Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the tag “Italija”

Nije lako naći uzor

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 29.02.2012.)

Koliko god svatko od nas bio svijet za sebe, općenito se smatra da smo sazreli kad jednom iziđemo iz adolescencije, položimo maturu i na neki se način otisnemo dalje. Netko krene studirati, sa željom da postane vrsni stručnjak za neko područje, dok dobar dio krene tražiti posao. Odluči se usavršavati u praksi, bez puno formalnog učenja i desetaka položenih ispita. Mnogi će, ovisno o smjeru izabranog studija, rado reći, potraćenih godina.

Ali, neovisno o formalnim ili statističkim kriterijima, smatrat će se da smo izišli iz puberteta kad se prestanemo smatrati savršenima, nepogrešivima, neshvaćenim genijima, neprihvaćenima od okoline zato jer smo od svih toliko bolji. Ukratko, kad sami sebi prestanemo biti baš u potpunosti centra svijeta.

Smatra se kako nas onaj život nakon mature oteše na neki drugi način. Oni koji odu negdje raditi suoče se sa statusom maloga, kojem svi laka srca navale poslove za koje sami više nemaju živaca. Mali gura i šuti, sretan što uopće radi i što mu se išta povjerava. Šutke trpi pokroviteljski stav sa svih strana, od zvanih i nezvanih, u sebi se tiho nadajući da će novi mali doći što prije. Time će mu se pružiti šansa da nad novom žrtvom pokaže što je naučio.

Oni koji krenu na studij dožive drugu vrstu preobrazbe. Već na samom početku se krenu skanjivati, iako to brzo postane normalno, da ih vremešni, ugledni ljudi s hrpom titula ispred imena, pristojno oslovljavaju s vi i kolega-ice. Od njih se očekuje da sudjeluju u diskusijama koje vode takvi stručnjaci i da u pismenoj formi podnose uratke profesorima čiju poslovnu biografiju, između ostaloga, rese čitavi vlastiti knjižni opusi. Oni u tom svijetu moraju izboriti svoje mjesto i pozitivne kritike.

Jednima i drugima, onima koji su krenuli učiti radeći i onima koji su odlučili raditi učeći, kroz čitav život određene osobe, pojave, sredine služe kao uzor. Samo malo promislite i pokušajte se sjetiti ijedne osobe, koja je u životu stvarno nešto postigla, da u nekoj prigodi nije isticala određeni uzor. Ovisno o polju djelovanja, nekima su to bile osobe, nekima pojave, nekima druge sredine. Htio sam nastaviti gdje je moj uzor stao, Htjela sam da ovdje bude kao ili bolje nego tamo, Htjeli smo nadmašiti uspjeh, uobičajene su formulacije u intervjuima koje daju uspješni ljudi. Urednici ih rado ističu u izdvojenim okvirima.

Hrvatska je davno prerasla pubertetsku dob. U vrijeme adolescencije tražili smo uzore svugdje. Blizu i daleko. Nešto nam se svidjelo u ponekim europskim zemljama, pa malo prepisali iz jedne, malo iz druge. Bili smo očarani Amerikom pa smo prepisivali i kopirali i odande. Australija i Novi Zeland nisu za zanemariti. Najviše nam je ipak, sve donedavno, pred nos gurana Irska, kao uzor i ogledni primjerak.

Ipak, mnogobrojnim uzorima usprkos, ostali smo pubertetski tvrdoglavi i ma koliko nam ih se, iz svakojakih razloga guralo pod nos, ustrajali smo na tome kako smo ipak jedini, neshvaćeni, nevoljeni. Vjerovali kako naše vrijeme tek dolazi. Usprkos mnogobrojnim upozorenjima kako nam vrijeme ne dolazi, nego tek prolazi.

Nepokolebljivo vjerujući u vlastito savršenstvo i priliku koja samo što nije došla, uzori su se mijenjali i išli svojim putem. Poput zrelih osoba. Mi smo, ne čineći skoro pa baš ništa pametno, odlučno i jasno, zaostali u pubertetskoj dobi. Narodski rečeno, zahirili.

Toliko smo zahirili da nam je uzor u očuvanju vlastitih vrijednosti postala Srbija. I to u sektoru u kojem se smatramo ravnopravnim svim mediteranskim zemljama. Turizmu i očuvanju vrijednosti u njemu.

Tek kad je Srbija svojim velmožama opalila porez na rugobu u nas se progledalo i vidjelo ono o čemu mediji i mnogi drugi već godinama vrište, objavljuju snimke, fotografije, tekstove. Upiru prstom, imenuju, prozivaju. Nebrojene devastirane i zapuštene zgrade u svim gradovima iako je, ovom prilikom, naglasak na turistička središta i zapuštene smještajne potencijale.

Čaroban uzor za zemlju kojoj je turizam među najvitalnijim djelatnostima. Do jučer smo imali vladu koja se javno hvalila time kako joj je upravo to ministarstvo najuspješnije, a čelnik najuspješniji ministar. Zanemarujući humorističko-ironičnu dimenziju potonjega, nije tajna koliko se lokalnih sredina podiglo i unaprijedilo samo novcem od boravišne pristojbe i članarine Turističkoj zajednici. O ostalim prihodima da ne govorimo.

Vratimo se malo na početak priče. Odraslu osobu također karakterizira i sposobnost da vlastitu grešku spozna, uvidi, prizna i ispravi. Kada je baš i ne može ispraviti, budući da nitko nije savršen, očekuje se da je ne ponovi.

Koliko je godina prošlo od prodaje napuštenih, zapuštenih hotelskih kuća kupcima koje se ponekad i svijećom tražilo. Ustupale su im se za nula ili tek nešto malo kuna, u vjeri kako će ih obnoviti. Valjda se polazilo od misli kako svi imaju isključivo dobre i plemenite namjere.

Nekada društveno, čitaj ničije, vlasništvo postajalo je nečije. Vlasnik je postajao osoba s imenom i prezimenom. I mislilo se kako je time sve riješeno. Pri tom se, opet nezrelo i pubertetski, previđala činjenica kako svaki ugovor ima barem dva potpisa.

I sad smo tu gdje smo. Nema grada bez takvog primjera. Gdje neki, često fantomski vlasnik, nepronalažljiv i nedodirljiv, pušta da nekad nečije, a sada njegovo, vlasništvo trune i propada. Služi za ruglo sebi i mjestu gdje se nalazi. Uskraćuje prihod lokalnoj zajednici i ruši ugled svima koji se svakodnevno trude u suprotnom pravcu. Zrelom i odraslom.

Hoteli Zagreb i Beograd, kuće u Kampo Kaštelu, samo su zadarski primjeri. Nabrajam samo one najvidljivije. Prva dva su na rivi, drugo je najlogičniji put između parkinga za turističke autobuse i Morskih orgulja.

Ali eto, glavno da smo pronašli novi uzor. Valjda smo se zasitili toga da na turističkom tržištu konkuriramo Italiji, Francuskoj, Austriji, Španjolskoj i ostalima pa smo malo bacili pogled i na drugu stranu. Tek toliko da nam ne bude dosadno. Zašto bi se, zaboga, zamarali tražeći rješenja za probleme s barem dva potpisa i s podijeljenom odgovornošću, kad se uvijek može i lakše je, prepisati i kopirati.

Porez na rugobu nije, u osnovi, loša ideja. Neki način zavođenja reda u  prostoru mora postojati. Ali, daleko bi mudrije i zrelije bilo, kada bi država ili lokalna zajednica dok prodaje ono što zapravo nije njihovo, nego je društveno, svačije, ničije, osim nula kuna i potpisa na ugovoru, zatražila jasan plan i projekt. Kao i rok realizacije i penale za nepoštivanje obveze. Ali da, što bismo tada sa ZK, ostalim službama i zakonima.

Vjerujem kako i tome ima uzor. Ma gdje bio.

Oglasi

Umijeće čitanja pritužbi

 

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 17.10.2010.)

 

            Ovih se eto dana objavljuju rezultati sezone koja je uglavnom za nama. Nije još baš sve za ovu godinu gotovo, ali tu smo negdje. Ne može se više puno promijeniti. Neovisno o tome što službenim statistikama, a pogotovo službenim tumačenjima službenih statistika pretjerano ne vjerujem, nešto drugo mi je privuklo pažnju. Službene statistike govore o povećanju ukupnog broja gostiju u odnosu na prošlu godinu, a dežurni umanitelji bilo čijeg uspjeha spremno skaču iz grmova i viču: «Grčka, Grčka, sve je to grčka zasluga.»

            Naime, što nam poručuju. Nismo mi niti blizu toliko dobri u turizmu koliko su se svekoliki turisti prepali grčkih nemira pa, odmora željni i u nedostatku boljega, došli k nama. Nema tu u stvari niti malo naše zasluge. Stranci su se bojali batina, nasilja raznog ili čega još goreg pa odustali od planiranog odmora u Grčkoj, u zadnji tren morali donijeti odluku pa kako je sve svugdje bilo puno i prepuno ne našavši boljeg doklatili se k nama.

            Najprije, nigdje na Mediteranu ove godine nije sve svugdje bilo puno. Čak niti tamo gdje se moglo i može ići za osjetno manje novaca nego k nama. Drugo, otkriće da se gosti (stvarni i potencijalni) boje svakog oblika nasilja i jako od njega zaziru je otkriće vrijedno još neustanovljene nagrade. Pogotovo kad dolazi iz glave žitelja zemlje kojom je do nedavno punih pet godina harao rat. Čak i punih šest ako, sasvim opravdano, u ratne godine ubrojimo i ono uvodno četničko divljanje s barikadama. To je bila sezona evakuacije prestrašenih ljudi. Glavnina njih one pomahnitale grdobe na barikadama nije niti vidjela, a bježali su koliko ih noge nose. To je bila vrlo dobro pripremljena sezona i proveli smo je tako da smo polovicu svakog ljetnog mjeseca bili «na čekanju» i primali pola plaće. Pa i poslije našeg rata, kada je samo malo krenulo, stali smo na mjestu tijekom «kosovske sezone». Po našem shvaćanju daleko od nas, ali po shvaćanju potencijalnih gostiju jako blizu nama, kosovska kriza nas je tada opet ostavila kratkih rukava na praznim rukama.

            Nema međutim niti malo sumnje kako su svi oni ljudi koji su tada putovali Europom išli u neke druge zemlje. I u Grčku, sigurno. Barem do mene tada nije dopro niti jedan glas kako u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Turskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji našeg neposrednog konkurentskog okružja itko umanjuje vrijednost vlastitog turističkog proizvoda zato što negdje (malo dalje) naoružani narod proganja i protjeruje nenaoružani narod. Ma koliko to tada teritorijalno bilo daleko bliže Grčkoj nego nama, buštu smo platili mi. U nekoj vrsti kolektivne svijesti mi smo tada još u velikoj mjeri bili «Jugoslavija».

            Činjenice i istina su uvijek, a u ovom slučaju sasvim sigurno, vrlo jasni. Turisti ne idu tamo gdje traju bilo kakvi nemiri, negdje gdje su oni ili njihova imovina u bilo kakvoj vrsti opasnosti. To je tako bilo i ostati će. Dakle, ako zemlje našeg konkuretskog miljea nisu nama pripisivali zasluge za svoje uspjehe, nemojmo niti mi njima za svoje. Ma koliko umotvorac takvih tumačenja bio eventualno ponosan na vlastite mentalne dosege.

            U globaliziranom svijetu barem nije problem doći do točnih i mjerodavnih informacija. Portali na kojima se vrednuje sve i svašta su zapravo sveprisutni. Pa tako i oni koji vrednuju hotelski smještaj, restorane, promet kako linijski tako i čarter i niskotarifni, usluge u cjelini i ukupne dojmove.

            Kada se jednom na bilo koji takav portal pristupi onda najprije treba gledati konkurentsko okruženje. Najprije treba gledati u kakvom se tko društvu našao i što se s čime uspoređuje. Na taj se način eliminira ona osnovnoškolska trapula brkanja krušaka i jabuka. Kada to jednom eliminiramo ostaje nam da pažljivo pročitamo što tamo piše, usporedimo to sve međusobno i naravno s vlastitim iskustvima. Tada ćemo vidjeti kako je naš turizam učinio korak od sedam milja u posljednjih nekoliko godina. Nama zapravo ljudi više-manje zamjeraju što i drugima. Nama upućeni prigovori više ne strše iznad svih ostalih kako je to sve do nedavno bio slučaj. Isto tako ti prigovori više ne djeluju kao da su izvan svakog konteksta. Jednostavno smo postali turističko odredište koje se nadmeće na tržištu sebi ravnih. To još naravno ne znači kako imamo imalo razloga samozadovoljno trljati ruke. Nama još uvijek jako puno toga nedostaje, pogotovo u sferama sa puno zvjezdica, ali smo zato u ovome što imamo dostigli optimalnu kvalitetu koja još itekako mora brusiti detalje, ali više nije u situaciji da djeluje kao izgubljena u svemiru.

            Do pred samo koju godinu veliki prigovor je redovito bio na opću higijenu, naravno s naglaskom na higijenu javnih zahoda. Toga više zapravo nema. Kod naših konkurenata toga itekako ima. Nekima je gotovo postao zaštitni znak. Isto tako, do pred samo koju godinu, bilo je potpuno «normalno» da turistička grupa u restoranu bude poslužena tako da prvi već zaborave što su jeli dok zadnji dobiju. To smo već i mi skoro pa i zaboravili. Kao da je bilo jako, jako davno. A nije. Goste smo vozili starim i neuvjetnim brodovima i trajektima. File u lukama su bile ubitačne. Ni toga više nema. Avionske veze su bile rijetke i nepouzdane. I to je za nama.

            Sve se to itekako dade isčitati iz dojmova i pritužbi naših gostiju. Pogotovo onih koji nas ponovljeno posjećuju. Samo treba čitati i stvarati svoje mišljenje na činjenicama, znanju i iskustvu i po mogućnosti bez izrazite i dominantne želje za medijskom pažnjom po svaku cijenu.

           

Post Navigation

%d bloggers like this: