Mašta (zbilja) može svašta

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 04.04.2012.)

Ove je godine, tek po drugi put, održan Festival suvenira zadarske županije. Malo mi je teže nego lani zauzeti objektivnu poziciju, budući da su me pozvali za člana ocjenjivačke komisije. Lani sam stvarno gledao izvana, a ove godine se samo nastojim tako postaviti.

Kažem da je održan tek po drugi put, zato jer me zadivila količina prijavljenih radova i sudionika. Kao da se Festival održava već dugi niz godina, uživa zavidnu reputaciju i daje određena jamstva uspjeha.

Sve je zapravo drukčije i sasvim suprotno. Festival nema dugogodišnju tradiciju jer je inicijativa pokrenuta tek lani. Nema takmaca niti uzora jer nešto slično se nigdje drugdje ne radi. Ne uživa zavidnu reputaciju budući da je tek stječe. Ponajmanje je jamstvo uspjeha i upravo sam taj problem uzeo danas za glavnu temu.

Festival je u prvoj godini svog postojanja stekao ugled i privlačnost kod potencijalnih izlagača, tako da je ove godine odaziv bio još veći nego lani. Izostali su vinari, maslinari i proizvođači hrane. Oni su svoje ionako pokazali na prošlogodišnjim specijaliziranim sajmovima. Ma koliko suvenir zaista moglo biti bilo što, nema tragedije u tome što se ove godine sve nekako vrtjelo oko skupljača prašine. Dakle, sve je ostalo u onom klasičnom suvenirskom smislu koji će svakome prvi pasti na pamet kad je o toj temi riječ.

Ocjenjivačka komisija nije imala nimalo laku zadaću. Sa 185 izložaka u natjecanju je sudjelovalo 37 izlagača. Sudjelovali su i Muzeji sa svojom suvenirskom ponudom, ali izvan natjecateljske konkurencije. Svi radovi su pregledani, komentirani, ocijenjeni. Ne sa ciljem diskriminacije bilo kojeg pojedinog rada ili autora, već upravo suprotno. S ciljem afirmacije stvaralaštva koje nužno afirmira i nas kao turističku sredinu.

Glavnina prijavljenih autora je inspiraciju našla u baštini, tradiciji, ali i u sadašnjosti. Pobjednički rad, lutka odjevena u haljinu s motivom zapjenjenog mora, valova i morskih orgulja, ma koliko kao medij (lutka) bila retro, toliko je najbliža stvarnosti. Vremenu koje i samo stvara nove vrijednosti poput morskih orgulja. Same orgulje su itekakav civilizacijski korak naprijed u odnosu na vremena do njih, koja su njegovala starinu, ali nisu stvarala vlastita obilježja. Po tome je lutka, ma koliko možda bila pomalo arhaična, zapravo prepoznata kao predmet koji promiče novi zamah.

U stopu je prati nakit od metalnih žica i stakla rađenog po antičkoj recepturi. Onoj koju njeguje Muzej antičkog stakla. Jedan od lanjskih laureata, a ovogodišnji mecena festivala. Svi radovi su, potpuno besplatno, izloženi u Maloj dvorani muzeja. Za stručni postav su se pobrinuli njihovi djelatnici.

Velik broj ostalih radova, u raznim medijima, drvu, metalu, tekstilu, kamenu i kombinacijama, na razne načine varira baštinske i tradicionalne motive. Poput paške čipke, veza četverokuke, kamenog torkula, kaleidoskopa.

Komisija je, barem tako vjerujem, ispunila svoju zadaću. Na neki je način rangirala radove. Poredala ih po kriterijima vrijednosti uloženog truda, vremena potrebnog za izradu, mašte, kreativnosti i privlačnosti, mogućnosti proizvodnje.

Ono što komisija nikako nije mogla riješiti, baš ni na koji način, je pitanje plasmana. I upravo to je ono gdje bi se trebalo zamisliti.

Kad neko natjecanje osvoji potencijalne izlagače na ovaj način i u ovoj mjeri, sasvim bi normalno bilo očekivati da izložba tih radova postane meta interesa trgovaca. To se nije dogodilo. Plasman suvenirske ponude ostao je briga svakog pojedinog autora. Svakog izrađivača.

Po tko zna koji put se ponavlja ista priča. Potpuno jednaka sudbina prati svakog ambicioznog i nadarenog autora i proizvođača.  Uzaludan mu je trud ako pri tom osobno nije i vješt trgovac. Čak mu to može biti i važnija osobina od svih onih koje im inače na raznim natjecanjima ocjenjuju razne komisije.

Potpuno isto se događa s Našim malim guštima, Gastro i eno priredbama kojih je iz godinu u godinu sve više. Na takvim je natjecanjima teško sresti ugostitelje, a potpuno iluzorno očekivati da tamo izloženo i nagrađeno nude u svojim restoranima i kafićima. Usprkos jednoličnoj restoranskoj ponudi svake smo godine svjedoci zbornog leleka i kuknjave ugostitelja kako nam gosti ne valjaju i svake su godine sve to gori.

Ma koliko glasno i javno plakali, kod njih i dalje nema pića dobrodošlice, (fol) na račun kuće, kroz što bi se itekako mogla promicati naša autentična pića. Kako alkoholna tako i bezalkoholna, a prehrambeni sajmovi upravo obiluju takvim izlošcima. Njihovi proizvođači odlaze sa sajmova kući s rukama punim nagrada, priznanja, pohvala i lijepih riječi. To je sve. Vjerojatnost da će svoj proizvod vidjeti na policama kafića i restorana ravna je nuli.

Za deserte se klasično nude palačinke ili sladoledi i panna cotta iz supermarketa, iako gastro sajmovi obiluju domaćim slasticama. I sve tako redom.

Ista je sudbina suvenira. Ma koliko se autori trudili da svojim radovima nadmaše druge, a koji put i sami sebe, ma koliko u tome uspijevali, put do polica dućana je dug i neizvjestan. Put bez kraja.

To je glavni razlog zašto smo muzeje zamolili da pristanu na sudjelovanje izvan konkurencije. Muzeji su visoko stručne, proračunske ustanove. Sami propisuju kriterije koje njihova suvenirska ponuda mora zadovoljavati, vlastiti fundusi su nepresušan izvor inspiracije i replicirati ga mogu na sve načine. Imaju osiguran i prodajni prostor u svojim ustanovama. Sve ono što mali, individualni autori nemaju.

Festival suvenira nastoji pomoći osvještavanjem sredine o značaju suvenirske ponude. Prvi put se lani tome pristupilo na pravi način. Pozivanjem baš svih zainteresiranih. Svih koji smatraju kako su njihovi radovi vrijedni trke do naslova pobjednika.

Glavnina njih je pokazala da je tome baš tako. Jako je malo radova pristiglo u kojima se nije moglo prepoznati razigranu maštu i iskreni trud autora. Kad bi trgovci pokazali barem djelić njihove mašte i odvažnosti izlozi bi zasjali novim sjajem. Drukčijim. Prepoznatljivim.

Eno i gastro sajmovi su nas uvjerili kako su proizvođači odlično svladali lekciju o važnosti ambalaže. Nemoguće je naći proizvod čije pakiranje nije pažljivo promišljeno i dizajnirano.  Suvenire redom rese elegancija i profinjenost izrade. Samo u našoj županiji ima proizvoda koji bi napunili sasvim solidan dućan. Elegantnog izloga koji bi bio ukras ulice i dika vlasnika.

Ali ne, ovdje to, usprkos nastojanjima, ne prolazi. Izgleda da se i trgovci i ugostitelji oslanjaju na maštu autora, pa vjeruju kako ona zbilja može sve. Pa i prodavati umjesto njih.