Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Archive for the category “Kolumne”

Čemu tolika žurba?

Živim taman toliko da sebe samoga mogu smatrati iskusnim i još uvijek dovoljno razumnim. Dakle, nataložilo se iskustva, a senilnost još nije došla. Barem koliko toga osobno mogu biti svjestan

Tako me ovih dana često spopada sjećanje na jednu zadarsku predratnu epizodu. Tada smo, ako se dobro sjećam, gotovo dvije godine bili bez Gradonačelnika. Ondašnjeg Predsjednika općine. U čitavom gradu nije bilo živoga čovjeka koji se toga želio prihvatiti. Sve tadašnje strukture vlasti, na svim razinama, su se oko toga svađale, novinari su ih proganjali i pitali, jer je to su to bile kasne osamdesete i počeli smo polako dohvaćati medijske slobode. Nije bilo lokalnog medija koji to nije imao na tapetu barem dva puta tjedno, a bome smo po tome bili poznati i u čitavoj bivšoj državi.

Istoj onoj od dvadeset i nekoliko milijuna stanovnika u kojoj je Zadar bio peti grad po prihodima.

I, gle čuda. Usprkos činjenici da nitko gotovo dvije godine nije želio zasjesti u fotelju Predsjednika općine, Grad je bio to što je bio i funkcionirao je. Dakle, peti po prihodima u državi s velikim brojem gradova većih od sebe.

Grad je bio čist (ne toliko koliko danas), ulice su ljeti prali svaku noć. Smeće se odvozilo. Svi su radili i zaposlenost je bila daleko veća danas. Usprkos činjenici da je nezaposlenost i mogućnost dobivanja posla preko veze ili uz mito i onda bila sveprisutna činjenica. Škole su radile, bolnica i ostale zdravstvene ustanove su radile, makar se za krevet u bolnici hvatala veza kao i danas. Turističke sezone su se odrađivale u daleko lošijim uvjetima nego su danas. Sve do barikada i inducirane kome cjelokupnog turizma.

Ukratko, grad je funkcionirao i profesionalne službe su svoj posao odrađivale, u onim uvjetima, i bez Predsjednika općine.

Ta mi uspomena nekoliko puta dnevno presretne mozak od ostavke Veljka Ostojića i navodne obezglavljenosti hrvatskog turizma. Navodne obezglavljenosti i strke koja je nakon toga nastala oko njegovog nasljednika. Tko će to biti. Veća strka oko toga nego oko izbora novoga Pape koja mi jednako ide na živce. Makar, ruku na srce, Papa predvodi, barem nominalno, poprilično velik dio ljudskog roda.

Sve se to događa nekako u vrijeme kad turistički profesionalci zahuktalo pripremaju sezonu. Odnosno, kad već brusimo zadnje detalje prije početka. One detalje u kojima se jasno definira tko će što i za koga raditi. Po kojoj cijeni i uvjetima. Kojom učestalošću i na koji način. Dakle, završne pripreme oko operacije zvane turistička sezona. Ta faza priprema otprilike odgovara onoj kada astronauti već počinju navlačiti svemirska odijela.

Ukratko, sve bitno znamo, dogovori su tu, hoteli i restorani su dotjerani i ušminkani, autobusi i brodovi pregledani. Udara se završni sjaj i sve je spremno za početak.

Vijest je daleko više uznemirila onaj glomazni činovnički dio turizma koji se redovito pribojava svake nove metle. Ali, to su samo činovnici. Podnosimo ih kao činjenicu, potpuno nemoćni da nešto stvarno učinimo. Po tome se nimalo ne razlikujemo od bilo koje branše u Hrvatskoj. Možemo grintati. To i činimo. To je sve.

U ovom našem realnom, prizemnom turističkom svijetu, vijest o ostavci, sada već bivšeg ministra, uglavnom je bila tema za kakvu neobaveznu ćakulu uz kavu. Tek nešto zanimljivija od one vezane za nebrojene nam političare i dužnosnike koje prate nekakve afere. Lakše je nabrojiti one koji ih nemaju od onih koji ih imaju.

Izostale su čak i spekulacije o tome tko bi na to mjesto mogao doći. Jasno je rečeno kako to mora biti netko iz IDS-a. Samo se nešto malo žongliralo nekakvim imenima i novi je ministar osvanuo.

Osobno, nikad za njega ništa nisam čuo. Potpuno mi je nepoznat, usprkos više od trideset godina koje sam proveo na turističkom terenu. Nije ni važno.

Ono što me zapravo nadasve čudi i razlog zbog kojeg mi uspomene iz prošlosti tako intenzivno naviru (iako sam mislio kako sam na to davno zaboravio) je strka koja je stvorena oko tog događaja i slika koja se stvara u javnosti. Servira nam se priča kako je nezamislivo da u turističku sezonu uđemo bez Ministra turizma. Baš zbog te priče su mi navrla davna sjećanja. O tome kako je Grad i njegove profesionalne službe sasvim fino funkcionirao na način kojeg je uhodao i bez nekog čelnika.

Profesionalni dio turizma je svoje glavne pripreme za ovu turističku sezonu obavio lani, nekako u ovo doba godine. Po završetku prošlogodišnje napravio analize, uočio greške i propuste i počeo s ispravcima. Sada dogovara ili je ovih dana dogovorio zadnje detalje. Počinje odrađivanje ovogodišnje sezone i načelne pripreme za sljedeću godinu. Pa i onu nakon nje, ako je riječ o kruzerima i avionskim dolascima.

To je način na koji ova branša funkcionira. Tako smo odgojeni već desetljećima. Na to nas tjeraju partneri koji opstaju u okruženju gdje je konkurencija čitav svijet. Turizam je odavno globalna djelatnost. Svjetski biznis.

Razlog više zašto me čudi sva ova strka je u potpunoj prepasti kratkim pamćenjem. Pa zar nam do nedavno ministar turizma nije bio notorni Damir Bajs. Kapitalna neznalica. Čovjek koji je prvi put u životu ušao u hotel i prijavio se na recepciji (drugi u njegovo ime, vjerojatno) kad je već postao ministar turizma. Čovjek bez poznavanja ijednog jezika i bez blage veze s osnovnom terminologijom i kategorijalnim aparatom struke koja u čitavom svijetu govori na isti način. Kao i svaka struka, uostalom.

Usprkos tome, profesionalni, prizemni, realni, turistički dio lijepe naše, odrađivao je svoj posao svake godine sve bolje. Čemu dakle tolika žurba. Pa zar Dalmatinci nemaju lijepu, svima nama dragu izreku odnija vrag prišu. Za sve ono što nije osobito važno.

Oglasi

Hrvatska iz Grishamovih romana

Jedan od meni najdražih autora lake literature je John Grisham. Kako zbog svog osebujnog životopisa tako i zbog, naravno, svoga pisanja. Odlučio je napustiti vrlo uspješnu karijeru odvjetnika i upustiti se u avanturu pisanja romana. Koliko je sudbina svakog romana neizvjesna znade svatko tko je barem jednom pokušao. Od izdavanja (pronalaženja izdavača) pa do uspjeha na policama. On je postigao planetarni uspjeh. Njegovi su romani vrhunski prodavana roba diljem svijeta, po većini od njih snimljeni izuzetno uspješni filmovi. Režiseri i glumci u njima redom su prva liga svojih profesija.

On je, barem kada je o meni riječ, u svojim romanima uspio nemoguće. Kako je odlučio svoje odvjetničko iskustvo i spisateljsku maštu spojiti u jednu cjelinu, svi se njegovi romani događaju u sudskom, pravničkom okruženju. Okruženju koje meni osobno ne može biti dosadnije.

Kao prvo, pravnički jezik jedva da razumijem. Iste riječi imaju neko drugo značenje. Nikako mi, na primjer, nikada nije bilo jasno kako sam kao vlasnik firme bio „pravna osoba“, dok sam kao obrtnik „fizička osoba“. Uvijek sam ista osoba. U svoje vrijeme vlasnik firme, danas obrtnik. Tu moja logika staje, njihova počinje.

Nadalje, teško mi je zamisliti da bih izdržao odslušati neku sudsku raspravu. Vjerojatno bih lakše podnio snimku glasanja kitova u istom trajanju. Iako, i jedno i drugo isključivo i jedino pod prisilom.

Pravničke smicalice su mi odbojne jer me navode na zaključak kako nije toliko važno je li netko prav ili kriv, nego koliko dobrog i beskrupuloznog odvjetnika sebi može priuštiti. Kako sam nepopravljivo naivan i idealist ja još uvijek nekako vjerujem u pravdu, iako me svi odavno uvjeravaju da pravo i pravda nemaju neke velike zajedničke veze.

E, baš na tom mjestu u svijet moje mašte uskače Grisham. Kod njega ima puno prava, ali ipak na kraju uvijek nekako pobijedi pravda.

Kod njega su glavni junaci uvijek mali ljudi s kojima mi se lako poistovjetiti. Kako nemaju love za velike, skupe, beskrupulozne odvjetnike iz još većih odvjetničkih tvrtki, redovito se namjere na nekakvog odvjetničkog luzera ili početnika. Taj ili ta na posao prione srcem i dušom, sve u želji da pomogne onom malom koji se u sudnici tuče protiv velikih. Nekakvih korporacija ili krupnih političkih klanova koji u svoja kola upregnu iste takve pravničke korporacije.

Tako mi nikad neće izblijedjeti nekoliko rečenica (ne sjećam se više koji je roman u pitanju) dok je radnja još u pripremi sudskog procesa. Mali odvjetnik se muči sa svim. Nema dovoljno novca za službena putovanja. Putuje najjeftinijim prijevozom, spava u istim takvim konačištima. Jede hamburgere. Na drugoj su strani oni koji lete prvom klasom ili privatnim  mlažnjacima, odsjedaju u pet zvjezdica i časte se u najskupljim restoranima u kojima konobare oslovljavaju imenom, a ovi njih pak poznaju kao dobre i česte goste.

Zasipanje sitnicama, omalovažavanje bitnoga

Dakle, dok traju pripreme glavni među velikima kaže nešto kao Zaspimo ih papirima. Papire pretrpajmo besmislicama, sitnicama koje će im skrenuti pažnju. Nakrcajte sve općenitostima. Omalovažite bitno. Neka sve bude krcato nevažnih detalja koji će im skrenuti pažnju. Na kojima će se iscrpiti istražujući ih. Ne dajmo im da spavaju. Mi ćemo se za to vrijeme usredotočiti na prave stvari. Ubit ćemo ih prigovorima. Prekidat ćemo ih čim zinu.

E, pa tako nekako meni djeluju Hrvatska. Ne samo da smo zasuti hrpama besmislenih i bespotrebnih zakona, propisa, pravilnika i postupovnika, nego nam sad sa svih strana pljušte i strategije. Nema šuše koja ne izrađuje nekakvu strategiju.

Na svim razinama. Od ministarstva, preko županija, gradova, općina, mjesta, sela, zaselaka i svih ostalih jedinica uprave i samouprave u kojima državnu plaću prima neki dužnosnik.

Sazivaju se pusti sastanci, organiziraju javne rasprave, „slušaju“ mišljenja stručnjaka i profesionalaca i tiskaju nebrojeni kilometri papira koji uprave vrve sitnicama, općenitostima i besmislenim detaljima. O bitnome računa valjda vodi netko drugi.

Pustih je strategija na svim mogućim razinama toliko da ne postoji niti osoba, niti tim koji bi to sve mogao pročitati, pratiti, usporediti.

Kod Grishama barem postoji sudac

Svi se Grishamovi romani događaju na sudu i oko njega se sve i vrti. Američkog suda, gdje sudac ima gotovo faraonske ovlasti. Nimalo ne preza od toga da i najuglednijem odvjetniku kaže da govori gluposti, lupeta ili mu jednostavno kaže da prekine i zašuti.

Meni u Hrvatskoj,  doživljenoj kao poprište njegovog romana, jedino jako nedostaje sudac. Netko tko može kvalificirano i jasno reći i postupiti upravo tako. Reći nekome „ne lupetaj“.

Kako i sam, makar marginalno, sudjelujem u izradi jedne strategije, a životno sam vezan za turizam, čitao sam onu koju je Ministarstvo turizma izradilo u svom resoru. Koliko god to ne bila literatura koja se čita u jednom dahu, meni je trebalo jako puno vremena da je pročitam do kraja.

Ista naprosto vrvi općenitostima. Frazama koje smo čuli toliko puta da se na njih više niti ne osvrćemo. Jedino što je tamo potpuno ispravno je forma u kojoj je sročena. Sadržaj, pravu strategiju i, najbitnije, oslonce te strategije, upornjake koji će omogućiti provedbu i način provedbe ne možete naći niti da je čitate više puta. To bi već bio mazohizam.

Dakle, gdje je sudac? Kakve su to zaboga razvojne strategije natrubljene u okvirima resora ili lokalnih zajednica kad ne postoji jasna i glasna državna razvojna strategija. Napisana svakom razumljivo, bez općenitih mjesta i gubljenja u detaljima. Temeljena na činjenicama i jasno obrazloženim predviđanjima. Sudac.

Moderator koji će davati jasne smjernice raspravama i ne dopustiti rasipanje pažnje na nevažne detalje i diskusije bez ikakvog, a kamoli pravog prioriteta.

U Grishamovim romanima je uglavnom sudac taj koji onim velikim, bahatim, mnogobrojnim odvjetničkim timovima daje po prstima ne dopuštajući im poigravanja za skupe novce koje bogatim klijentima naplaćuju po satu rada. Zato tamo mali i pravedni iziđe kao pobjednik. Naravno, u svakom slučaju i zato što se zdušno i svesrdno bori za ono u što vjeruje.

Dakle, da bismo postigli barem iluziju strategijske pravde, dajte nam nešto na državnoj razini. Nešto ozbiljnije, konkretnije i jasnije od stranačkih programa.

Putopisci i turistički vodiči u vremenu gadgeta

Dobru priču na lošem mediju mogu pokvariti manjkave tehnikalije. Dobru priču o nekom mjestu ili na licu mjesta neće pokvariti niti kiša.

Dvije profesija, svaka sas svojim odlikama u istom košu, na prvi pogled vjerojatno djeluje pomalo čudno. U mom slučaju poveznica je moja osoba, iako sasvim sigurno ima toga još. Ne bih ulazio u nabrajanja sličnosti i razlika, ali bih istaknuo drugi dio naslova. U vremenu gadgeta.

Naime, i jednoj i drugoj profesiji stalno stižu prijetnje kako će ih moderna tehnologija istisnuti s terena kao i mnoge druge. Učestale su poveznice s recimo radiotelegrafistima, bez kojih brod donedavno nije smio isploviti. Inženjerima leta, bez kojih avion nije smio poletjeti. Niti jedna niti druga danas više gotovo da i ne postoje. Osim na nekim tamo podrtinama od brodova ili aviona. Nitko se za to više ne školuje. Strojevi rade posao umjesto ljudi. Jeftinije i pouzdanije. Navodno.

Uloga putopisca se preispituje na razini gadgeta, dovodeći u pitanje bilo čiju volju da čita tuđe tekstove i upija tuđe dojmove, kad su mu u svakom trenutku dostupne informacije o svakom pojedinom mjestu na svijetu. Dojmove će lako upiti sam. Na istom su tragu i turistički vodiči. Tko bi ih slušao, kaskao za njima, pokoravao se njihovoj selekciji i interpretaciji informacija. Jer, opet, informacije su široko dostupne, a dojmovi osobni.

Međutim, je li tome baš tako? Nije.

Malo koji propitatelj i prijeteći raspoloženi prorok je zapravo svjestan kako naglasak nikada nije na informaciji kao takvoj, već na njenoj kvaliteti. Činjenica o svemu je bezbroj i nerijetko su bez kvalitetne selekcije i interpretacije tek puki kaos različitih podataka. Boljeg i jačeg svjedoka toj tvrdnji nema i ne treba ga biti osim interneta samog. Kaos svega i svačega u čemu smo bez pravilne selekcije, temeljene na znanju i obrazovanju, potpuno izgubljeni. Kad tome ne bi bilo tako, nikada ne bismo morali u školu. Bili bi pametni i samouki.

Putopisac nije samo osoba koja negdje putuje umjesto nas. Stvara i iznosi dojmove umjesto nas. Putopisac je kvalitetni skupljač i prenositelj informacija. Velikog broja različitih informacija o nekom mjestu. Selektira ih, sažima, povezuje, oblikuje u cjelinu umjesto nas. Ako tamo ikada i odemo, sjećat ćemo se pročitanog, odgledanog na tu temu. Ako nikada i ne odemo tamo, ostat će nam dojam kako o tom mjestu nešto znamo.

Turistički vodič se bitno od putopisca razlikuje prvenstveno po tome što ćemo, ako ne čujemo njegovu priču na licu mjesta, samo vjerovati kako smo tamo bili. Čak i kada jesmo i ako samo lutamo s knjižicom ili gadgetom u ruci, ostaje dojam praznih ruku. Svaki se vodič svakodnevno susreće s takvima koji se, s knjižicom u ruci, prišuljaju grupi kad čuju da se govori njihovim jezikom.

Ključna riječ u čitavoj priči je zapravo čovjek i živi kontakt s njim. Pasivni, kad je riječ o putopiscu. Živ i aktivan, kada je riječ o vodiču.

U oba slučaju, uživljavamo se u priču. Putopisca pratimo kao lik iz filma ili romana. Vodiča pratimo kao čovjeka koji će, usprkos programima putovanja i must say podatcima, svoju priču prilagoditi našim specifičnim interesima.

Golo iznošenje činjenica, ma u kojem mediju bile plasirane, nikada ne govori baš previše samo za sebe. Podatak o prosječnoj plaći vam nikada neće ilustrirati kako se negdje živi. Putopisac će poći na tržnicu i provjeriti koliko što košta. Vodič će vas tamo povesti. Tek tada ćete znati koliko kila krumpira vrijedi prosječna plaća. Tek tada je dojam potpun.

Mediji, pa tako i gadgeti, samo su prenositelji informacija. Oni ih ne stvaraju. Ne selektiraju. Ne povezuju činjenice. Ne misle umjesto nas. Ipak je to posao za druge ljude, a ne za strojeve.

Priče stvaraju ljudi

Tako je nekako išla i priča s kazalištima. Njih je trebalo istisnuti kino. Pa je onda radio i nakon njega televizija trebalo potisnuti i jedne i druge. Ništa od toga se nije dogodila. Tehnika se mijenjala i usavršavala, postajala dostupnijom i činila nas komotnijima. Nikada, međutim, nije promijenila ono bitno. A bitna je priča. Stvaraju ju je, kazuju i prenose ljudi. Neki to tehnički medij čini brže, neki sporije. Neki nam umrljaju ruke, neki  ne. Ali, usprkos svemu, samo je priča ta koja nas uistinu zanima.

Mnoge je putnike koji su nas pohodili dok se zemlja još zvala Jugoslavija jako začudilo kad se počela raspadati. Bila je svima servirana kao zemlja uzor. Multietničnosti,  multikulturalnosti, multikonfesionalnosti. Mala zemlja Arkadija kojoj baš nije lako, ali uspješno gura dalje. Malo sporije od ostalih, ali zato s puno riješenih pitanja koja su kod bržih od nas ostala neriješena.

Kako su se vraćali, putnici su počeli postavljati i brojna pitanja na tu temu. Bez obzira na sve, svakome je turističkom vodiču to, htio ne htio, bila tema broj jedan. Prvih godina nakon rata stalno i neizbježno, kasnije sve manje, ali daleko od prešućenog ili zanemarenog. Svih zanima, ali samo ponetko pita. Svi zato pažljivo slušaju odgovore.

Ma koliko knjiga i tekstova na tu temu bilo napisano u posljednjih dvadeset godina, povijesnih, politoloških, pamfletskih i kakvih sve ne, zaprepašćuje podatak da gomilu odgovora na mnoga danas aktualna pitanja daje sto godina stari putopis.

Naletio sam na njega dok sam istraživao građu za izložbu na temu Zadra u starim putopisima u fundusu zadarske Znanstvene knjižnice. Temeljita i detaljna, istovremeno vrlo popularno napisana antropološka analiza. Uspoređuje i tumači. Naslov je Dalmatia – The Land where East meets West, autorice Maude Holbach. Fotografijama je sve ilustrirao njezin suprug, Otto Holbach. Knjiga je prvi put objavljena 1910, a u tisku je i dan danas. Preko sto godina star putopis, temeljen na antropološkom istraživanju, u povijesnom i društvenom kontekstu. Autorica je razgovarala s mnogim intelektualcima, znanstvenicima i dužnosnicima tog vremena. Ali i s običnim svijetom. Sve viđeno i doživljeno je pažljivo sročila i napisala putopis koji se čita nakon više od sto godina, a da nije izgubio na aktualnosti.

Brzina i dostupnost – jedina novina

Jedino što su mediji i tehnika omogućili je liberalizacija i dostupnost. Odličan primjer za to je web stranica Putopisi.net. Jedna od mnogih, ali bitna po tome što počiva na entuzijazmu utemeljiteljice i suradnika. Kalina Matić Morača ga je pokrenula prije tri godine. Volonterski, kako onda tako i čitavo vrijeme kasnije. Do danas. U to vrijeme mu se pridružilo četrdeset i dvoje autora, mahom amatera. Tekstova preko dvjesto, a čitatelja preko petstopedeset tisuća. Petstotinjak dnevno. Toliko znatiželjnika dnevno, samo na toj stranici, upija tuđe dojmove.

Glad za točnim informacijama i sređenim dojmovima

Za korektnim informacijama i suvislim sročenim dojmovima zapravo vlada prava glad. Petstotinjak ljudi dnevno posjećuje samo jednu stranicu s putopisima. Treba napomenuti kako su tekstovi samo na hrvatskom jeziku, pa je to još jedna prepreka na putu daleko veće posjećenosti.

Istovremeno, da ostanem na istoj usporednoj liniji, broj turističkih vodiča u svim sredinama svake godine raste. Obrazuju se i pripremaju novi i novi. Gostiju je sve više, ali potreba za ljudskim kontaktima je sve izraženija. Bijeg od gadgeta kao jedinog rješenja za sve probleme.

Kvalitetan putopisac i kvalitetan turistički vodič će uvijek imati nešto za reći. I što je još važnije, uvijek će imati publiku. Baš kao i kazalište. Bez obzira na tehničke savršenosti modernih medija publika osjeća potrebu za živim, stvarnim ljudima, njihovim glasovima i pokretima. Bez obzira na to što izvode samo u tom trenutku i nemaju mogućnost beskrajnog ponavljanja i ispravljanja grešaka. Pa u tome i jest čar. Uz njih se osjećamo živima i dobrima. Savršeni likovi nas čine da se osjećamo loše. Ružni, maleni, visoki, krunpoi, sitni, debeli, ćelavi. Kad vidimo na pozornici da i baš takvi imaju nešto za reći, pritom lijepo i pametno, osjećamo se bolje jer gledamo sebi slične. Ne retuširana celuloidna ili gadget savršenstva. Žive ljude, od krvi i mesa, baš poput nas.

To je tajna nastanka ove dvije profesije. To je tajna opstanka.

Neka se mediji prenošenja informacija slobodno i dalje razvijaju. Samo neka pripaze da ne uguše sami sebe. Vršenje selekcije u takvom obilju ponude postaje veliki izazov i za profesionalce, a kamoli ne za amatere na koje računaju kao svoju vjernu publiku.

Evo me opet

 

 

Poštovani čitatelji bloga Oko stola, evo me opet nakon nekog vremena. Pratio sam čitanost, iako nisam dodavao nove tekstove. Evo zašto nisam.

U zaglavlju svih do sad objavljenih tekstova možete vidjeti kako su objavljeni i u tiskanom izdanju Zadarskog lista, određenog datuma. Bili su dio njihove redovite rubrike srijedom, Burza. Moji tekstovi, u dogovoru s urednikom, bili su redovito u turističkom okviru. To je i razumljivo budući da je turizam moje osnovno zanimanje u kojem sam u trideset-i-koju godinu prakse radio gotovo sve. Zadnjih sam se godina skrasio kao turistički vodič. Osoba koja ulazi s gostima na nebrojena mjesta. Od onih uobičajenih poput hotela, restorana, kulturnih ustanova, pa i do onih koje malo tko zamišlja kada je riječ o tom poslu. Postoje mnoge specijalne grupe, ljudi koji na putovanjima osim turističkih imaju i profesionalne interese pa odlaze na mjesta koja odgovaraju upravo ovom potonjem. Profesionalnom. Obišao sam tako razne škverove, tvornice teške industrije, lijekova. Dospio s grupom studenata medicine i do Psihijatrijske bolnice na Ugljanu.

Međutim, to su izuzeci, kurioziteti. Turistički vodiči se ipak uglavnom kreću onuda kamo ide i glavnina turista. Da ne dužim. Kada u neku ustanovu uđete nebrojeno puta, zbližite se s ljudima koji tamo rade. Čujete njihove probleme, otkrijete što ih muči. Upoznate bolje njih, ali i ustanove, firme u kojima rade. Na neki način postajete njihov iako to zapravo niste. To je glavni razlog zašto sam, u vrijeme dogovaranja rubrike, uredniku predložio naziv Pogled izvana.

Tako je to trajalo skoro šest godina. Do listopada ove godine. Zadarski list je zbog krize koja prati sve medije, pogotovo tiskane, odlučio ukinuti glavninu rubrika, pa i onu moju te otkazati suradnju svim vanjskim suradnicima, honorarcima. Među njima i meni. Dijelio sam sudbinu ostalih. Tko želi da mu se ime pojavljuje u novinama može nastaviti pisati besplatno. Neki su pristali. Ja ne.

I to iz više razloga.

Ako je ukinut prilog u kojem se moja rubrika udomaćila nije mi bilo jasno gdje bih nastavio. Osim toga, nikada nisam pisao zato da mi se pojavi ime u novinama, nego zato jer smatram kako imam što reći. Razumljivo da sam svoje tekstove potpisivao punim imenom i prezimenom, budući je to moj načelni stav. Ako nešto imaš za reći, reci to jasno, glasno i javno. Ne skrivaj se iza pseudonima, kratica i nepotpisanih tekstova. Nikada, uostalom, ni javno ni privatno nisam izrekao nešto iza čega ne stojim i o čemu nisam spreman raspravljati. Niti sam iznio teze i prijedloge koje nisam spreman braniti. Makar, uzimao sam i uzimam sebi za pravo birati sugovornike. Izričito ne raspravljam s dokonim pljuvačima ili bilo kim sličnim.

Nadalje, besplatno radim usluge prijateljima i dragim ljudima. Besplatno radim kada me netko ozbiljno zamoli. Ali, usprkos krizi, novine se i dalje, bez obzira na tiražu, prodaju za novac i firme koje tamo oglašavaju za te usluge plaćaju. Vjerujem kako je jednoga i drugoga manje nego je potrebno, ali ipak je i jedno drugo novac. Dakle, nije besplatno.

To mi je još jedan načelni stav. Besplatno samo tamo gdje je mene volja ili postoji jak razlog.

U ovom slučaju je jak razlog onaj s početka teksta. Pišem o turizmu zato jer smatram kako na tu temu i te kako imam što reći. Ne želim zapadati u zamke samohvale i nabrajanje vlastitih uspjeha, ma koliko to u svijetu kojem težimo bila normalna i poželjna pojava, ali u svakom slučaju nemam se čega sramiti. U mojoj je profesionalnoj karijeri daleko više uspjeha nego promašaja. Pogotovo na mjestima putničkog agenta i ponajviše, turističkog vodiča. Nebrojeno je situacija u kojima je brzom reakcijom, pravim postupanjem, pa ponekad i dobrom improvizacijom trebalo pokrivati tuđe pogreške, propuste, nemar i promašaje.

Upravo su mi takve situacije, kao i vlastite greške i krivi koraci, iz čega sam puno naučio, dali sigurnost da kažem za sebe kako imam što za reći na temu turizma.

Trebalo mi je malo vremena da se snađem. Nikada nije lako kada vam netko kaže da dalje može i bez vas. Svatko normalan je svjestan činjenice da nitko nije nezamjenjiv i kako bez njega svijet neće stati. Malo je ružno kada vam to kaže netko drugi, pa to još ima i neke jasne posljedice. Poput gubitka honorara, na primjer, pa ma kolik bio. A nije bio velik ni naročit. Pogotovo kad znate da ste izgradili neko ime i ljudi vas zaustavljaju na ulici da bi vam čestitali. Kad vam priznaju da ste u pravu čak i kolege koje ste stavili na tapet.

Nakon otkaza suradnje uletjele su mi neke privatne obveze koje su mi itekako podigle moral i raspoloženje. Sve to u kontekstu posezonske vreve i velikog posla kojeg je trebalo odraditi na terenu. Nakon svega me shrvala viroza, kao normalna posljedica stresa, napora, rada na vrućini, vjetru, promjenama vremena i naplavima koji nas prate ove jeseni.

U svakom slučaju, vraćam se.

Besplatno, ali na vlastitom blogu. Ovom na kojem ste moj rad pratili i do sada.

Nastavit ću komentirati našu turističku stvarnost. Budući da je Zadarski list lokalna, županijska, novina, to mi je nametalo i određeni okvir. Sada toga više nema. Od okvira ostaje samo onaj turistički. Uz, naravno, napomenu kako i dalje stojim na stanovištu kako je turizam djelatnost široko okrenuta ljudima i kao takav prizma kroz koju se uvijek na neki način prelama čitavo društvo. Ma koliko se profesionalci u turizmu trudili da nam gosti vide samo najbolje od najboljeg. To nije uvijek moguće.

Također, bio sam ograničen i formatom od tri kartice. Ni toga više nema iako će dominirati jer, bojim se da duže od toga malo tko čita. Sljedeće ograničenje je bio ritam od jednog teksta, srijedom. Sad će i to biti malo labavije.

Ostajem također i kod stanovišta kako je turizam jako sličan nogometu. Puno publike, malo igrača. Jedina je razlika što o turizmu i njegovoj sudbini u nas uglavnom odlučuju ljudi iz publike.

U svakom slučaju, evo me natrag. Pratite moj blog i dalje, i najvažnije, javljajte se komentarima.

U svom prvom poslu, onom turističkog vodiča, sam najzadovoljniji kad ostvarim interaktivan odnos s gostima. Kad mi postavljaju pitanja i kad mi je jasno što ih zanima. Isti princip vrijedi i ovdje, bez obzira na činjenicu da nema kontakta oči u oči.

Sve ima prvi put

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 19.09.2012.)

Odavno smo se navikli na to da nas tresu afere. Postale su svakodnevna pojava i pomalo kao da postajemo sve manje i manje osjetljivi.

Afere sustižu jedna drugu i kao da se nigdje baš ništa ne može promijeniti niti unaprijediti ako tome ne prethode medijske eksplozije.

Tako su nam posljednjih dana i tjedana pažnju zaokupile dvije. Prva je prosvjetna, druga medicinska.

Najprije je prasnulo kako je ravnatelj srednje škole u Kaštelima napunio razrede učenicima koji nisu zadovoljili bodovni minimum za upis. Otkrila je to prosvjetna inspekcija i po prvi put se dogodila reakcija. Učenicima bez dovoljno bodova je upis naknadno uskraćen.

Ravnatelj se pravdao kako je to činio godinama. Dalo bi se zaključiti kako je to inspekcija i do sada bilježila. Bilježila i pisala, ali nije se događalo ništa. Do ove godine. Ministar je presjekao čvor, upisani su samo oni koji to svojim ocjenama zaslužuju. Ravnatelj je razriješen dužnosti tek ove godine, zbog djela koja je činio godinama.

Nešto slično, ne baš isto, dogodilo se i u Karlovcu. S puno manje buke.

Zatim je na red došla medicinska ustanova za zbrinjavanje psihičkih bolesnika u Breznici Đakovačkoj. Nesretnika koji ni na koji način ne mogu opstajati sami i svojoj su neposrednoj okolini pretežak teret. Pokazalo se, inspekcijskim nalazom, da su živjeli u nehumanim uvjetima, radili teške poslove po najvećim vrućinama i pri tom su ih i izgladnjivali. Pa tako, ove godine osmu po redu. Izvještaja, sličnih ovogodišnjem, otprije ukupno ima sedam.

Ministrica je po kratkom postupku ustanovi stavila ključ u vrata, raskinula ugovor, rasporedila pacijente po drugim ustanovama. Dakle, inspekcija je bilježila i pisala izvještaje, a nije se događalo ništa.

Ma koliko su me ti događaji, svaki na svoj način, potresli, nisam mogao a da ih ne stavim u vlastiti kontekst.

Toliko sam se puta, baš u ovoj rubrici, obrušio na inspekciju kako ne radi dobro i potpuno svoj posao, za koji je svi plaćamo, dopuštajući da ilegalni i neovlašteni turistički vodiči haraju po svojoj volji. Kako legalni turistički vodiči koji su uložili novac, trud i vrijeme za stjecanje licenci samo nemoćno gledaju dok im nelojalna konkurencija pred nosom otima posao i zaradu. Kako legalni turistički vodiči sa svojim naručiteljima sklapaju ugovore i za obavljene poslove ispostavljaju račune, prijavljuju zaradu i plaćaju porez kojeg dio završi i u inspektorskom proračunu, dok se u po bijela dana i na sred ulice obavljaju transakcije iz ruke u ruku.

Državni inspektorat je ustanova vrlo širokog polja djelovanja. Pokrivaju gotovo sve. Svako nepridržavanje propisa je njihov djelokrug. Postoje i osnovani su da bi provjeravali naše djelokruge. Na njih i njihov rad navodno nitko ne može utjecati i ne smije vršiti bilo kakav pritisak. Oni su autonomna ustanova  i rade prema svojim pravilima, posebno za njih postavljenima.

Sad se zbilja postavlja pitanje je li to stvarno tako.

Prvo zato jer su godinama, u spomenutim slučajevima, pisali izvještaje i ustanovljavali nepravilnosti. Te izvještaje ili nitko nije čitao, ili se na njih nije osvrtao. Niti u slučaju škola koje upisuju učenike koji ne zadovoljavaju kriterije, samo da bi popunili kvotu i dobili novac od države, niti u slučaju medicinske ustanove koja ne pruža usluge na koje se obvezala ugovorom i također dobiva novac od države.

Drugo zato jer su i ministar i ministrica, prekinuvši dugogodišnje nečinjenje i nepostupanje po inspekcijskim nalazima, ovogodišnjim britkim kidanjem čvorova učinili i još nešto. Ministar je poslao inspekcije u sve, zaista sve škole, dok je ministrica poslala inspektore u sve privatne ustanove za zbrinjavanje bolesnih i nemoćnih pod ugovorom s državom. Iako navodno nemaju nikakvih ovlasti nad inspekcijskim službama. Nisu im dopušteni utjecaji, morali bi biti daleko od pritisaka. Ipak su im dali nalog i ispada da ih inspektori moraju slušati.

Jedno i drugo je popratila sasvim solidna medijska buka. Svoj su prostor dobili ravnatelji, profesori, učenici i roditelji spornih škola. U slučaju zdravstvene ustanove govorili su čak i susjedi. Ministar i ministrica ga imaju i inače, kao dio dnevne rutine. Jedino nisam imao prilike ni čuti ni pročitati ma i jednu riječ inspektora. Oni su ostali po strani, jer je njihov posao odrađen i ništa u njemu nije sporno.

Dakle, gdje je i u čemu kvaka? Što se mora dogoditi da inspektori postupaju, a tek koje uvjete treba zadovoljiti da bi njihovo postupanje urodilo nekim plodom?

Prvi slučaj uključuje djecu tek izišlu iz osnovne škole. To su bića na čiju je sudbinu svatko normalan osjetljiv. I oni i njihovi roditelji se s pravom pitaju zašto se koplja sada lome na njima, ako je praksa upisivanja loših učenika u bolja zanimanja godinama trajala. Do jučer je to bilo normalno i oni su s tim računali, ne znajući da se inspekcijski nalazi o nepravilnostima gomilaju ili za to ne hajući. Nisu ni morali.

Inspekcijski su se nalazi gomilali i u drugom slučaju. v.d. ravnatelja je djelovao iskreno zaprepašten time što mu se događa. Zatvaraju mu ustanovu koje je ove godina ista kao i sedam prethodnih.

Mene tu sad malo muči tko, recimo, brani Ministru turizma da isto tako dade nalog inspekciji neka oštrije krene na ilegalne turističke vodiče. Puno više me muči spoznaja da ni inspektorima nije lako. Tko bi, nakon godina pisanja uzaludnih izvještaja, mogao smoći dovoljno entuzijazma da naokolo trči za ilegalnim vodičima dok se daleko krupniji prekršaji, s težim posljedicama, samo tako prešućuju. I evo, kako sve ima prvi put, tako i ja nalazim simpatije za inspektorske muke. Nije im lako.

Apartmani u kontinentu, ne

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 05.09.2012.)

 

Pročitao sam ovih dana kako se Ministar turizma sastao sa čelnim čovjekom velikog europskog tour operatora koji namjerava i dalje širiti svoju djelatnost po Hrvatskoj i krenuti u kontinent. Ministra je ta namjera razgalila, a meni su zazvonila zvona za uzbunu.

Istina je kako je riječ o velikoj firmi i velikim poslovima. Također je istina kako su se specijalizirali za prodaju privatnog, apartmanskog smještaja. Pažljivo ga biraju, njihovi gosti ne dospijevaju bilo gdje. Bilo kako bilo, apartmanski smještaj je ipak samo to što je. Ma koliko uređen i dotjeran bio. To je onaj smještaj od kojeg lokalna zajednica najmanje ima. Značajan je izvor prihoda, odnosno dobrodošla popuna kućnog budžeta vlasnika kuće. To je uglavnom to.

Turizam se u kontinentalnim dijelovima zemlje krenuo razvijati bitno kasnije od obalnog. Upravo to je šansa da izbjegne zamke i greške koje su na obali učinjene, upravo sumanutom apartmanizacijom i trkom za popunjavanjem kućnog budžeta.

Turizam je u unutrašnjosti krenuo kasnije, krenuo je sporo, ali isto tako, krenuo je dobrim pravcem. Istra, Gorski kotar, Zagorje, Međimurje, Slavonija. Lika polako hvata korak u gradnji malih obiteljskih hotela, imanja, pansiona. Seoski i ruralni turizam s cjelovitom uslugom temeljenoj na zdravoj hrani i okolišu.

Prije negoli je obalna apartmanizacija krenula, mnogi su iskusni i dokazani stručnjaci u turizmu glasno upozoravali na opasnosti koje ona sa sobom nosi. Nitko ih nije slušao. Poglavito ne mali, lokalni moćnici. Nerijetko su u gradnji i dogradnjama vlastitih kuća zapravo prednjačili. Upravo predvodili trend.

Cijena koju sada plaćamo je dosta visoka, a bit će i viša. Apartmanski smještaj privlači goste niske platežne moći. Ma koliko bila istina da je svaki gost dobrodošao, zajednička infrastruktura koju koriste je svima ista. I onima koji smještaj plaćaju manje, i onima koji ga plaćaju više. Naravno da cijena smještaja ovisi o tome što im se nudi. Bolja ponuda, viša cijena. Viša cijena, više novca u zajedničke kase.

Najgora posljedica apartmanizacije je to što su središta mjesta postala preizgrađena. Nema dovoljno mjesta za parkiranje niti mještanima, a kamoli gostima koji mahom dolaze vlastitim vozilima. Mjesta za gradnju hotela sada ima samo na rubovima mjesta ili na pustim, potpuno neciviliziranim lokacijama. Domaća birokracija zagorčava život i onima koji bi ulagali u postojeće, unaprjeđivali i podizali kvalitetu. Što tek čeka one koji bi na ledinama nešto gradili.

Nepostojanje suvisle razvojne politike u turizmu dovelo i je do toga da se u središtima gradova nalaze resorti. Zatvorena, zagrađena mjesta. Tzv. oaze koje jedva da sudjeluju u životu sredine čije resurse crpe. Malo i nimalo pažnje se obraćalo činjenici kako su vodeći svjetski resorti došli tamo gdje prije njih nije bilo ničega, a zatim su oni sagradili sve što im je trebalo. Mi smo im dopustili da se poput pijavica naslone na ono što je itekako postojalo i radilo. Radilo s ugledom i mnoštvom stalnih gostiju.

Godinama smo svjedočili i nesuvislom takmičenju s prošlogodišnjim brojkama. Jedino je bilo bitno da je ove godine došao barem jedan više nego lani. Pri tom se također zatvaralo oči pred činjenicom kako smo, pogotovo nakon izgradnje auto cesta, postali stvarno idealno auto odredište i kako mnogi i pretrpe manjkavosti kada sate usporede s danima vožnje.

Kontinentalna odredišta su također na nekoliko sati vožnje od naših glavnih emitivnih tržišta. Čak su im većini i bliže od obalnih. Također, imaju i dvostruku šansu. Dvije sezone. Zimsku i ljetnu.

To je prilika koju ne bi smjeli upropastiti samo ako malo pažnje poklone našim greškama.

Ma tko bio planer, ako ga uopće ima, u kontinentalnim mjestima i gradovima, neka samo pogleda i usporedi zračne snimke priobalnih i otočkih mjesta prije i nakon apartmanizacije. Ako sami nisu dovoljno vješti, neka angažiraju kakvog bistrog klinca i pomoću računalnih simulacija primijene razliku na sadašnjim zračnim snimkama svojih sredina. Kladim se da im se neće svidjeti ono što će na zaslonima vidjeti.

Turističkoj zajednici je naloženo da se, od sada pa ubuduće, ima, daleko više nego do sada, baviti destinacijskim menadžmentom. Ovo im je sjajna prilika da pokažu što znaju i mogu.

Ma koliko našem turizmu treba još puno koraka do trena kada bi ga mogli nazvati razvijenim, kontinentalni, ruralni, nepokvareni dijelovi su područje na kojem se u relativno kratkom vremenu može učiniti puno.

Oni su upravo ono što urbani gosti, nervozni, iscrpljeni i preumorni, žarko žele. Idilu. U šumovitim dijelovima zemlje, po mogućnosti uz kakvu vodu. Mir i tišinu bez prepirki oko parkirališnog mjesta ili nečega tako banalnoga, čega im je puna i prepuna kapa. Od toga i bježe. Plaćaju put i smještaj samo da se od toga maknu.

Žele nepomućeni hedonizam. Dobru, domaću spizu. Iće i piće. Detoksikaciju od prerađene i brze hrane. Prirodu i boravak na svježem zraku. Lagane sportske aktivnosti primjerene njihovoj tjelesnoj kondiciji. Slobodno kretanje i dostupnost civilizacije. Sve se to relativno brzo i lako može postići nastavi li se ovako kako je krenulo. Uz adekvatne i dobro smišljene potpore i olakšice još brže. Poticanjem obiteljskih imanja i hotela  s pripadajućim sadržajima i infrastrukturom.

Još brže i lakše se sve može upropastiti nekontroliranom gradnjom apartmana. Ma koliko dobro opremljeni bili, ali ne nudili ništa osim zidova. Hlađenja ljeti, grijanja zimi. Ma koliko to velikom tour operatoru bilo privlačno. Još manje dopuštanjem da se na postojeće objekte nakaleme resorti i ograde žicom. Pustara kod nas ima dovoljno. Neka tamo grade i unapređuju.

Planeri i selektori

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 29.08.2012.)

Ovih mi je dana jako privukla pažnju najavljena velika reforma HTZ-a. Ma koliko se trudio doći do podrobnijih informacija i steći neki zaokruženi dojam, nije mi baš pošlo za rukom. Ili je sve jako tajnovito ili reformatori ni sami ne znaju odakle bi počeli i kako krenuli.

