Oznake
država, knjigovođe, laži, PDV, Porezna uprava, promjene, radno vrijeme, uhljebljeni
(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 04.01.2012.
Čuli smo jako puno toga što Europa navodno ne pozna i ne prizna, a mi moramo u korak s njima. Čuli smo jako puno o tome kako mnogo toga ne bi bilo loše, ali je jednostavno neizvedivo. Tehnički neizvedivo.
Počnimo od PDV-a. Uporno nam se govorilo kako je nulta stopa PDV-a Europi nepoznata i kako nam nije dopuštena. Odjednom, kada je ozbiljno riječ o tome da se uvede nekoliko stopa PDV-a, otkrivamo kako je europskim zemljama nulta stopa itekako poznata. U širokoj je primjeni, pače čak. U rasponu od lijekova, preko knjiga i novina do prehrambenih artikala. Malo koja zemlja je zapravo nema. Nulta stopa za pojedine proizvode i usluge postoji gotovo u svakoj od zemalja Unije. Jedinstvena porezna stopa postoji samo kod naših istočnih susjeda. Onih kojima bi mi htjeli biti nekakav lider u tu istu Uniju. Ma baš.
Dakle, svaka zemlja za sebe, prema vlastitoj situaciji, gospodarskoj, socijalnoj i inoj, određuje stope Poreza. Postavlja vlastite prioritete i, ipak, brine o socijalnom statusu građana. Ne samo o punjenju proračuna.
Primjenjuje različite stope i u velikoj mjeri povezano s tim koliko joj je koja grana gospodarstva bitna. Zemlje kojima je turistički prihod itekako bitan, a bitan je gotovo svakoj, vlastiti turizam rasterećuje od visokih poreznih stopa, da bi ga učinila konkurentnijim na međunarodnom turističkom tržištu tog trena. Stimulira ulaganja u nove objekte i podizanje kvalitete postojećih, da bi ga održala konkurentnim na duge staze.
Nama se servirala priča o tome kako je tehnički teško, gotovo nemoguće provesti u djelo. Porezna uprava bi poklekla, izgubila se, pred tako teškom zadaćom.
Mene, glupavog kakav već uobičajeno jesam, sada zbunjuje nešto drugo. Ako se dobro prisjećam sredine devedesetih godina prošlog stoljeća, kad se PDV uvodio, naši su se porezni stručnjaci rastrčali po čitavoj Europi, ako ne i svijetu, upijati iskustva glede primjene i provedbe istog. U mom prijevodu to samo može značiti kako su sustav Poreza na dodatnu vrijednost prepisali. Nakon toga ispada da su oni tamo prepisali od naših. I to su oni tamo prepisivali loše. A naši nisu tamo išli učiti i proučavati, nego držati nastavu i održavati seminare i javne tribine.
Nikako ne bi moglo biti da su naši prepisivali loše. Jer, da su prepisivali dosljedno, ne bi ih zbunjivale različite stope. Ponajmanje nakon petnaestak godine primjene. Po svemu stvarno ispada da je Europa krivo prepisala od nas i onda to nadalje sve krivo primjenjuje. Valjda su sada tamo gdje jesu. U dubokoj krizi i recesiji. Za razliku od nas, Srbije i Crne Gore, koje se također slijepo drže jedne stope. Valjda baš zato naši imaju ambiciju biti lider u regiji. Da spase što se još spasiti dade.
Druga priča koja nam također godinama dolazi iz svih mogućih izvora je ona o fleksibilizaciji radnog vremena. Turizam, pogotovo njegov ugostiteljski dio, hoteli i restorani, vapi upravo za tim. Postoje radna mjesta kojima nitko ne poriče potrebu, bez njih se ne može. Ali imaju vrlo nezgodu manu da se ne uklapaju u shemu koju bi državnim činovnicima bilo moguće provoditi. Onu o radnom vremenu. Naime postoji samo jedna formula. Cilo ili po. Dakle, netko je zaposlen u punom radnom vremenu ili na pola radnog vremena. Država poreze i doprinose znade računati i pratiti samo u toj varijanti. A zašto?
Ne bih ulazio u velike analize. Za to nema ni mjesta ni opravdanja u ovakvoj novinskoj rubrici. Ne bih nabrajao sva ona radna mjesta kojih je u turističkoj sezoni, a kamoli izvan nje, potrebno svega nekoliko sati, ili tek koji dan tjedno. Uzmimo za primjer samo knjigovođe i počnimo s vrlo jednostavnim pitanjem. Može li se bez njih? Odgovor je također vrlo jednostavan. Ne može. Za svaku firmu, ma koliko malena bila, knjigovođa je vrlo važna osoba. Kad govorimo o malom obiteljskom hotelu, restoranu ili čemu sličnom, ma koliko knjigovođa važna osoba bio, nema niti pola radnog vremena dnevno. Postavlja se pitanje zašto nije moguće da jedna osoba, knjigovođa, bude zaposlenik nekoliko takvih objekata. Da mu svaki od njih, u punoj formi i iznosu, uplati na konta onoliko koliko za njih radi. Makar to bilo i pola jednog radnog vremena tjedno. Mnogima više od toga niti ne treba. Plaća plus porez plus doprinosi. Da taj isti knjigovođa pri tom ne mora imati svoju firmu, ispostavljati račune s PDV-om, opterećenu svim mogućim davanjima i nametima, uključivši onaj famozni da plaća samo zato što ima firmu i odgovorno se brine za vlastiti opstanak. Postoji naime i taj. Dovoljno je biti poduzetnik da bi se plaćao namet na tu činjenicu. Pod prijetnjom ovrhe.
Možda bi država od, na taj način zbrinutih knjigovođa, u konačnici uprihodovala manje. Ali bi s druge strane dobila više. Svi poduzetnici bi tu uslugu, na ovaj način, platili manje i manje bi njih angažiralo fušere i prodavalo priču kako sve rade sami. Kutak za obavljanje takvih poslova ionako ima svatko tko vodi i najmanju firmicu. Još k tome, neovisno o tome tko vodi knjige, odgovorna osoba je uvijek vlasnik firme i njen direktor. Nije knjigovođa.
To je također nešto što Europa itekako pozna. Nema ništa čudno u tome da se plaća u pojedinim djelatnostima ostvaruje kod više poslodavaca.
Kada se govori o fleksibilizaciji radnih odnosa i vremena onda nije riječ samo o bukvalnom trčanju za poslovima od grada do grada. Postoje i ovakva, inteligentnija rješenja. Čak i u onim zemljama u kojima većina stanovništva živi u iznajmljenim, podstanarskim, a ne vlastitim stanovima i kućama.
Ovo su samo dva mala primjera o lažima kojih smo se naslušali, a prvenstveno su služili opravdavanju neinventivnosti, lijenosti, nesposobnosti državnog aparata. One hrpe nesposobnih i uhljebljenih, prestravljenih pred svakom promjenom. Čak kada je promjena na bolje. Kod promjena se vidi koliko tko zna što radi. I po tome kakve primjedbe daje i na koji način prihvaća i provodi novo.
