Oznake

, , , , , , , , ,

 (Objavljano u tiskanom izdanju Zadarskog lista 21.12.2011.)

Izbori i postizborna vremena su u svakoj sredini vrijeme velikih očekivanja. I to bez obzira na ishod izbora samih. Ako je stara vlast potvrđena, od nje se očekuje da još jače nastavi u pravcu kojim je išla kad je potvrđena. Ako dolazi nova vlast, onda se od nje očekuje da mijenja sve ono zbog čega je prethodna pometena.

U postbajsovskom vremenu dilema nije nazočna niti u primislima. Sve treba mijenjati. Od novog se ministra turizma očekuje puno, puno više nego može stati u ove tri zadane kartice. Zato ću nastojati skratiti, istaknuti najvažnije, i, koliko je god to moguće, sve posložiti u nekoliko osnovnih zahvata.

Pod broj jedan bi trebao otvoriti sve prozore u Ministarstvu turizma, učiniti snažan propuh i jako ga, jako propuhati. Zatim se snažnim usisivačem uvući i u najnedostupnije kutke, izvaditi i zatvoriti vrećicu, te je baciti u neki udaljeni kontejner.

Nebrojeni su radni sati potraćeni, ali zato naplaćeni, na besmislice kojih bi se trebao sramiti svatko s imalo obraza i osjećaja kako ljudske, tako i profesionalne časti. Nikada neću zaboraviti anegdotalnu epizodu s nekakvog natjecanja u ženskoj ljepoti. Natjecanje samo po sebi nije bilo nimalo različito od ostalih takve vrste. Dugi red cura, spremnih dokazati da nisu samo lijepe, nego su i pametne, te da imaju personality. No dobro, došao je red na dodjelu nagrada. Bilo ih je toliko da je malo koja otišla kući uplakana. Praznih ruku, bez ijedne nagrade ili nagradice. Nitko normalan ne voli kad žene plaču.

Dakle, Ministarstvo turizma je (vrlo pametno i dalekovidno) bilo jedno od sponzora tog važnog natjecanja, pa je i jednom od odličnika iz istoga pripala čast da dodijeli jednu od nagrada. Čovjek je radio na mjestu koje se zvalo tako besmisleno, nejasno, nebulozno, neznačljivo i s toliko puno riječi u nazivu, da ga profesionalna voditeljica, sa šalabahterom u ruci, nije mogla niti u nekoliko pokušaja izgovoriti.

Nema nikakve sumnje u to kako je odličnik bio na mjestu i radio posao od one stvari. Još je predstavljen i kao pročelnik (ili štogod slično) tog odjela. Dakle, ima ih tamo još. Na poslu od one stvari. Što bi se tek dalo vidjeti da tkogod zagrebe ispod površine, pa crno na bijelo prostudira strukturu te karikaturalne ustanove. Od novog se ministra očekuje baš to. Nikome, baš nikome, a kamoli ljudima iz realnog turističkog sektora ne smije enigmatično zvučati radno mjesto bilo kojeg službenika resornog ministarstva ili odjela koji ga sačinjava.

Druga linija navale bi trebao biti važeći Zakon i prateći mu dokumenti. Kao i mnogi drugi u našoj zemlji, on više služi svim mogućim vrstama evidencije i statistike, nego što svojom osnovom otvara put poduzetništvu u turizmu i njegovom napretku. Više se bavi zabranama i ograničenjima nego što otvara put inicijativi.

Zakon i prateći dokumenti strogo normiraju, ne ostavljaju mjesta poslovnim manevrima i brzim promjenama jer strogoća za sobom vuče i hrpe papira. Za iste treba moliti državnu administraciju, a znamo koliko to traje i koliko košta. I većina ostalih zakona, ako ne i svi, su baš takvi, tako da ministar turizma nije usamljeni jahač. Taj dio posla je svima isti. Kao što im je isti onaj dio koji će potjerati državne službe na brzinu i učinkovitost.

Stara je stvar da se svatko češe tamo gdje ga najviše svrbi. U nekoliko navrata sam pisao o tome kako ilegalni vodiči haraju našim gradovima, Zadrom posebice, kako god im padne pamet. Niti se boje, niti strepe. Zato strepimo mi. Ako se koga kontrolira, onda smo to mi. Jesmo li prijavili prihode, imamo li sve dozvole….

Uvjeti za dobivanje licence turističkog vodiča nisu nimalo jednostavni. Ni jeftini. Pred nama je navodno dijeta. Zašto samo nama? Zar naš prazni kazan ne bi trebali puniti i ilegalci plaćanjima kazni. Zašto da ga punimo samo mi kojima ti isti oduzimaju posao i smiju nam se u brk?

Domaće putničke agencije skoro da su svedene na prosjake. Još malo pa će biti u situaciji tekstilnih radnika, koji su sretni ako dobiju loan poslove. Toliko su osiromašene davanjima i zagušene troškovima da mjesta nekakvoj ozbiljnijoj i dugotrajnijoj inicijativi, a samo takva daje rezultata, na stranim tržištima nema niti govora. Dosta mazanja masne guske i davanja subvencija strancima za poslove koje itekako dobro možemo raditi i sami. Subvencije, ako ikome, onda nama.

Treća linija navale bi trebao biti sustav Turističke zajednice. Svedeni su na puke oglašivače i kasice prasice lokalnih zajednica. Čak im je i statistika oduzeta. Ne kao posao, nego kao zasluga. Svi oni brojevi kojima se bivši hvalisao su samo oni gosti koji su platili boravišnu pristojbu, a evidentirala je Turistička zajednica.

Turistička zajednica treba biti autoritet u svojoj sredini. Sustav koji prati globalno, misli nacionalno i detaljno poznaje lokalno. Destinacijski menadžment, shvaćen kao promišljeni sustav na prije spomenutim razinama, trebao bi biti prvi i najvažniji posao. Ne ovaj cušpajz kojeg sad pod tim imenom imamo. Puka slika i prilika fantazmagorija lokalnih, ambicioznih vođa ili njihovih rođaka koji tek nešto otaljavaju za plaću koju primaju.

Destinacijski menadžment je samo dio nacionalne razvojne strategije turizma. Ona je dio nacionalne razvojne strategije uopće. Valjda ćemo je dobiti.

Kad se jednom donese i strateška odluka kojim pravcem idemo, valjda ćemo imati manje prilike da nas kockaste glave gnjave time kako se misle okrenuti elitnom turizmu. Pod elitom naravno podrazumijevaju samo one punih džepova i praznih glava, koji lovu siju šakom i kapom. Nema takvih puno. Ali zato onih koji ih žarko priželjkuju ima previše. Sustav Turističke zajednice bi, nacionalno i lokalno, trebao imati priliku da pokaže kako je trijezna glava među usijanima. Jedini način da to postignu je kvalitetan destinacijski menadžment. Promišljen i usklađen. Realan i ustrajan. Ako i tamo treba širom otvoriti prozore, neka ga.