Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

5. Dragica je zdvojna

Dragica je zdvojna

Još su neko vrijeme njih dvojica sjedili i gledali televiziju kad je stari ustao i pošao slagati tanjure na stol. Otkad je u mirovini i po čitave dane uglavnom kući, to je bio prešutni znak da je već pomalo gladan. Dok je radio i dolazio svaki dan kući, godinama u dva i po kad se počinjalo u jutro u šest, a kasnije kad smo se krenuli približavati Evropi je ostajao do četiri i po, pa i pet popodne, sve ga je uvijek čekalo spremno i servirano. I to tako i sve one godine dok je i ona radila i dolazila kući tek nešto prije njega.

Nikada on s kuhinjom nije ništa imao osim kada bi trebalo skuhati palentu, očistiti ribu ili peći na gradele ili pod pekom. Međutim, od kada je ovako, više kući nego vani, pokazalo se kako je ovo najmirniji i najefikasniji način da dozove spizu na stol bez buke i komentara, pogotovo u ovakvim situacijama kad nije znao u kakvom je raspoloženju. U to, uostalom, nikada i nije bio do kraja siguran. Uvijek je postojala opasnost da ga napadne zbog bilo čega, a posebno je bila privržena njegovoj navodnoj proždrljivosti. On kao cjelina bio joj je omiljena meta, a  središnje polje te mete bio je njegov apetit.  Ponekad je imao osjećaj kako ga samo vreba i čeka trenutak da mu s nečim natrlja nos.

A on je bio zapravo miran čovjek, i pored svega što se čovjeku i inače svakodnevno događa, iznimno je cijenio mir i skladne odnose u svojoj kući. Tako je razmišljajući o tome kako bi se poštedio jezikove juhe došao do ovoga. Njoj se često znalo događati da dođe kući zbog nečega ljutita. Razni su za to bili razlozi. Ili joj je susjeda nešto rekla što joj nije bilo po volji, ili je bilo kakvih nesuglasica u dućanu gdje je, kao dugogodišnji kupac, očekivala povlastice ili nešto kao ono u frizerskom salonu. U svakom slučaju, jedva je dočekala da ne kuha u sebi nego da loše raspoloženje što je moguće prije izbaci iz sebe poput šugavog psa. Inače je prije, do kada bi on došao  s posla kući, nju ljutnja i prošla. Nikada se nije dugo ljutila i nije bila neko veliko zlopamtilo. Ali ako je postojala prilika da otpusti ventile, nije ju propuštala. Zašto, uostalom, ima muža ako mu ne može povjeriti svoje jade.

Kad je on prvi put krenuo spremati stol u čudu ga je gledala. Poslije toga ga je pogledavala preko oka i čudila se misleći o tome što joj to zapravo želi poručiti. Budući da je on, početnički pedantno, krenuo sa stolnjakom i pravilnim rasporedom pribora i ostaloga, ona je mislila kako mu fale oni ručkovi po finim restoranima.

Direktor naime, nikad nije dopuštao da Janko gladan čeka ispred vrata restorana, nego ga je redovito pozivao da ruča s njima. Iako je to neke u to vrijeme  i čudilo brzo se pretvorilo u pravilo, jer je on uvijek znao gdje je kome mjesto i govorio bi samo ako bi ga tko što izravno pitao. Time je njegov direktor neke svoje kolege doveo u neugodan položaj jer je poneki vozač volio pružiti jezik. Janko se nikada nije samovoljno upleo u neki razgovor ili nešto nepromišljeno izlanuo. I kad bi službeni dio ručka ili večere završio on bi kao pravi majstor viceva  strpljivo čekao da ga netko ponuka da ispriča koji novi. Tako odmjereno ponašanje priskrbilo mu je samo još veći ugled, a njegovom je direktoru zavist drugih kolega zauzela mjesto prvotne neugodnosti. Oni koji su za vozače imali nametljive babe tračare koje nisu mogli ušutkati samo bi im pogledom skrenuli pažnju na Janka i njegovo držanje.

