranije nego bi možda trebale biti jer vremenski uvjeti dopuštaju da glavninu vremena svoju funkciju obavljaju na otvorenom bez velikih poteškoća. Za toliko su one više mjesto susreta i razmjene ne samo dobara nego i informacija i svakodnevnih susreta i kontakata. One djeluju šarenije i življe jer se različiti plodovi pod sunčevim svjetlom doimaju zdravije i raskošnije nego pod krovom i umjetnom rasvjetom.

            Odavno su već tržnice prerasle mjesto  na kojem se susreću selo i grad jer je odavno prošlo vrijeme kad su se tržili samo proizvodi s malih obiteljskih imanja. Sve će manje i biti jer se takva vrsta proizvodnje povlači pred onom masovnom i malo je onih koji u njoj više mogu pronaći svoju računicu. Uz zelenu se tržnicu tako odavno nakelemila i tržnica na kojoj se prodaju razni industrijski proizvodi, ako takvima ne smatramo i ono voće i povrće koje izgleda kao da je došlo iz salona za uljepšavanje, a ne s njive ili iz polja.

            Ipak, neovisno o neupitnom širenju tržnice uz nju je ostalo i puno slobodnog prostora. Začudno puno s obzirom na to da se nalazi u samom srcu grada gdje se svaki kvadratni metar slobodnog prostora za trgovinu skupo naplaćuje. Kalelarga i Šetnica se preplavljeni više-manje improviziranim prodajnim «otočićima» prekrcanim ponudom svake vrste i namjene. Domaći i strani prolaznici se u vrućim ljetnim mjesecima bore sa štandarima za svaki centimetar hlada i najčešće gube bitku. Hladoviti kutci zauzeti su prodavačima i asortimanom koje odgovorni, ne znajući bolju riječ, imenuju i vrednuju kao suvenire. Isti odgovorni su ove godine odlučili učiniti djelomični ustupak razumu i zgradu Arheološkog muzeja lišiti dodatnog dekora koji ju je kitio zadnjih nekoliko godina. Brzo su i nadoknadili propušteno pa bazarsku ponudu proširili na Rivu. Arheološki muzej više neće biti zaklonjen, ali će zato oko promatrača biti zakinuto za pogled na Šetnicu, građenu kao jedan od novih ukrasa starog gradskog tkiva i panoe sa slikom Rive prije i poslije rušenja kao i čuveni Brkanov portret Alfreda Hitchcocka s objašnjenjima. Upravo ta dva panoa su jedan od glavnih orijentira u snalaženju gostiju s kruzera na putu između broda i centra grada. Hitchcock i njegov doživljaj zadarskog zalaza sunca su sjajno objašnjenje za inspiraciju i logiku autora Pozdrava suncu. Oni su to svim gostima Grada, a pogotovo njima jer je instalacija na mjestu gdje njihov kruzer, njihov mali privremeni svijet, susreće Zadar, njegovu prošlost i sadašnjost.

            Jedino potpuno nejasno, kada je o nesretnim štandovima riječ, je stalno uskraćeni odgovor na pitanje zašto su baš tamo. Ne dovodeći u pitanje ukus ljudi i njihovu spremnost ili nespremnost da svoj novac izdvajaju u različite svrhe i namjene, uzevši u obzir da štandovi i njihov asortiman očito imaju svoje kupce, stalno mi se nameće pitanje zašto se štandove gura upravo tamo. Logika njihovih vlasnika je jasna. Žele štandove postaviti tamo gdje je frekvencija gostiju najveća i tu nema ništa sporno. Ono što zaista jest sporno je zašto im se to uporno dopušta.

            Kada je Kalelarga pred neko vrijeme mijenjala svoj izgled i kada su je napuštali dućani koji su se na njoj nalazili godinama i desetljećima rečeno je kako Kalelarga zaslužuje bolju ponudu. Europsku i svjetsku. Kako je na njoj mjesto prestižnim trgovačkim i proizvođačkim imenima koji će doprinijeti boljem imidžu grada. Netom nakon što su ti dućani tamo i došli, ulaze i izloge su im prekrili štandovi i stolići prekrcani svim i svačim. Kalelarga, kao jedna od kucavica grada, nije stigla niti prodisati, a kamoli zaživjeti, u željenom europskom i svjetskom ozračju. Istovremeno su se o štandovima povele beskrajne rasprave u širokoj lepezi od kvalitete gostiju do pravog smisla ili besmisla kiča i drangulija.

            Pa zar rješnje nije jednostavno.

            Svaki grad, pa tako i Zadar, ima nekoliko žila kucavica. Za Zadar su to, barem u ovom okviru, Kalelarga i tržnica. Kalelarga kao mjesto na kojem Zadar želi pokazati svoje europsko lice i koji na svojim od bomardiranja pošteđenim dijelovima stoji uz bok i ispred boka mnogo razvikanijim gradovima i turističkim odredištima. S druge je strane tržnica, svega nekoliko koraka udaljena, mjesto koje na živi način ilustrira ono što i sami često spominjemo. Mjesto susreta ponude i potražnje, sela i grada i (zašto ne) Istoka i Zapada.  Dvije lokacije kao da mame štandove da ih ispune svojim glupostima i drangulijama. Mjesto unutar sadašnjih bedema na kojem su se nekada nalazile stepenice sa zapadne strane i trg što vodi prema drugim stepenicama na Bedeme s istočne strane tržnice. Oba zjape prazna i neikorištena. Ne služe baš ničemu iako su prostor u samom središtu grada. Prostor kojeg Grad inače skupo naplaćuje. Ovi besplatno zjape prazni. Premeštanje štandova na ova dva mjesta ne bi (vjerujem) nikoga osobito pogodilo. Mjesta su frekventna i puna ljudi ornih za razgledanje trgovačke ponude i kupovinu. Štandovi svojom ponudom niti na koji način neće narušiti takvu sredinu. Koja je zapravo kvalitativna razlika između krivotvorene šminkerske trenerke, friziranog, manikiranog i kozmetiziranog voća i povrća i jadranske školjke iz tvornice na Dalekom Istoku. Vrlo jednostavno. Baš nikakva. Dakle, štandove tržnici u njenom duhu i ritmu kojim kuca tamošnje bilo, a Kalelargu, Šetnicu, Forum i Rivu otvoriti zraku, svjetlu i nepokvarenim dojmovima.