U sklopu reforme se očekuje kako bi dosadašnje off line oglašavanje u velikoj mjeri prebacili u on line formu. Prevedeno, manje će se oglašavati u tiskanim i klasičnim medijima, a više će troška i pažnje otići prema internetu. Spominje se tamo i pojačana suradnja s blogerima. To me obradovalo jer i sam imam svoj blog do kojeg se može doći utipkavanjem mog imena u tražilicu i, od prvog dana postojanja, sudjelujem i na blogu Putopisi. Ima jednu urednicu i mnoštvo suradnika koji više nego rado ustupaju svoje tekstove i fotografije. Možda nam kapne koja kuna.

Nadalje, ukidaju pojedine urede u inozemstvu koji ih puno koštaju i tamošnje predstavnike pretvaraju u putujuće promotore hrvatskog turizma koji djeluju iz vlastitog doma. Kriterij mi nikako nije jasan. Ukidaju se New York i Tokyo iako je riječ o ogromnim tržištima s još većim potencijalom. Ukida se Rim, budući da postoji Milano, usprkos činjenici da nam je avionski promet s Italijom jadan da jadniji ne može biti, a brodske linije se reduciraju. Ako ćemo se i u Italiji oslanjati na autobusere i njihovu inicijativu, onda se može slobodno ukinuti predstavništva u svim srednjoeuropskim i tranzicijskim zemljama, budući da glavnina našeg posla odande počiva upravo na njima.

Međutim, najviše pažnje mi je privukla najava kako će se uredi turističke zajednice, daleko više nego do sada, morati posvetiti destinacijskom menadžmentu. To tako lijepo zvuči, ali zbilja mi nije jasno kako će se to provesti u djelo u postojećim okvirima. Potpuno istih koji su ih do sada u tome sprječavali i pretvarali u golu kasicu prasicu lokalne političke zajednice. Naročito nakon promjene zakona koji je na čelo svake pojedine turističke zajednice eksplicitno postavio pripadajućeg političkog čelnika. Država, županija, grad, općina…..

Od prvog dana polovica svih prihoda svake pojedine turističke zajednice pripada lokalnoj zajednici. Oni ih raspoređuju po svojim prioritetima. Ministar, župan, gradonačelnik, imaju zadnju riječ i o preostaloj polovici.

Tko raspolaže novcem donosi i odluke. Onaj čija je riječ zadnja kada je riječ o rasporedu novca nameće svoj ukus. Taj odabir postaje kriterij, a upravo su odabir i kriterij u odlučivanju temelj destinacijskog menadžmenta.

Zahvaljujući tome se i moglo dogoditi što se dogodilo. Najveći zadarski hotelski smještajni potencijal je postao eksteritorijalan, stihijski privatni smještaj počeo dominirati, a Riva se poseljačila i postala poprište derneka bez minimuma higijenskih standarda.

Politička je zajednica, ne turistička, Borik i Punta skalu prodala vlasnicima koji su sebi, uz njihovu privolu, uzeli slobodu da ovdje primijene kriterije (da li igdje primjerene?) kolonijalnim prćijama poput Senegala, Obale Bjelokosti ili Kariba. Podigli su ograde oko svojih resorta, zatvorenih cjelina u okruženju kojeg, i bez njih, nemilosrdno šiba više od tri tisuće godina kulture i civilizacije. Osim malog izuzetka, a zovu ga mračni srednji vijek, kada je sve cvalo i Zadar bio naš. Sve ostalo je kolonijalna priča. Kada smo bili ono kakvim nas je drugi vidio.

Drugi vidio, a mi se prilagođavali. Pa tako, umjesto da se grade hoteli i razvijaju moderirani potencijali, mi smo, politički, opet popustili i dopustili, politički, da se sagrade nebrojene apartmanske jedinice i nadopune, političkom voljom odabrani, imidž resort odredišta.

Politika je zaslužna za to da ne postoje urbanistički planovi, niti urbanistička politika koja bi jasno rekla i odredila gdje što može ili ne može biti sagrađeno. Politika je ta koja je, ne znam koliko uopće svjesno, destinacijski menadžment odavno uzela u svoje nesposobne ruke.

Politika je ta koja određuje prioritete djelovanja i u okvirima vlastitih klika postiže rezultate svima nama vidljive.

Zadar je, ma koliki značaj stvarno imao, jedini dalmatinski grad koji nema niti jedan djelić pod UNESCO zaštitom, iako takvo nešto odavno zaslužuje.  Zadar je jedini u Dalmaciji  bez gradskog hotela kojeg bi resilo pet zvjezdica. Mi to imamo u žicom ograđenom resortu. Na udaljenim rubovima, po kupališnom modelu.

Posljedično tome imamo i nabujali privatni smještaj, bez veze i smisla, u dijelovima grada koji ne zadovoljavaju osnovne urbanističke, a kamoli turističke kriterije.

Posljedično tome, imamo i Rivu, o kojoj s pravom govorimo kao o najljepšoj na Sredozemlju, kao poprište seoskih derneka na kojima dominira smrad spaljenog ulja. Potpuno je svejedno peku li se tamo ćevapi od užeglog mesa ili gnjile srdele.

Destinacijski menadžment, u postojećim zakonskim i stvarnim okvirima, nije u domeni turističke, nego političke zajednice. Jednostavno zato jer je politička zajednica nadređena turističkoj. Ona je ta koja raspoređuje novac i određuje pravac u kojem će ga usmjeriti. Pa ga tako, sasvim jasno, dobivaju politički, a ne, turistički miljenici.

Za svakoga tko se, bilo na koji način obraća javnosti, uvijek vrijedi osnovno pravilo. Nije bitno koga ti biraš, bitno je tko bira tebe.

Tako je i ovdje. Zato imamo ovo što imamo. Vrhunski kulturni, a time i turistički događaji, žive svoj tihi i dostojanstveni život u sjeni urlikanja. Glazbene večeri u Donatu, Zadar snova, Filmski festival i ostali su sretni samo time što nisu nadglasani. Taj minimum obzira ipak postoji. Samo na površini i čini privid stvarnog planiranja i selektiranja. Onog kojeg bi turistička i kulturna zajednica trebala nametnuti političkoj. Onoj koja raspolaže novcem.

Nisam neki veliki optimist glede najavljene reforme. Više mi nalikuje na potkusurivanje nekih starih računa i obračuna nego na reformu koja bi zbilja urodila stvarnim plodom.

Moj grijeh na moju dušu.

Pamet i inovacije

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 22.08.2012.)

 

Sve od kada radim gubim živce na nered i nepravilnosti koje je zapravo vrlo lako riješiti. Ne govorim sad o nekim dubokim, strukturnim promjenama za koje uvijek treba promišljanja, zrelosti, iskustva i nadasve, dobre namjere. Odnosno, namjere za opće dobro.

Oko toga se i ne treba osobito uzbuđivati. Tome treba ozbiljno pristupiti, promisliti što i kako se želi, na koji način to postići. Ispravnost vizije i onoga što i kako uvjetuje ispravnost namjere za opće dobro.

Međutim, postoji svakodnevno toliko sitnica oko kojih bez ikakve potrebe gubimo živce, vrijeme, strpljenje, zdravlje. U korijenu mnogih takvih, gotovo pa redovnih ekscesa je nagomilana administracija i sve zamke koje nam postavlja. Nebrojeni obrasci na koje pišemo zapravo uvijek iste podatke.

Puno puta sam tako predlagao rješenja koja je redovito bilo lako provesti u djelo. Da je bilo volje. Nije je bilo, jer su redovito podrazumijevala pojednostavljivanje administriranja i svođenje istoga na samu bit. Evidentiranje i ništa više od toga. Naravno da nije bilo volje jer su činovnici oduvijek bili dragocjeni sloj kojeg se ne možemo samo tako lišiti. Zato je uvijek bilo lakše (nekima i slađe) ljude iz produkcije maltretirati bespotrebnom papirologijom, nego nekom činovniku jasno reći kako to što radi zapravo nikome nije potrebno jer je odrađeno. Evidentirano je bilo i prije nego je dokument do njega uopće došao.

Kad bi me htjeli ušutkati onda bi vikali kako se samo ja uvijek nešto bunim i kako samo meni uvijek nešto smeta. Ako bi se odlučili na blaži pristup onda bi mi govorili kako sam deset, dvadeset ili više godina ispred svoga vremena. Nekoliko je slučajeva gdje se to pokazalo i istinom, jer su neki od mojih davnih prijedloga, kao tuđe inovativne ideje, stvarno zaživjeli nakon kojeg desetljeća od mojih prvih prijedloga. Autori tih inovacija su bili iz redova onih koji su me svojevremeno glasno stišavali, a ne oni koji su me blago upozoravali neka ne srljam.

E pa tako mi je ovih dana, inovativnom i pametnom, jedan od najdražih rođaka skrenuo pažnju na objavljeni natječaj za inovacije u turizmu. Nisam pokazao neko oduševljenje, ali ipak.

Ova mi sezona ni po čemu ionako nije bajna.

Japanaca jedva u tragovima, u odnosu na prijašnje godine, nakon katastrofe koja ih je pogodila lani. Disciplinirani kakvi jesu, rade i ne pomišljaju na odmor. Masovno su aktivirali i umirovljenike na projektima obnove i pojačanoj proizvodnji.

Kruzeri su ove godine u Zadru jedva k. Gora je u tom smislu od preklanjske, za koju smo govorili da je jeza.

Divlji i ilegalni vodiči haraju ove godine gore nego iti jedne prije. Trebalo je malo baciti oko po gradu oko blagdana Vele Gospe. Nebrojene grupe (pretpostavljam na proputovanju za Međugorje) su hodale gradom. U pratnji civilnih vodiča, svojih pratitelja ili svećenika koji su im važno tumačili o Zadru. Često s otvorenom knjigom u rukama. Na fotografiji bi prepoznali objekt, a onda na glas čitali što o njemu tamo piše. Ali, riječ je o uobičajenoj pojavi koja, osim legalnih, ovlaštenih, turističkih vodiča ne pogađa baš nikoga.

Dakle, zašto ne. Dadem ja mozgu malo posla, bez obzira ne nemilosrdne vrućine. Nekoliko stvari se dosjetim, neke povučem iz memorije od prije. Glavna misao vodilja mi je bila kako, bez osobitih investicija, unaprijediti postojeće stanje u turizmu. Kako olakšati i pojednostavniti pojedine segmente bez kojih se turistički proces ne može odvijati.

Nije riječ ni o kakvim revolucionarnim promjenama. Prvo zato jer osobno nisam niti malo sklon bilo kakvoj revoluciji, a drugo, zato jer su za to potrebni veliki novci. Oni koje nemamo. Očekujemo ih stalno od nekakvih fantomskih investitora i developera koji, eto, samo što nisu došli. Jedva čekaju, ali ih ipak nešto priječi na nahrupe k nama s vrećama valute. Ovo moje nije bilo niti blizu nekakvim miami-hollywood naseljima u pustari kojom sada haraju jedino poskoci. Nešto što bi koštalo milijarde i dalo nova radna mjesta.

Moja su se razmišljanja zadržala u okvirima koje imam i željom da postojeće stvari radimo efikasnije, lakše. S manje troškova, dakle unosnije.

Rođak mi natukne da provjerim formu u kojoj bi to trebalo biti napisano. Zaguglam ja tako do MINT-a (tako oni sebi službeno tepaju, MIN od ministarstvo, T od turizam) i vidim.

Istina, javni natječaj je objavljen i uz njega pripadajući obrazac kojeg treba ispuniti. Dakle, tko si, što si, odakle si. Dobro, to je normalno. Dalje te pita koliko bi to koštalo, koja poslovna banka stoji iza toga, koliki te kapital prati, pa sve tako redom.

Pročitam sve dva puta i ne mogu shvatiti da je riječ o natječaju za inovacije. Sve zapravo puno više nalikuje natječaju za investicije. Bez obzira što obje riječi počinju istim slovom, ne bi ih baš trebalo brkati.

Nisam uspio shvatiti zašto bi bilo koja poslovna banka trebala stajati iza rješenja koja pojednostavljuju djelatni proces, ili ga olakšavaju. Zašto bilo koja ideja oko unaprjeđivanja postojećeg ne bi valjala ili ne bi bila prihvaćena, samo zato jer je neka banka prethodno nije prepoznala kao svoj interes.

Koliko bi inovacija na ovom svijetu na taj način ostalo samo nečija zamisao da se svaki put moralo trčati u banku po potvrdu.

Tu se, po ne znam koji put, uvjerim da pamet, sama po sebi, zbilja nije dovoljna. Možemo imati ideje, dobre i loše, prihvatljive i neprihvatljive, izvedive i neizvedive. Možemo biti nekima napredni, nekima dosadni. To jednostavno nije dovoljno.

Nešto sasvim drugo je praktično primijenjena pamet. Pogotovo ako je harmonizirana s bankarskim sustavom. Nije dovoljno da pamet prepozna lovu. Daleko je važnije je da lova prepozna pamet. Za to treba imati vezu, a ja je nemam.

Sve se mijenja

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 08.08.2012.)

 

Stara je izreka kako se sve mijenja. Koji put nabolje, koji nagore. Ovaj put je riječ o promjeni na bolje.

Dva novootvorena ugostiteljska objekta mijenjaju turističku sliku grada možda i više nego su i sami svjesni. Boutique hostel Forum i Art hotel Kalelarga, ma koliko pojedinačno bili relativno maleni, uvjerljivo mijenjaju onu, velikoj većini nas, omrznutu sliku Kalelarge.

Godinama smo prigovarali, s pravom, transformaciji glavne i po svemu, barem bi tako trebalo biti, najreprezentativnije gradske ulice. Dugo smo se ponosili činjenicom kako je riječ o najdužoj glavnoj ulici, osi, bilo kojeg našeg primorskog grada. Time smo isticali veličinu Zadra u prošlosti, njegov značaj i povijest koju, usprkos rušenjima, uspješno pokazuje. Ako nigdje, onda pohranjenu u ustanovama klasične, institucionalne kulture.

Promjene kojima smo svjedočili posljednjih nekoliko godina su nam uglavnom mijenjale raspoloženje na gore. Zime su karakterizirali bijeli papiri na brojnim izlozima. Ljeta su nam donosila samo sladoledarnice, pizza cutove i suvenirnice. Odlazili su i dućani kojima smo svojedobno prigovarali kako nisu nikakve osobite svjetske marke, već normalna, uobičajena odjeća stabilne srednje klase. Itekako smo zažalili kad su napustili središnju ulicu i potražili poslovni uspjeh na potencijalno boljoj lokaciji.

Svjedočili smo srozavanju glavne ulice koja je obilježila mladost nekoliko generacija Zadrana. Gledali kako ova nova mladost odlazi na neka druga mjesta jer im nude više nego legendarna, opjevana ulica. Zaticali sami sebe kako odlazimo na druga mjesta iz istog razloga. Nude više.

Postajalo nam je pomalo jasno kako će se središte grada transformirati u turističko. Kako više neće biti samo za nas. Samo naše. Tko god je imalo prilike putovati Europom vidio je to u nekim drugim gradovima, u nekim drugim zemljama.

Promjene te vrste stigle su i k nama. Središta gradova manjih od Zadra uvjerljivo su se pretvorila u kulisu za turiste. Neki turisti su došli u vlasništvo, neki samo razgledali.

Onda nam je postalo jasno kako naš nekad tako veliki adut u usporedbi s ostalim, bližim i daljnjim gradovima, dužina Kalelarge, nekadašnja i sadašnja veličina gradskog središta, predstavljaju itekakav problem u uspješnoj transformaciji takve vrste. Kako je naš stambeni fond na poluotoku itekako prevelik da bi promjene poput onih u Rovinju, Poreču, Dubrovniku ili Korčuli, uspješno išle željenom brzinom.

Mnogi su svoje stanove u središtu grada uspješno pretvorili u apartmane za iznajmljivanje. Ma koliko time popravili svoj budžet i omogućili ono što je godinama bio problem svoje vrste, prihvatljiv smještaj u gradskom središtu, povećali su problem koji nas već dugo muči. Ogroman, predimenzionirani privatni smještaj u odnosu na hotelski.

Nemam ništa protiv privatnog smještaja, nekad zvan kućna radinost, sve dok ne dominira. Onoga trenutka kad taj tip smještaja, goli zidovi, počne dominirati, sva nastojanja da se neko odredište pretvori u prestižno postaju pretenciozna. Puste tlapnje. Takav tip smještaja ne privlači goste koji bi bili zahvalni konzumenti prestižnih sadržaja. Gosti za takve sadržaje redovito žele više od golih zidova.

Oni žele artikulirani smještaj. Žele osjećaj kako netko o njima vodi računa čitavo vrijeme koje tamo provedu. Žele osobu kojoj će se obratiti pitanjima i željama. Od koje će zatražiti pomoć kad im nešto zapne. Privatni smještaj to vrlo sporadično pruža. Sve ovisi o spretnosti, volji, raspoloženju, vlasnika. Glavnina ih ipak želi samo ono zapravo i nudi. Određenu svotu za smještaj. Pobrinu se za čistoću i uredan namještaj i to je sve. Više od toga ne nude, više od toga ne traže i više ne treba niti očekivati. Kamoli kao redovitu pojavu.

Artikulirani smještaj je sve, samo to nije. Tamo je uvijek netko kome će se gost obratiti za pomoć ili uslugu, ma koliko malena ili velika bila. Tamo je i svaki gost to zna. Svjestan kako mu je takva vrsta asistencije uključena u cijenu.

Na ovaj je način cijena Kalelargi narasla. Ne za cijenu smještaja u bilo kojem od ovih objekata, nego za ukupnu razinu kvalitete koje lani nije bilo.

