Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the tag “Turska”

Nije UHPA ni luda

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 29.06.2011.)           

 

            Nedavno je dosta snažno odjeknula vijest kako je Udruga hrvatskih putničkih agencija kao preporučeno odredište za ovu godinu imenovala Tursku. Taj, skoro pa u nečijim očima izdajnički čin, razočarao je mnoga domoljubna srca. Kako to da domaća udruga, kraj svih naših divota, preporuča odredišta do kojih se leti satima?

            Krenimo malo redom. Znam da mnogi to baš naročito i ne prate, mnogi putničke agencije doživljavaju kao višak, balast i gulikože, ali situacija je ipak drukčija nego se mnogima na prvi pogled čini. Istina je da među putničkim agencijama ima svega i svačega. Mnogi su u to društvo, iz raznih razloga, jednostavno zalutali. Ali mnogi i nisu, nego se dapače, nalaze na sasvim ispravnom mjestu. Među uglednim organizatorima putovanja.

            Istovremeno, naša se «turistička politika», kao i mnoga druga, orijentirala na tretman onih koji su zalutali u društvo organizatora putovanja, umjesto da se posveti onima koji to rade dobro, predano i profesionalno. Godinama se već donose mjere i propisi koji svakom normalnom organizatoru putovanja zagorčavaju život, pored onoga što im inače čini nelojalna konkurencija u liku zalutalih u to društvo. Ogromna, ničim opravdana administracija koja prati svaki otvoreni predmet organizatora putovanja, porezne stope koje guše svaku incijativu, tumačenja propisa koja niti ne graniče sa zdravim razumom. Kako inače objasniti da putnička agencija koja svojim gostima omogućuje posjet i plaća ulaznice u kulturne ustanove, baštinske upornjake čitave nam kulture, na te iste ulaznice mora obračunavati PDV, iako su rečene ustanove od te obveze izuzete. Takvih je primjera bezbroj i nisu naglasak ove priče.

            Naglasak ove priče nije niti, sada već dosta davna, izjava jednog našeg viđenog stručnjaka kako njihova hotelska kuća radi s domaćim agencijama dok se ne uvjeri u kredibilitet i urednost stranog partnera. Nakon toga domaću agenciju eliminira  i sa stranim organizatorom nastavljaju sami. To je čak izvučeno u naslov te umotvorine predstavljene kao intervju sa stručnjakom. Ma koliko bila davna i ni od koga imenovana izdajničkom, u mojim ušima, baš kao takva, izdajnička, zvoni i dan danas.

            Ona je sukus domaće «turističke politike». Taj je čovjek kasnije bio i u prilici da sudjeluje u njenom kreiranju. Novac domaćih poreznih obveznika i ubrane boravišne pristojbe koristi se za sufinanciranje stranih organizatora putovanja.

            U ovoj našoj «turskoj priči» valja obratiti pažnju na nekoliko jako bitnih detalja. Sve skupa, naglašeno je, temelji se dobroj dosadašnjoj suradnji naše UHPA-e i turskog joj pandana TURSAB-a. Tamošnje udruge putničkih agencija koja broji više od tisućušesto članica. Dakle, nikome ne pada na pamet, a kamoli bi to rekao, sugerirao ili bilo što u tom pravcu činio, da strani organizatori putovanja po Turskoj harače kako im padne na pamet. Sasvim sigurno je da i tamo toga ima, ali nitko ih ne ohrabruje. Za razliku od nas. Mi sebe dovodimo u situaciju da nam gaće kroje strani autobuseri. Programe putovanja po Hrvatskoj kreiraju oni sami. Sami određuju prioritete. Što vidjeti i pokazati, a što ne. Sami vode goste i jedino što im prijeti su namrštena lica domaćih turističkih vodiča. Najhrabriji među nama ih bez straha sramotimo pred njihovim vlastitim gostima. Zaustavljamo ih i jasno napominjemo da rade na crno i da su u nedozvoljenoj raboti. Inspekcije nigdje, jer im nije u u uvjetima radnog mjesta da govore strane jezike, policije se to ne tiče. Ne bi me čudilo ako nas netko «odozgo» jednoga dana upozori kako nije lijepo to što ih uznemiravamo dok se opuštaju u lijepoj našoj. Kako ne smijemo sebi svojatati prerogative vlasti.

            Turci, evo kako vidimo, rade drukčije. Polaze od suradnje stranih organizatora putovanja s njihovima. To je ono što žargon naziva incomer, land agent. Stranac prodaje aranžamane i skuplja putnike. Domaće agencije ih preuzimaju i budu domaćini u svojoj kući.

            Čitava je stvar dignuta i na razinu Veleposlanstva. Potpisivanju sporazuma je nazočio i sam Veleposlanik, ali drugo mi je izmamilo osmijeh na lice. To je činjenica kako Turci pri svojim veleposlanstvima imaju atašea za kulturu i turizam. Dakle, jako su dobro shvatili kako je turizam izrazito snažan promotor kulture zemlje domaćina. I ne, oni ne naplaćuju PDV na ulaznice u njihove kulturne ustanove. Čak ni onda ako njihovi porezni inspektori, kao što je to tumačenje kod nas, ne znaju baš najbolje kako bi  neke pojedine stavke izuzeli od oporezivanja, a neke ne.

            Još su nešto Turci shvatili, za razliku od naših. Nema kvalitetne prezentacije, niti organizacije bez jakih domaćih agencija koje osiguravaju stabilnost kvalitete i mogućnost valjane reakcije u trenutku kad štogod po zlu krene. A toga ima uvijek. Svaka profesionalna i stabilna reakcija u rješavanju krize bolja je i od briljantne improvizacije. A stranac, kad zapne, može jedino improvizirati.

            Ne mislim reći kako nema domaćih agencija koje fušare i rade tek toliko koliko je potrebno da bi neki posao prevalili preko leđa. Ali istovremeno, mi smo premalena sredina da se ne bi jako dobro znalo tko su ti. Krovna udruga iza takvih ne stoji. Petljavaca sigurno ima i Turskoj, kao i bilo gdje drugdje, ali nije opravdano vjerovati da njihova krovna udruga stoji iza takvih.

            Dakle, nema ništa loše u tome da se strancima pomogne kod afirmiranja vlastitog proizvoda. Ali vlastiti proizvod najprije treba postojati. Kada je o putovanjima riječ, vlastiti proizvod je kvalitetno smišljen i realiziran program putovanja, a ne objekti koje se gleda. Našim glavonjama ta očita istina uporno izmiče i puštaju da programe i smišlja i realizira netko drugi. Još im u tome i pomažu.

Oglasi

Umijeće čitanja pritužbi

 

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 17.10.2010.)

 

            Ovih se eto dana objavljuju rezultati sezone koja je uglavnom za nama. Nije još baš sve za ovu godinu gotovo, ali tu smo negdje. Ne može se više puno promijeniti. Neovisno o tome što službenim statistikama, a pogotovo službenim tumačenjima službenih statistika pretjerano ne vjerujem, nešto drugo mi je privuklo pažnju. Službene statistike govore o povećanju ukupnog broja gostiju u odnosu na prošlu godinu, a dežurni umanitelji bilo čijeg uspjeha spremno skaču iz grmova i viču: «Grčka, Grčka, sve je to grčka zasluga.»

            Naime, što nam poručuju. Nismo mi niti blizu toliko dobri u turizmu koliko su se svekoliki turisti prepali grčkih nemira pa, odmora željni i u nedostatku boljega, došli k nama. Nema tu u stvari niti malo naše zasluge. Stranci su se bojali batina, nasilja raznog ili čega još goreg pa odustali od planiranog odmora u Grčkoj, u zadnji tren morali donijeti odluku pa kako je sve svugdje bilo puno i prepuno ne našavši boljeg doklatili se k nama.

            Najprije, nigdje na Mediteranu ove godine nije sve svugdje bilo puno. Čak niti tamo gdje se moglo i može ići za osjetno manje novaca nego k nama. Drugo, otkriće da se gosti (stvarni i potencijalni) boje svakog oblika nasilja i jako od njega zaziru je otkriće vrijedno još neustanovljene nagrade. Pogotovo kad dolazi iz glave žitelja zemlje kojom je do nedavno punih pet godina harao rat. Čak i punih šest ako, sasvim opravdano, u ratne godine ubrojimo i ono uvodno četničko divljanje s barikadama. To je bila sezona evakuacije prestrašenih ljudi. Glavnina njih one pomahnitale grdobe na barikadama nije niti vidjela, a bježali su koliko ih noge nose. To je bila vrlo dobro pripremljena sezona i proveli smo je tako da smo polovicu svakog ljetnog mjeseca bili «na čekanju» i primali pola plaće. Pa i poslije našeg rata, kada je samo malo krenulo, stali smo na mjestu tijekom «kosovske sezone». Po našem shvaćanju daleko od nas, ali po shvaćanju potencijalnih gostiju jako blizu nama, kosovska kriza nas je tada opet ostavila kratkih rukava na praznim rukama.

            Nema međutim niti malo sumnje kako su svi oni ljudi koji su tada putovali Europom išli u neke druge zemlje. I u Grčku, sigurno. Barem do mene tada nije dopro niti jedan glas kako u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Turskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji našeg neposrednog konkurentskog okružja itko umanjuje vrijednost vlastitog turističkog proizvoda zato što negdje (malo dalje) naoružani narod proganja i protjeruje nenaoružani narod. Ma koliko to tada teritorijalno bilo daleko bliže Grčkoj nego nama, buštu smo platili mi. U nekoj vrsti kolektivne svijesti mi smo tada još u velikoj mjeri bili «Jugoslavija».

            Činjenice i istina su uvijek, a u ovom slučaju sasvim sigurno, vrlo jasni. Turisti ne idu tamo gdje traju bilo kakvi nemiri, negdje gdje su oni ili njihova imovina u bilo kakvoj vrsti opasnosti. To je tako bilo i ostati će. Dakle, ako zemlje našeg konkuretskog miljea nisu nama pripisivali zasluge za svoje uspjehe, nemojmo niti mi njima za svoje. Ma koliko umotvorac takvih tumačenja bio eventualno ponosan na vlastite mentalne dosege.

            U globaliziranom svijetu barem nije problem doći do točnih i mjerodavnih informacija. Portali na kojima se vrednuje sve i svašta su zapravo sveprisutni. Pa tako i oni koji vrednuju hotelski smještaj, restorane, promet kako linijski tako i čarter i niskotarifni, usluge u cjelini i ukupne dojmove.

            Kada se jednom na bilo koji takav portal pristupi onda najprije treba gledati konkurentsko okruženje. Najprije treba gledati u kakvom se tko društvu našao i što se s čime uspoređuje. Na taj se način eliminira ona osnovnoškolska trapula brkanja krušaka i jabuka. Kada to jednom eliminiramo ostaje nam da pažljivo pročitamo što tamo piše, usporedimo to sve međusobno i naravno s vlastitim iskustvima. Tada ćemo vidjeti kako je naš turizam učinio korak od sedam milja u posljednjih nekoliko godina. Nama zapravo ljudi više-manje zamjeraju što i drugima. Nama upućeni prigovori više ne strše iznad svih ostalih kako je to sve do nedavno bio slučaj. Isto tako ti prigovori više ne djeluju kao da su izvan svakog konteksta. Jednostavno smo postali turističko odredište koje se nadmeće na tržištu sebi ravnih. To još naravno ne znači kako imamo imalo razloga samozadovoljno trljati ruke. Nama još uvijek jako puno toga nedostaje, pogotovo u sferama sa puno zvjezdica, ali smo zato u ovome što imamo dostigli optimalnu kvalitetu koja još itekako mora brusiti detalje, ali više nije u situaciji da djeluje kao izgubljena u svemiru.

            Do pred samo koju godinu veliki prigovor je redovito bio na opću higijenu, naravno s naglaskom na higijenu javnih zahoda. Toga više zapravo nema. Kod naših konkurenata toga itekako ima. Nekima je gotovo postao zaštitni znak. Isto tako, do pred samo koju godinu, bilo je potpuno «normalno» da turistička grupa u restoranu bude poslužena tako da prvi već zaborave što su jeli dok zadnji dobiju. To smo već i mi skoro pa i zaboravili. Kao da je bilo jako, jako davno. A nije. Goste smo vozili starim i neuvjetnim brodovima i trajektima. File u lukama su bile ubitačne. Ni toga više nema. Avionske veze su bile rijetke i nepouzdane. I to je za nama.

            Sve se to itekako dade isčitati iz dojmova i pritužbi naših gostiju. Pogotovo onih koji nas ponovljeno posjećuju. Samo treba čitati i stvarati svoje mišljenje na činjenicama, znanju i iskustvu i po mogućnosti bez izrazite i dominantne želje za medijskom pažnjom po svaku cijenu.

           

Post Navigation

%d bloggers like this: