30. Kraj priče (ove)

Umjesto epiloga, velikih misli, zaključaka, spektakularnih okončanja još spektakularnijih događaja ovih par epizodica završilo je jednako onako kao što je i počelo. Nekim malim povodom ljudi iz svoga neposrednog okruženja djelovali su i živjeli u skladu sa svojim naravima. Svojim očekivanjima prema bližnjima i očekivanjima bližnjih prema njima. Ništa veliko, ništa predoređeno da zauzme neko svoje posebno mjesto u povijesti. Bez ambicije da postane dio obavezne školske lektire. Tek zbirka pričica oslonjena na likove kakve svakodnevno gledamo oko sebe, likove kakvi smo i sami. Likove koji dane svoje svakodnevnice završavaju s osjećajem pobjede ili poraza u specifičnoj životnoj maratonskoj trci s puno kratkih sprinteva.

To su samo događaji kakve svi stvaramo sudjelujući u njima. Lijepe događaje, na koje smo kasnije ponosni. One druge na koje smo manje ponosni. Pa čak i one događaje za koje imamo dojam kako u njima nismo sudjelovali, a događaju se stalno, svakodnevno ovdje, pokraj i oko nas.

Ako se je slučajnom čitatelju omakao smješak ili ako je kome svom bližnjem kakav odlomak na glas pročitao, uspjeh je tu. Ove bi pričice htjele da ih netko u sebi prepozna, kao i da prepozna obrate koji nastaju kod nesuglasica u prioritetima.

Kraj priče (ove).