Gastro krivi put

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 27.07.2011.)

 

             S obzirom na to koliko sam puta u ovoj rubrici govorio o zapostavljenosti domaće hrane i pića u turističkoj ponudi moglo bi reći kako nitko sretniji od mene u zadnje vrijeme. Sa svih strana su zaredale različite manifestacije, feštice, sajmovi i sajmići na kojima se nudi i predstavlja upravo to. Domaća hrana i domaća pića. Posljednja u nizu posvećena je vinu i oživljavanju, davno zapuštenog, vinarstva u zadarskom kraju. Oživljene su stare sorte, došle su i neke nove. Naoko, sve pet.

            E, pa kako meni vrag nikad, ali baš nikad ne da mira, tako mi ga ne da niti sad.

            Nebrojeno sam puta njurgao kako je jako loše što toliko pažnje i novaca ulažemo u manifestacijski oblik predstavljanja našeg blaga i nasljeđa, shvaćenog u najširem obliku pojma «predstavljanje». Bilo koja manifestacija, ma kako dobro bila zamišljena i provedena, ma koliko sama po sebi pažnje i posjetitelja privukla, ipak uvijek traje samo onoliko koliko traje. Bilo da je riječ o satima, danima ili tjednima. Počne, traje, završi. Prestane privlačiti medijsku pažnju i pada u zaborav. Tu i tamo je se netko sjeti, prvenstveno oni koji su je osmislili i ostvarili.

To je najveća mana svake manifestacije. Na takvu su sudbinu osuđene i one koje traju, ponavljaju se, pa i prerastu u tradiciju. Takvima je dodatna zamka što ih se redovito uspoređuje s prethodnima, pa su same sebi konkurencija. Ako se manifestacijama makne zabavni, animacijski dio karaktera, uvijek nažalost ostaje jako malo. Ponavljam, ma koliko znanja i truda u svaku pojedinu bilo uloženo.

To je jednostavno neizbježni usud svakog događaja bez stvarne podloge i pokrića, pa tako svaka manifestacija svoj puni smisao ima tek onda kada je kruna i demonstracija stalnih napora. Široko, javno, pučko predstavljanje određenog načina života i rada. Onog u kojeg se ulaže stalan, veliki trud i stručno znanje.

            Ova mi se tema nametnula prvenstveno zbog beskrajnih pustopoljina kroz se vozim kada goste sa svih strana svijeta vodim na izlete. Bez obzira na to kuda krenuli, prema Pagu, Plitvicama, Slapovima Krke ili bilo kojem odredištu do kojeg se iz Zadra  stiže i vraća u jedan dan, vozimo se kroz puste kilometre netaknute zemlje. Gosti gledaju u tu pustu zemlju, gledaju kuće dvokatnice i trokatnice i logično postavljaju pitanje «Od čega ovdje ljudi žive». Dvokatnice i trokatnice u priobalju je donekle lako objasniti dugom pomorskom tradicijom obitelji što žive uz more i blagodatima koje je donio turizam, ali one u debelom zaleđu su redovito nešto teži slučaj kada je po srijedi odgovor na to pitanje. A upravo je to pitanje, neovisno o okolišu, dominatno. Ljudi koji dolaze iz, davno formiranog, kapitalističkog svijeta jako dobro znaju koliko rada treba uložiti i znoja proliti za dvokatnicu ili trokatnicu. Pusti hektari neobrađene zemlje ne asociraju ni na rad ni na znoj.

            Istovremeno, živeći u zemlji formalnih elaborata, papirnatih znanstvenih studija, konzultantskih,  analitičarskih i političarskih proserotina, stalno slušamo o tome kako nam nedostaje brendiranje i kako slabo slijedimo trendove. Mi mirujemo dok drugi brendiraju i radič ili rotkvicu. Mi mirujemo dok drugi o svojoj tradiciji snimaju i igrane filmove.

            Dok drugi brendiraju radič i rotkvicu čitav svijet hrli k njima ne bi li kušao taj melem što miluje nepce, jednjak i ostatak probave. Kod nas gosti jedu pizza cut. Kao da ga isti oni od radiča i rotkvice nisu davno brendirali, a mi ga prekopirali jer je to daleko lakše nego se truditi oko svoga. Kao da oni što snimaju igrane filmove o vlastitoj tradiciji nisu davno prestali snimati filmove u kojima šaka zapuštenih mračnjaka u polumračnom sobičku ispija bocu rakije.

            Međutim, u zemljama koje su tako vične brendiranju i stvaranju trendova, postoji i nešto drugo. Zove se uvjerljivost.

            Ma koliko naši krajolici bili prelijepi i svojom netaknutošću mnoge ostavljali bez daha, slabo je vjerojatno da ma na koji način mogu pridonijeti afirmaciji naše gastro ponude. Možemo mi brendirati koliko god hoćemo, kititi proizvode ovakvim i onakvim znakovima, ako svakom gostu koji bi ih trebao kušati moramo iznova naširoko tumačiti odakle to dolazi. Ako ga moramo nukati da nešto kuša. Ako moramo trošiti na manifestacije koje daju na znanje kako se, eto i kod nas, nešto uzgaja.

            U zemljama koje su stvorile brendiranje, kako bi svoj proizvod predstavile superiornim ostalima, takav trud je sasvim suvišan. Kuda god da krenete, vozite se kroz obrađena polja na kojima nešto raste, cvate, zrije. Čak i u Tunisu, zemlji na rubu suhe i neplodne Sahare, satima se vozite kroz nepregledne maslinike. Svatko tko je bio u bilo kojoj mediteranskoj zemlji i malo se provozao kroz nju, vozio se također kroz nepregledne poljoprivredno kultivirane krajolike. Dok se tako vozite i čitavo ste vrijeme okruženi nekakvim plodovima, najprirodnija misao, koja će baš svakom pasti na pamet je «Gdje to mogu kušati».

            Upravo zato, manifestacijski pristup, ma koliko truda i energije organizatora crpio, niti je dovoljno dobar, niti je dugoročno koristan. Manifestacije su poput televizijskih serija. Jedna smjenjuje drugu. Prethodne likove zaboravljamo i uživljamo se u nove. Do reprize. Pa tako u nedogled. Kvalitativno se time ne mijenja ništa.

            Kada je seljačka stranka inzistirala na tome da svoga Bajsa postavi na čelo turističkih pregalaca stvarno sam mislio kako će se nešto promijeniti na bolje. Ali ne. On je zadovoljan matematikom, a stao je na zbrajanju.

            Svako naše nastojanje na afirmaciji domaće gastro ponude ostati će u kategoriji prije spomentih radnji dok goste vozimo kroz pustopoljine ukrašene jedino krajolikom i višekatnicama.

Uboga braća Trend i Brend

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 02.06.2010.)

 

            Intelektualne vrijednosti kod nas nikada nisu bile na nekoj osobitoj cijeni. Svaka vrsta rada, osim onog od kojeg lipti znoj i ostaju krvavi žuljevi na rukama, redovito je smatran nekakvom vrstom prijevare. Ako nikakve druge onda onakve koju shvatiš naknadno, kada je već jako kasno za bilo kakve žalbe. Strah se, kao i većina znanja, prenosio usmenom predajom i usađivao u kosti od najmlađih dana. Svoje časno mjesto kao mjerilo vrijednosti zauzeo je višedesetljetnom narodnom vladavinom koja se nije dala zavaravati i od prvih dana jasno rekla kako vlast daje radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji. Radnici i seljaci su uzeti kakvi jesu i raspolaganje narodnim blagom im je bezuvjetno predano u ruke, dok je inteligencija dobila uvjete i preduvjete koje mora zadovoljiti prije negoli digne glavu. Dobro su morali promisliti prije negoli zinu i progovore da ih publika nepatvorenih vrijednosti ne bi krivo shvatila. Tada su naučili da moraju govoriti ono što publika želi čuti pa ma što to bilo. Naučili su se također na vlastitu podređenu poziciju i jednu od rijetkih slamki spasa su pronašli u sasvim neselektivnoj primjeni tuđica u svemu što su govorili. Što je više tuđica bilo u nekoj, pa i najjednostavnijoj, rečenici to je govornik djelovao mudrije i teže mu se bilo suprotstaviti. Kako je društvo napredovalo ipak je sve teže bilo glasno priznati kako si nepismen i zalupan pa je izražavanje besmislenim tuđicama postalo uobičajeni način obraćanja masama kojima i nije preostalo drugo negoli mudro klimati glavama. Nisu naime smjeli priznati, ni sebi ni drugima, kako osim pozdravne riječi i usklika na kraju nisu razumjeli boga tebe. Ako je narazumljivo izražavanje bilo protkano zažarenim tonom s primjesama poziva na krvoločni obračun s «drugima» govor tj. izlaganje izazvali bi i gromoglasni pljesak.

            Kratak revolucionarni period s početka devedesetih godina djelovao je, između ostalog i kao odlučni obračun s praznom frazeologijom koja kao da je zauvijek napustila govornice. Kao da je nestala zauvijek. Izražavanje je odjednom postalo jednostavno i uglavnom  sasvim jednoznačno. Cijena kile mozga je pala na dvije marke i kako isti više nije bio cijenjen ljudi su posegli za titulama. One su bile nešto skuplje. Ne pitajući previše o mozgu titule su dosizale cijenu i od nekoliko desetaka tisuća maraka. Pojedini, pažljivo selektirani izvori oslanjali su opet samo na usmenu predaju, po mogućnosti daleko od svjetla dana. Informacije su se prenosile u mraku, od ognjišta do ognjišta, kako, na koji način i preko koga srediti titulu.

             U sveopćoj transformaciji, dojučerašnja prazna glava koja se dovijala kako zvučati učeno, ustupila je mjesto praznoj tituli koju je mučio isti problem. Kako zvučati kao znalac. Spasonosno rješenje bile su ponovno tuđice, sada potkrijepljene inozemnim iskustvom. Sve je trebalo raditi onako kako to već radi netko drugi. Mislilo se valjda kako je imitiranje prečac na putu u razvijeni svijet. Titule su privatizirale svoje poslovanje. Dojučeranji državno podobni intelektualci postali su neovisni analitičari i consultanti. Vrlo plodno tlo bio im je upravo turizam. Ratom devastirani hoteli vapili su za obnovom, dojučerašnja hotelska poduzeća upala su u ideološki prezrenu  kategoriju mastodonta, turizam se činio kao laka lova i bio upravo neodoljivi mamac investitorima koji su na taj način lakše skrivali pohlepu i želju za brzom zaradom.

            Gradilo se i radilo na sve strane. Mastodonti su postali poželjni samo ako su u pravim rukama, a izrazito nepoželjni u krivim rukama. Betonske kutije, hoteli građeni po pravilima arhitektonske struke šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, mijenjali su svoje interijere po nekim novim pravilima. Sve je počelo djelovati skupo, skuplje, najskuplje. Dekor je ovladao svakom slobodnom površinom. Rekli su nam kako je to trend. Kako naime svijet ide naprijed bez obzira na to što je negdje rat. Pa je tako kroz naše ratne godine postalo trend da turisti jako malo plate, a zauzvrat jako puno dobiju. Isto tako je postalo trend da se na odmoru žele osjećati puno bogatije nego su u stvari. Moje me skromno iskustvo, istina, uči kako je muktarenje uvijek bilo u trendu, ali tko sam ja.  Moje se znanje temelji na samo trideset godina brušenja u stvarnom svijetu kojeg nikada nisam bio prisiljen doživljavati kroz kompjutersku prezentaciju. Valjda ga zato nedovoljno sagledavam.

            Dakle, kad nismo uspjeli uhvatiti korak s trendovima i kada se pokazalo da novac, neovisno o dekoru, ne pada s neba pohrlilo se za novom preprekom koju treba savladati. Nova prepreka je brzo definirana i uvukla se u svakodevni govor kao brend. Mi, naime sve imamo samo nam nedostaje brendiranje. Naše more je predivno, ali nije brendirano. Naša hrana je milost za nepce i probavu ali nije međunarodno imenovana. Nije zaštićena i nitko nema pojma kada jede naš kulen, a kada jeftinu uvoznu ljutu kobacisu. Skoro svi trendovi su nam makar malo prisutni, ali nitko ne kuži da je to što dajemo naše. Zato jer nemamo brend. Titulice su se požurile pa kreirale lajfstajl kao osnovicu našeg brenda. Neka se zna da je sve ono u čemu nam gosti kao sljedbenici trenda zaista uživaju u stvarnosti naš brend u nastajanju.

            Zanemarilo se pri tom kako čitava Hrvatska ima manje hotela nego samo jedan Rimini. O još većima od njih da ne govorimo. O sredinama kojima je infrastruktura tako davno riješena da im je izmišljanje trendova uvjet opstanka, te kako je ta infrastruktura daleko čvršća i stabilnija negoli je dekor na zidovima koji se može mijenjati sa svakim pituranjem.

            U svakom slučaju naš novi problem kojeg nam je združeno rješavati zove se brendiranje Hrvatske na turističkoj karti svijeta u svjetlu suvremenih turističkih trendova. Mnoge su se glave ujedinile na svim mogućim forumima oko zbrinjavanja ta dva nova brata naše jadne turističke ideologije. Trend i Brend su ušli, baš kao dva uboga brata, u kuću bez pravih temelja. Kuću građenu kao postaja za sušenje sijena. Šupljih zidova i iz daljine vidljivog krova. Stoje tako dva uboga brata i čekaju da ih uzme netko tko zna što bi s njima. A znamo dobro što, prema nama tako omiljenoj usmenoj predaji, zapravo rade dva brata uboga.