Definiranje odredišta
Definiranje odredišta
Svjesni smo činjenice kako živimo u zbunjujućem svijetu. Čitavo se vrijeme istovremeno individualizira i globalizira. Da bi se mogli uspješno individualizirati, potrebne su nam informacije. One su pak globalizirane, lako dostupne i gotovo u pravilu kaotične. Ako sasvim jasno ne znamo što tražimo, malena je vjerojatnost da ćemo to i naći. Lako ćemo, u šumi informacija, krenuti nekom sporednom stazom, stranputicom ili se bez potrebe zadržati na nekakvoj sitnici. Možda zanimljivoj, ali ipak sitnici.
Ni turistički svijet tu nije nikakav izuzetak. Svi su na internetu. Zemlje, gradovi, hoteli, odmarališta, prijevoznici svih vrsta, kruzerske kompanije, turistički vodiči, agencije, organizatori izleta i tko bi ih svih nabrojio. Nema, uostalom, niti svrhe nabrajati svih. Tamo su. Dostupni su.
Možda ne baš svakom, ali svakako većini potencijalnih gostiju to djeluje poput začarane šume. One u kojoj je teško naći pravi stazu ili puteljak. Onaj koji vodi baš u željenom pravcu. Čak i onda kad želja nije do kraja jasna i definirana.
Ono što vrlo često jest definirano je ukus. Da bi se došlo do ukusa potencijalnog gosta potrebno je ciljanu informaciju ispravno postaviti. Pri tom je, naravno, ciljana informacija ključna riječ.
Kada govorimo o turizmu, da bi se imalo ciljanu informaciju, potrebno je najprije definirati odredište i sukladno tome njime upravljati. To je ono u čemu smo kronično slabi. Mi najprije sami ne znamo točno što hoćemo, ali od naših gostiju očekujemo da to jasno znaju i da nam to jasno kažu. Popularno rečeno, okrenuli smo pilu naopako.
Mi smo ti koji moramo sami sebe definirati kao turističko odredište. Na razini zemlje i, jasno, svake pojedine lokalne sredine i zajednice. Za takvo što je potrebno promišljanje, odlučnost i suradnja. Opet ono čega se ustručavamo i od čega bježimo. Naravno, ne samo u turizmu i kada je o turizmu riječ.
Već smo davno presiti izlizanih floskula o suncu i moru i gostima koji bi trebali poslati novce i ne doći. I jednu i drugu su duhoviti ljudi izrekli u kontekstima koji su bili sve samo ne dugoročni. To su bile doskočice koje su se mnogima svidjele jer zapravo jako dobro služe kao paravan iza kojeg se može sjediti prekriženih ruku.
Jača turistička zajednica
Turistička zajednica redovito kroz siječanj ili veljaču raspisuje natječaj za priredbe i događaje koje će financijski pomoći ili u cijelosti financirati u dolazećoj sezoni. Pravo bi zapravo bilo da je taj natječaj raspisan pred koji tjedan, sada da se otvaraju ponude i o njima narednih mjesec dana raspravlja i da je raspored početkom sljedeće kalendarske godine na stolu, a ulaznice za te događaje u on line prodaji.
Tu bi veliku ruku pomoćnicu trebale dati sve ustanove u kulturi koje inače stoje u fili pred Turističkim zajednicama tražeću pomoć u financiranju i sufinanciranju. One su zapravo te koji bi morale imati definirane programe za iduću sezonu. One su te koje bi trebale imati on line prodaju ulaznica do koje bi vodili linkovi postavljeni na stranice Turističkih zajednica.
Turistička zajednica bi pak trebala biti predvodnik u definiranju pojedinog odredišta. Na nacionalnoj razini za čitavu Hrvatsku, a onda dalje redom prema dolje. U jasnoj vlastitoj koordinaciji koja im nikako ne polazi za rukom.
Ne moramo uvijek biti u vlastitim uskim okvirima. Bacimo malo pogled na Opatiju. Ona naime uživa ugled stare dame našeg turizma. Upravo je i takvo turističko odredište. Glavnina hotela svoja vrata ne zatvara zimi. Rade čitavu godinu i mahom ih pune gosti treće dobi. Ipak, svake godine slušamo žalopojke kako u Opatiji nema dovoljno zabave za mlade, a tako je dobro pozicionirana. Na samo sat vožnje od Zagreba ili Ljubljane. Pa ne bi li turističke i ine opatijske vlasti trebale biti te koje će jasno i glasno reći: „Drago nam je da smo vam blizu i da želite baš k nama, ali mi želimo i uspješni smo u nečem drugom. Vi pođite koji kilometar dalje i urlajte koliko vas volja“. Netko u opatijskom susjedstvu neka kaže: „Mi smo samo koju minutu dalje. Dođite k nama.“
A Zadar?
I, na kraju, neizbježno pitanje. Gdje je tu Zadar?
Ukratko, jako daleko od definiranog odredišta i dojma da njime netko zaista upravlja. Raspršen između stotina apartmana bez sadržaja. Počesto gost i ne vidi vlasnika. Nema kontakta s domaćim svijetom. Preuzme ključ i ostavi ga prije odlaska.
S druge strane, stegnut ogradama resorta u srcu grada. Nekada je Borik bio periferija, danas više nije. Ograđenim resortima s „all inclusive“ ponudom nije mjesto u gradu, ma koji da je. Mjesto im je u nekakvim udaljenim pustarama koje same ne nude ništa.
Ustanove u kulturi žive od danas do sutra stalno se vadeći na neizvjesnost proračunskog novca. Ne pokazuju baš puno volje za samostalnim iskoracima i preuzimanju rizika vlastitog financiranja. Ovako je lakše.
Nedefiniranim odredištem nije moguće uspješno upravljati i nužno se svodi na puko prebrojavanje i trku za lakom zaradom. Dugoročno je to jako nepromišljeno i loše. Nije moguće kondenzirati informacije i ciljano ih plasirati. One postojeće tako samo doprinose kaotičnosti globalne informacijske šume i sigurno ne dopiru do ukusa gosta.
Do sljedećeg susreta u „Frekvencijama turizma“, stojte mi dobro.
Blog Oko stola 