Zima je za svakog turističkog djelatnika na obali po svemu miran period. Tu i tamo se nešto zaista dogodi. Neka prava akcija. Osvane poneka grupa. Kao da zaluta. Dođe i ode.

Glavninu profesionalnog interesa trošimo na planiranje i pripremu sezone što kuca na vrata. Primamo rezervacije od starih, dobro nam poznatih, naručitelja. Pregovaramo s novima. Dajemo svoje uvjete, slušamo njihove. Malo se inatimo, malo popuštamo. Svađamo se i prepiremo oko izgleda i sadržaja nove, samo naše, web stranice. Uglavnom, nema ni trke ni strke. Lagano.

Puno vremena provodimo prateći medije. U ovo doba godine za to ima sasvim dovoljno vremena. Dobra informiranost je jedan od najvažnijih preduvjeta za ispravan i potpun kontakt s gostima. Zimi i oni više vremena provode uz Vijesti i Dnevnike, nego kada su na putu ili odmoru.

Vijesti je sva sila. U posljednjih mjesec dana nam se događa više nego u čitavoj godine prije, ma koliko mi događajima nikada ne oskudijevamo.

Dobili smo novu vladu. Odlučujemo o tome hoćemo li se pridružiti EU ili ne. Zasiplju nas sa svih strana. Ma koliko bili željni promjena na svim razinama, odjednom kao da smo došli do zasićenja. Puno je svega sa svih strana.

Doista je jako puno svega i to u nekom sasvim novom ozračju. Ozbiljnom, promišljenom. Uljuđenom.

Davno sam izdrilan na temu poštivanja rokova. U našem je poslu kašnjenje nedopustivo. Nezamislivo je da grupa čeka vodiča. Uvijek je vodič taj koji čeka grupu. Sve ostalo je izvan bilo koje lepeze tema za razgovor.

Kad se to čovjeku još u mladim danima zavuče pod kožu kao sveto pravilo, deformira se i počinje tako postupati u svakoj prilici. Tako i ja.

Odavno sam svoga urednika razmazio i navikao ga da moj tekst ima na raspolaganju dva dana prije objavljivanja. Zato su moja nedjeljna popodneva ili večeri, što ovisi isključivo o drugim obavezama, podređeni upravo ovoj rubrici.

Na ovu me temu ponukao intervju kojeg sam gledao u Nedjeljom u dva. Gostovao je novi Predsjednik Sabora, Boris Šprem. Ma koliko se odavno jako dobro pazio da mi neki političar, ne daj bože, ne izazove simpatiju, moram iskreno priznati kako jako dugo nisam vidio tako odmjeren, dobro odgojen, jasan i uljuđen javni nastup.

Pitanja na koja je odgovarao, od profesionalnih do osobnih, nisu bila niti malo laka. Nisu štedjela ni njega, niti dužnost koju je tek počeo obnašati. Usprkos svemu, ostao je čitavo vrijeme staložen. Fokusiran na bit svake pojedine teme. Nimalo ne zamagljujući, niti bježeći iza zastora fraza i paralaži.

Uopće, ozračje se promijenilo. Uozbiljilo. Uljudilo.  Odjednom više nema kričanja, nema nadglasavanja. Nema frazetina, ni parola. Dominira odmjeren ton. Argumenti postaju jači nego smo navikli. Snaga glasnica je u drugom planu. Kao da je počelo govoriti znanje.

Odgledam tako rečenu emisiju i uzdahnem. Ma koliko mi novi način javnih odnosa i obraćanja osobno daleko više odgovarao, ipak kao da sam lagano prikraćen. Nešto mi nedostaje, fali. Kao da sam, u neku ruku, ostao kratkih rukava. Tek kad sam se prihvatio ovog teksta, sinulo mi je.

Fali mi humor. Ljudi moji, pa kome ću se sad rugati! Kome će se usnice i obrve podizati dok bude čitao moje rubrike?

Ma koliko puta ostao iskreno zaprepašten, zgranut i poražen, likom i djelom Damira Bajsa, ne mogu poreći da sam se nebrojeno puta istome slatko smijao. Kad sam se, naviknut poput tovara na batine, pomirio s činjenicom da je tamo i da ga ni buldožer neće maknuti, okrenuo sam sve na humor. Jedino sam tako mogao izdržati bujicu gluposti koja ga je pratila.

To uostalom nije ni neka rijetka pojava. Još je, davno nekad, Marin Držić uskliknuo i mudro savjetovao Stavite pamet na komediju. Nešto poput onoga kad vas prijatelj, nakon što ste mu se potužili, toplo potapša i kaže Ma jebe ti se, stari. Okretanje problema na njihovu šaljivu stranu je stari lijek. Više za lakše podnošenje, nego za prevladavanje. Nešto poput tableta protiv visokog tlaka i srčane aritmije. Ništa ne liječe, niti jedan problem zapravo ne rješavaju, ali vam omogućuju da preživite.

Ili kad se, recimo, sjetim Milinovića. Ne mogu se ne smijati. Ono zbunjeno zamuckivanje prije svake, jedva suvisle, bujice riječi kojima je redovito odgovarao na sva pitanja. U maniri studenta koji je učio čitavu noć prije ispita. Javnih istupa, redovito na granici ispada, čak i u društvu svojih nekadašnjih profesora. On je, zna dika materina, docirao njima.

Ne mogu se ne sjetiti, pojavom i izričajem, dječakolikog Jandrokovića. Nikad neću zaboraviti kako sam jako, neprežaljeno, zaželio biti muha na zidu. Prikriti se na nekoj zidnoj dekoraciji, pa gledati i slušati kako se rečeni drži preko puta zmaja poput Hillary Clinton. Kako li je samo izgledao i zvučao taj razgovor na ministarskoj razini. Da sam tada bio muha ne bih bome žalio napora leteći za Hillary. Letio bio i mahao krilima kao lud. Da mi ne utekne. Da je uhvatim dok ulazi u auto i sa svojim bliskim suradnicima komentira prosvjetljenje kojem je svjedočila. Kako osobno doživljavaju uspješne razgovore što rađaju plodom. Ravnopravnost strana u pregovorima.

To su tri meni najzabavnija lika. Svatko neka, naravno, bira svoje favorite.

Sve u svemu, čini mi se da je vrijeme šale iza nas. Karikaturalnih likova nekako više baš i nema. Kao da su posljednji među takvima osigurali vlastitu starost, pa sad, nadalje, što bude.

Ozbiljni, profesionalni, uljuđeni likovi utemeljenog i dotjeranog javnog nastupa daju nam jasno na znanje da im se baš nećemo moći osobito uspješno rugati i sprdati se na njihov račun čak ni onda, kada jednom, i oni odu u prošlost.

Koliko god bilo dobro da je karikaturalnost, po do sad viđenom, iza nas, ostaje i pomalo gorak okus u ustima. Jedino samoobrambeno oružje koje smo dosad imali, humor, šale, vicevi, stavljanje pameti na komediju, također ostaje u prošlosti. Barem mi se iz ove perspektive tako vidi.

Utiha je lijepa hrvatska riječ i označava pojavu nama svima dobro poznatu pod regionalizmom bonaca. Sve je mirno, tiho, ništa se ne čuje. Spokoj.

Tako bi se nekako dalo nazvati ovo što nam se sad događa u turizmu. Ništa. Sve je ovdje. Hoteli, restorani, autobusi, brodovi, vozači, vodiči. Sve sniva nekakav zimski san. Tek tu i tamo ometan kakvom grupicom koja, ili ne voli snijeg, ili koristi prednosti izvansezonskih cijena. Ne mare što će trpjeti hladnoću, kisnuti, kratke dane i duge noći, ako će pri tom, za puno manje novaca, vidjeti ono što žele.

U ovim mjesecima više od toga se ne može niti očekivati. Do pred samo koju godinu nije bilo ni njih. U punom smislu riječi smo snivali zimski san.

Jedino novo, što ovu godinu vrlo razlikuje od prethodnih, je činjenica da smo u nju ušli predvođeni novom vladom. Vladom koja sebi nije mogla, niti u snovima, poželjeti onu famoznu poštedu od sto dana. Običaj uvriježen u uljuđenim sredinama. Onima kojima nisu potrebne velike i nagle promjene, kao što je to slučaj s nama.

Prošlo je vrijeme, u očima mnogih turističkih profesionalaca beskonačno dugo vrijeme, vladavine Damira Bajsa. Taj će me lik valjda, ni krivog ni dužnog, doživotno proganjati poput noćne more.

Poznam sebe. Svako toliko mi neka slika ili misao presretne mozak iz čista mira. Najčešće to ovisi o raspoloženju.

Kad sam dobre volje padaju mi na pamet anegdote i dogodovštine koje uveseljavaju mene i družinu.

