Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

14. Mladi naraštaj slobodno diše

Čim su došli u stan Maja je počela postavljati tanjure na stol, Marin je Danijelu pokazivao novu liniju koju je donio pred nekoliko dana. Ivana je pošla do kupaonice i, ne mogavši odoljeti radoznalosti, povirila u spavaće sobe. Marinova momačka soba bila je prazna. Goli krevet s madracem i smotani tepih na podu. Ali nekadašnja spavaća soba njegovih roditelja nije odavala dojam praznine. Bračni krevet bio je presvučen čistom posteljinom, a na komodi, do pola dogorjela, mirisna svijeća. Dok se vraćala prema kuhinji, jer u socijalističkoj stambenoj arhitekturi nije postojala blagovaonica, ugledala je i konačan detalj. Preko stolne lampe u kutu dnevnog boravka bila je prebačena tanka, šarena, svilena marama. Bilo joj je jasno da više nema nikakvog razloga  spominjati taj stan i moguće svoje useljenje. Ništa za to.

Razgovor se za stolom nastavio tamo gdje je stao kada su otišli iz kafića. Pričalo se o tome kako ih sve više i više život s roditeljima zamara sam po sebi. Nadasve nisu bili zadovoljni poslovima koje rade ili ne rade.

Ivana je sa svojim zemljopisom izgleda jedina bila osuđena na to da radni vijek provede u školi. Ali to njoj nije ni smetalo iako bi joj bila draža neka škola ozbiljnija od osnovne. Iako je to možda i dvosjekli mač jer su joj svi kolege koji su radili u gimnazijama, a njih se općenito drži najozbiljnijim srednjim školama, rekli kako bi se sutra mijenjali s njom za uzrast učenika s kojima se još kako tako dade vladati. Pogotovo sa seoskom djecom koja još uvijek odrastaju u patrijarhalnom okruženju. Umišljeni, raznaženi gradski adolescenti znali su ih dovoditi do ludila, a najgori od svega je bio osjećaj nemoći, jer nisu uživali podršku ni od roditelja, ni od ravnatelja, ni od sustava. I svi su joj zapravo savjetovali da se drži osnovne škole, ako nema sveučilišne ambicije. Ali ona ih imala i nije ih niti pokušavala prikriti. Nije vidjela razloga za to i od sljedeće školske godine kreće na postdiplomski studij.

Maja je bila tu negdje i razmišljala je o nastavku studija prvenstveno da bi razbila dosadu i radila nešto ozbiljno, jer nastava na tečajevima jezika je često bila ispod razine osnovne škole. Djecu si barem mogao na nešto prisiliti. Ovi su sami sve plaćali i očekivali više manje da netko drugi uči umjesto njih. Osim toga, svake godine ponovno ista neizvjesnost. Hoće li ga biti ili ne. Prvi cilj joj je bio pronaći neko stalnije i sigurnije mjesto.

Njih dvije su za Marina znale što očekuje, ali zbog Danijela je rekao, kako namjerava iskoristiti svaku mogućnost za usavršavanje u inozemstvu. Nije u pitanju samo znanje jer po njega nikad ne treba baš daleko ići, koliko su bile u pitanju titule jer se želio i namjeravao posvetiti analitici i konzaltingu, a tu je pedigre bio važniji od svega. Barem u početku karijere. Jako je cijenio neovisnost, a to je s njegovim željama i namjerama,  bez međunarodnih veza i kontakata bilo gotovo nemoguće i u tom smislu u budućnosti sve može biti samo gore i teže.

Tada je došao red na Danijela koji se čitavu večer držao poput došljaka. U novom društvu i novoj okolini. Nije krio svoje nezadovljstvo radom u školi. Koliko god svi bili zakinuti i uskraćeni u nastavi, ovima iz tjelesnog je bilo možda i najgore. Općenito se smatralo kako je djecu dovoljno izvesti na čisti zrak i baciti im loptu. Na to se uglavnom sve i svodilo. Dvorane za tjelesni nije bilo i jedan razred viška u staroj školskoj zgradi ju je imao zadaću glumiti. Tek toliko da nastavu ne prekida kiša ili jaki vjetar.  A višak je bio samo zato jer je djece iz godine u godinu bilo manje. Pokušao je organizati i sportske sekcije, ali nije išlo. Interesa za bilo što osim nogometa i košarke nije niti bilo, a tu su seoski klubovi već imali svoje juniore i seoski velmože okupljeni oko tri političke stranke nisu tu puštali nikoga osim volontera kojih se dovoljno našlo oko značajnijih datuma kada bi se organizirali prigodničarski turniri koji su služili svemu samo ne sportu. Čim je uvidio kako stoje stvari i koje su tu stvarne mogućnosti povukao se i posvetio samo nastavi. A tu se uglavnom dosađivao jer su djeca sasvim fino nabijala loptu i bez nekog naročitog stručnog nadzora.

Profesionalnu zadovoljštinu je koliko toliko nalazio u rukometnom klubu, ali i tu su uloge davno podijeljene i mogao je raditi samo s juniorima. Ali nije se puno na to žalio jer je znao kako mu je to uspjelo samo zato što je rukomet na margini. Tu dolaze manje viđeni poličari, sponzori su manje firme za koje je malo tko uopće čuo,  a medijska svjetla su više fenjeri nego reflektori. Kako je njemu osobno rukomet bio draži i od nogometa i od košarke zajedno, bilo je tu dosta zadovoljstva iako malo novca. O plivanju i vaterpolu (njegovim pravim sportskim ljubavima), znao je, može samo sanjati.

Bavio se mišlju da bi prizemlje roditeljske kuće iskoristio i u njoj opremio manju gimnastičku dvoranu. Ne nekakav pomodni fitness nego pravu dvoranu u koju bi dolazili ljudi kojima nije stalo do šminke. Rekreativna i korektivna gimnastika za ljude koji puno ne haju za formu. Sugovornici su sumnjičavo vrtili glavama, ali je vjerovao kako potencijalnih klijenata ipak ima dovoljno. Osim toga, brat je živio u drugom gradu i nije baš često dolazio i nije pokazivao neki naročiti interes za svoj dio roditeljske kuće, a starci su se složili da, ako se odluči na taj korak, polovicu vrta pretvori u parkiralište za članove budućeg kluba. Moglo bi se izvući pet ili možda šest parkirnih mjesta. Nije baš najbolje, ali ipak je bolje to nego da se baš svi snalaze lutajući po kvartu.

Maja je počela skupljati tanjure i pribor, ali se Ivana već utaborila kod sudopera. Muški su još nastavili na započetu temu, a Marin je usput uključio televizor i pregledavao tv program na teletekstu te vidio da će uskoro početi neki film s poznatim glumcima.

Smjestili su se na kutnu garnituru, svaki par na jednu stranu. Film je počeo i najprije su gledali s pažnjom koja im je polako slabila i počeli su tješnje sjediti. Ubrzo su izgubili svaki interes za ekran na kojem je bilo jedno od američkih viđenja rata u Bosni. Njegovani supermen iz neke od kratica, svojstvenih svim vojskama i tajnim službama ovog svijeta, probijao se ušminkan, izbrijan (vjerojatno i namirisan) kroz bosanske vrleti, proganjan od četnika, s ni više ni manje nego nuklearnim nosačem aviona i pripadajućim mu rekvizitarijem na zemlji, zraku i vodi kao potporom. Oni su se već dobro zanijeli jedni drugima kada se ovaj izvukao skokom u helikopter, kojeg su čuvali neki drugi helikopteri i uz zvuke pobjedničke glazbe odletio prema suncu. Ista glazba je pratila i zračne prizore zapuštenih, neobrijanih četnika koji su na zemlji nemoćno mahali puškama prema odlazećim helikopterima i bijesnim se urlicima suočavali s izgubljenom bitkom.

Ivana i Danijel nisu niti primijetili kada su se drugo dvoje povukli. Samo, vidjeli su posteljinu i deku prebačenu preko rukohvata dvosjeda na kojem su sjedili. Nisu se zamarali time kako su se i kad ovi išuljali. Razvukli su dvosjed i na brzinu navukli plahte i deku. Slijepo oko televizora ih je gledalo. Marin ga je isključio kad je izlazio iz sobe.

Marin se probudio nešto malo poslije ponoći i pogledao na ručni sat. Ulična je rasvjeta davala dovoljno svjetla. Maja se spavala s glavom na njegovom ramenu, malo, samo malo otvorenih usta. Rukom ga je obgrlila oko prsa i u snu lagano milovala vršcima prstiju. Njena noga lagano preko njegove. Malo ju je jače zagrlio oko vrata i počeo ljubiti. U polusnu mu je počela uzvraćati i obgrlio ju je i drugom rukom.

Voljeli su ta slatka buđenja i mrzili rastanke. Punoljetni su, obrazovani, ambiciozni, ali ipak će ustati iz kreveta, ma koliko im bio sladak i taj krevet i zajednički miris kojim je prožet.  Ustati će usprkos osjećaju da je njihovo svo vrijeme svijeta i poći kući dočekati jutro. Starci već davno ne ostaju budni dok  se poletarci ne vrate iz noćnog provoda, ali nisu odgojeni tako da se (osim za Novu godinu) na ulaznim vratima pojave kada ovi već počinju dan.

Izišli su iz sobe što su tiše mogli, jer na dnevnom boravku nije bilo vrata, i pošli u kupaonicu. Ivana je i inače imala lagan san, čula je tihi hod i puštanje vode. Dok su ovi izišli, Ivana i Danijel, koji je djelovao pospano izgubljeno, bili su skoro odjeveni.

Djevojke su malo zaklanjale pogled, a svi su se nekako zavjerenički smijuljili. Malo su još ostali tamo, koliko je trebalo da popiju još po malo vina i neobavezno popričaju. Što su tu točno govorili slabo će se i sjetiti.

Napustili su stan kad se Ivana sjetila posteljine i razbacanih kreveta.

«Sutra», rekao je Marin.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: