Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the tag “forum”

Olako propušteni milijuni

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 12.10.2011.)

Nije naš predizborna kampanja jedina tarma koja na zasipa teškim vijestima o katastrofalnom stanju proračuna. Nitko više niti ne pokušava sakriti ili umanjiti težinu činjenice kako se iz našeg proračuna više uzima nego se u njega stavlja. Zasipaju nas mediji takvim vijestima sa svih strana. Ispada kako trenutno gotovo da u svijetu nema zemlje koja se ponašala bitno drukčije od naše. Svi su redom bili daleko maštovitiji, dosjetljiviji, kreativniji kada je trebalo pronaći načine kako novac potrošiti, nego ga zaraditi.

Najglavoboljniji primjer je, barem za sada, Grčka koju diči kako je prenapuhala sve državne službe suvišnim službenicima koji više-manje ne rade ništa ili jako malo, ali zato od toga žele dobro i lagodno živjeti. Kako su se tamo, od ulaska u EU, mijenjale vlasti, tako je svaka u kakvoj državnoj službi namjestila svoje gojence. Uhranjene i dotjerane pokornike međusobno redom slične i po tome kako jako cijene svoj osobni mir. Nisu skloni izvještavanju niti, ne daj bože, propitivanju i preispitivanju vlastitih radnih rezultata i postignuća od strane neovlaštenih i nemjerodavnih osoba. A to su svi osim mentora koji su ih na ta mjesta doveli s ciljem da im jednoga dana posluže nekoj drugoj svrsi nego je ona što im piše na vratima ureda ili ulaza u određenu ustanovu.

Kako su te druge svrhe, svima osim njih, redovito nepoznate i teško dokučive tajne njihovog zanata, tako se o tome niti puno ne govori. Sve što se može javno čuti je učestali javni poziv institucijama sistema neka rade svoj posao. A koji to?

Procjenjujući valjda kako smo svim tim ružnim vijestima sasvim dovoljno uznemireni naši nas izborni kandidati redom tješe kako nam, istina, nije baš lako, ali od grčkog smo primjera i tamošnje vatre daleko. Ne prijeti nama takva frka. Istina je kako su nam državne službe prenapuhane i kako je tamo previše zaposlenih s premalo radnih rezultata. Ipak nikada nije kasno da pljunu u šake i prihvate se posla pa na taj način postignu da institucije sistema odrade svoj posao. Svakoj je vlasti, prošloj, sadašnjoj i budućoj, cilj osigurati svima nama, svojim biračima, miran i dobar život kao rezultat vlastitog rada i napora. Baš lijepo.

Istovremeno slušamo puste priče o pošasti rada na crno. Te poslodavci ovako, te poslodavci onako. Skrivaju se na sve moguće načine. Teško ih je otkriti i pronaći. Ne žive na adresama na kojima su prijavljeni. Nemoguće ih je naći. Poštari im nose pisma. Pisma se vraćaju neotvorena. Nije baš teško ni zamisliti da se ljudi koji rade na crno zapravo skrivaju. Na crno se rade ilegalni, opasni, zakonom zabranjeni poslovi i onima koji se njima bave svjetlo dana nikada nije bilo veliki prijatelj. Lako je vjerovati kako je državnim službenicima, zaduženim za otkrivanje, pronalaženje i privođenje takvih, jako teško vući se po raznim budžacima za koje tek treba otkriti da uopće postoje. Kada ih se jednom otkrije tamo mogu vrebati različite opasnosti, treba biti spreman i zaštićen. Ta oprema puno košta, ne može se time služiti baš svaki entuzijast i sve treba pomno planirati i djelovati u skladu s regulama.

Kad smo sebi u glavi složili takvu sliku o radu na crno i priznali kako borba protiv crnog tržišta nije ni lak niti bezopasan posao, lakše nam je shvatiti kako ta borba i ne može biti drukčija nego tiha, uporna i dugotrajna. Kada uvidimo da se rad na crno odvija u nekim mračnim, zakučastim mjestima, daleko od očiju javnosti i svjetla dana nekako nam borci protiv te pošasti narastu u očima. Počinju pomalo nalikovati na heroje koje će, jednom u budućnosti, utjeloviti zgodni, mladi glumci i u tome vidjeti svoju priliku za slavu i gradnju uspješne filmske karijere.

Bilo bi lijepo da je tako. Bilo bi zbilja jako lijepo kada bi postojala takva, barem malo utješna strana ove priče. Naime, kakve veze ili dodirnih točaka s mračnim, zakučastim budžacima u kojima se obavlja ilegalna djelatnost, imaju Katedralni trg, Kalelarga, Forum ili Narodni trg u po bijela dana? Nikakve. Ali zato itekako jesu poprište masovne ilegalne djelatnosti. Rada na crno desetaka i stotina neovlaštenih turističkih vodiča sa svih strana svijeta.

Inertnost i nebriga ovlaštenih čuvara zakona bljesnula je, po tko zna koji put, ovih dana mračnim sjajem crne rupe u svemiru. Posezona nam je donijela, do sada neviđenu, gužvu gostiju. Kako na autobusnim turama, tako i na kruzerima. Druga polovica rujna je bila u normalnim okvirima, ali nam je zato listopad svima jači nego ga pamtimo. Čak i mi koji, silom prilika, pamtimo već dugo. Nije lako, niti volim unaprijed govoriti, ali lako je moguće da listopad brojem grupa premaši i rezultate, tradicionalno najboljeg mjeseca, svibnja.

Vodiči su, ma kako već pomalo umorni, u punom pogonu. Zahvalni smo na ovoj promjeni koja nam mijenja život i dugu, mračnu i kišnu zimu pred nama čini nekako svjetlijom. Međutim mračna strana svega je, kao i proljetos, kao i već godinama, potpuni izostanak angažmana nadležnih službi oko zaštite naših interesa. Vodeći svoje goste, u samo četiri zadnja dana, nabrojio sam ravno dvadeset i sedam grupa koje u gradom vodili neovlašteni turistički vodiči. Oni koji nisu platili osjetnu svotu od preko sedam tisuća kuna da bi na zadarskom sveučilištu polagali Zakonom predviđene ispite i stekli taj status. Na nekom drugom i ne mogu postati ovlašteni vodiči za Zadar i Zadarsku županiju.

Ja sam nabrojio toliko, ostali kolege, naravno, puno više. Mi nismo dežurni na „čekama“. Radimo svoje i gledamo što se događa. Nigdje nismo vidjeli ni inspektore ni policiju, osim na kavama. Sunce ih je izmamilo na terase dok još, ovo malo, traje bablje ljeto.

Zakon, deklarativno, štiti ovlaštene turističke vodiče. Na način da za neovlaštene predviđa visoke novčane kazne. Jedne iznose za vodiče, druge, puno veće, za firme koje su ih angažirale. Vodičima do petnaest, firmama koje ih šalju i do pedeset tisuća kuna.

Kuna izgubljenih za državni proračun. Onaj naš, iz kojeg se više uzima nego se u njega prihoduje. Onaj koji je samo u prvom tjednu listopada, zatvarajući oči na neovlaštena turistička vođenja, samo u Zadru, izgubio milijune. Onaj koji pokriva plaću i troškove institucijama sistema na koje se Zakon naivno oslanja kada je o provedbi riječ.

Nameće mi se i pitanje je li tu samo Zakon naivan. A kakvi smo mi?

Oglasi

Vrijedilo je čekati

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 29.09.2010.)

Svaki turistički vodič je svjestan činjenice kako ga više desetaka ljudi, dok im se na otvorenom prostoru obraća, mora dobro čuti. Svaki od nas zna kako mora govoriti jasno, glasno i razgovijetno. Jedan od naših najčešćih profesionalnih deformacija je dizanje tona u svakoj prilici kad nekome nešto tumačimo. Ma gdje se nalazili i u kakvom društvu bili, čim nešto počnemo objašnjavati, dižemo ton i pazimo na logičke naglaske u rečenici. Jedna od najvećih mora svakog turističkog vodiča je opasnost od nadglasavanja. Najmanja opasnost prijeti od drugih kolega jer se znamo postaviti tako da «vjetar nosi glas» u drugom pravcu, a ne prema kolegi ili kolegama koji rade isto samo nekoliko koraka dalje od nas. Nadglasavamo se s prometom, uličnim žamorom i teškim vozilima, brodovima u luci i crkvenim zvonima. Jedan od lakših načina je pričekati da teško vozilo ili brod prođe, crkvena zvona svoje odzvone, dok se od uličnog žamora sklanjamo po kantunima. Ovo zadnje je malo teže po zvizdanu kada svi bježe u hladovite kantune uključujući glasne sugrađane i prolaznike. I svaka pojedina od tih buka je zapravo kratkotrajna i prolazna.