Kad sam loše volje ili ljutit, padaju mi na pamet samo likovi i događaji koji me još gore razljute i razgoropade.

Bivši ministar sasvim sigurno spada baš u takve i nema nikakve sumnje kako će i u budućnosti, ne samo u prošlosti, biti sukrivcem mnogih mi nervoza.

No, pustimo njega. Što je, tu je. Prošlost ne možemo mijenjati, ali zato, barem malo, možemo utjecati na sadašnjost i budućnost. Namjerno kažem barem malo, jer je u globaliziranom svijetu smanjen utjecaj i velikima, a kamoli ne bi bio smanjen malenima kao što smo mi.

Upravo utjecaj na sadašnjost i blisku budućnost očekujemo od nove vlade, a moja branša prvenstveno od novog ministra turizma. Kažu da je čovjek od struke i stručnog znanja. Najavio je jako puno toga, a sada odjednom utiha. Bonaca. Ni riječi.

Ugazili smo u drugu polovicu siječnja. Uskrs, s prvim većim dolascima, je pred vratima, dok mi tapkamo u mjestu. Svi nešto očekujemo, a da ni sami pravo ne znamo što.

Očekivanja su nam velika. Velika meta. Teško nam je za toliku metu smoći municije, jer je u šumi godinama zanemarivanih pitanja jako teško odabrati prava stabla.

To je, vrlo vjerojatno, i novom ministru među najvećim problemima. Selekcija. Odabir čemu se posvetiti odmah, a što može staviti na čekanje.

Međutim, vrijeme svakim danom prolazi i manevarski prostor se smanjuje. Kad dođu prvi gosti u velikim dolascima, bit će kasno za promjene. Ne zato što nisu potrebne i dobrodošle, nego zato što se mi u dnevnoj operativi nismo tada u stanju, niti imamo uvjeta, prilagođavati bilo čemu. To je vrijeme kad treba raditi. Kad traka jednom krene svako zaustavljanje može prouzročiti samo štetu.

Operativno polje se u zadnjih dvadeset godina strukturno potpuno promijenilo.

Tada su posao vodila velike firme. Veliki tour operatori su vodili brigu o prodaji. Velike putničke agencije su vodile brigu o terenskoj realizaciji programa. I kod jednih i kod drugih su postojali timovi pravnih i ekonomskih stručnjaka koji su čitavo vrijeme pratili sve važne papirnate promjene. Zakonske i računovodstvene. Operativci su bili tamo samo zbog svog posla i radili u zadanim okvirima. Okvire su razradili neki drugi.

Danas je to sasvim suprotno. Veliki tour operatori, ako su uopće opstali, skriveni su iza internetskih stranica. Velike putničke agencije s timovima raznih stručnjaka postoje samo u sjećanjima. Glavninu posla odrađuju male agencije i firme od jednog-pa-do-dva-ili-tri čovjeka.

Kad krene sezona, a redovito ozbiljnije kreće s Uskrsom, mi svi doslovce trčimo za poslom. Bez obzira na to odrađujemo li naručeno ili trčimo za novim narudžbama. Moramo zaraditi za život. Podmiriti dugove nagomilane preko zime bez ozbiljnih prihoda i skupiti zalihe za zimu bez ozbiljnijih prihoda što dogodine ponovno dolazi.

Tada nema vremena, ni uvjeta, za ozbiljnije promišljanje. Nema vremena za promjenu software-a i učenje novih direktorija. Sezona je vrijeme koje se odrađuje. Primjenjuju se stečena znanja i skupljaju nova iskustva.

Zakonodavne, regulatorne, strukturne i bilo kakve bitne promjene, u sezoni samo bespotrebno skreću pažnju s biti. Još bespotrebnije doprinose nervozi i napetosti, kojih u to vrijeme, ionako  ima na pretek.

Bit svake sezone je dobro odrađen posao. Poštivanje rokova i termina. Nepokazivanje nervoze i napetosti. Usredotočenost na uočavanje ne strukturnih, nego dnevnih, operativnih, problema i njihovo rješavanje.

Ova utiha jednostavno ne obećava puno dobroga. Po svemu je već sad, a kamoli za mjesec ili više dana, kasno za promjene u sezoni koja kuca na vrata.

Od nove vlade se, između ostaloga, itekako očekuje da prekine praksu laboratorijskog zaključivanja i donošenja odluka. Toga smo i previše imali i progutali. Očekuje se da konačno nešto pita i produkciju. Vojsku malenih što, na terenu, odrađuju glavninu posla. One bez kojih su i najveće zamisli, najbriljantnije laboratorijske ideje, tek mrtvo slovo na papiru. Mnogobrojne male putničke agencije, vodiče, obiteljske hotele i pansione, brodare i autobusere.

Svih nas koji nikad nismo imali niti jedan, a kamoli sto, dana za uhodavanje.

Velika se buka i huka digla oko jedne izjave. Bivša ministrica turizma, bivša direktorica najuglednije, skoro pa bivše, putničke agencije u Jugoslaviji i Hrvatskoj, moja bivša direktorica i odskora bivša šefica radne grupe za destinacijski menadžment Turističke zajednice Dubrovnika, rekla je nešto što mnogi misle, ali se ne usuđuju javno glasno izreći.

Odmah su uslijedile sankcije i ugovor pred istekom joj nije produžen. Nije više na čelu radne grupe koju bi trebala imati, ali nema, svaka sredina koja misli ili kani ostvarivati dugoročne i značajne prihode od turizma shvaćenog kao organizirana i dobro promišljena strateška djelatnost, a ne golo punjenje ‘partmana.

Dakle, podnosila je izvještaj o tome što je radna grupa učinila i postigla, koji su joj ciljevi i prioriteti, koji problemi. O što se spotiču u ostvarivanju, naoko, jednostavnih ciljeva. Na novinarsko pitanje što Dubrovnik uopće nudi mladima rekla je, otprilike, kako im nudi što i ostalima, ali ako se misli na mlade Australce i Novozelanđane koji, valjda, pijani, ludi ili drogirani dolaze u grad, trče po njemu goli, ne nudi ništa i takvi ne trebaju ni dolaziti. Spominjala je fiziološke posljedice olakšavanja u takvim stanjima. Dodala kako takvi nisu poželjni nigdje, pa ni tamo.

Digla se bura. Njezin šef, Gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić, spremno i hitro  je reagirao odbivši joj produžiti ugovor koji je istjecao zadnjim danom prošle godine. Između ostalog, spomenuo je i to kako se pojedini naši srednjoškolci ponašaju na maturalnim ekskurzijama u inozemstvu, pa ni njih, ni nas, nitko zbog toga nije nacionalno etiketirao. Još manje rekao kako su neki drugi naši maturanti tamo nepoželjni.

Naknadno rastezanje laštika otkrilo je kako tenzije između to dvoje bivših ministara traju već dobrano i kako uopće ne taje zadovoljstvo što se više neće viđati, niti biti prisiljeni surađivati.

Na prvi pogled, bura u čaši vode. Ni prva ni zadnja, nikom ništa. No je li tome baš tako da nikom ništa. Ja bih rekao da nije.

U nekakvim sterilnim, laboratorijskim uvjetima, spominjanje bilo čije nacionalnosti nije poželjno. Narodnosna pripadnost s likom svakog pojedinog od nas ima malo veze. Slažem se kako je to bila greška koja se nije trebala dogoditi. Isto se moglo reći, i da pri tom sasvim odgovara istini, bez navođenja nacionalnosti osoba čije ponašanje ne pridonosi baš ničijem ugledu.

Međutim, zar nije upravo takvo ponašanje rezultiralo fatalnim posljedica po mladu djevojku pred nekoliko godina. I to baš u Dubrovniku. Zar nije tada baš Dubrovnik i čitava Hrvatska bila na meti australskih medija. U jako širokom rasponu. Od neorganizirane zemlje, nemjerodavne policije, šlampave istrage, zataškavanja, laganja, varanja i čega sve ne.

Na svu sreću, tadašnja tamošnja medijska haranga, obilno podgrijana i kod nas, nije donijela neke velike štete. Australci nam dolaze u sve većem broju. Vjerujem kako će tome i dalje biti tako, jer sadašnje reakcije odande govore da su mnogi jako dobro svjesni kako se pojedini mladi ponašaju kad ih se pusti s lanca.

Poput onog našeg maturanta, koji je prije nekoliko godina u Italiji, našao za shodno penjati se kroz krovni prozor katnog autobusa baš kad je prolazio ispod nadvožnjaka. S fatalnim posljedicama, naravno. Kao i oni predozirani maturanti koje su pronalazili na plažama ili javnim nasadima. Negdje u inozemstvu.

Kao i uvijek, naš glavni problem je ipak u nama. Pod broj jedan u vrlo niskoj razini komunikacijske i ine kulture. Naročito javne. Pave Župan Rusković se morala u tom trenu obuzdati i ne izlijetati s nacionalnostima.

Istovremeno, Gradonačelnik, kao ujedno prvi čovjek Turističke zajednice grada, ima pravo smijeniti svoje suradnike, pogotovo honorarne. Ali, zašto preko novina. I zašto s tolikom tolerancijom prema strancima i guranjem problema naših mladih u prvi plan. Riječ je o istom problemu. Sve više je mladih koji se trijezni, bez alkohola ili droge, uopće ne znaju zabavljati. Tko nam piša i riga po rivi i ulicama kad stranaca nema? Nije riječ o izuzetku, nego o svakodnevnoj pojavi u svakom našem gradu. Pojavi na koju se pažnja stalno skreće svima, poglavito gradonačelnicima, pa tako i njemu.

Ne mogu se ne sjetiti događaja od prije nekoliko godina. Pratio sam grupu sedmaša na ekskurziju baš u Dubrovnik. Program im je bio sasvim nabijen, hotel izoliran, na osami, i čitavo su vrijeme bili pod nadzorom. Troje njihovih razrednika i ja. Imali su samo jedan sat slobodan. Nakon razgledavanja Dubrovnika s lokalnim vodičem.

Iste večeri su profesori izvršili raciju u sobama. Zaplijenili su im litrenih boca žestice u količini da nisu sve stale na stolić hotelske sobe jednog od razrednika. Stajale su i pod stolom. Profesori su tada sve te boce potrpali u kartonske kutije, spremili u bunker autobusa s namjerom da ih izlože na roditeljskom sastanku po povratku. Ponavljam. Sedmaši. Trinaestogodišnjaci.

Gradonačelnik sasvim sigurno zna koliko u starom gradu ima dućana gdje su to u tako kratkom vremenu mogli nakupovati. Ponavljam, hotel je bio izoliran, daleko od svega. Teško mi je vjerovati da su im sve te boce u ruksake strpale mame dok su ih pakirale. Nek’ se klincima nađe.

Ja takav dućan u starom Dubrovniku znam samo jedan. Možda se varam. Gradonačelnik sigurno zna bolje od mene.

Upravo onako kako i naš Gradonačelnik jako dobro zna, jer mu je jako puno puta rečeno, koliko trafika u Varoši do u sitne sate, bez imalo zazora, prodaje „unučiće“ baš svakom tko ih može platiti.

I tamo, u Dubrovniku, i ovdje, u Zadru, uredno je istaknuta ona famozna Zabranjuje se prodaja alkoholnih pića mlađima od 18 godina.

Sve to znaju svi Gradonačelnici, sva policija, svi inspektori.

Ali, neka visi Pedro. Neka posljedice i kaznu snosi onaj tko to glasno kaže.

Istina je. Pijani, ludi i drogirani ne služe na čast nikome. Ne podižu ničiji ugled, ponajmanje svoj vlastiti. Nema nikakva zla u tome da se takve u svojoj blizini ne želi. Zašto bi onda bilo zlo to glasno reći?

Problem je negdje drugdje. Dublje i šire. Duboko je pitanje kako to da se toliko ljudi ne može trijezno ili, barem samo malo pripito, zabavljati. Široko pitanje je zašto je tako lako i relativno jeftino doći do alkohola i opijata.

Niti na jednu, niti na drugu dimenziju, zapravo istog pitanja, turizam i turistički znalci i djelatnici ne mogu, niti su pozvani davati odgovore. Još manje djelovati.

Zato to mogu i moraju vlasti. Na svih razinama. Od vrha do dna. Zato su, između ostaloga izabrani. Zato, između ostaloga, primaju plaće. Zato im je, između ostaloga, široko otvoren medijski prostor.

Čuli smo jako puno toga što Europa navodno ne pozna i ne prizna, a mi moramo u korak s njima. Čuli smo jako puno o tome kako mnogo toga ne bi bilo loše, ali je jednostavno neizvedivo. Tehnički neizvedivo.

Počnimo od PDV-a. Uporno nam se govorilo kako je nulta stopa PDV-a Europi nepoznata i kako nam nije dopuštena. Odjednom, kada je ozbiljno riječ o tome da se uvede nekoliko stopa PDV-a, otkrivamo kako je europskim zemljama nulta stopa itekako poznata. U širokoj je primjeni, pače čak. U rasponu od lijekova, preko knjiga i novina do prehrambenih artikala. Malo koja zemlja je zapravo nema. Nulta stopa za pojedine proizvode i usluge postoji gotovo u svakoj od zemalja Unije. Jedinstvena porezna stopa postoji samo kod naših istočnih susjeda. Onih kojima bi mi htjeli biti nekakav lider u tu istu Uniju. Ma baš.

Dakle, svaka zemlja za sebe, prema vlastitoj situaciji, gospodarskoj, socijalnoj i inoj, određuje stope Poreza. Postavlja vlastite prioritete i, ipak, brine o socijalnom statusu građana. Ne samo o punjenju proračuna.

Primjenjuje različite stope i u velikoj mjeri povezano s tim koliko joj je koja grana gospodarstva bitna. Zemlje kojima je turistički prihod itekako bitan, a bitan je gotovo svakoj, vlastiti turizam rasterećuje od visokih poreznih stopa, da bi ga učinila konkurentnijim na međunarodnom turističkom tržištu tog trena. Stimulira ulaganja u nove objekte i podizanje kvalitete postojećih, da bi ga održala konkurentnim na duge staze.

Nama se servirala priča o tome kako je tehnički teško, gotovo nemoguće provesti u djelo. Porezna uprava bi poklekla, izgubila se, pred tako teškom zadaćom.

Mene, glupavog kakav već uobičajeno jesam, sada zbunjuje nešto drugo. Ako se dobro prisjećam sredine devedesetih godina prošlog stoljeća, kad se PDV uvodio, naši su se porezni stručnjaci rastrčali po čitavoj Europi, ako ne i svijetu, upijati iskustva glede primjene i provedbe istog. U mom prijevodu to samo može značiti kako su sustav Poreza na dodatnu vrijednost prepisali. Nakon toga ispada da su oni tamo prepisali od naših. I to su oni tamo prepisivali loše. A naši nisu tamo išli učiti i proučavati, nego držati nastavu i održavati seminare i javne tribine.

Nikako ne bi moglo biti da su naši prepisivali loše. Jer, da su prepisivali dosljedno, ne bi ih zbunjivale različite stope. Ponajmanje nakon petnaestak godine primjene. Po svemu stvarno ispada da je Europa krivo prepisala od nas i onda to nadalje sve krivo primjenjuje. Valjda su sada tamo gdje jesu. U dubokoj krizi i recesiji. Za razliku od nas, Srbije i Crne Gore, koje se također slijepo drže jedne stope. Valjda baš zato naši imaju ambiciju biti lider u regiji. Da spase što se još spasiti dade.

Druga priča koja nam također godinama dolazi iz svih mogućih izvora je ona o fleksibilizaciji radnog vremena. Turizam, pogotovo njegov ugostiteljski dio, hoteli i restorani, vapi upravo za tim. Postoje radna mjesta kojima nitko ne poriče potrebu, bez njih se ne može. Ali imaju vrlo nezgodu manu da se ne uklapaju u shemu koju bi državnim činovnicima bilo moguće provoditi. Onu o radnom vremenu. Naime postoji samo jedna formula. Cilo ili po. Dakle, netko je zaposlen u punom radnom vremenu ili na pola radnog vremena. Država poreze i doprinose znade računati i pratiti samo u toj varijanti. A zašto?

Ne bih ulazio u velike analize. Za to nema ni mjesta ni opravdanja u ovakvoj novinskoj rubrici. Ne bih nabrajao sva ona radna mjesta kojih je u turističkoj sezoni, a kamoli izvan nje, potrebno svega nekoliko sati, ili tek koji dan tjedno. Uzmimo za primjer samo knjigovođe i počnimo s vrlo jednostavnim pitanjem. Može li se bez njih? Odgovor je također vrlo jednostavan. Ne može. Za svaku firmu, ma koliko malena bila, knjigovođa je vrlo važna osoba. Kad govorimo o malom obiteljskom hotelu, restoranu ili čemu sličnom, ma koliko knjigovođa važna osoba bio, nema niti pola radnog vremena dnevno. Postavlja se pitanje zašto nije moguće da jedna osoba, knjigovođa, bude zaposlenik nekoliko takvih objekata. Da mu svaki od njih, u punoj formi i iznosu, uplati na konta onoliko koliko za njih radi. Makar to bilo i pola jednog radnog vremena tjedno. Mnogima više od toga niti ne treba. Plaća plus porez plus doprinosi. Da taj isti knjigovođa pri tom ne mora imati svoju firmu, ispostavljati račune s PDV-om, opterećenu svim mogućim davanjima i nametima, uključivši onaj famozni da plaća samo zato što ima firmu i odgovorno se brine za vlastiti opstanak. Postoji naime i taj. Dovoljno je biti poduzetnik da bi se plaćao namet na tu činjenicu. Pod prijetnjom ovrhe.