Takvi su vozači redovito i do u tančine znali koliko je, zašto i zbog čega obračun plaće nepravedan. I to svaki pojedini obračun i platni razred u firmi, ne samo njihov osobni. Onaj Janko sigurno i ‘tičjeg mlika ima kad ga njegov glavonja onako dobro drži.

Lako njemu s onim njegovim Jankom. Mogu njih dvojica i oko svita bez problema. –  mislili su pak kolege direktori.

Dragica se čak malo i uvijedila u samome početku, jer je također mislila kako joj na taj način prigovara da neuredno postavlja stol. Ona da je neuredna! Ma čekaj, munjelo. Čekaj. Nije ti on od nekih skrivenih poruka.

Koliko je puta izvalio kakvu  glupost da joj se skoro zavrtilo. Nije on baš od onih kojima moraš puno pogađati što misli.  A i ne misli puno, ako nije auto, kuglanje i nogomet.

Dok nisu kuću izgradili sav je bio u cementu, sabunu, blokovima, drvenariji, kupama. Trčao je naokolo i raspitivao tko je najbolji majstor. Zidar, električar, vodoinstalater, parketar …, a bože. Koji put ju je i glava znala zaboliti kad bi nabrajao u čijoj je sve kući bio i gledao djelo svakog pojedinog od njih. Onda je bio kao vjetar. Jedva bi nešto bacio u usta i išao bi u «inspekcije».

Poslije bi znali čuli kako su nekog majstora hvalili baš time što ga je on odabrao da na njegovoj kući radi.

Sve je on to izvidio, kupio najbolji materijal koji se mogao naći, a dosta su mu dovezli iz Italije i Austrije prijatelji što su vozili kamione i autobuse, pronašao majstore, organizirao prijevoz i pomoćnike, ali nikad se nije petljao u uređenje. Svi zidovi osim nosivih, vrata, prozori, skaline za kat, sve je bilo tamo gdje je ona htjela. Pa zašto bi mu sad smetalo di je nož,  a di žlica? Tu nešto ne štima. Nije mogla izdržati nego ga je pitala zašto to radi.

–         ‘Ajde i ti svake pizdarije pitaš. Malo ti pomažen. Ne moraš ni ti sve sama.

Ispričala je to susjedama, još sva raznježena, kad su popodne pile kavu. Svako popodne, njih četiri bi kod jedne od njih pile zajedničku kavu.

To popodne je bio red na susjedu do nje, Juliju,  da bude domaćica, tako da je njen muž bio dodatno loše volje. One su potajno pogledavale na susjeda dok je Dragica pričala kako se njezin Janko sve bolje uključuje u obiteljski život u novoj ulozi, onoj umirovljeničkoj. Susjed je sve mrzovoljnije buljio u televiziju.

Nije mu bilo sasvim jasno, ali se nije puno niti zamarao, što mu više ide na živce. Smeta li mu više to Dragičino vječito hvalisanje ili ono što ga je čekalo gotovo svaki put kada bi njegova žena bila s Dragicom neko vrijeme u društvu. Kada god bi neka od tih seansi završila njegova je Julija imala neki novi povod za pranje njegovog mozga. Sve je ovisilo o tome kakve je volje zapravo bila Dragica. Jer, to je barem bilo poznato, sve je njezino uvijek bilo najbolje. Njezina je kuća najbolja i najljepša, najfunkcionalnije opremljena, a sve je tamo po njezinom ukusu. Dakle, najbolje i najljepše.

Njezin muž je cijenjen i hvaljen na sve strane, a ima zlatne  ruke. Sam održava kuću, vrt, auto, ne pamte kad su dali kune majstoru. Nikada nije do kraja zadovoljan pa stalno nešto popravlja i dorađuje.

Prekrasno su uredili i staru kuću na selu u koju odlaze kada se umore od grada, ali je češće koristi sin. Mlad je on, ima društvo …

Uostalom, bez obzira na to koju temu se načelo, sve je uvijek moralo završiti na hvalospjevima njezinom sinu. Njegove su kvalitete jednostavno bile neiscrpne.  Svaki njegov korak bio je na neki način opjevan i to uvijek s nekakvom dozom tajnovitosti, tako da je svima dano na znanje kako je on zapravo još pametniji i sposobniji  nego ga je ona u stanju nahvaliti. To je svima pomalo išlo na živce jer su znali da Dragica inače nije loša osoba.