Nekadašnju upravnu zgradu Turisthotela sam jako dobro poznavao iznutra jer me svojevremeno posao tamo često vodio. Ne ulazeći u osobne ukuse, bilo je zaista umijeće one sobičke transformirati u ovo što su danas. Izrazito domišljata rješenja problema koje nameće skučenost prostora. Obišao sam ga prije otvorenja s nekolicinom kolegica i kolega. Mi, nešto stariji, smo vrlo uzbuđeno komentirali i uspoređivali hostel pri finalnom uređenju s hotelima iz vremena kada smo mi počinjali raditi. Ovo, što se danas vodi kao hostel, itekako bi bio visoko kategorizirani hotel u ona vremena. Naravno da nas se svih,  mašta uvijek radi, dojmila zrcalima obložena soba s pogledom na zvonik. Unaprijed nazvana sobom grijeha.

Art hotel Kalelarga je nešto drugo. Ima drukčiji pristup i nastup. Namijenjen je vrlo sličnoj publici kao i hostel, ali ipak je neotkačen. Klasičan i jasan.

U svakom slučaju i jedno i drugo su investicije koje se ne mogu ukrcati na kamion i odvesti na neko drugo mjesto. Na neku, potencijalnu isplativiju lokaciju. Tu su gdje su i tu će i ostati. Dižući rafinman glavne ulice za stupanj kojeg do ove sezone nije imala. Nakon niza godina stupnjevi rastu umjesto da padaju, kao što su do sada.

Time se digla razina čitavog gradskog središta, ma koliko još puno posla oko toga bilo i ma koliko novaca težila transformacija najduže glavne gradske ulice i gradskog središta na našoj obali u ono što neminovno slijedi. Ono što turizam nosi sa sobom i traži da mu se podredi kako bi bilo uspješno. Ali ne turističku kulisu koja mami fotoaparate, nego djelatni dio koji će mu dizati kvalitetu sadržaja, a time i cijenu.

Još da netko krene na bivše hotele Zagreb i Beograd, bivšu zgradu Maraske i sadašnju Županije. Pa da prvokategornici budu svima na dohvat ruke.

Sezona kiselih krastavaca

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 18.07.2012.)

Srpanj i kolovoz su tradicionalno poprilično mršavi mjeseci za turističke vodiče. Naše klijentele tada ima daleko manje nego svih ostalih turista. Ne može se reći kako ih nema uopće, ali udarni mjeseci su za nama i pred nama. Svibanj, lipanj, rujan, listopad.

Umirovljenici izbjegavaju prevelike vrućine, a većini su pune sezonske cijene smještaja previsoke. Osim toga, najčešće ne vole gužve. Oni su istovremeno najzahvalnija klijentela turističkim vodičima. Umorni su, neraspoloženi za osobita surfanja internetom u potrazi za prijevozom i smještajem. Oni vole da to netko odradi za njih. Internetom se služe kako bi se pripremili za putovanja kojima unaprijed znaju programe. Ono što ne mogu naći u knjigama, a naše je izdavaštvo na turističke teme za obične goste uvijek bilo i ostalo manjkavo, posluže se novim medijem.

Srpanj i kolovoz oduvijek su bili mjeseci za obiteljske ljude sa školskom djecom. Odmori se koriste u vrijeme školskih praznika i provode na način koji klincima odgovara. Ne treba imati puno mašte niti iskustva da bi se predočilo što njih zanima. Tko zna kuda bi roditelji išli i kako bi provodili odmore kada bi moglo biti po njihovom. Klinci se igraju, brčkaju, zabavljaju i to im je jedna od rijetkih prigoda da rade što ih je volja.

Druga vrsta visokosezonskih gostiju su mladi ljudi u potrazi za zabavom. Oni koji još nemaju malu prtljagu sa sobom. Njih turistički vodiči i njihove priče baš osobito ne zanimaju. Računaju valjda kako će uvijek, jednom biti prilike i za to. Njima surfanje internetom u potrazi za informacijama ne predstavlja nikakav problem. Dapače, njima je to način života.

Niskotarifni avioprijevoznici omogućili su backpackerima željnim zabave da zuje nebesima kako im se prohtije. U moje vrijeme, kada sam bio njihovih godina, ta vrsta gostiju krstarila je Europom u kombinaciji Inter-raila i autostopa. Čak više ni ne znam postoji li još uvijek Inter-rail, barem na papiru. To je bila povlastica koja se, uz predočenje indexa, na osnovu kojeg se dobivala međunarodna kartica, koristila za ostvarivanje velikih popusta pri kupnji željezničkih karata. Ako i postoji, ne daj bože da se koji putnik zaputi vlakom iz Zagreba za Zadar. Proći će ga volja, iako su vlakovi bili i ostali glavno europsko prijevozno sredstvo, usprkos novim ponudama. Kod na je i to drukčije nego tamo.

Istovremeno se i mediji muče kako u vrijeme godišnjih odmora popuniti stranice ili minute. Naziv ovog teksta upravo je iz medijskog svijeta. Sezona kiselih krastavaca je vrijeme u kojem su svi na odmorima, pa se, osim toga, događa malo što drugo. Za našu se političku scenu baš ne bi moglo reći da je mirna, prije da je usijana, ali valjda je prevruće, mi prezasićeni da bi ih više naročito ozbiljno shvaćali. Pogotovo kada je riječ o bitci za privilegije državnih i javnih službenika.

Zato se naša nacionalna televizija, davno jednom dosjetila, da ljetni program popuni emisijama o turizmu. Isto takvim prilozima u vijestima i dnevnicima.

Desetljećima nisu uspjeli savladati lekciju broj jedan. Turistička sezona se priprema zimi. Kada jednom gosti dođu, sezona se odrađuje. Ma koliko to možda u ovo doba godine bila aktualna tema, jer gosti su posvuda oko nas, sada se samo može vidjeti što dogodine treba dotjerati. Sada o tome razglabati, što je trebalo ili nije trebalo, puko je gubljene vremena. Sve danas rečeno, makar bilo i pametno, do kasne jeseni, kada treba zasukati rukave u pripremi naredne sezone, bit će davno zaboravljeno. Za te diskusije vrijedi isto pravilo kao i za prije spomenute sindikalne. Prevruće je, prezasićeni smo.

Drugu vrstu emisija na temu turizma tek nikada nisam uspio shvatiti. To su one u kojima se novinari od turizma šetaju od jednog do drugog odredišta lijepe naše i predstavljaju nas nama samima. Pa tako godinama.

Ma koliko odgovaralo istini kako je Hrvatska zemlja iznimnih raznolikosti na relativno malenom prostoru, ipak ostaje tajna za koga su te emisije. Kojeg su uopće žanra. Dokumentarne nisu, jer izjave predstavnika lokalnih turistički zajednica zbilja ne zanimaju nikoga osim njihove rodbine koja ih voli vidjeti na televiziji. Osim toga, redovito su sve te izjave toliko napuhano afirmativne da mogu samo izazvati podsmijeh.

Drugo što im se svakako može, vrlo ozbiljno, zamjeriti je da se autori redovito kreću po vrlo skupim mjestima. Biranim restoranima, hotelima, događanjima za koja ulaznice stoje i po nekoliko stotina kuna. Svi ti veliki događaji su, kao takvi, ionako zabilježeni u redovitom informativnom programu. Plijene glamuroznošću i pompom koja prati velike izvođače.

Što se pak tiče restorana i hotela, ma koliko mi svi znali kako u nas ima ljudi koji si to mogu priuštiti, oni koji u ovo doba godine u udarnim terminima gledaju televiziju, to ne mogu. Njima samo mogu rasti zazubice i kvariti im ionako loše raspoloženje.  Raspoloženje je toliko loše da naša obješena lica, gledajući obične prolaznike na ulici vide, primjećuju i stranci. Nekoliko puta mi se i lani i ove godine dogodilo da me strani gosti diskretno pitaju zašto ljudi djeluju toliko neraspoloženo.

To se najmanje odnosi na profesionalce u turističkom i ugostiteljskom svijetu. Mi se još nekako i držimo u izravnim kontaktima s gostima, ali na ulicama dominira loše, apatično raspoloženje. Za razliku od onog, od prije nekoliko godina, kada su svi primjećivali nasmiješene, energične ljude.

Neovisno o svemu, još uvijek ostaje pitanje. Za koga su te turističke emisije? Razgovori o turizmu se javno vode u potpuno krivo vrijeme. Sada treba raditi i odraditi sezonu, a ne mudrovati o njoj.

Za koga li su tek one koja nas predstavljaju nama samima. Gledaju ih samo oni koji su jako daleko od toga da tamo istaknuto mogu sebi priuštiti i u tome uživati.

Ma koliko vladala sezona kiselih krastavaca poštenije bi bilo pratiti celebove. Gluposti i kreveljenje su ionako sastavni i neodvojivi dio njihovih života.

Post Navigation

%d bloggers like this: