Oznake

, , , , , , , ,

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 25.01.2012.)

Zima je za svakog turističkog djelatnika na obali po svemu miran period. Tu i tamo se nešto zaista dogodi. Neka prava akcija. Osvane poneka grupa. Kao da zaluta. Dođe i ode.

Glavninu profesionalnog interesa trošimo na planiranje i pripremu sezone što kuca na vrata. Primamo rezervacije od starih, dobro nam poznatih, naručitelja. Pregovaramo s novima. Dajemo svoje uvjete, slušamo njihove. Malo se inatimo, malo popuštamo. Svađamo se i prepiremo oko izgleda i sadržaja nove, samo naše, web stranice. Uglavnom, nema ni trke ni strke. Lagano.

Puno vremena provodimo prateći medije. U ovo doba godine za to ima sasvim dovoljno vremena. Dobra informiranost je jedan od najvažnijih preduvjeta za ispravan i potpun kontakt s gostima. Zimi i oni više vremena provode uz Vijesti i Dnevnike, nego kada su na putu ili odmoru.

Vijesti je sva sila. U posljednjih mjesec dana nam se događa više nego u čitavoj godine prije, ma koliko mi događajima nikada ne oskudijevamo.

Dobili smo novu vladu. Odlučujemo o tome hoćemo li se pridružiti EU ili ne. Zasiplju nas sa svih strana. Ma koliko bili željni promjena na svim razinama, odjednom kao da smo došli do zasićenja. Puno je svega sa svih strana.

Doista je jako puno svega i to u nekom sasvim novom ozračju. Ozbiljnom, promišljenom. Uljuđenom.

 

Davno sam izdrilan na temu poštivanja rokova. U našem je poslu kašnjenje nedopustivo. Nezamislivo je da grupa čeka vodiča. Uvijek je vodič taj koji čeka grupu. Sve ostalo je izvan bilo koje lepeze tema za razgovor.

Kad se to čovjeku još u mladim danima zavuče pod kožu kao sveto pravilo, deformira se i počinje tako postupati u svakoj prilici. Tako i ja.

Odavno sam svoga urednika razmazio i navikao ga da moj tekst ima na raspolaganju dva dana prije objavljivanja. Zato su moja nedjeljna popodneva ili večeri, što ovisi isključivo o drugim obavezama, podređeni upravo ovoj rubrici.

Na ovu me temu ponukao intervju kojeg sam gledao u Nedjeljom u dva. Gostovao je novi Predsjednik Sabora, Boris Šprem. Ma koliko se odavno jako dobro pazio da mi neki političar, ne daj bože, ne izazove simpatiju, moram iskreno priznati kako jako dugo nisam vidio tako odmjeren, dobro odgojen, jasan i uljuđen javni nastup.

Pitanja na koja je odgovarao, od profesionalnih do osobnih, nisu bila niti malo laka. Nisu štedjela ni njega, niti dužnost koju je tek počeo obnašati. Usprkos svemu, ostao je čitavo vrijeme staložen. Fokusiran na bit svake pojedine teme. Nimalo ne zamagljujući, niti bježeći iza zastora fraza i paralaži.

Uopće, ozračje se promijenilo. Uozbiljilo. Uljudilo.  Odjednom više nema kričanja, nema nadglasavanja. Nema frazetina, ni parola. Dominira odmjeren ton. Argumenti postaju jači nego smo navikli. Snaga glasnica je u drugom planu. Kao da je počelo govoriti znanje.

Odgledam tako rečenu emisiju i uzdahnem. Ma koliko mi novi način javnih odnosa i obraćanja osobno daleko više odgovarao, ipak kao da sam lagano prikraćen. Nešto mi nedostaje, fali. Kao da sam, u neku ruku, ostao kratkih rukava. Tek kad sam se prihvatio ovog teksta, sinulo mi je.

Fali mi humor. Ljudi moji, pa kome ću se sad rugati! Kome će se usnice i obrve podizati dok bude čitao moje rubrike?

Ma koliko puta ostao iskreno zaprepašten, zgranut i poražen, likom i djelom Damira Bajsa, ne mogu poreći da sam se nebrojeno puta istome slatko smijao. Kad sam se, naviknut poput tovara na batine, pomirio s činjenicom da je tamo i da ga ni buldožer neće maknuti, okrenuo sam sve na humor. Jedino sam tako mogao izdržati bujicu gluposti koja ga je pratila.

To uostalom nije ni neka rijetka pojava. Još je, davno nekad, Marin Držić uskliknuo i mudro savjetovao Stavite pamet na komediju. Nešto poput onoga kad vas prijatelj, nakon što ste mu se potužili, toplo potapša i kaže Ma jebe ti se, stari. Okretanje problema na njihovu šaljivu stranu je stari lijek. Više za lakše podnošenje, nego za prevladavanje. Nešto poput tableta protiv visokog tlaka i srčane aritmije. Ništa ne liječe, niti jedan problem zapravo ne rješavaju, ali vam omogućuju da preživite.

Ili kad se, recimo, sjetim Milinovića. Ne mogu se ne smijati. Ono zbunjeno zamuckivanje prije svake, jedva suvisle, bujice riječi kojima je redovito odgovarao na sva pitanja. U maniri studenta koji je učio čitavu noć prije ispita. Javnih istupa, redovito na granici ispada, čak i u društvu svojih nekadašnjih profesora. On je, zna dika materina, docirao njima.

Ne mogu se ne sjetiti, pojavom i izričajem, dječakolikog Jandrokovića. Nikad neću zaboraviti kako sam jako, neprežaljeno, zaželio biti muha na zidu. Prikriti se na nekoj zidnoj dekoraciji, pa gledati i slušati kako se rečeni drži preko puta zmaja poput Hillary Clinton. Kako li je samo izgledao i zvučao taj razgovor na ministarskoj razini. Da sam tada bio muha ne bih bome žalio napora leteći za Hillary. Letio bio i mahao krilima kao lud. Da mi ne utekne. Da je uhvatim dok ulazi u auto i sa svojim bliskim suradnicima komentira prosvjetljenje kojem je svjedočila. Kako osobno doživljavaju uspješne razgovore što rađaju plodom. Ravnopravnost strana u pregovorima.

To su tri meni najzabavnija lika. Svatko neka, naravno, bira svoje favorite.

Sve u svemu, čini mi se da je vrijeme šale iza nas. Karikaturalnih likova nekako više baš i nema. Kao da su posljednji među takvima osigurali vlastitu starost, pa sad, nadalje, što bude.

Ozbiljni, profesionalni, uljuđeni likovi utemeljenog i dotjeranog javnog nastupa daju nam jasno na znanje da im se baš nećemo moći osobito uspješno rugati i sprdati se na njihov račun čak ni onda, kada jednom, i oni odu u prošlost.

Koliko god bilo dobro da je karikaturalnost, po do sad viđenom, iza nas, ostaje i pomalo gorak okus u ustima. Jedino samoobrambeno oružje koje smo dosad imali, humor, šale, vicevi, stavljanje pameti na komediju, također ostaje u prošlosti. Barem mi se iz ove perspektive tako vidi.