Bila je spremna pomoći u svakom trenutku i ljudi su o svojim problemima koji put izbjegavali govoriti pred njom jer je uvijek izlazila s nekim rješenjem ili bi odmah počela pričati o tome ili nečemu sličnom što se njima već dogodilo, a oni su to riješili tako i tako.

Svi su se osjećali pomalo neugodno, kao  s nekim kompleksom manje vrijednosti jer se ona nikada nije žalila. Ili, ono rijetko kada bi činila nešto slično, istovremeno bi iznosila  svoje dvojbe oko mogućeg rješenja, kao da zapravo ni od koga ništa ne očekuje i svima je zvučala kao da samo glasno razmišlja, bez želje da čuje čiji prijedlog ili sugestiju.

Iako sama sebe nije doživljavala na taj način često bi joj zasmetalo kada bi čula kako se susjedi ili poznanici nešto dogovaraju bez nje ili njih, ne uključujući nju ili Janka u svoje planove. To je doživljavala kao svojevrsno ignoriranje i nekakvo potiho izbjegavanje, ali nikada ih nije ništa na tu temu pitala jer je znala kako i ne bi bilo baš normalno da je za sve pitaju makar ona (ili oni) imaju rješenje. Često je osjećala kao da ih na neki način drže po strani i najradije to tumačila njihovom prikrivenom zavišću. Tim više što su njih često mučili problemi za koje je ona držala kako su u njenom životu, a i životima ostalih članova njezine obitelji riješeni i samim time pripadaju prošlosti.

Upravo je zbog te svoje sklonosti da probleme rješava umjesto da o njima samo priča (tako je naime doživljavala većinu ostalih ljudi) tako teško podnosila samački Marinov status. U njezinu se koncepciju života s rješenim problemima nikako nije uklapalo to što se Marin sa svojih gotovo trideset godina još ne ženi i što nema djecu, a ona unuke.

Znala je ona kako bi nevjesta i unuci donijeli neke nove probleme, ali to je upravo ono što je i željela. Novi problemi i novi događaji. Ova kolotečina, u kojoj je sve organizirala baš onako kako treba biti, počela joj je bivati pomalo dosadna.

Bila je ona osoba od novih izazova. To bi mnogima koji su je površno poznavali bilo čudno za čuti jer obično nikada ništa nije činila, a da to ne poprati primjedbama i komentarima koji su, svima osim njoj, zvučali kao prigovori. Ona je pak (samo u sebi i čak ni tada otvoreno) sebi pripisivala neke prosvjetiteljske osobine i rado bi uvijek vidjela kako ju je netko poslušao i učinio kako ga je savjetovala ili činio nešto tek kao imitaciju onoga što je vidio(la) kod nje.

Uvijek je, makar u hodu, razmatrala nekoliko mogućnosti i glasno ih iznosila, uvjerena kako je izabrala najbolje. Mnogima je zbog toga izgledala kao mušičava i nepredvidiva, jer često nisu bili na čisto za koju se od razmatranih varijanti odlučila. Čak i onima koji su priznavali njezino vodstvo, a to je bio samo Janko i to ne baš uvijek. Čak je i on, nakon svih tih godina, nalazio snage za otpor. Njegova potreba da mu kratko, jasno i glasno kaže što hoće umjesto da glasno razmišlja i nabacuje koješta, tumačena je kao otpor.

Ali Marin, Marin, on je brine. Na razne je načine pokušavala, ali nikako da do njega prodre. Na sve njezine inicijative reagira netrpeljivo i to ne samo na one ženidbene. Sve više joj izmiče iz ruku, a to ona ne misli samo tako gledati. Nadolazeća godišnjica braka bila je samo dolijevanje ulja na vatru.

Evo recimo, njezin Janko i ona. Što njima fali?  Zagledali su se jedno u drugo još u ranoj mladosti. Nisu to bila ova vremena. Tada se još nije prvu večer skakalo u krevet. Nisu tada cure gledale ima li momak auto ili jesu li mu roditelji sagradili kuću.

Roditelji su ostali na selu, nije se tko imao miješati u privatne stvari. Bili su sami i prepušteni sami sebi. Odmah poslije završene srednje škole su se zaposlili i nisu se poznavali dok jedan dan Janko nije došao tražiti jednog svog prijatelja, koji je u gradskom prometnom poduzeću radio kao vozač autobusa. To je bio kraj smjene za vozače, a za njih u kancelarijama kraj radnog vremena. Ona je jedina bila neudana pa je ostala do kraja, a ove udane su sve otišle kući kako bi skuhale ručak. Njihovi muževi nisu voljeli čekati dok se ručak skuha, pa su one s posla odlazile ranije.  Kako je to bila muška firma (vozači i mehaničari) preko toga se šutke prelazilo, a njih nije puno ni brinulo ni salda konti, ni knjigovodstvo ni računovodstvo. Bilo im je stalo samo do toga da imaju kome predati inkaso na kraju smjene, odnosno zadužiti vozne karte i sitniš pred početak smjene. Jebe se meni što vi s tin  posli radite. Nju su zato, kao samicu, čim su je primili u radni odnos, stavili na mjesto blagajnice čitave firme. Ona što je do tada bila na tom radnom mjestu (već drugi put na porodnom dopustu) mogla je konačno odahnuti od grižnje savjesti što drugi podmeću leđa za nju.

I Dragici je to kasnije bilo tako. Kako je grad rastao tako se povećavao broj linija, kupovalo se nove autobuse, zapošljavalo nove vozače, pa je blagajna postala posebna, odvojena služba s njom na čelu, pa onda niti njezini rani odlasci s posla nisu puno boli oči. Tim više što je uvijek bila kolegijalna, nije glumila veliku šeficu. Ako bi, recimo, kojoj od mlađih kolegica netko umro, pa bi morala na sprovod, ona nikad nije pravila pitanje ako bi morala ostati na poslu do kraja radnog vremena. Ponekad se događalo da je morala ostati i duže pa i puno duže od radnog vremena. Nikad nije glasno i jako naglašavala da je ona tamo šefica. Ali ako bi to tko zaboravio ili smetnuo s uma, ona nije.

U svakom slučaju, jednog dana (dok je u firmi još uvijek bila samo jedna blagajnica, i to ona) je Janko došao potražiti prijatelja koji je već pošao kući. Dragica je bila sama u sobi i ljubazno razgovarala s naočitim došljakom. Ujutro je kolegi prenijela kako ga je ovaj tražio, ali ga nije našao. Tražila ga je po garaži da mu to osobno saopći. Ovome nije trebalo crtati, pa joj je u najkraćim crtama nahvalio svojeg prijatelja i rekao sve najbolje čega se u tom trenutku mogao sjetiti.

Još je nekoliko puta Janko dolazio tražiti prijatelja u vrijeme kada je ovaj već  pošao kući. Zapravo svi, i on i kolegice iz Dragičine sobe u upravnoj zgradi.

Već prvi sljedeći Jankov dolazak izazvao je pogledavanje, smijuljenje, namigivanje i podrugljive komentare vozača i mehaničara koji su već svi, naravno,  znali što se događa i o kome se radi. Kako su više manje svi bili iz okolice grada tako su se svi barem iz viđenja znali. Tim više što je tada još malo tko imao svoj auto i putovali su prigradskim autobusima na posao i s posla. Ti su autobusi obilazili više sela i ljudi bi se svakodnevno zajedno  putujući i upoznali, a s vozačima su ionako bili gotovo pa prijatelji. Vijest se tako brzo proširila i do Jankove firme.

U gradu su u to vrijeme bila dva kina, staro i novo. U novom su uvijek igrali bolji i poznati strani filmovi (redovito s nekoliko godina zakašnjenja, kad se i zaboravilo da su osvojili Oscare), a u starom svi ostali i domaći partizanski gdje su kolektivno vodili školsku djecu. Janko je pozvao Dragicu da zajedno pogledaju neki film s Al Pacinom u glavnoj ulozi.

Nakon toga su kolege s posla, ničim izazvani, počeli i njoj i njemu podnositi izvještaje. Tako je Dragica saznavala gdje je i s kim viđen Janko, a on je iste raporte dobivao o njoj. Istina, ona se puno manje kretala, pa su i izvještaji koji su stizali do Janka bili kraći i sažetiji od onih koje primala ona. I ma koliko to za njih dvoje još sve bilo vrlo nevino, za druge je to bila gotova stvar.

A i bilo je nevino sve dok Janka nije počelo izdavati strpljenje.

Ona je bila skromna i sramežljiva seoska djevojka, strogo odgojena i kao da je stalno bila lagano uplašena. Zapravo, moglo bi se reći kako je stalno bila u strahu od muške pohote, iako je nikada nije osjetila ni iskusila. Ipak je stalno bila u strahu. Bojala se, kako Janka i njegove upornosti tako i vlastitog iskušenja.

Bile su, od djece, sestra Marija, ona i mlađi brat Mate. Dva su brata umrla kao sasvim mala djeca i ovaj jedini preživjeli bio je sunce i mjesec, kako ocu tako i majci. Starija se sestra prva udala i otišla s mužem živjeti u Šibenik.

Dragica je po završetku škole unajmila podstanarsku sobicu u Zadru i prešutna je obveza bila da financijski pomaže obitelj s naglaskom na brata koji za ništa nije pokazivao naročiti interes.

Njemu se je međutim gotovo sve praštalo, dok su njoj, pogotovo nakon sestrine udaje punili glavu svakakvim pričama o nesretnim djevojkama koje su odlaskom u grad gubile nevinost, ali stekle i teret za čitav život.

U paničnom strahu da se takvo nešto i njoj ne dogodi držala je Janka na odstojanju. Strašno se bojala toga da bi se sama morala probijati kroz život. Bila je stisnuta i bojažljiva, ali nikako glupa. Ako i nije znala što bi je čekalo, mogla je vrlo dobro slutiti kakav bi to život bio. I zbog toga je vrdala na sve moguće načine dok jedne večeri poslije razgovora uz piće na hotelskoj terasi Janko nije, dok ju je pratio kući, uzeo stvar u svoje ruke. On je pak dugo oklijevao ne želeći je prestrašiti i otjerati od sebe jer mu se sviđalo kako je uvijek bila tiha i kako se činilo, vagala svaku riječ. Nikada ga nije ni na koji način povrijedila iako su se izdaleka u razgovoru dotakli i delikatnijih tema. Malo je popričao s nekim svojim prijateljima, već oženjenim ili ljudima s ozbiljnim vezama, jer se nekako i on počeo skanjivati vlastite bojažljivosti. Ali Dragica nekako kao da nije bila kao ostale cure koje je upoznao. Nije on to baš točno znao definirati, ali ona je u njemu budila neka raspoloženja koja niti jedna koju je upoznao prije nje nije uspjela. Ova bi samo onako krotko pogledala i već je bio spreman ispuniti joj svaku želju. To nikada prije nije doživio i sada je bio zbunjen jer mu je s curama uvijek bilo lako i već ga je pomalo bio glas ženskara. To su uglavnom širile njegove bivše koje su ostale zakinute. Uglavnom, ovi nešto iskusniji od njega su mu govorili kako mora biti muško i pokazati curi kako mu je stalo do nje i kako mu se sviđa više od drugih. Lako je to bilo reći. A što ako se prestraši i otjera ga? Što će onda? Kako će joj onda pokazati da  mu je stalo?

Mučilo je to njega jedno vrijeme dok mu nije dodijalo da samoga sebe muči neizvjesnošću. I tako, dok ju je pratio kući on se, u sjeni stoljetnog drvoreda, ohrabrio. Najprije ju je obrglio oko ramena i kada se ona nije opirala, lagano ju je privukao sebi i poljubio. Kada je zagrljaj postao jači lagano ga je odgurnula od sebe. Bez riječi su, s njegovom rukom oko njezina ramena, došli do kuće u kojoj je bila njezina sobica. Tamo, pred vratima, su se brzo dogovorili za sutra i rastali.

Strahovala je ona i od gazdarice. Naime, kada se doselila, roditelji su došli u grad vidjeti kako se snašla. Tom su se prilikom preporučili gazdarici s molbom da pazi na njihovu curu. Da joj se što ne dogodi. Ova je pak jedva dočekala tako ozbiljno zadaću i bez olovke, papira ili bilo kakvog pomagala vodila preciznu evidenciju nezinih odlazaka i dolazaka. Takva, vječito budna i na oprezu, gazdarica je predstavljala opasnost za Dragicu. Čitala je u novinama kako Amerika, Rusija, Kina i neke druge velike zemlje lansiraju u svemir satelite radi bolje i brže komunikacije. Valjda je to zato što su to velike zemlje, ne baš gusto naseljene. Ovdje nikome nisu trebali sateliti. Autobusi koji su prometovali više od dva puta dnevno zvali su se gusti promet. Sve češće se rabio izraz «frekventna» ili «opterećena» autobusna linija. Telefoni su bili rijetkost. Jedan poštanski ured pokrivao je nekoliko sela. Čak se kao adresa znalo pisati «zadnja pošta …», ali vijesti su putovale brzinom svjetlosti. Pogotovo one koje su u sebi sadržavale opasnost ili nevolju.  Moj bože, kako bi samo došla doma kada bi prije nje stigla vijest da se viđa s nekim mladićem ili, još gore, da je kod nje proveo nekoliko sati. Već je čula seoske babe kako pletu pređu od svoje mašte. Ako bi koji muškarac i čuo te ćakule, za koje inače ne haje, vjerojatno bi samo rekao: «Ha, nije krv voda». Ako to ne bi žene ušutkalo i ponukalo na značajno kimanje glavom moglo bi se čuti nešto kao: «Nisi ni ti s menon krunicu molila». U svakom slučaju sve bi se znalo i prije nego se išta dogodilo.  Najgori scenarij je bio onaj u kojem se ona, s trbuhom do zuba, vraća u roditeljsku kuću.  Ma koji sateliti, koje što… Ma.

Poslije se kao velika mana satelita, pogotovo vojnih, pokazalo da jasno vide samo krovove zgrada, a mašti stručnjaka je bilo prepušteno da zamisle što se nalazi pod tim krovovima. Ali, to je ipak neka druga priča. Mi možemo stati na tome kako sateliti trebaju samo velikim zemljama. Mi sve znamo i bez  tih čuda tehnike.

U svakom slučaju, jedne su se nedjelje sastali u gradu. Vrijeme je zvalo na kišu, a to se ubrzo i dogodilo. Najprije kišica, a potom pravi prolom oblaka.  Jankova podstanarska soba bila je u jednom velikom stanu u starom gradu. U zgradi koja je čudom preživjela bombardiranja zadnjeg rata bez velikih oštećenja. Gazda je još plovio kao kapetan duge plovidbe, djeca su se iselila u inozemstvo, pa je gazdarica (koja je tu živjela uglavnom sama, osim kad bi muž došao s broda, a tome bi znalo proći i godinu dana) pošla u posjet bratu i njegovoj obitelji. Sklonili su se kod Janka jer bilo bliže i tada se dogodilo.

Oboje mazno raspoloženi brzo su popustili  ograničenjima koja im je nametala okolina koja ih okruživala, ali i oni sami sebi. Njihova je veza dobila i tu, novu dimenziju. Janko nije bio bez imalo iskustva, za razliku od nje, ali kao da je oboma bilo prvi put.  Uživali su u dodirima, istraživali se međusobno. Za njih, osim njih, nije postojalo ništa. Pa im tako ništa  nije moglo niti smetati. Ni asketski namještena podstanarska sobica, ni oluja na nebu.

Kako je znanost u svakom smislu nezaustavljivo napredovala, do vremena kada je njihov sin stasao ženidbu, takve ljude, koji su sjetna i mazna raspoloženja liječili razmjenom nježnosti sa srodnom dušom, počelo se nazivati meteopatima.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: