Utiha

(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 18.01.2012.)

 

Utiha je lijepa hrvatska riječ i označava pojavu nama svima dobro poznatu pod regionalizmom bonaca. Sve je mirno, tiho, ništa se ne čuje. Spokoj.

Tako bi se nekako dalo nazvati ovo što nam se sad događa u turizmu. Ništa. Sve je ovdje. Hoteli, restorani, autobusi, brodovi, vozači, vodiči. Sve sniva nekakav zimski san. Tek tu i tamo ometan kakvom grupicom koja, ili ne voli snijeg, ili koristi prednosti izvansezonskih cijena. Ne mare što će trpjeti hladnoću, kisnuti, kratke dane i duge noći, ako će pri tom, za puno manje novaca, vidjeti ono što žele.

U ovim mjesecima više od toga se ne može niti očekivati. Do pred samo koju godinu nije bilo ni njih. U punom smislu riječi smo snivali zimski san.

Jedino novo, što ovu godinu vrlo razlikuje od prethodnih, je činjenica da smo u nju ušli predvođeni novom vladom. Vladom koja sebi nije mogla, niti u snovima, poželjeti onu famoznu poštedu od sto dana. Običaj uvriježen u uljuđenim sredinama. Onima kojima nisu potrebne velike i nagle promjene, kao što je to slučaj s nama.

Prošlo je vrijeme, u očima mnogih turističkih profesionalaca beskonačno dugo vrijeme, vladavine Damira Bajsa. Taj će me lik valjda, ni krivog ni dužnog, doživotno proganjati poput noćne more.

Poznam sebe. Svako toliko mi neka slika ili misao presretne mozak iz čista mira. Najčešće to ovisi o raspoloženju.

Kad sam dobre volje padaju mi na pamet anegdote i dogodovštine koje uveseljavaju mene i družinu.

Kad sam loše volje ili ljutit, padaju mi na pamet samo likovi i događaji koji me još gore razljute i razgoropade.

Bivši ministar sasvim sigurno spada baš u takve i nema nikakve sumnje kako će i u budućnosti, ne samo u prošlosti, biti sukrivcem mnogih mi nervoza.

No, pustimo njega. Što je, tu je. Prošlost ne možemo mijenjati, ali zato, barem malo, možemo utjecati na sadašnjost i budućnost. Namjerno kažem barem malo, jer je u globaliziranom svijetu smanjen utjecaj i velikima, a kamoli ne bi bio smanjen malenima kao što smo mi.

Upravo utjecaj na sadašnjost i blisku budućnost očekujemo od nove vlade, a moja branša prvenstveno od novog ministra turizma. Kažu da je čovjek od struke i stručnog znanja. Najavio je jako puno toga, a sada odjednom utiha. Bonaca. Ni riječi.

Ugazili smo u drugu polovicu siječnja. Uskrs, s prvim većim dolascima, je pred vratima, dok mi tapkamo u mjestu. Svi nešto očekujemo, a da ni sami pravo ne znamo što.

Očekivanja su nam velika. Velika meta. Teško nam je za toliku metu smoći municije, jer je u šumi godinama zanemarivanih pitanja jako teško odabrati prava stabla.

To je, vrlo vjerojatno, i novom ministru među najvećim problemima. Selekcija. Odabir čemu se posvetiti odmah, a što može staviti na čekanje.

Međutim, vrijeme svakim danom prolazi i manevarski prostor se smanjuje. Kad dođu prvi gosti u velikim dolascima, bit će kasno za promjene. Ne zato što nisu potrebne i dobrodošle, nego zato što se mi u dnevnoj operativi nismo tada u stanju, niti imamo uvjeta, prilagođavati bilo čemu. To je vrijeme kad treba raditi. Kad traka jednom krene svako zaustavljanje može prouzročiti samo štetu.

Operativno polje se u zadnjih dvadeset godina strukturno potpuno promijenilo.

Tada su posao vodila velike firme. Veliki tour operatori su vodili brigu o prodaji. Velike putničke agencije su vodile brigu o terenskoj realizaciji programa. I kod jednih i kod drugih su postojali timovi pravnih i ekonomskih stručnjaka koji su čitavo vrijeme pratili sve važne papirnate promjene. Zakonske i računovodstvene. Operativci su bili tamo samo zbog svog posla i radili u zadanim okvirima. Okvire su razradili neki drugi.

Danas je to sasvim suprotno. Veliki tour operatori, ako su uopće opstali, skriveni su iza internetskih stranica. Velike putničke agencije s timovima raznih stručnjaka postoje samo u sjećanjima. Glavninu posla odrađuju male agencije i firme od jednog-pa-do-dva-ili-tri čovjeka.

Kad krene sezona, a redovito ozbiljnije kreće s Uskrsom, mi svi doslovce trčimo za poslom. Bez obzira na to odrađujemo li naručeno ili trčimo za novim narudžbama. Moramo zaraditi za život. Podmiriti dugove nagomilane preko zime bez ozbiljnih prihoda i skupiti zalihe za zimu bez ozbiljnijih prihoda što dogodine ponovno dolazi.

Tada nema vremena, ni uvjeta, za ozbiljnije promišljanje. Nema vremena za promjenu software-a i učenje novih direktorija. Sezona je vrijeme koje se odrađuje. Primjenjuju se stečena znanja i skupljaju nova iskustva.

Zakonodavne, regulatorne, strukturne i bilo kakve bitne promjene, u sezoni samo bespotrebno skreću pažnju s biti. Još bespotrebnije doprinose nervozi i napetosti, kojih u to vrijeme, ionako  ima na pretek.

Bit svake sezone je dobro odrađen posao. Poštivanje rokova i termina. Nepokazivanje nervoze i napetosti. Usredotočenost na uočavanje ne strukturnih, nego dnevnih, operativnih, problema i njihovo rješavanje.

Ova utiha jednostavno ne obećava puno dobroga. Po svemu je već sad, a kamoli za mjesec ili više dana, kasno za promjene u sezoni koja kuca na vrata.

Od nove vlade se, između ostaloga, itekako očekuje da prekine praksu laboratorijskog zaključivanja i donošenja odluka. Toga smo i previše imali i progutali. Očekuje se da konačno nešto pita i produkciju. Vojsku malenih što, na terenu, odrađuju glavninu posla. One bez kojih su i najveće zamisli, najbriljantnije laboratorijske ideje, tek mrtvo slovo na papiru. Mnogobrojne male putničke agencije, vodiče, obiteljske hotele i pansione, brodare i autobusere.

Svih nas koji nikad nismo imali niti jedan, a kamoli sto, dana za uhodavanje.