Možda bi država od, na taj način zbrinutih knjigovođa, u konačnici uprihodovala manje. Ali bi s druge strane dobila više. Svi poduzetnici bi tu uslugu, na ovaj način, platili manje i manje bi njih angažiralo fušere i prodavalo priču kako sve rade sami. Kutak za obavljanje takvih poslova ionako ima svatko tko vodi i najmanju firmicu. Još k tome, neovisno o tome tko vodi knjige, odgovorna osoba je uvijek vlasnik firme i njen direktor. Nije knjigovođa.

To je također nešto što Europa itekako pozna. Nema ništa čudno u tome da se plaća u pojedinim djelatnostima ostvaruje kod više poslodavaca.

Kada se govori o fleksibilizaciji radnih odnosa i vremena onda nije riječ samo o bukvalnom trčanju za poslovima od grada do grada. Postoje i ovakva, inteligentnija rješenja. Čak i u onim zemljama u kojima većina stanovništva živi u iznajmljenim, podstanarskim, a ne vlastitim stanovima i kućama.

Ovo su samo dva mala primjera o lažima kojih smo se naslušali, a prvenstveno su služili opravdavanju neinventivnosti, lijenosti, nesposobnosti državnog aparata. One hrpe nesposobnih i uhljebljenih, prestravljenih pred svakom promjenom. Čak kada je promjena na bolje. Kod promjena se vidi koliko tko zna što radi. I po tome kakve primjedbe daje i na koji način prihvaća i provodi novo.

Ovaj sam tekst smišljao nešto duže nego je uobičajeno. Problem je bio u tome što u tjednu između Božića i Nove godine ne želim, ipak prvenstveno sebe radi, biti u negativnom naboju i primjećivati sve ono na što glavnina ionako odmahuje rukom i uzima zdravo za gotovo.

Također ne želim biti unaprijed negativno raspoložen prema novoj vladi, iako naravno jesam baš tako nastrojen i nadražen, ali neka i njima blagdanskog opuštanja. Nisu se još stigli niti ugrijati u novim radnim prostorima, niti su stigli upoznati sve suradnike. Odlična prilika za to će im biti blagdanski domjenci, pa neka onda ovoga tjedna ovakvog kakav treba biti.

To međutim nikako nije rješavalo moj problem. Što ću ovoga tjedna pogledati izvana i na koji to način interpretirati. Prilika za to mi se ukazala sasvim slučajno.

Nekoliko dana prije blagdana mi se rasula zubna proteza. Što sam drugo mogao nego nazvati Dubravku, svoju zubaricu. Primila me isti dan. Neki pacijent joj je otkazao zakazani termin i imala je vremena. K tome i dobre volje, a to je ono što me kod nje drži već desetljećima. Ja se panično bojim zubara.

Dakle, ona je tu moju protezu dovela u red. Kako nije bilo drugih, sjedio sam u ordinaciji dok je to radila i sve to vrijeme smo neobavezno ćakulali. Gledao sam čitav proces. Mjerila je, uspoređivala. Namještala i prilagođavala. Istiskivala mikro količine nečega iz nekih tubica. Potapala u toplu vodu. Ponovno mjerila i ugađala. Pa sve to po nekoliko puta. Ona to zove „reparacija proteze“ i pričala mi je kako ju je tome poučio pokojni tata, također zubar, kad je, kao početnica, radila u otočkoj ambulanti.

Mimo sustava, sami i na svoju inicijativu, su zaključili kako nema nikakvog smisla da boduli putuju u grad svaki put kad im pukne dentijera. Da bi ih poštedili takvih tramaka ona je naučila, iako joj to nije profesionalna obveza niti dio njezine ekspertize, kako će reparirati proteze.  Naučila je, savladala i to znanje primjenjuje i danas. Moja proteza sasvim fino privremeno služi svojoj svrsi, pa ćemo načiniti novu, kad se prođu blagdanska odsustva.

Gledao sam je čitavo vrijeme s koliko strpljenja, volje i ljubavi to radi. Sitno, precizno, minuciozno i bez greške. Slušao je kako s ljubavlju priča o svom pokojnom tati koji ju je sve to naučio. Kako joj je tumačio značaj svakog pacijenta, bez obzira na to koliko se sama, prije toga, na fakultetu na tu temu naslušala.

Isto tako, gledajući njezin minuciozan i precizan rad rukama, slušajući priču o tati, nikako mi nije izlazila iz glave slika moga tate. Također pokojnoga. Tate iz pjesme ja san pape isti. Bio je impulzivan i žestok na sve što mu je vrijeđalo inteligenciju i principe. Baš kao što sam i ja. Isto tako, beskrajno strpljiv za sve koje je i što je volio. Baš kao što sam i ja.

Sjećam ga se kao čovjeka koji je profesijom bio vezan za radio tehniku. Toliko ju je volio, i istovremeno bio toliko osjetljiv za sve oko sebe, da nije mogao podnijeti da Zadar nema svoj radio. Negdje koncem šezdesetih je zaključio kako bi bilo dosta, pa s još nekoliko entuzijasta osnovao Radio Zadar. To je ovo što danas poznajemo kao Hrvatski radio, Radio Zadar. Sam je, od lesonita i stakla, napravio spikersku kabinu. Ja sam mu, kao predškolarac, dodavao spužvice koje je zabijao s unutrašnje strane, da spriječi moguću jeku kod spikerskog čitanja. Sve to skupa na krovu nekadašnje Tehničke škole.

To je bio prostor kojeg im je tada Grad dodijelio. U jednoj prostoriji je bilo sve. Fonoteka, studio i tehnika.  Studio je bio ta kućica od lesonita, stakla i komadića spužve koje je napravio svojim rukama. Uz moju malu, predškolsku, dodavajuću pomoć.

Onda je došao ulazak u difuziju Radio Zagreba. Prelazak o novi prostor, isti koji i danas. Nova tehnika, ona prava, profesionalna. Iz Zagreba.

Malo nakon toga i moji prvi koraci u novinarstvu. Izrada priloga za, tada jako slušani Radio Jadran, Četvrtkom zajedno.

Međutim, ja sam ipak krenuo drugim putem. Bilo mi je daleko draže vodati babe, ‘odati i mliti, voziti se i pizditi na mikrofon nego slušati sastanke Komiteta, Općine i svih ostalih kurotresina onog doba i vremena. Ne samo slušati, nego i artikulirano prenijeti sve ono od tamo. To je bilo izvan mojih objektivnih sposobnosti.

Međutim, mom tati nije bilo dosta sve to, nego je i doma imao svoj kutak u kojem je, s povećalom na naočalama i pincetom u ruci prčkao stalno po nekim otpornicima i tranzistorima. Popravljao i napravljao. Ma koliko inače bio praskav i netrpeljiv prema gluparijama, uključujući moje.

Kad sam ja bio mu pitanju, skoro sve je bila glupost. On je znao u koju školu idem i koji razred. Znao je, recimo da idem u šesti razred. Pojma nije imao je li to bio 6a, 6be, 6ce ili neki drugi. Jasno mi je rekao Škola je tvoj jedini posao i jedina obaveza. Ni dan danas mi nije pravo jasno zašto je očekivao da mi to bude jasno onda, kao što mi je jasno danas.

Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok sam pratio Dubravku, zubaricu, dok mi je sklapala dentijeru i pričala o tome kako je to naučila.

Također mi se istovremeno vrtilo po glavi kako me, svako toliko, netko pita kako imam živaca za sve one babe i njihova pitanja. Eto tako, imam.

Upravo onako kako je Dubravkin tata imao volje i živaca, na kraju svoje karijere, nju naučiti kako će sklapati puknute dentijere. Onako kako je ona imala volje to naučiti. Upravo onako kako je moj tata imao volje i živaca, u svoje slobodno vrijeme, pokrenuti Radio našeg grada i sagraditi svojim  rukama spikerski studio. S povećalom na naočalama i pincetom u ruci čeprkati po tranzistorima i otpornicima. Popravljati i napravljati.

Upravo tako ja imam volje i strpljenja ‘odati naokolo s babama. Pizditi na mikrofon u autobusu. Isticati dobre strane naše prelijepe zemlje i grada na kojem nam toliki zavide.

I da baš ne bi sve bilo izvan svakog običaja ove rubrike, to je baš ono što bih jako rado vidio kod novog ministra turizma, a i svih ostalih.

Znanje i volju. Strpljenje za sve ono što ima dobru svrhu i daje učinka. Za sve ostalo, ako ne može drukčije, ni praskavost nije najgore zlo.

Izbori i postizborna vremena su u svakoj sredini vrijeme velikih očekivanja. I to bez obzira na ishod izbora samih. Ako je stara vlast potvrđena, od nje se očekuje da još jače nastavi u pravcu kojim je išla kad je potvrđena. Ako dolazi nova vlast, onda se od nje očekuje da mijenja sve ono zbog čega je prethodna pometena.

U postbajsovskom vremenu dilema nije nazočna niti u primislima. Sve treba mijenjati. Od novog se ministra turizma očekuje puno, puno više nego može stati u ove tri zadane kartice. Zato ću nastojati skratiti, istaknuti najvažnije, i, koliko je god to moguće, sve posložiti u nekoliko osnovnih zahvata.

Pod broj jedan bi trebao otvoriti sve prozore u Ministarstvu turizma, učiniti snažan propuh i jako ga, jako propuhati. Zatim se snažnim usisivačem uvući i u najnedostupnije kutke, izvaditi i zatvoriti vrećicu, te je baciti u neki udaljeni kontejner.

Nebrojeni su radni sati potraćeni, ali zato naplaćeni, na besmislice kojih bi se trebao sramiti svatko s imalo obraza i osjećaja kako ljudske, tako i profesionalne časti. Nikada neću zaboraviti anegdotalnu epizodu s nekakvog natjecanja u ženskoj ljepoti. Natjecanje samo po sebi nije bilo nimalo različito od ostalih takve vrste. Dugi red cura, spremnih dokazati da nisu samo lijepe, nego su i pametne, te da imaju personality. No dobro, došao je red na dodjelu nagrada. Bilo ih je toliko da je malo koja otišla kući uplakana. Praznih ruku, bez ijedne nagrade ili nagradice. Nitko normalan ne voli kad žene plaču.

Dakle, Ministarstvo turizma je (vrlo pametno i dalekovidno) bilo jedno od sponzora tog važnog natjecanja, pa je i jednom od odličnika iz istoga pripala čast da dodijeli jednu od nagrada. Čovjek je radio na mjestu koje se zvalo tako besmisleno, nejasno, nebulozno, neznačljivo i s toliko puno riječi u nazivu, da ga profesionalna voditeljica, sa šalabahterom u ruci, nije mogla niti u nekoliko pokušaja izgovoriti.

Nema nikakve sumnje u to kako je odličnik bio na mjestu i radio posao od one stvari. Još je predstavljen i kao pročelnik (ili štogod slično) tog odjela. Dakle, ima ih tamo još. Na poslu od one stvari. Što bi se tek dalo vidjeti da tkogod zagrebe ispod površine, pa crno na bijelo prostudira strukturu te karikaturalne ustanove. Od novog se ministra očekuje baš to. Nikome, baš nikome, a kamoli ljudima iz realnog turističkog sektora ne smije enigmatično zvučati radno mjesto bilo kojeg službenika resornog ministarstva ili odjela koji ga sačinjava.

Druga linija navale bi trebao biti važeći Zakon i prateći mu dokumenti. Kao i mnogi drugi u našoj zemlji, on više služi svim mogućim vrstama evidencije i statistike, nego što svojom osnovom otvara put poduzetništvu u turizmu i njegovom napretku. Više se bavi zabranama i ograničenjima nego što otvara put inicijativi.

Zakon i prateći dokumenti strogo normiraju, ne ostavljaju mjesta poslovnim manevrima i brzim promjenama jer strogoća za sobom vuče i hrpe papira. Za iste treba moliti državnu administraciju, a znamo koliko to traje i koliko košta. I većina ostalih zakona, ako ne i svi, su baš takvi, tako da ministar turizma nije usamljeni jahač. Taj dio posla je svima isti. Kao što im je isti onaj dio koji će potjerati državne službe na brzinu i učinkovitost.

Stara je stvar da se svatko češe tamo gdje ga najviše svrbi. U nekoliko navrata sam pisao o tome kako ilegalni vodiči haraju našim gradovima, Zadrom posebice, kako god im padne pamet. Niti se boje, niti strepe. Zato strepimo mi. Ako se koga kontrolira, onda smo to mi. Jesmo li prijavili prihode, imamo li sve dozvole….

Uvjeti za dobivanje licence turističkog vodiča nisu nimalo jednostavni. Ni jeftini. Pred nama je navodno dijeta. Zašto samo nama? Zar naš prazni kazan ne bi trebali puniti i ilegalci plaćanjima kazni. Zašto da ga punimo samo mi kojima ti isti oduzimaju posao i smiju nam se u brk?

Domaće putničke agencije skoro da su svedene na prosjake. Još malo pa će biti u situaciji tekstilnih radnika, koji su sretni ako dobiju loan poslove. Toliko su osiromašene davanjima i zagušene troškovima da mjesta nekakvoj ozbiljnijoj i dugotrajnijoj inicijativi, a samo takva daje rezultata, na stranim tržištima nema niti govora. Dosta mazanja masne guske i davanja subvencija strancima za poslove koje itekako dobro možemo raditi i sami. Subvencije, ako ikome, onda nama.

Treća linija navale bi trebao biti sustav Turističke zajednice. Svedeni su na puke oglašivače i kasice prasice lokalnih zajednica. Čak im je i statistika oduzeta. Ne kao posao, nego kao zasluga. Svi oni brojevi kojima se bivši hvalisao su samo oni gosti koji su platili boravišnu pristojbu, a evidentirala je Turistička zajednica.

Turistička zajednica treba biti autoritet u svojoj sredini. Sustav koji prati globalno, misli nacionalno i detaljno poznaje lokalno. Destinacijski menadžment, shvaćen kao promišljeni sustav na prije spomenutim razinama, trebao bi biti prvi i najvažniji posao. Ne ovaj cušpajz kojeg sad pod tim imenom imamo. Puka slika i prilika fantazmagorija lokalnih, ambicioznih vođa ili njihovih rođaka koji tek nešto otaljavaju za plaću koju primaju.

Destinacijski menadžment je samo dio nacionalne razvojne strategije turizma. Ona je dio nacionalne razvojne strategije uopće. Valjda ćemo je dobiti.

Kad se jednom donese i strateška odluka kojim pravcem idemo, valjda ćemo imati manje prilike da nas kockaste glave gnjave time kako se misle okrenuti elitnom turizmu. Pod elitom naravno podrazumijevaju samo one punih džepova i praznih glava, koji lovu siju šakom i kapom. Nema takvih puno. Ali zato onih koji ih žarko priželjkuju ima previše. Sustav Turističke zajednice bi, nacionalno i lokalno, trebao imati priliku da pokaže kako je trijezna glava među usijanima. Jedini način da to postignu je kvalitetan destinacijski menadžment. Promišljen i usklađen. Realan i ustrajan. Ako i tamo treba širom otvoriti prozore, neka ga.

Čitavu povijest su, između ostaloga, obilježili i ljudi po kojima se na neki način mjerilo vrijeme. Najznačajnije je naravno bilo baš ono njihovo vrijeme, ali bili su i ostali odrednice, pa tako postoji vrijeme prije i poslije njih i njihovog doba.

Pri tom je bitna veličina učinjenog djela. Daleko bitnija od recimo vrijednosne odrednice. Da budem malo jasniji, jesu li zapamćeni po dobrim ili lošim djelima. Povijest pamti jednako dobro i jedne druge. One koji su svoje mjesto našli zahvaljujući tome što su činili velika dobra i velika loša djela.

Pamti one koji su ratove započinjali i one koji su ih okončavali. Graditelje i rušitelje. Velikane znanosti i umjetnosti. U najkraćemu, ljude koje je njihovo vlastito djelo nadživjelo. Ono kojem su podarili i posvetili svu svoju snagu i sposobnosti. Poklonili mu svoje talente, inteligenciju, umješnost, energiju, vrijeme i mnogo se toga pri tom odrekli. Bez obzira čiju biografiju čitali, velikih dobrotvora ljudskog roda ili onih drugih, zajedničko im je jedino da su sve podredili cilju kojeg su ostvarili. Također im je (uglavnom) zajedničko kako su glavninu vremena bili anonimni. Sve svoje snage i sposobnosti upirali su u tom nekom svom cilju. Tek kada su ga ostvarili postajali bi glasoviti. Za mnoge je svijet čuo i saznao tek nakon njihove smrti. Fizičkog odlaska s ovog svijeta.

Zapravo je glavnina takvih ljudi, onih su obilježili svoje vrijeme, postala poznata u tzv. karakternoj dobi. Onoj za koju volimo reći da je vrijeme za ubiranje plodova. Izuzetak od pravila su sportske i medijske zvijezde. Ali opet, njih se lako i zaboravlja. Čast izuzecima.

Možemo tako reći da imamo, u ovom smislu, dvije vrste ljudi. Ogromnu većinu koja svoje živote proživljava anonimno. Poznati su svojoj obitelji, prijateljima, znancima i kolegama. Medijima i javnosti budu zanimljivi ako učine neko neočekivano djelo ili dobiju na lotu. I ta slava jako kratko traje. Na primjer, svi znamo da je u Hrvatskoj više puta pala sedmica ili jack pot. Koliko se nas uopće sjeća osvajača? Kako izgledaju, kako se zovu? Nitko naravno. Tek možda pokoji fanatik spomenute razbibrige. Nasuprot njima naravno stoje oni, više ili manje, glasoviti. Svi za njih znaju, medijima su zanimljivi u svakom smislu. Prate im javni i privatni život. O njihovoj osnovnoj djelatnosti ovisi koji je bitniji i medijski prisutniji.

I tu sada nastupa kvaka. Ona koja određuje hoće li se netko, danas glasovit, plasirati među one koji su obilježili neko vrijeme. O čemu to ovisi? Brzopleti odgovor bi glasio kako to ovisi o stvarnoj veličini i značaju nečijeg djela. Svatko bi na ovom mjestu lako upao u zamku pa krenuo obrazlagati kako je potrebno da protekne određeno vrijeme da bi se djelo moglo realno vrednovati. Kako je uvijek potrebno sagledavanje s distance. Kako je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti. I tako redom. Nema kraja.

Ja ovom prilikom, čisto akademski, postavljam pitanje je li uopće moguće da netko ostane upamćen po ničemu. Recimo da se nekoga upamti jedino po tome što je obnašao nekakvu značajnu dužnost samo tako što je bio nazočan tamo gdje bi se ta dužnost trebala obavljati. Je li snaga zaborava tako malena i krhka da se, i u ovakvom slučaju, ne bi mogla oduprijeti moći pamćenja? Ako je tako, ako je zaborav zbilja tako slabašan, naš ministar Bajs svoje mjesto u povijesti ima.

Ima osigurano svoje mjesto iako ga se pamtiti može samo po ničemu. Upravo je jedno veliko ništa ono što je obilježilo njegov ministarski mandat.

Napisane su tone, kilometri nekakvih razvojnih studija bez da je i trunka pažnje poklonjena njihovoj realnoj izvedbi. Trabunjalo se i mlatilo praznu slamu bez imalo stvarne nakane da se bilo što od toga ikada i ostvari. Hektolitri tinte su potrošeni da bi se opisalo fantazmagorije koje će od Hrvatske učiniti obećanu turističku Arkadiju koji bi opstala jedino (možda) tako da sama sebi postane smislom i da sama sebi plaća opstanak. Ili možda još bolje, da bude takva da joj za opstanak, osim same sebe, ne treba ništa i nitko drugi.

Napisane su stotine izletničkih programa, napabirčenih iz raznorodne literature, navodne narodne predaje i sumnjivih izvora, kojima nitko nije niti pokušao postaviti timing (raspored kretanja) ili sačiniti kalkulaciju. Izračunati trošak, eventualnu zaradu i prodajnu cijenu. Bavilo se efektima i zvučnošću, bez da se sadržaj i zagreblo.

Navodni izletnički programi se, na papiru, kreću točkama koje postoje jedino u povijesnoj ili nekoj drugoj literaturi. U stvarnosti ih nema. Za neke znamo da su bile tamo gdje ih se smješta. Za neke ni u to nismo sigurni.

Jedino što je sasvim sigurno je da su sva ta mlaćenja prazne slame, koje nitko nije radio s namjerom da od toga nešto i bude, u stvarnosti plaćena. Autori su dobili naknade i nagrade.

Čitavo to vrijeme niti jedan stvarni problem nije riješen. Privatizacija hotela i čitavih kompleksa stoji tamo gdje je jednom stala. Stotine kreveta, koji bi mogli donositi novac, ne donose ništa. Također, oni koji bi osuvremenjivanjem mogli donositi više, bez osuvremenjivanja donose malo ili ništa.

Turistički plovni park je takav da se čini kako ga jedino pitura drži na okupu. Nikakve inicijative za olakšicama ili poticajima vlasnicima da krenu u nove investicije. Niti jedan korak prema bankarima da pajole tretiraju drukčije od zidova. Da različite stvari mjere različitim kriterijima.

Ali zato da posizanje u državnu kasu da bi se „stimuliralo“ strane organizatore putovanja. Iste one kojima je prodaja turističkih aranžmana pitanje vlastitog opstanka i oko kojeg se itekako trude.

Vrijeme poslije Bajsa unaprijed je opterećeno bremenom nečinjenja. Dimom, maglom i paučinom poteza koji su to samo na papiru. Nikako ne i u stvarnosti. Jedino olakšanje je možda u tome da je služba brojenja dovedena do savršenstva. Ili u tome da zaista postoji i vrijeme poslije.

Neko se vrijeme u turističkim krugovima šuškalo, a onda je javno jako odjeknula vijest o tome kako Garden festival gubi svoju bazu, hotel Piniju. Raskinuli su (nepotpisali novi) ugovor nakon nekoliko godina suradnje. Imali su dosta pritužbi gostiju i putničkih agencija koje ih dovode, te procijenili kako im je od Gardena više štete nego koristi. Ništa čudno. Raskidali su se i veći ugovori od toga i prekidale se suradnje koje su puno duže trajale.

U ovoj se suradnji radi o dvije vrste gostiju. Jedne poznajem jako dobro, druge ne poznajem uopće.

Ovi drugi, koje ne poznam, su tzv. partijaneri. Osobno nikada u tome nisam sudjelovao, osim onoliko koliko me jednom povukla znatiželja, pa sam malo zavirio kako to izgleda. Nisam povirio u Garden, nego na Zrče, za koje mi kažu da je zabava te vrste. Hvala, neka je, nije za mene.

Prva vrsta, koju jako dobro poznam, su klasični turisti. Ono što je sasvim sigurno je da tim gostima strahovito smeta buka. Ma kakva bila i ma od koga dolazila. To su ljudi željni mira i opuštanja. Bez obzira na to dolaze li odmor s malom djecom, koja ih itekako iscrpe tijekom dana, ili je riječ o ljudima koji dane provode na izletima i obilascima pa ih umori ta aktivnost, relativno rani odlazak na počinak im je zajednička osobina. U hotelima tog tipa uvijek su dobro prolazile jedino tihe večernje svirke koje pomažu opuštanju uz kakvo piće prije spavanja. Prizori ni blizu slični onima s partijanja.

Da se ne bi krivo shvatilo, moram napomenuti kako ovdje (niti inače u ovom slučaju) ne zauzimam ničiju stranu. Dapače, uvažavam objektivne argumente i jedne i druge strane.

Ma koliko bio svjestan činjenice kako klasični gosti zaista žele mir, odmor i opuštanje u klasičnom smislu, itekako sam svjestan toga da postoje i oni drugi. Ne samo da postoje, nego su kao gosti itekako dobrodošli, bez obzira na to kakav osobni ukus imao ja ili bilo tko drugi kada je zabava u pitanju. Moj ukus je samo za mene, pa je tako i njihov samo za njih. Treba biti dobar domaćin i pružiti im priliku da uživaju baš po svome guštu. Kao i ostalima.

Pinija je stručno i profesionalno vođeni hotel. Barata jasnim činjenicama. Garden isto tako. Pri tom nitko niti ne laže. Tisuće gostiju dolaze upravo zbog festivala. Plaćaju smještaj. Pune sjedala niskotarifnih avioprijevoznika. Unajmljuju automobile. Naručuju taksije. Jedu po restoranima. Ne nose sa sobom hranu i ne kuhaju sami. Tema su mnogobrojnih afirmativnih priloga u britanskim medijima. Zadar ima svoje osobno predstavljanje u Velikoj Britaniji samo zbog tog festivala.

Kad se sve ovako postavi i kad ispada da su obje strane podjednako u pravu, postavlja se pitanje kako i zašto dolazi do problema i razlaza. Pa zbog nas.

Ne zbog mene ili zbog tebe, poštovani čitaoče, nego zbog onih koji su godinama primali i primaju plaću da bi brojili. Brojili su i brojili. Toliko gostiju došlo, toliko pošlo. Čak su i u toj aktivnosti bili dosljedni sebi. Blesavi.

Na zapadnim su granicama brojili koliko je automobila ušlo u Hrvatsku, ali na istočnima nisu brojili koliko ih je izišlo. Po našim turističkim magovima ispada kako je Hrvatska tranzitna zemlja samo dilerima droge. Tako nas naime zovu u policijskim izvješćima nakon velikih zapljena. Kad je turizam u pitanju, svatko tko je na zapadnim graničnim prijelazima ušao u zemlju nema nikakvih drugih planova osim utaboriti se privremeno u nekom primorskom odredištu. Ma baš.

Usprkos pojedinim, usamljenim vapajima da se gostima ne viri u takujine, Bajsovi i ini brojači, kamarila, nisu se na to osvrtali. Bili su prezauzeti brojenjem da bi se istovremeno bavili onim zbog čega zapravo postoje.

Oni zapravo postoje da bi se bavili djelatnostima koje se zovu nacionalna strategija, zatim strategija turističkog razvoja. U sklopu tih djelatnosti trebali bi se baviti destinacijskim menadžmentom i zoniranjem.

Destinacijski menadžment svakom pojedinom turističkom odredištu unaprijed određuje krvnu sliku. Svaka se lokalna zajednica, u sklopu nacionalne razvojne strategije, u skladu sa svojim obilježjima, određuje kakav turizam i što zapravo želi. Kad se to jednom obavi, dolazi red na zoniranje. Određuje se gdje se što gradi i radi. Da su se bajsoliki magovi bavili time do ovog skandala i ove frke nikada ne bi došlo. Ali što je tu je. Oni su se zadovoljili pozitivnom ocjenom u najjednostavnijim matematičkim operacijama.

Kada je pokretač Garden festivala, birao mjesto na kojem će se skrasiti, na raspolaganju mu je bila kugla zemljina. Mogao je zatvoriti oči, zavrtjeti globus ili raširiti kartu svijeta, pa uprijeti prstom. Možda je i učinio baš tako, ne znam, ali skrasio se baš u Zadru. Ovdje je i pokrenuo festival koji nam je donio više pozitivnog publiciteta nego bi ikad mogla bilo koja, makar i basnoslovno plaćena, reklama.

Da je stručni dio posla državnih službi bio obavljen kvalitetno i na vrijeme, Festival bi imao svoje mjesto. Ono na kojem ne bi smetao nikome. Upravo onako kako nikom normalnom ne smeta Zrče. Onakvo je kakvo je. Nikome se ne nameće. Tamo ne mora nitko ako to osobno ne želi. Ima jasni legitimitet, zna se za koga je i kakvu vrstu zabave pruža. Podočnjake od neprospavanih noći imaju samo oni koji nisu ni došli spavati. Došli su partijati, pa neka im bude. Nitko prisilno ne partija uz njih, u plaćenom krevetu.

Ovako, uzelo se što se moglo. Kad se pokazalo da izbor nije bio baš najbolji svi su se suočili s poraznom činjenicom da nema alternative. Ako nije tamo, ispada da u Zadru i oko njega, nema gdje biti.  Upravo to je najgore od svega.

Nikakvog velikog zla nema u tome da se poslovni partneri raziđu. Razilaze se i bračni partneri sa zajedničkom djecom, a da se ne bi poslovni. Nastavljaju dalje, svatko svojim putem, pa što bude. U ovom je slučaju na pomolu veliki gubitak.

Hotel Pinija, jedan od rijetkih koji zaista nosi svoju kategorizaciju, dobio je nezasluženi negativni publicitet zahvaljujući površnim tumačenjima. Za vjerovati je da mu to neće pretjerano naškoditi jer jasno štiti interes glavnine svojih gostiju.

Garden festival će, budući da ima sigurnu publiku, naći svoje mjesto negdje drugdje.

Pravi gubitnici su Zadar i Hrvatska. Hrvatska zato jer je ovo tek početak plaćanja visoke cijene površnosti i diletantizma koji, poput usuda, prate turizam. Njegovo odvijanje i razvoj. Zadar zato jer Garden festival ima svoju publiku koja će za njim, a ne za Gradom.

Ove je godine, deveti put zaredom, Gradonačelnik dodjeljivao nagrade i priznanja „Nasmiješeno sunce“ za zasluge u turizmu. Odalo se priznanje u osamnaest kategorija, podijeljenih u tri grupe. Prva grupa priznanja se davala za objekte, druga pojedincima koji su se osobito profesionalno istaknuli i treća je grupa posebnih priznanja za izniman doprinos. Da se ne hvalim previše, meni je dodijeljeno baš to, posebno priznanje za izniman doprinos. Ma koliko me zbunjivalo, jer nisam uspio shvatiti za koji dio mog profesionalnog angažmana u turizmu mi se dodjeljuje, nisam ni pitao.

Najprije su mi telefonom javili kako sam dobio priznanje za najboljeg turističkog vodiča ove godine i zatražili kućnu adresu na koju će uputiti i službenu obavijest. Kad je stigla, tamo je zbilja pisalo „posebno priznanje za iznimne doprinose u odvijanju turističke sezone 2011.“, zahtjev za detaljima iz životopisa i obavijest o mjestu i vremenu dodjele. Gradska loža, 19. Studenog 2011. u 10.00 sati. Kako baš nemam nekog osobitog dara za formulacije tog tipa, nisam se puno na tome zadržavao smatrajući kako se priznanja za to upravo i daju. Za iznimne doprinose.

Nakon toga nije ništa stizalo. Dva dana prije dodjele sam nazvao želeći saznati detalje protokola. Naime, kad god su me do sada nagrađivali znao sam točno kad treba doći, kojim će se redom sve odvijati. Čak i kakvu odjeću treba odjenuti. Ovdje nije bilo tako. Rekli su mi da će sve trajati oko jedan sat, a dosta je da dođem deset minuta prije početka. Valjda da ne dođem zadihan.

Tom prilikom saznam i da mi nije dodijeljeno priznanje za najboljeg turističkog vodiča ove godine, kao što su mi javili, nego „priznanje za iznimne doprinose“.

Dobro. Priznanje je priznanje, ma za što bilo i na što god se odnosilo. Taman to bila i tema za igru pogađanja. Uostalom, kada bih i sam krenuo nabrajati što sam sve radio i gdje se sve našao u ovih trideset i jednu godinu profesionalnog života u turističkom svijetu, ne znam baš kako bih se snašao. Uspio sam zatomiti dojam kako to zvuči kao priznanje nekom na najboljem putu u mirovinu ili odnedavno u istoj ili, ne-daj-bože otmjenom nekrologu. Vijenac-plus-hvala-ti-na-svemu-što-si-nam-dao.

Od mirovine sam, na žalost, jako daleko. „Na žalost“ zato što ne bih imao baš ništa protiv sigurnog prihoda. Valjda onda još dalje i od čitanja nekrologa.

U svakom slučaju, došao sam pred Gradsku ložu deset-ak minuta prije početka u društvu dobrog prijatelja i dugogodišnjeg kolege i suradnika. Odao se nakratko omiljenom poroku koji me čini zadimljenim građaninom druge vrste i malo promatrao okruženje. Odudaralo je od uobičajene rutine subotnjeg prijepodneva.

Šminkeri, uglednici, dežurne sponzoruše i potencijalne udavače ni inače ne dolaze tako rano, ali je zato buka bila jača nego da su tamo svi oni koji i inače budu, ali otprilike jedan sat kasnije. Naime što? Pa predizborna je kampanja. Tko bi se toga sjetio?

Dakle, na kantunu od lože prema Kalelargi jedna zbirka šalova, na drugom kantunu druga, na trećem treća, a preko puta četvrta. Usprkos toplom i ugodnom vremenu, vunenim su se šalovima zaštitili aktivisti i aktivistice raznih političkih opcija, ali zato istih želja, pretenzija i ciljeva.

Dodjela nagrada i priznanja je počela gotovo na vrijeme. Tek s kojom minutom zakašnjenja pod natpisom na kojem je, iznad vizualnog simbola priznanja, pisalo „nasmješeno sunce“. Gdje se izgubilo ono ijekavsko „i“ iz pridjeva „nasmiješeno“ nitko mi nije znao reći.

Dodjela priznanja odvijala se prema programu. Uvod, uvodna riječ Gradonačelnika, dodjela. Formu je oplemenio klarinetist, učenik glazbene škole, za kojeg su nam rekli da se sprema za Akademiju i kojem iskreno želim sreću i uspjeh.

Prozivali su nas redom, kojeg nismo ponaosob dobili, ali je dan ranije objavljen u lokalnim medijima. Tako su bile složene i uokvirene plakete koje smo dobili. Nagrađene žene su dobivale i cvijeće. Voditeljica nas je prozivala koristeći se mikrofonom i razglasom kojeg smo jedva čuli.

Gradska loža i inače nije akustički zahvalan prostor. Izložben je, velikim otvorima potpuno neotporan na zvukove izvana i inače nije lako tamo govoriti. Svaki šapat stvara buku, svaki zvuk jeku.

Bez obzira na ozvučenje, za ovu priliku postavljeno, od vanjske dreke smo jedva mogli čuti kad nas se prozvalo. Razaznali bi svoje ime prvenstveno zahvaljujući tome što su svi zadarski portali dan ranije objavili službenu listu tko je sve dobio priznanje i što su organizatori tim redom i zvali. Popratni tekst, kojim se objašnjavalo čime je priznanje zasluženo, izgubio se u kakofoniji različitih opcija, ali zato istih želja, pretenzija i ciljeva. I oni su imali razglase.

Nameće mi se samo jedno pitanje. Čiji smo mi?

Jesmo li mi žitelji Zadra? Jesmo li građani koji svojim profesionalnim doprinosom činimo svoj grad boljim mjestom? Domaćima i fureštima.

Osim „posebnih priznanja za izniman doprinos“, tom su prigodom dodijeljena priznanja najboljima u sasvim stvarnim kategorijama: restoran, caffe bar, konoba, noćni bar, suvenir, izlog, vrt, benzinska postaja, turistički informator, kuhar, konobar, prodavač, policajac, čistač. Dakle onima koji svojom svakodnevnom tlakom ostvaruju bolje danas.

 Bitno različito od obećanog boljeg sutra koje nas je svih zaglušilo aktivističkom drekom. Boljeg danas koje je jedini realni temelj za svako bolje sutra. I to ono bolje sutra koje ćemo uživati svi. Svi volimo čiste i mirne ulice, uređene javne površine, finu spizu i ukusnu kavu. Volimo se provesti, volimo da nas se lijepo dočeka i isprati.

Najviše nam zapravo smeta saborska zajebancija. Prošla, sadašnja i buduća. Valjda zato tako i kriči. Stvarni ljudi i stvarne zasluge su zapravo samo prijetnja koju je najbolje zaglušiti i obezvrijediti.

Pretposljednji (barem u mojoj knjizi rezervacija) ovogodišnji kruzer nas je pohodio ovih dana. Meni je dopala šarolika grupica za izlet na Slapove Krke. Naime, ako je internetska prodaja igdje promijenila sliku i nacionalnu strukturu gostiju, onda je to u ovom segmentu. Kruzeri su postali, u svakom smislu, ploveći Babilon. Skoro na svakom od njih je gotovo čitav svijet. Zato je i moja grupica od dvadesetak gostiju bila šarolika.

Izuzetno ugodan dan, burasto, sunčano vrijeme i Slapovi Krke kao oaza potpunog mira. Osim šačice individualaca, bili smo sami tamo. Kretali se kako smo htjeli, zastajkivali kako je kome odgovaralo, slikali iz baš svakog mogućeg ugla. Bez gužve, ispričavanja, požurivanja. Obilne kiše napunile su i one rukavce slapova koji inače izgledaju kao goli kamen. Voda je prštala na sve strane. Niti jedna vizura baš ničim pokvarena ili ometana. Jednostavno, idiličan dan. Slapovi Krke su i inače predivan krajolik, ali ovako osunčan i napušten, spreman da pruži uživanje u punoj slobodi, rijedak je doživljaj. Pogotovo kad je riječ o organiziranim turistima u skupinama. Njihova su odredišta redovito mjesta velikih gužvi. Nadaleko poznata, razvikana, redovito su na listi must see mjesta. Uživanje u prednostima organiziranog putovanja, istovremeno s osjećajem slobode i nesputanosti gužvama, povlastica je tek rijetkih sretnika. Ovaj put je bilo baš tako.

Neobavezno pričajući o svemu i svačemu dotakli smo se i neizbježne teme. Hrvatsko oglašavanje u stranim medijima. Gosti se redom ne mogu načuditi kako zapravo malo znaju i kako smo slabo prisutni barem s glavnim atrakcijama. Nikako im nije jasno kada uspoređuju mjesta na kojima su prije bili, koliko su zastupljenija u mislima običnih turista, a koliko su zapravo manje atraktivni. Nimalo se ne libe glasno izreći svoja iskustva i redovito su suglasni u tome kako smo po svemu superiorno turističko odredište, ali sasvim neopravdano jako loše oglašavani. Nisam se mogao, u sebi i šutke, više složiti s njima, iako sam im plasirao nešto drukčiju priču. Ipak sam ja stara škola. Ne volim prigovore izvana, čak i kada se slažem s njima. Uvijek nekako mislim kako je puno bolje da uživaju u onom što nam vrijedi, umjesto da vide ono drugo. Krenuo sam malo u prošlost, kada je Hrvatska bila dio Jugoslavije, u mnogočemu mnogima sasvim nejasne zemlje. Zatim smo se osamostalili kroz krvavi rat usred Europe. Posljedica toga je da je naša reklama odlučila temeljiti se na svima poznatim simbolima. Dubrovnik, ljepote Jadranske obale, Plitvička jezera.

To kao potez, u ono vrijeme, nije ni bio loš. Problem je samo u tome što je odonda prošlo dosta vremena i nema više razloga da bude samo tako.

Ovi su mi gosti, po tko zna koji put, dali misliti na istu temu. Misliti su mi dali zato što sam po prvi put čuo ovu istu priču iz nešto drukčije perspektive. Do sad je dolazila od gostiju na kopnenim turama, prvi put su toliko glasni i jasni bili gosti s broda. Razlika je bitna i evo ga u čemu je.

Gosti na kopnenim putovanjima, čak i nesvjesno, ovo što kod nas gledaju uspoređuju s nekim odredištima iz svog sjećanja. Tipično za uspomene je da blijede i da je svaki trenutni dojam ipak znatno jači od onoga čega se samo sjećamo. Kad je riječ o gostima s brodova onda to više nije tako. Ovi moji gosti su krenuli na desetodnevno krstarenje Sredozemljem. Od naših su porata takli samo dva. Dubrovnik i Zadar. U svakom proveli samo po jedan dan. Sve njihove uspomene su još uvijek jako svježe. Ništa nije izblijedilo. Jednodnevni tretman svakog porta tipičan je za krstarenja. Dakle, sve ravnopravno. Osim oglašavanja.

Krenuli su na ovaj put, odabrali ovaj program zbog svega ostalog. Zbog onog što im je već godinama poznato iz reklama, a sada im se pružila prilika i odlučili su to i vidjeti. Mi smo im više došli kao žunta. Dva su se hrvatska porta (jedan više, drugi puno manje glasovit) našli na putu između razvikanih talijanskih i grčkih odredišta. I zasjenili sve ostalo.

Kako uvijek, barem u mislima, idem i korak naprijed, palo mi je na pamet koliko je toga još, u turističkom smislu, neotkriveno i nedostupno. Iz razloga nepostojanja pristupnih putova i nepostojanja elementarnih civilizacijskih sadržaja. A nikada ne bi bila riječ o velikim investicijama. Paška mjesečeva kora i sjeverna strana otoka nedostupni su pogledu osim s glavne otočke ceste. Eventualno s broda iz Velebitskog kanala. Ili iz zraka. Padine južnog Velebita također se mogu vidjeti samo s ceste koja redovito, naravno, vodi negdje drugdje. Krajolici izuzetne ljepote koje bi nečije spretne ruke mogle pozlatiti samo tako da omoguće ljudima iz čitavog svijeta da ih vide.

Da ih vide, obiđu, dotaknu svojim rukama i ništa drugo. Potrebno je malo smisla za organizaciju, dobra volja i vizija. I naravno, suvislog, sustavnog oglašavanja koje bi ih privuklo.

Naravno da je neočekivano ugodno iznenađenje uvijek upečatljivije od dojma kojeg nosimo kad vidimo nešto što smo i očekivali vidjeti, ali ne živimo više u vremenu kada je usmena predaja dominantan način razmjene informacija. Živimo u razmaženom svijetu koji sve želi odmah i na dlanu. Elektronski mediji služe upravo tome, a mi se s njima ponašamo kao izgubljeni u svemiru. Očekujemo od dobošara da svijetom pronose vijesti za koje itekako želimo da ih drugi čuju, umjesto da se sami pretvorimo u dobošare i širimo vlastitu priču.

Ovih dana opet slušamo kako na turističkom sajmu u Londonu vlada velik interes Britanaca za Hrvatsku. Njihovi državljani nam prigovaraju slabu informiranost i loše oglašavanje. Pa tko je tu lud!?

I još jedan korak dalje u mislima. Kraj ovoliko raznolikosti na tako malo prostora, kraj toliko poznatih, zaštićenih i institucionaliziranih dijelova državnog teritorija, mi nismo stanju glas o sebi pronijeti ni blizu toliko daleko koliko je potrebno. Turistički vodiči na takvim izletima jedva stignu odgovoriti na sva pitanja. Desetljećima se već ide na ista mjesta. Nacionalni parkovi su također osnovani desetljećima unatrag, a samo statične internetske stranice im otvaraju put u svijet. Možda je onda i bolje, ma koliko heretički zvučalo, da ne otvaramo nova izletnička odredišta i ne gradimo tamo ništa. Zaraslo bi vjerojatno u korov.