Oznake
alkohol, Andro Vlahuišić, Australci, drogirani, Dubrovnik, ludi, medijski prostor, Novozelanđani, opijati, Pave Župan Rusković, pijani, vlast
(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 11.01.2012.)
Velika se buka i huka digla oko jedne izjave. Bivša ministrica turizma, bivša direktorica najuglednije, skoro pa bivše, putničke agencije u Jugoslaviji i Hrvatskoj, moja bivša direktorica i odskora bivša šefica radne grupe za destinacijski menadžment Turističke zajednice Dubrovnika, rekla je nešto što mnogi misle, ali se ne usuđuju javno glasno izreći.
Odmah su uslijedile sankcije i ugovor pred istekom joj nije produžen. Nije više na čelu radne grupe koju bi trebala imati, ali nema, svaka sredina koja misli ili kani ostvarivati dugoročne i značajne prihode od turizma shvaćenog kao organizirana i dobro promišljena strateška djelatnost, a ne golo punjenje ‘partmana.
Dakle, podnosila je izvještaj o tome što je radna grupa učinila i postigla, koji su joj ciljevi i prioriteti, koji problemi. O što se spotiču u ostvarivanju, naoko, jednostavnih ciljeva. Na novinarsko pitanje što Dubrovnik uopće nudi mladima rekla je, otprilike, kako im nudi što i ostalima, ali ako se misli na mlade Australce i Novozelanđane koji, valjda, pijani, ludi ili drogirani dolaze u grad, trče po njemu goli, ne nudi ništa i takvi ne trebaju ni dolaziti. Spominjala je fiziološke posljedice olakšavanja u takvim stanjima. Dodala kako takvi nisu poželjni nigdje, pa ni tamo.
Digla se bura. Njezin šef, Gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić, spremno i hitro je reagirao odbivši joj produžiti ugovor koji je istjecao zadnjim danom prošle godine. Između ostalog, spomenuo je i to kako se pojedini naši srednjoškolci ponašaju na maturalnim ekskurzijama u inozemstvu, pa ni njih, ni nas, nitko zbog toga nije nacionalno etiketirao. Još manje rekao kako su neki drugi naši maturanti tamo nepoželjni.
Naknadno rastezanje laštika otkrilo je kako tenzije između to dvoje bivših ministara traju već dobrano i kako uopće ne taje zadovoljstvo što se više neće viđati, niti biti prisiljeni surađivati.
Na prvi pogled, bura u čaši vode. Ni prva ni zadnja, nikom ništa. No je li tome baš tako da nikom ništa. Ja bih rekao da nije.
U nekakvim sterilnim, laboratorijskim uvjetima, spominjanje bilo čije nacionalnosti nije poželjno. Narodnosna pripadnost s likom svakog pojedinog od nas ima malo veze. Slažem se kako je to bila greška koja se nije trebala dogoditi. Isto se moglo reći, i da pri tom sasvim odgovara istini, bez navođenja nacionalnosti osoba čije ponašanje ne pridonosi baš ničijem ugledu.
Međutim, zar nije upravo takvo ponašanje rezultiralo fatalnim posljedica po mladu djevojku pred nekoliko godina. I to baš u Dubrovniku. Zar nije tada baš Dubrovnik i čitava Hrvatska bila na meti australskih medija. U jako širokom rasponu. Od neorganizirane zemlje, nemjerodavne policije, šlampave istrage, zataškavanja, laganja, varanja i čega sve ne.
Na svu sreću, tadašnja tamošnja medijska haranga, obilno podgrijana i kod nas, nije donijela neke velike štete. Australci nam dolaze u sve većem broju. Vjerujem kako će tome i dalje biti tako, jer sadašnje reakcije odande govore da su mnogi jako dobro svjesni kako se pojedini mladi ponašaju kad ih se pusti s lanca.
Poput onog našeg maturanta, koji je prije nekoliko godina u Italiji, našao za shodno penjati se kroz krovni prozor katnog autobusa baš kad je prolazio ispod nadvožnjaka. S fatalnim posljedicama, naravno. Kao i oni predozirani maturanti koje su pronalazili na plažama ili javnim nasadima. Negdje u inozemstvu.
Kao i uvijek, naš glavni problem je ipak u nama. Pod broj jedan u vrlo niskoj razini komunikacijske i ine kulture. Naročito javne. Pave Župan Rusković se morala u tom trenu obuzdati i ne izlijetati s nacionalnostima.
Istovremeno, Gradonačelnik, kao ujedno prvi čovjek Turističke zajednice grada, ima pravo smijeniti svoje suradnike, pogotovo honorarne. Ali, zašto preko novina. I zašto s tolikom tolerancijom prema strancima i guranjem problema naših mladih u prvi plan. Riječ je o istom problemu. Sve više je mladih koji se trijezni, bez alkohola ili droge, uopće ne znaju zabavljati. Tko nam piša i riga po rivi i ulicama kad stranaca nema? Nije riječ o izuzetku, nego o svakodnevnoj pojavi u svakom našem gradu. Pojavi na koju se pažnja stalno skreće svima, poglavito gradonačelnicima, pa tako i njemu.
Ne mogu se ne sjetiti događaja od prije nekoliko godina. Pratio sam grupu sedmaša na ekskurziju baš u Dubrovnik. Program im je bio sasvim nabijen, hotel izoliran, na osami, i čitavo su vrijeme bili pod nadzorom. Troje njihovih razrednika i ja. Imali su samo jedan sat slobodan. Nakon razgledavanja Dubrovnika s lokalnim vodičem.
Iste večeri su profesori izvršili raciju u sobama. Zaplijenili su im litrenih boca žestice u količini da nisu sve stale na stolić hotelske sobe jednog od razrednika. Stajale su i pod stolom. Profesori su tada sve te boce potrpali u kartonske kutije, spremili u bunker autobusa s namjerom da ih izlože na roditeljskom sastanku po povratku. Ponavljam. Sedmaši. Trinaestogodišnjaci.
Gradonačelnik sasvim sigurno zna koliko u starom gradu ima dućana gdje su to u tako kratkom vremenu mogli nakupovati. Ponavljam, hotel je bio izoliran, daleko od svega. Teško mi je vjerovati da su im sve te boce u ruksake strpale mame dok su ih pakirale. Nek’ se klincima nađe.
Ja takav dućan u starom Dubrovniku znam samo jedan. Možda se varam. Gradonačelnik sigurno zna bolje od mene.
Upravo onako kako i naš Gradonačelnik jako dobro zna, jer mu je jako puno puta rečeno, koliko trafika u Varoši do u sitne sate, bez imalo zazora, prodaje „unučiće“ baš svakom tko ih može platiti.
I tamo, u Dubrovniku, i ovdje, u Zadru, uredno je istaknuta ona famozna Zabranjuje se prodaja alkoholnih pića mlađima od 18 godina.
Sve to znaju svi Gradonačelnici, sva policija, svi inspektori.
Ali, neka visi Pedro. Neka posljedice i kaznu snosi onaj tko to glasno kaže.
Istina je. Pijani, ludi i drogirani ne služe na čast nikome. Ne podižu ničiji ugled, ponajmanje svoj vlastiti. Nema nikakva zla u tome da se takve u svojoj blizini ne želi. Zašto bi onda bilo zlo to glasno reći?
Problem je negdje drugdje. Dublje i šire. Duboko je pitanje kako to da se toliko ljudi ne može trijezno ili, barem samo malo pripito, zabavljati. Široko pitanje je zašto je tako lako i relativno jeftino doći do alkohola i opijata.
Niti na jednu, niti na drugu dimenziju, zapravo istog pitanja, turizam i turistički znalci i djelatnici ne mogu, niti su pozvani davati odgovore. Još manje djelovati.
Zato to mogu i moraju vlasti. Na svih razinama. Od vrha do dna. Zato su, između ostaloga izabrani. Zato, između ostaloga, primaju plaće. Zato im je, između ostaloga, široko otvoren medijski prostor.
