Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the tag “Plitvice”

Pobrkani lončići

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 05.10.2011.)

Ma koliko se pravio neosjetljiv i držao kako me malo što više može začuditi ili ozbiljnije uznemiriti, to je ipak gard kojeg sam savladao ne želeći se dovoditi u situaciju da time dodatno uznemirujem druge. Naime, u poslu turističkog vodiča čovjek redovito vidi i doživi svašta. Svašta čuje i s kojekakvim glupostima svakodnevno ratuje. To je jednostavno tako. Gdje ima ljudi ima i svega onoga što oni sa sobom nose. Vremenom takav stav prijeđe u naviku. To je ono što zovu profesionalnom deformacijom. Na isti način (naoko hladno) se redovito držim i u privatnim trenucima. Osim ponekim, ali to je rezervirano samo za „povlaštene“. Pažljivo biram tko smije, a tko ne smije vidjeti onaj moj, u stvari, pravi lik. Lajav i zapjenjen.

Bez obzira na svu kontrolu, savladanu dugogodišnjim treningom, onaj pravi, praskavi i neurotični redovito izbija kad pratim informativne programe na našim televizijama. Vičem na one tamo kao na stvarne likove u neposrednoj blizini. Ma koliko inače sve te bujice bile usmjerene na vladajuće i one koji bi to željeli postati, ovih sam dana prasnuo, gledajući neki od Dnevnika, na Upravu NP Plitvička jezera.

Protiv njih inače nikada nisam imao ništa. To je daleko najbolje organizirani nacionalni park u nas. Mnogi kažu i najljepši, ali prepustimo to osobnom ukusu i dojmovima. Ono što je mene tamo uvijek oduševljavalo je iznimno visoka profesionalna razina kojom obavljaju svoj posao. Kako sve glatko i bez problema funkcionira, čak i u najvećim gužvama. Kako nikome ništa nije teško i kako se svaki vodič ili pratitelj može osloniti na njihov sustav. Bez imalo ustezanja, za razliku od svih ostalih. U većoj ili manjoj mjeri svi ostali još zapinju i padaju na najbedastijim mogućim detaljima u organizaciji protoka gostiju, pogotovo većeg broja u špicama. Postoje i oni kojima su u dvadeset i prvom stoljeću sanitarni čvorovi problem. Ponekad čak i gorući. Ali pustimo sad njih, kad to nije tema.

Čime su me dakle Plitvice zaprepastile i naljutile.

Nagradom za milijuntog posjetitelja. Na to se spremaju već nekoliko godina. Broj gostiju koji im obilaze nacionalni park stalno raste. Lani su bili gotovo sigurni da će premašiti zavidnu brojku od milijun posjetitelja, ali eto nisu. Sve se tu nekako vrtilo, ali granica snova nije prijeđena lani, nego ove godine. Krajem rujna je milijunta posjetiteljica pregazila pješačke staze. Hrvatica iz Francuske. Obilazeći domovinu došla je na Plitvice i pokrenula slavljeničko zvono. Po prvi put od kada postoje i od kada su zaštićene kao nacionalni park u jednoj godini tamo kroči više od milijun ljudi. Zavidan rezultat.

Što sad tu ne valja? Pa nagrada. Gospođa je dobila desetodnevno putovanje u Yellowstone, najstariji i najveći američki nacionalni park. Najstariji na svijetu.

 Ma koliko Plitvička jezera bila naš najstariji i najpoznatiji nacionalni park, ma koliko oba bila pod zaštitom UNESCO-a, ta nagrada ipak nije primjerena. Takva se nagrada dodjeljuje najzaslužnijim djelatnicima ustanove. U formi studijskog putovanja. Šalje ih se negdje gdje mogu steći nova iskustva ili uzore. Na mjesto gdje mogu dobiti inspiraciju za neke nove ideje ili bolja rješenja doma. Da tamo vide i otkriju kako još efikasnije upravljati s daleko više posjetitelja u danu i godini. Sve tako redom. Dakle, najboljima među svojim ljudima omogućiti da prošire i unaprijede profesionalne vidike na mjestu koje profesionalna iskustva masovnih posjeta skuplja dulje od njih. I zašto ne, da animiraju Amerikance da dođu u isti takav posjet njima. Uzvratni posjet i razmjenu iskustava. Kako su problemi riješeni ovdje, u drukčijim uvjetima i okolišu. Kako se to radi kada je svaki hrvatski turist udaljen svega koji sat vožnje od takvog odredišta, umjesto da ga od njega, unutar iste zemlje, dijele sati leta mlaznim avionom. To bi bio pravi potez i sigurno ne bio bez rezultata i odjeka.

Za milijuntog posjetitelja hrvatskog nacionalnog parka ipak je trebala ići nagrada koja promiče hrvatski turizam. Onaj koji stalno promiče Plitvička jezera. Onaj koji oglašava, dovlači i organizira dolaske. Omogućuje naplatu ulaznica i pomaže u financiranju vrhunske organizacije koja ga diči.

Da sam na mjestu Uprave Nacionalnog parka Plitvička jezera obratio bih se za pomoć onoj domaćoj putničkoj agenciji koja mi dovodi najveći broj gostiju i uredno plaća račune za prodane ulaznice. Tražio bih da za moga milijuntog posjetitelja sastave program putovanja kojeg će ovaj koristiti u terminu kojeg poželi. Tražio bih da u program uvrsti ono nabolje što Hrvatska ima za pokazati. Ostale nacionalne parkove i prirodne ljepote. Stare gradove i kulturne ustanove koje gotovo svih ostavljaju bez daha. Tražio bih smještaj u hotelima s pet zvjezdica i obroke u cijenjenim restoranima po probranim jelovnicima. Tražio bih vrhunski potkovanog i strpljivog pratitelja da im pravi društvo na putovanju. Isto takve vodiče po gradskim jezgrama. U najkraćem, umjesto deset dana Yellowstone-a, osigurao bih im deset high-life dana, la dolce vita u svojoj zemlji.

Iskoristio bih to i za promociju jednog od najvećih hrvatskih turističkih aduta. Nevjerojatne raznolikosti na tako malo prostora i tako blizu jedno drugom.

Ponašao bih se poput ostalih kada dodjeljuju takve nagrade. Svjetske avionske kompanije ili hotelski lanci nagrađuju vas tako da vam učine dostupnim nešto iz vlastite ponude. Ako ste skupili nagradne milje u ekonomskoj klasi, ponude vam besplatni prijevoz u poslovnoj ili prvoj klasi. Ako ste puno puta bili u jednom ili dva njihova hotela, dadu vam na znanje da postoje i drugi, pa vam omoguće da tamo pođete. Kada im je vlasnik, što nije rijetko, isti konzorcij, nagrade budu kombinacija prijevoza njihovim avionima i smještaja u njihovim hotelima. Naravno, kao VIP gosta. I čitavo vas vrijeme na diskretan način upozoravaju na to tko su i što sve nude.

Ne bih olako okrenuo leđa kolegama s kojima živim i radim svaki dan i na koje sam stalno upućen. Ne bih svojom nagradnom gestom pokazao kako mi je profesionalni ideal zapravo negdje drugdje. Također, ne bih niti odustao od toga da svojim ljudima omogućim skupljanje profesionalnog iskustva  u najstarijem nacionalnom parku na svijetu. Ne bih odustao niti od toga da njima jednom pokažem kako i mi konja za trku imamo.

Oglasi

Snaga prirodnih zakona

 

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 03.11.2010.)

 

            Jedno od ružnijih nasljeđa bivšeg sustava u nas je stečena strast da se za svačiji posao i svačiju struku bude stručnjak i da se ne libi od iznošenja vlastitog mišljenja formiranog na tko zna čemu zapravo. Turizam posebice dosta pati i od kolonijalnog stava mnogih stranih partnera prema tamo nekakvom Balkanu i sposobnostima i stručnim kvalitetama tamošnjih domorodaca. Kad se tome pridruži i naša osobina da nam je svačije mišljenje (naročito makar i s natruhom inozemstva) važnije od našeg onda imamo ovo što imamo.

            Do mene je tako ovih dana doprlo kako su gosti jedne kruzing kompanije naša izletnička odredišta svrstala u kategoriju «osrednje». Kako se isprva nije znalo o kojoj je firmi zapravo riječ odmah su krenula nagađanja na drugu temu. Nije teško pogoditi koju. Krenulo je razglabanje koja bi ih to naša agencija ovdje mogla servisirati pa da koristi loše vodiče i loše autobuse. Nagađanja su bila dosta strasna. Malo sam se držao po strani jer u Zadar (kao ni Hrvatsku) ne dolazi baš jako puno kompanija. Dolazi, istina, dosta brodova na takvim putovanjima, ali u vlasništvu su  daleko manjeg broja kompanija nego je ukupan broj brodova.

            Ubrzo se ispostavilo sljedeće. Riječ je o kompaniji (namjerno joj izbjegavam ime iako je jako dobro poznam) kojom vlada klika product managera. To je relativno nova struka i uvedena je u želji za zgrtanjem što je moguće većeg profita tehnikom nuđenja nečega što ne nudi nitko drugi. Uglavnom je tako iako je ipak nešto složeniji pojam. Dakle, ti product manageri, vrlo kolonijalno raspoloženi, našli su ovdje svoje saveznike. Oni ni po koju cijenu u svojoj ponudi izleta nisu htjeli ama baš ništa od onoga što nude druge firme. Njihovoj je želji udovoljeno i pronađeni su alternativni programi. Treba biti pošten i reći kako uopće nisu loši i jedina im je zapravo mana da su alternativni. Gosti s tih brodova uopće ne idu na razgledanje grada, ne nude im se Plitvice ni Slapovi Krke. Za tu firmu je trebalo pronaći nešto što nitko drugi ne nudi i nema na svojim stranicama. I našlo se. Riječ je o nekim drugim izletničkim odredištima koja se nikada i nisu uspjela osobito afirmirati jer su sasvim logično u sjeni onog što je najbolje od najboljeg. Rezultat je jasan i daje razloga za brigu. Osrednjost je nešto od čega svatko imalo ambiciozan (pogotovo ako je pri tom product manager) bježi kao od vatre.

            Kad se dakle sve saznalo i otkrilo kako tu zapravo nema niti malo neke naše krivice, ali zato možemo itekako osjećati negativne posljedice, pomalo zlurado sam se nasmijao. Otprilike u stilu «a što sam vam ja rekao …»

            Međutim, baš nekako tih dana oglasilo se i naše Ministrastvo turizma. Ono je iz one druge kategorije ljudi koja se uvijek jako dobro razumije u tuđi posao, ali zato nikada u svoj. Ministrova su usta izgovorila tvrdnju kako kod nas nema dovoljno novih izletničkih programa i kako su oni raspisali natječaj za njih, kako su im se mnogi javili, kako će oni tome pomoći, kako će    kako će    kako će…..

            Njegov me entuzijazam zbilja podsjetio na one product managere koji su puni sebe tražili nešto što nitko drugi nema i tvrdili kako njihovi gosti jednostavno vole i baš vole da  im se nudi nešto što je drugima nedostupno. To im je i glavni reklamni adut i ne propuštaju ga isticati. Oni su dobili što su tražili. Išli su tamo gdje ide malo tko drugi. Vidjeli su manje i doživjeli su manje od njih. Otišli su kući s dojmom osrednjosti, za razliku od ostalih koji su se kući vraćali ozarenih lica, a išli su tamo gdje i većina drugih. Većina nam je, naime, vjerovala kako su odredišta koja preferiramo zaista ljepša od drugih, ma koliko i ta druga bila lijepa, ali ne i jedinstvena.

            Ministarstvo turizma je, po svom uvriježenom običaju, potpuno promašilo metu i profućkalo priliku da uđe u bit.

            Nama uopće ne fali novih izletničkih programa. I oni koji su napisani (a ima ih i dobrih) ne služe ničemu osim stjecanju pozicija u činovničkom sustavu nagrađivanja. Izletnički program koji se temelji na jedinstvenosti pojedinih odredišta sasvim je dobar. Hrvatska ima nevjerojatne ljepote na toliko malenoj udaljenosti da nema savršeno nikakve potrebe izmišljati bilo što novo. Ovo što postoji je itekako dostupno, a prostora za neke nove atrakcije niti ima niti one realno postoje.

            Postoji međutim nešto drugo što Ministartsvo turizma ili ne vidi ili ne želi vidjeti, a još manje želi o tome govoriti. To je nevjerojatna letargija i lijenost državnih činovnika ušančenih na poslovima očuvanja baštine kad je riječ o prezentaciji blaga koje im je povjereno. Sve naše kulturne ustanove i muzeji jednostavno odbijaju dosadom koja iz njih zrači.

Reklama i prezentacija su ono što neku ustanovu čine privlačnom i po svojoj važnosti (možda i na žalost) idu uz bok sa sadržajem. Svatko tko se na tome malo potrudio postigao je rezultat. I svako odredište na kojem se takvo što dogodilo dobilo je «nove» sadržaje i izletničke programe. Organizatorima izleta su olakšali posao, sebi su podigli «cijenu», broj posjetitelja je porastao i svi su na kraju zadovoljni.

            «Novi izletnički programi» su naprosto floskula i kao takvi osuđeni na neuspjeh. Ali zato kvalitetnija prezentacija ovoga što itekako imamo jest jedan od konja za trku. Samo, na žalost, nije sve voda pa da sama od sebe teče, formira slapove i brzace od čije ljepote zastaje dah. Suvišno je ulagati trud o promjenu prirodnih zakona jer su takvi kakvi su i tako će ostati. Ali zato ima jako puno opravdanja očekivati trud na onim mjestima gdje netko za to prima plaću. Kad se ta mjesta probude i famozni novi izletnički programi će doći sami od sebe. Kao što sami od sebe idu tamo gdje je priroda uložila truda i učinila svoje.

           

Post Navigation

%d bloggers like this: