(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 07.12.2011.)
Čitavu povijest su, između ostaloga, obilježili i ljudi po kojima se na neki način mjerilo vrijeme. Najznačajnije je naravno bilo baš ono njihovo vrijeme, ali bili su i ostali odrednice, pa tako postoji vrijeme prije i poslije njih i njihovog doba.
Pri tom je bitna veličina učinjenog djela. Daleko bitnija od recimo vrijednosne odrednice. Da budem malo jasniji, jesu li zapamćeni po dobrim ili lošim djelima. Povijest pamti jednako dobro i jedne druge. One koji su svoje mjesto našli zahvaljujući tome što su činili velika dobra i velika loša djela.
Pamti one koji su ratove započinjali i one koji su ih okončavali. Graditelje i rušitelje. Velikane znanosti i umjetnosti. U najkraćemu, ljude koje je njihovo vlastito djelo nadživjelo. Ono kojem su podarili i posvetili svu svoju snagu i sposobnosti. Poklonili mu svoje talente, inteligenciju, umješnost, energiju, vrijeme i mnogo se toga pri tom odrekli. Bez obzira čiju biografiju čitali, velikih dobrotvora ljudskog roda ili onih drugih, zajedničko im je jedino da su sve podredili cilju kojeg su ostvarili. Također im je (uglavnom) zajedničko kako su glavninu vremena bili anonimni. Sve svoje snage i sposobnosti upirali su u tom nekom svom cilju. Tek kada su ga ostvarili postajali bi glasoviti. Za mnoge je svijet čuo i saznao tek nakon njihove smrti. Fizičkog odlaska s ovog svijeta.
Zapravo je glavnina takvih ljudi, onih su obilježili svoje vrijeme, postala poznata u tzv. karakternoj dobi. Onoj za koju volimo reći da je vrijeme za ubiranje plodova. Izuzetak od pravila su sportske i medijske zvijezde. Ali opet, njih se lako i zaboravlja. Čast izuzecima.
Možemo tako reći da imamo, u ovom smislu, dvije vrste ljudi. Ogromnu većinu koja svoje živote proživljava anonimno. Poznati su svojoj obitelji, prijateljima, znancima i kolegama. Medijima i javnosti budu zanimljivi ako učine neko neočekivano djelo ili dobiju na lotu. I ta slava jako kratko traje. Na primjer, svi znamo da je u Hrvatskoj više puta pala sedmica ili jack pot. Koliko se nas uopće sjeća osvajača? Kako izgledaju, kako se zovu? Nitko naravno. Tek možda pokoji fanatik spomenute razbibrige. Nasuprot njima naravno stoje oni, više ili manje, glasoviti. Svi za njih znaju, medijima su zanimljivi u svakom smislu. Prate im javni i privatni život. O njihovoj osnovnoj djelatnosti ovisi koji je bitniji i medijski prisutniji.
I tu sada nastupa kvaka. Ona koja određuje hoće li se netko, danas glasovit, plasirati među one koji su obilježili neko vrijeme. O čemu to ovisi? Brzopleti odgovor bi glasio kako to ovisi o stvarnoj veličini i značaju nečijeg djela. Svatko bi na ovom mjestu lako upao u zamku pa krenuo obrazlagati kako je potrebno da protekne određeno vrijeme da bi se djelo moglo realno vrednovati. Kako je uvijek potrebno sagledavanje s distance. Kako je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti. I tako redom. Nema kraja.
Ja ovom prilikom, čisto akademski, postavljam pitanje je li uopće moguće da netko ostane upamćen po ničemu. Recimo da se nekoga upamti jedino po tome što je obnašao nekakvu značajnu dužnost samo tako što je bio nazočan tamo gdje bi se ta dužnost trebala obavljati. Je li snaga zaborava tako malena i krhka da se, i u ovakvom slučaju, ne bi mogla oduprijeti moći pamćenja? Ako je tako, ako je zaborav zbilja tako slabašan, naš ministar Bajs svoje mjesto u povijesti ima.
Ima osigurano svoje mjesto iako ga se pamtiti može samo po ničemu. Upravo je jedno veliko ništa ono što je obilježilo njegov ministarski mandat.
Napisane su tone, kilometri nekakvih razvojnih studija bez da je i trunka pažnje poklonjena njihovoj realnoj izvedbi. Trabunjalo se i mlatilo praznu slamu bez imalo stvarne nakane da se bilo što od toga ikada i ostvari. Hektolitri tinte su potrošeni da bi se opisalo fantazmagorije koje će od Hrvatske učiniti obećanu turističku Arkadiju koji bi opstala jedino (možda) tako da sama sebi postane smislom i da sama sebi plaća opstanak. Ili možda još bolje, da bude takva da joj za opstanak, osim same sebe, ne treba ništa i nitko drugi.
Napisane su stotine izletničkih programa, napabirčenih iz raznorodne literature, navodne narodne predaje i sumnjivih izvora, kojima nitko nije niti pokušao postaviti timing (raspored kretanja) ili sačiniti kalkulaciju. Izračunati trošak, eventualnu zaradu i prodajnu cijenu. Bavilo se efektima i zvučnošću, bez da se sadržaj i zagreblo.
Navodni izletnički programi se, na papiru, kreću točkama koje postoje jedino u povijesnoj ili nekoj drugoj literaturi. U stvarnosti ih nema. Za neke znamo da su bile tamo gdje ih se smješta. Za neke ni u to nismo sigurni.
Jedino što je sasvim sigurno je da su sva ta mlaćenja prazne slame, koje nitko nije radio s namjerom da od toga nešto i bude, u stvarnosti plaćena. Autori su dobili naknade i nagrade.
Čitavo to vrijeme niti jedan stvarni problem nije riješen. Privatizacija hotela i čitavih kompleksa stoji tamo gdje je jednom stala. Stotine kreveta, koji bi mogli donositi novac, ne donose ništa. Također, oni koji bi osuvremenjivanjem mogli donositi više, bez osuvremenjivanja donose malo ili ništa.
Turistički plovni park je takav da se čini kako ga jedino pitura drži na okupu. Nikakve inicijative za olakšicama ili poticajima vlasnicima da krenu u nove investicije. Niti jedan korak prema bankarima da pajole tretiraju drukčije od zidova. Da različite stvari mjere različitim kriterijima.
Ali zato da posizanje u državnu kasu da bi se „stimuliralo“ strane organizatore putovanja. Iste one kojima je prodaja turističkih aranžmana pitanje vlastitog opstanka i oko kojeg se itekako trude.
Vrijeme poslije Bajsa unaprijed je opterećeno bremenom nečinjenja. Dimom, maglom i paučinom poteza koji su to samo na papiru. Nikako ne i u stvarnosti. Jedino olakšanje je možda u tome da je služba brojenja dovedena do savršenstva. Ili u tome da zaista postoji i vrijeme poslije.
