Vozačka zla novog doba

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 11.07.2012.)

Svima nama koji smo svakodnevno ili gotovo svakodnevno na cesti, profesionalno vezani uz nju, još uvijek u glavama odjekuje tragedija autobusa sa stradalim češkim turistima. Vraćaju se slike iz švicarskog tunela otprije nekoliko mjeseci. Slike slovačkog autobusa od prije nekoliko godina. Sve nesreće skrivili su vozači.

Slovak i Čeh su bili preumorni. Belgijanac je u trenutku nesreće mijenjao DVD.

Novo doba, koja je sa sobom donijelo toliko puno tehnološkog napretka, donijelo je sa sobom također i dosta zala. Prvo pitanje koje mi se nametnulo bilo je, čemu taj nesretni DVD. I sam se nebrojeno puta bio pratitelj na učeničkim ekskurzijama. Nepobitno iskustvo je kako toj mulariji stalno mora nešto treštati iznad i oko glave, a onda još oni drečati preko toga. Vozači su ti koji, osim što voze autobus i prate cestu, moraju biti neka vrsta DJ-a, koja stalno ispunjava glazbene i ine želje budući da se ovima pažnja, koju na ičemu mogu zadržati, mjeri u vrh glave minutama. Uopće se nisu u stanju zabavljati. Sve mora biti potpomognuto, animirano i usprkos tome, sve začas dosadi.

Druga priča su Čeh i Slovak. Njihov belgijski kolega je bio odmoran i naspavan, ali je morao obavljati dodatne dužnosti. Ova dvojica nisu obavljala dodatne dužnosti, ali su bili preumorni i iscrpljeni.

Ne znam detalje, ali me, da budem iskren, niti malo me ne zanimaju, budući da sam potpuno siguran u kojim uvjetima su ta dvojica radila.

Tranzicijsko doba je donijelo promjene. Iz starog smo sustava uzeli sve što nije valjalo, potom na to nakalemili sve ono što ne valja nigdje drugdje. Uz običaj dodavanja vlastitih začina.

Češki i slovački vozač mogu biti u samo dvije životne situacije. Ili rade za nekoga tko ih iscrpljuje do krajnjih granica ili rade se za sebe, pa se iscrpljuju do krajnjih granica.

U obje situacije, ili ako rade za drugoga ili ako rade za sebe, pa odbiju neki nalog ili se potuže na uvjete, uvijek slijedi samo jedan odgovor i glasi ima tko može. Kad se sklapaju ugovori uvijek se gleda kako platiti što manje, a dobiti što više. Onaj tko ne želi prevaljivati tisuće kilometara dnevno gubi mogućnost da prevali i jedan. Nije zanimljiv niti jednom naručitelju.

Bog je cijena. Kako kod kupaca, tako i kod dobavljača. Što manje. U takvim uvjetima pedesetak eura, koliko bi koštala dva polupansiona, svaki u jednom pravcu od Češke ili Slovačke do Hrvatske, svaki aranžman čine nekonkurentnim.

Ako je vozač zaposlenik kod nekog većeg prijevoznika i pobuni se protiv takvih uvjeta rada, dobiva otkaz, odlazi kući, dolazi na zao glas i slabo će netko više zaposliti. Jer su i svi veliki prijevoznici u istoj situaciji. Ako je pak vozač maleni vlasnik autobusa, za kojeg je, da bi ga kupio, pod bankovnu hipoteku stavio sve što ima, da bi mogao otplaćivati kredite, također na svaku narudžbu mora odgovoriti samo s da. U suprotnom dolazi na glas kao hirovit i svojeglav i zove ga se samo u krajnjoj nuždi. Ne zaboravimo da su i Češka i Slovačka, baš kao i Hrvatska, malene zemlje u kojima se svaki glas jako brzo širi i čuje.

Vara se svatko tko misli da je u lokalu bolje. Cjelodnevni transferi između aerodroma, luka, hotela, od ranog jutra do kasne večeri, potroše daleko manje kilometara, ali traju jednako vremena. Osim toga, davno su prošla vremena kada su cijene aranžmana opravdavale honorare dečkima koji su krcali prtljagu u autobuse na mjestu polaska, iskrcavali na mjestu dolaska. Danas se i to očekuje od vozača. Budući da prijevozna sredstva kasne, tako se i rasporedi stalno mijenjaju. Onaj koji je u jutro mislio kako će se vrtjeti po Zadru i okolici, lako može završiti u Splitu i dalje. I obratno. Uglavnom blage veze nema gdje će tog dana završiti. Još manje kad će se vratiti kući.

Ako je pri tom i vlasnik autobusa, mora voditi računa o tome tko ga je zvao i dao narudžbu, kome će ispostaviti račun, kako mu ide naplata, tko mu je sve dužan, kome je on dužan, koliko će ga poreza okrpiti. Ukratko, sve ono što u suludim tranzicijskim uvjetima muči malog gospodarstvenika.

Da bi se sve te stalne promjene mogle pratiti suvremena tehnologija je smislila mobitel. Ne mislim reći kako nema neodgovornih vozača koji jednom rukom drugom drže volan, a drugom mobitel, ćeretajući pri tom tko zna s kim o bilo kakvim glupostima. Ali, nebrojeno sam puta bio u situacijama da vozači raspravljaju s naručiteljem koji je jako lak u naručivanju, ali zato jako težak u plaćanju. To nisu laki ni kratki razgovori.

Vratimo se samo malo. Lako je biti rezolutan i reći neću, ali se i lako se čuje ima drugi.

I zaista, uvijek postoji drugi. Nekoliko puta u godini dolazi se u stani-pani situacije, one u kojima nema izbora. Ali, od tih nekoliko nitko ne može živjeti, a kamoli servisirati troškove više stotina tisuća eura vrijednog autobusa, guma, goriva, maziva, dijelova. Uz to, treba ga opremiti i najsuvremenijom disco opremom, za slučaj da naručitelji budu mlađe dobi, ili netko u njihovo ime, pa ih treba animirati zvučnim i slikovnim sadržajima od kojih im svaki brzo dosadi.

Uređeno društvo traži jako puno napora od svih nas. Ali ipak, najviše od onih koji su pozvani da ga uređuju.

Neispavani vozači ne smiju voziti. Buka u autobusu ne smije prelaziti određenu granicu. Uvjeti poslovanja moraju biti takvi da se u njima baš svaki sudionik mora snalaziti.

Najlakše je donositi propise. Papir trpi sve. Donositi suvisle i usuglašene propise je teže. Provoditi u djelo najteže. Ali, na žalost svih koji to ne rade, a morali bi, to je jedini način da plaću dobiju i za koju godinu.