Blog Oko stola

Kolumne iz Zadarskog lista i roman Oko stola

Hrvatska iz Grishamovih romana


Jedan od meni najdražih autora lake literature je John Grisham. Kako zbog svog osebujnog životopisa tako i zbog, naravno, svoga pisanja. Odlučio je napustiti vrlo uspješnu karijeru odvjetnika i upustiti se u avanturu pisanja romana. Koliko je sudbina svakog romana neizvjesna znade svatko tko je barem jednom pokušao. Od izdavanja (pronalaženja izdavača) pa do uspjeha na policama. On je postigao planetarni uspjeh. Njegovi su romani vrhunski prodavana roba diljem svijeta, po većini od njih snimljeni izuzetno uspješni filmovi. Režiseri i glumci u njima redom su prva liga svojih profesija.

On je, barem kada je o meni riječ, u svojim romanima uspio nemoguće. Kako je odlučio svoje odvjetničko iskustvo i spisateljsku maštu spojiti u jednu cjelinu, svi se njegovi romani događaju u sudskom, pravničkom okruženju. Okruženju koje meni osobno ne može biti dosadnije.

Kao prvo, pravnički jezik jedva da razumijem. Iste riječi imaju neko drugo značenje. Nikako mi, na primjer, nikada nije bilo jasno kako sam kao vlasnik firme bio „pravna osoba“, dok sam kao obrtnik „fizička osoba“. Uvijek sam ista osoba. U svoje vrijeme vlasnik firme, danas obrtnik. Tu moja logika staje, njihova počinje.

Nadalje, teško mi je zamisliti da bih izdržao odslušati neku sudsku raspravu. Vjerojatno bih lakše podnio snimku glasanja kitova u istom trajanju. Iako, i jedno i drugo isključivo i jedino pod prisilom.

Pravničke smicalice su mi odbojne jer me navode na zaključak kako nije toliko važno je li netko prav ili kriv, nego koliko dobrog i beskrupuloznog odvjetnika sebi može priuštiti. Kako sam nepopravljivo naivan i idealist ja još uvijek nekako vjerujem u pravdu, iako me svi odavno uvjeravaju da pravo i pravda nemaju neke velike zajedničke veze.

E, baš na tom mjestu u svijet moje mašte uskače Grisham. Kod njega ima puno prava, ali ipak na kraju uvijek nekako pobijedi pravda.

Kod njega su glavni junaci uvijek mali ljudi s kojima mi se lako poistovjetiti. Kako nemaju love za velike, skupe, beskrupulozne odvjetnike iz još većih odvjetničkih tvrtki, redovito se namjere na nekakvog odvjetničkog luzera ili početnika. Taj ili ta na posao prione srcem i dušom, sve u želji da pomogne onom malom koji se u sudnici tuče protiv velikih. Nekakvih korporacija ili krupnih političkih klanova koji u svoja kola upregnu iste takve pravničke korporacije.

Tako mi nikad neće izblijedjeti nekoliko rečenica (ne sjećam se više koji je roman u pitanju) dok je radnja još u pripremi sudskog procesa. Mali odvjetnik se muči sa svim. Nema dovoljno novca za službena putovanja. Putuje najjeftinijim prijevozom, spava u istim takvim konačištima. Jede hamburgere. Na drugoj su strani oni koji lete prvom klasom ili privatnim  mlažnjacima, odsjedaju u pet zvjezdica i časte se u najskupljim restoranima u kojima konobare oslovljavaju imenom, a ovi njih pak poznaju kao dobre i česte goste.

Zasipanje sitnicama, omalovažavanje bitnoga

Dakle, dok traju pripreme glavni među velikima kaže nešto kao Zaspimo ih papirima. Papire pretrpajmo besmislicama, sitnicama koje će im skrenuti pažnju. Nakrcajte sve općenitostima. Omalovažite bitno. Neka sve bude krcato nevažnih detalja koji će im skrenuti pažnju. Na kojima će se iscrpiti istražujući ih. Ne dajmo im da spavaju. Mi ćemo se za to vrijeme usredotočiti na prave stvari. Ubit ćemo ih prigovorima. Prekidat ćemo ih čim zinu.

E, pa tako nekako meni djeluju Hrvatska. Ne samo da smo zasuti hrpama besmislenih i bespotrebnih zakona, propisa, pravilnika i postupovnika, nego nam sad sa svih strana pljušte i strategije. Nema šuše koja ne izrađuje nekakvu strategiju.

Na svim razinama. Od ministarstva, preko županija, gradova, općina, mjesta, sela, zaselaka i svih ostalih jedinica uprave i samouprave u kojima državnu plaću prima neki dužnosnik.

Sazivaju se pusti sastanci, organiziraju javne rasprave, „slušaju“ mišljenja stručnjaka i profesionalaca i tiskaju nebrojeni kilometri papira koji uprave vrve sitnicama, općenitostima i besmislenim detaljima. O bitnome računa valjda vodi netko drugi.

Pustih je strategija na svim mogućim razinama toliko da ne postoji niti osoba, niti tim koji bi to sve mogao pročitati, pratiti, usporediti.

Kod Grishama barem postoji sudac

Svi se Grishamovi romani događaju na sudu i oko njega se sve i vrti. Američkog suda, gdje sudac ima gotovo faraonske ovlasti. Nimalo ne preza od toga da i najuglednijem odvjetniku kaže da govori gluposti, lupeta ili mu jednostavno kaže da prekine i zašuti.

Meni u Hrvatskoj,  doživljenoj kao poprište njegovog romana, jedino jako nedostaje sudac. Netko tko može kvalificirano i jasno reći i postupiti upravo tako. Reći nekome „ne lupetaj“.

Kako i sam, makar marginalno, sudjelujem u izradi jedne strategije, a životno sam vezan za turizam, čitao sam onu koju je Ministarstvo turizma izradilo u svom resoru. Koliko god to ne bila literatura koja se čita u jednom dahu, meni je trebalo jako puno vremena da je pročitam do kraja.

Ista naprosto vrvi općenitostima. Frazama koje smo čuli toliko puta da se na njih više niti ne osvrćemo. Jedino što je tamo potpuno ispravno je forma u kojoj je sročena. Sadržaj, pravu strategiju i, najbitnije, oslonce te strategije, upornjake koji će omogućiti provedbu i način provedbe ne možete naći niti da je čitate više puta. To bi već bio mazohizam.

Dakle, gdje je sudac? Kakve su to zaboga razvojne strategije natrubljene u okvirima resora ili lokalnih zajednica kad ne postoji jasna i glasna državna razvojna strategija. Napisana svakom razumljivo, bez općenitih mjesta i gubljenja u detaljima. Temeljena na činjenicama i jasno obrazloženim predviđanjima. Sudac.

Moderator koji će davati jasne smjernice raspravama i ne dopustiti rasipanje pažnje na nevažne detalje i diskusije bez ikakvog, a kamoli pravog prioriteta.

U Grishamovim romanima je uglavnom sudac taj koji onim velikim, bahatim, mnogobrojnim odvjetničkim timovima daje po prstima ne dopuštajući im poigravanja za skupe novce koje bogatim klijentima naplaćuju po satu rada. Zato tamo mali i pravedni iziđe kao pobjednik. Naravno, u svakom slučaju i zato što se zdušno i svesrdno bori za ono u što vjeruje.

Dakle, da bismo postigli barem iluziju strategijske pravde, dajte nam nešto na državnoj razini. Nešto ozbiljnije, konkretnije i jasnije od stranačkih programa.

Oglasi

Single Post Navigation

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: