Oznake

, , , , , , , , , ,

 (Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 28.12.2011.)

 

Ovaj sam tekst smišljao nešto duže nego je uobičajeno. Problem je bio u tome što u tjednu između Božića i Nove godine ne želim, ipak prvenstveno sebe radi, biti u negativnom naboju i primjećivati sve ono na što glavnina ionako odmahuje rukom i uzima zdravo za gotovo.

Također ne želim biti unaprijed negativno raspoložen prema novoj vladi, iako naravno jesam baš tako nastrojen i nadražen, ali neka i njima blagdanskog opuštanja. Nisu se još stigli niti ugrijati u novim radnim prostorima, niti su stigli upoznati sve suradnike. Odlična prilika za to će im biti blagdanski domjenci, pa neka onda ovoga tjedna ovakvog kakav treba biti.

To međutim nikako nije rješavalo moj problem. Što ću ovoga tjedna pogledati izvana i na koji to način interpretirati. Prilika za to mi se ukazala sasvim slučajno.

Nekoliko dana prije blagdana mi se rasula zubna proteza. Što sam drugo mogao nego nazvati Dubravku, svoju zubaricu. Primila me isti dan. Neki pacijent joj je otkazao zakazani termin i imala je vremena. K tome i dobre volje, a to je ono što me kod nje drži već desetljećima. Ja se panično bojim zubara.

Dakle, ona je tu moju protezu dovela u red. Kako nije bilo drugih, sjedio sam u ordinaciji dok je to radila i sve to vrijeme smo neobavezno ćakulali. Gledao sam čitav proces. Mjerila je, uspoređivala. Namještala i prilagođavala. Istiskivala mikro količine nečega iz nekih tubica. Potapala u toplu vodu. Ponovno mjerila i ugađala. Pa sve to po nekoliko puta. Ona to zove „reparacija proteze“ i pričala mi je kako ju je tome poučio pokojni tata, također zubar, kad je, kao početnica, radila u otočkoj ambulanti.

Mimo sustava, sami i na svoju inicijativu, su zaključili kako nema nikakvog smisla da boduli putuju u grad svaki put kad im pukne dentijera. Da bi ih poštedili takvih tramaka ona je naučila, iako joj to nije profesionalna obveza niti dio njezine ekspertize, kako će reparirati proteze.  Naučila je, savladala i to znanje primjenjuje i danas. Moja proteza sasvim fino privremeno služi svojoj svrsi, pa ćemo načiniti novu, kad se prođu blagdanska odsustva.

Gledao sam je čitavo vrijeme s koliko strpljenja, volje i ljubavi to radi. Sitno, precizno, minuciozno i bez greške. Slušao je kako s ljubavlju priča o svom pokojnom tati koji ju je sve to naučio. Kako joj je tumačio značaj svakog pacijenta, bez obzira na to koliko se sama, prije toga, na fakultetu na tu temu naslušala.

Isto tako, gledajući njezin minuciozan i precizan rad rukama, slušajući priču o tati, nikako mi nije izlazila iz glave slika moga tate. Također pokojnoga. Tate iz pjesme ja san pape isti. Bio je impulzivan i žestok na sve što mu je vrijeđalo inteligenciju i principe. Baš kao što sam i ja. Isto tako, beskrajno strpljiv za sve koje je i što je volio. Baš kao što sam i ja.

Sjećam ga se kao čovjeka koji je profesijom bio vezan za radio tehniku. Toliko ju je volio, i istovremeno bio toliko osjetljiv za sve oko sebe, da nije mogao podnijeti da Zadar nema svoj radio. Negdje koncem šezdesetih je zaključio kako bi bilo dosta, pa s još nekoliko entuzijasta osnovao Radio Zadar. To je ovo što danas poznajemo kao Hrvatski radio, Radio Zadar. Sam je, od lesonita i stakla, napravio spikersku kabinu. Ja sam mu, kao predškolarac, dodavao spužvice koje je zabijao s unutrašnje strane, da spriječi moguću jeku kod spikerskog čitanja. Sve to skupa na krovu nekadašnje Tehničke škole.

To je bio prostor kojeg im je tada Grad dodijelio. U jednoj prostoriji je bilo sve. Fonoteka, studio i tehnika.  Studio je bio ta kućica od lesonita, stakla i komadića spužve koje je napravio svojim rukama. Uz moju malu, predškolsku, dodavajuću pomoć.

Onda je došao ulazak u difuziju Radio Zagreba. Prelazak o novi prostor, isti koji i danas. Nova tehnika, ona prava, profesionalna. Iz Zagreba.

Malo nakon toga i moji prvi koraci u novinarstvu. Izrada priloga za, tada jako slušani Radio Jadran, Četvrtkom zajedno.

Međutim, ja sam ipak krenuo drugim putem. Bilo mi je daleko draže vodati babe, ‘odati i mliti, voziti se i pizditi na mikrofon nego slušati sastanke Komiteta, Općine i svih ostalih kurotresina onog doba i vremena. Ne samo slušati, nego i artikulirano prenijeti sve ono od tamo. To je bilo izvan mojih objektivnih sposobnosti.

Međutim, mom tati nije bilo dosta sve to, nego je i doma imao svoj kutak u kojem je, s povećalom na naočalama i pincetom u ruci prčkao stalno po nekim otpornicima i tranzistorima. Popravljao i napravljao. Ma koliko inače bio praskav i netrpeljiv prema gluparijama, uključujući moje.

Kad sam ja bio mu pitanju, skoro sve je bila glupost. On je znao u koju školu idem i koji razred. Znao je, recimo da idem u šesti razred. Pojma nije imao je li to bio 6a, 6be, 6ce ili neki drugi. Jasno mi je rekao Škola je tvoj jedini posao i jedina obaveza. Ni dan danas mi nije pravo jasno zašto je očekivao da mi to bude jasno onda, kao što mi je jasno danas.

Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok sam pratio Dubravku, zubaricu, dok mi je sklapala dentijeru i pričala o tome kako je to naučila.

Također mi se istovremeno vrtilo po glavi kako me, svako toliko, netko pita kako imam živaca za sve one babe i njihova pitanja. Eto tako, imam.

Upravo onako kako je Dubravkin tata imao volje i živaca, na kraju svoje karijere, nju naučiti kako će sklapati puknute dentijere. Onako kako je ona imala volje to naučiti. Upravo onako kako je moj tata imao volje i živaca, u svoje slobodno vrijeme, pokrenuti Radio našeg grada i sagraditi svojim  rukama spikerski studio. S povećalom na naočalama i pincetom u ruci čeprkati po tranzistorima i otpornicima. Popravljati i napravljati.

Upravo tako ja imam volje i strpljenja ‘odati naokolo s babama. Pizditi na mikrofon u autobusu. Isticati dobre strane naše prelijepe zemlje i grada na kojem nam toliki zavide.

I da baš ne bi sve bilo izvan svakog običaja ove rubrike, to je baš ono što bih jako rado vidio kod novog ministra turizma, a i svih ostalih.

Znanje i volju. Strpljenje za sve ono što ima dobru svrhu i daje učinka. Za sve ostalo, ako ne može drukčije, ni praskavost nije najgore zlo.