23. Marin bi htio, mislim, hoću reći

Marin je Maju nazvao, kako su se sinoć dogovorili, negdje oko jedan po podne. Samo je na brzinu napomenuo kako će morati u Zagreb na dan-dva. Pitala ga je može li se iskrasti s posla ili nekako ranije izići. Nije mu to bio problem. Šef je razumio kako se on mora pripremiti za put i budući da su svi u uredu vidjeli i znali kako on nešto kuha, samo se, onako muški, nasmiješio.

S tehničarom se dogovorio da on preuzme auto (Marin će potpisati na odlasku) i da ga pokupi ispred kuće sutra u jutro. I, bio je slobodan.

S Majom se dogovorio u kafiću blizu stana i kad je došao tek je naručila za sebe. Na brzinu su popili, a nije im se ni nešto naročito pilo i pošli su prema svome gnijezdu. Ona je nosila dvije najlonske vrećice. Jedino što u njima nije bilo zapakirano, pa je odmah prepoznao, bila je glavica zelene salate i Marinu je i na to potekla slina. Bio bi se sam sebi glasno nasmijao da se nije pobojao kako bi ona to mogla shvatiti.

U kuhinji se ponavljao ritual od jučer. Ona je držala kormilo u svojim rukama, a on je slijedio naputke.

Za to vrijeme je on ispričao kako je tekao razgovor (Dragičin monolog) sinoć i kako je došlo do toga da mora na put. Bila je puno manje nervozna nego sinoć preko telefona, ali još nije bila ona na kakvu je naučio. Rekla mu je kako su i nju roditelji, uglavnom majka, dočekali s prigovorima kako kući dolazi samo oprati se i prespavati. S pitanjima do kada misli tako i sve tome slično. Uglavnom, nisu bili zadovoljni njezinim izborom načina života i to su glasno rekli, očekujući da ona izvrši promjene u skladu s njihovim željama i vizijama. Naveli su čak i neke primjere iz neposredne okoline ili (sačuvaj bože) šire obitelji i rodbine. Uglavnom je bila riječ o osobama do čijeg mišljenja Maja nije naročito držala i to su i njeni roditelji znali, ali su ih ipak navodili kao primjere na koje bi se ona trebala ugledati. Jesu li bili svjesni toga ili nisu, u svakom slučaju, uspjeli su je uvrijediti i poniziti pokazujući prstom na neke uzore, a u svakom slučaju likove koje u svojoj blizini ni oni sasvim sigurno ne bi htjeli svaki dan gledati.

Čitavo vrijeme, i dok su jeli i kasnije kad su na brzinu pospremili kuhinju, obilazili su bitno kao mačak oko vruće kaše. Bez predumišljaja su okolišali. Znali su, zapravo, da su okolnosti stvorile takve uvjete da nikakvo kukanje niti pritužbe više ne mogu zvučati uvjerljivo, a još manje mogu opravdati nekakvo svoje samostalno postojanje. Kakva takva financijska neovisnost, budući da je samo Marin imao siguran posao i plaću, ali također i ovaj stan u kojeg su dolazili kad su htjeli i ostajali koliko su htjeli, radili tamo što su htjeli bez ičijeg nadzora i uplitanja, davali su odgovore i na nepostavljena pitanja i nemetala rješenja za probleme koji su lako mogli prestati postojati. Bilo je jasno kako je pred njima vrijeme odluke. Jedno je poglavlje završeno i treba započeti novo. Za ovo, koje oboje žele okončati, im je potpuno jasno što u njemu ne valja. Što im smeta. Jasno im je da u novome to mogu mijenjati i uređivati ga po svom ukusu. Ali toga ih je bilo pomalo i strah. Oboje su bili dovoljno realni da im bude jasno kako nikad neće biti sve kako hoće, bilo za oboje ili svako pojedino od njih dvoje. Oboje jedinci, oboje (ruku na srce) tetošeni i maženi čitavog života lagano su cvikali od ravnopravne zajednice u kojoj namušeni izraz neće biti oružje koje pobjeđuje.

Kako je bilo i za očekivati i kako se to već i prije pokazalo, Maja se prva ohrabrila.

• Jesi li što mislio predložiti Marine? Znaš da moramo o tome razgovarati.

• Znam da moramo, ali čekam, nekako, da ti prva počneš.

• Evo, počela sam.

• Ja bih htio, mislim, ako ti hoćeš, ako si ti za, da mi, aaaa, da mi…. ma, ti znaš da … jebi ga, ne ovako.

Majo, volim te. Volim te. Volim te i htio bih da dođeš sa mnom. Možemo živjeti ovdje ili bilo gdje drugdje, ako ti to želiš.

Gledala ga je ravno u oči. Za trenutak nije znala ni što bi mislila, a kamoli kako bi to rekla. Znala je ili barem naslućivala njegove namjere. Očekivala je razgovor u tom smislu. Međutim, očekivala je racionalniji ton, nešto više u onom što je zamišljala njegovim stilom. Uopće nije očekivala zbunjenost i ovakvo saplitanje. Pripremala se više kao za nekakav prijedlog projekta i neku njegovu viziju o tome kako ga zajednički ostvariti. Ovog zbunjenog, smušenog dječaka još nije vidjela u njemu. Vidjela ga je veselog, vidjela ga je od srca nasmijanog na nekakve gegove i djetinjaste šale, vidjela ga je zaigranog, ozbiljnog i zamišljenog, ali ga nikad nije vidjela zbunjenog i smetenog. I ovaj smušeni lik, očiju punih napetog iščekivanja, bio je posljednji puzzle. Onaj ključni djelić što je dovršio lik u kojeg se zaljubila. Čovjeka kakvog želi voljeti.

• Što si mi rekao?

• Da bi htio …

• Prije.

• Da te volim.

• Koliko?

• Ne znam. Toliko da me to zbunjuje.

• I ja tebe Marine. I ja tebe. Čak me je malo i strah. Mirna sam jedino uz tebe. Postao si mi autoritet. Stalno mislim kako bi ti reagirao, što bi ti rekao …

• I ja za tebe tako mislim.

To je bio trenutak kada su riječi postale suvišne. Za razgovor će biti vremena kasnije. Bit će puno vremena. Barem je to sada jasno.

* * *

• Marine, morat ću se početi spremati.

• Ne spremati, ne spremati.

• Ma ‘ajde. Daj. Zašto moraš u taj glupi Zagreb? I to baš sad.

• A kad moram. Osim toga, dobro će mi doći zbog onog zmaja doma. Dok se vratim oni će već biti kod tete u Šibeniku i mir blaženi do subote ili nedjelje.

• Nisi mi rekao da idu.

• Ma nešto su iskombinirali vezano za tetkov novi auto.

Marin joj je ispričao sve detalje oko tog puta u Šibenik dok su se spremali za odlazak. Maja u školu jezika, Marin kući.

Ovaj oproštaj nije bio čeznutljiv kakvi su inače znali biti. Osjećali su kao nešto privremeno. Nešto što više dosađuje nego ozbiljno smeta. Poput muhe koju možeš otjerati ako samo mahneš rukom.

* * *

Dragica je i inače često običavala brkati razne likove i priče, bajke i basne, pa je i sada, po ustaljenom običaju, likove iz basne o cvrčku i mravu smjestila u sasvim pogrešnu faunu.

• O, vratila se ptica pjevica.

• Jesam. Sutra moram u Zagreb. Stigla nam je neka oprema za firmu pa je moram ići preuzeti i vidjeti kakve promjene treba ovdje napraviti da bude spremno dok se vratim.

Janku je uvijek bilo drago čuti kako je njegov sin za nešto dodatno zadužen jer mu je to bio znak kako u njega imaju više povjerenja nego u druge, a to je moglo samo biti dobro

• Pa na takvu prišu?

• Da, jer do danas nisu znali kakav će biti raspored kod dodjele. Mi smo u prvoj grupi, odma’ posli Zagreba, di će se instalirati.

• Boga ti.

• Da. Moramo biti gori do deset u jutro. Tehničar će doći po mene oko pet. Zapravo, prije jer bi do pet ’tili biti na auto putu. Jedna kava putem i jedna u Zagrebu i evo nas.

• A sinko moj, u tu uru još ne radi pekara.

• Pa što onda.

• Kako, pa što? Nećeš imati friškoga kruva za u jutro.

• ‘Ajde molin te. Ionako ću samo kavu popiti. ‘Ko će što jesti tako rano. Još je skoro noć. Kad stanemo na auto putu nešto ćemo pojesti. Ima po onim odmorištima baš pravih doručaka. Ništa ti ne brini. I nemoj se slučajno dizati zbog toga. Jesi me čula?

• A jesan, čula san. A isto bi ti mogla napraviti bar sendvič pa da uzmeš sa sobom. Janko, ‘ajde izriži pršuta.

• Ma ne triba. Ne triba, govorin ti.

• Isto bi bilo bolje …

• Neka bi. Pusti. Bolje mi daj sad.

• Aha. Ima mesa u šugu. ‘Oćeš da ti tome skuvan pašte ili malo palente?

• Ma dobar je i kruh. Samo daj.

• Evo me, iden.

• E, a što ti ovo šareno pleteš na četiri igle?

• Bičvice. Njih, džemperić i kapicu za onoga Nininog mravca. Da mu budu u kompletu.

• Super si se sitila. To mu sigurno ni’ko drugi neće doniti. Uvik si prava.

• E, znan, znan. – Samo se ti, sokole moj, meni ulizuj. Znan ja da ti je s menon lako, ali san ti isto svaki put do sada stala na papak, pa ću i ovaj. Još se ti meni malo zanunaj.