Ono s čime se nekoliko posljednjih godina trebalo nadglasavati je prepirka arheologa i buka građevinskih strojeva na mjestu koje se pretvorilo u predivan gradski trg. Kojiput jednostavno nije išlo u glavu kako arheolozi u svojim raspravama mogu biti bučni i bezobzirni. Potpuno imuni na sve što i svakoga tko ih okružuje dok raspravljaju o temama kojima je teško pohvatati konce. Ma koliko bilo potpuno opravdano očekivati uviđavnost prema grupama gostiju to se pokazalo kao nemoguća misija. Trebalo se pomiriti s tim kako oni jednostavno vode raspravu koju vode, na mjestu na kojem su se zatekli i na način koji sami odaberu. Oni to rade tako, tada i tu. I to se radi baš jedino tako. Uzalud su bili prijekorni pogledi s naše strane jer ni mi baš ne možemo birati mjesto na kojem ćemo gostima pričati o Forumu ili crkvi sv. Donata. I oni su baš upravo tamo gdje jesu i tamo se o njima govori. Ali, nije bilo druge nego se pomiriti sa svojim inferiornim položajem u zajednici koja vodi brigu o kuluturnoj baštini. Sklanjali smo se koliko smo mogli i objašnjavali gostima kako su žučne i bučne rasprave naprosto stvar temperamenta i uobičajenih načina komunikacije među kolegama. Pozivali smo se, pogotovo ako su grupe imale uključen posjet Stalnoj izložni crkvene umjetnosti, na primjer sv. Jere koji se kamenom tukao u prsa kada je «okajavao» grijehe vlastitog temperamenta i buke koju je znao stvarati.

Čitavo vrijeme su se pored Foruma i po njemu vrzmali i teški građevinski strojevi i kamioni koji su dovozili i odvozili. Poklopilo se i s građevinskim radovima na Biskupskoj palači. Sve u svemu, godinama smo radili okruženi kakofonijom svih mogućih izvora zaglušivanja s obje strane, u stereo tehnici. I to na mjestu na kojem se tijekom svakog razgleda grada najduže moramo zadržati i kojeg je nemoguće zaobići ili izbjeći čitavo vrijeme vjerujući kako je to zbog nečega boljega i kako će krajnji rezultat biti vrijedan tolikog škrgutanja zubima i potisnute zlovolje.

Međutim, ono što se prije nekoliko dana ukazalo nakon što su građevinski velovi skinuti, nadmašilo je sva očekivanja. Uključujući i ona najmaštovitija.

Nova vizura i do sada prelijepog trga bljesnula je sjajem profinjene otmjenosti. Dvobojna, bijelo-zelena kompozicija, toliko je skladna i tako osvaja da promatraču plijenu svu pažnju. Toliko uspješno to čini da čak nije teško zanemariti prištave grilje suvišnog susjedstva čiji nemar i zapuštenost kraj ovoga djeluju kao poanta onoga vica što završava sa «a, lipi moj, ‘ko ti je kriv.»

Arheološki tragovi kao svjedoci minulih vremena majstorski su uklopljeni u novostvorenu cjelinu. Toliko su vješto ukomponirani da se sve ovo novo, ma koliko površinom bilo daleko veće, vrhunski izvedeno i blještavo, istovremeno diskretno povlači pred snagom kojom govore izvorni elementi zdenca i sita za vodu. Na sjevernoj strani trga originali, na južnoj tek crteži u kamenu kao oznaka mjesta gdje su isti takvi bili. Ideja vrijedna divljenja, izvedba koja ne ostavlja mjesta komentarima. Fontana, jednostavno izvedena kao tekuća voda i običnom prolazniku sugerira što je to tamo bilo.

Jednostavno, vrijedilo je čekati i vrijedilo je sve ono istrpiti.

Pred zadarskim turističkim vodičima je sljedeće. Stati pred sve one organizatore putovanja koji nam uporno prigovaraju kako razgledi Zadra predugo traju i kako uvijek nešto otežemo. Naime, sada će ti razgledi trajati još duže. Još će jedna priča biti ispričana na mjestu s kojeg je do pred nedavno dolazila buka i prašina zapuštenog parkirališta pa zatim gradilišta.

Na gradskim vlastima je da zauvijek isele štandove s mjesta na koje su ih uselili. Tako odlučno zauvijek da zauvijek i zaborave kako su to ikad uopće učinili.

Mi ćemo svoj dio posla koji slijedi sasvim sigurno dobro obaviti. Uporno smo se prepirali do sada pa ćemo i od sada.

I za kraj, čak i po cijenu da ispadnem snishodljiv. Morske orgulje i Trg Ivana Pavla II, nakon uređenja, neodoljivo me podsjećaju na onaj film u kojem se vrhunski nadigravaju Robert De Niro i Al Pacino. Film je po tome ušao u povijest. Mnogi, pa i ja među njima, ne pamtimo baš radnju filma ali pamtimo onaj dio u kojem dva majstora dokazuju koji je veći. Na dobrobit filmske umjetnosti.

This slideshow requires JavaScript.

Post Navigation

%d bloggers like this: