Oznake
doprinos, nagrađeni, nasmiješeno sunce, nasmješeno sunce, obični, priznanje, tlaka
(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 23.11.2011.)
Ove je godine, deveti put zaredom, Gradonačelnik dodjeljivao nagrade i priznanja „Nasmiješeno sunce“ za zasluge u turizmu. Odalo se priznanje u osamnaest kategorija, podijeljenih u tri grupe. Prva grupa priznanja se davala za objekte, druga pojedincima koji su se osobito profesionalno istaknuli i treća je grupa posebnih priznanja za izniman doprinos. Da se ne hvalim previše, meni je dodijeljeno baš to, posebno priznanje za izniman doprinos. Ma koliko me zbunjivalo, jer nisam uspio shvatiti za koji dio mog profesionalnog angažmana u turizmu mi se dodjeljuje, nisam ni pitao.
Najprije su mi telefonom javili kako sam dobio priznanje za najboljeg turističkog vodiča ove godine i zatražili kućnu adresu na koju će uputiti i službenu obavijest. Kad je stigla, tamo je zbilja pisalo „posebno priznanje za iznimne doprinose u odvijanju turističke sezone 2011.“, zahtjev za detaljima iz životopisa i obavijest o mjestu i vremenu dodjele. Gradska loža, 19. Studenog 2011. u 10.00 sati. Kako baš nemam nekog osobitog dara za formulacije tog tipa, nisam se puno na tome zadržavao smatrajući kako se priznanja za to upravo i daju. Za iznimne doprinose.
Nakon toga nije ništa stizalo. Dva dana prije dodjele sam nazvao želeći saznati detalje protokola. Naime, kad god su me do sada nagrađivali znao sam točno kad treba doći, kojim će se redom sve odvijati. Čak i kakvu odjeću treba odjenuti. Ovdje nije bilo tako. Rekli su mi da će sve trajati oko jedan sat, a dosta je da dođem deset minuta prije početka. Valjda da ne dođem zadihan.
Tom prilikom saznam i da mi nije dodijeljeno priznanje za najboljeg turističkog vodiča ove godine, kao što su mi javili, nego „priznanje za iznimne doprinose“.
Dobro. Priznanje je priznanje, ma za što bilo i na što god se odnosilo. Taman to bila i tema za igru pogađanja. Uostalom, kada bih i sam krenuo nabrajati što sam sve radio i gdje se sve našao u ovih trideset i jednu godinu profesionalnog života u turističkom svijetu, ne znam baš kako bih se snašao. Uspio sam zatomiti dojam kako to zvuči kao priznanje nekom na najboljem putu u mirovinu ili odnedavno u istoj ili, ne-daj-bože otmjenom nekrologu. Vijenac-plus-hvala-ti-na-svemu-što-si-nam-dao.
Od mirovine sam, na žalost, jako daleko. „Na žalost“ zato što ne bih imao baš ništa protiv sigurnog prihoda. Valjda onda još dalje i od čitanja nekrologa.
U svakom slučaju, došao sam pred Gradsku ložu deset-ak minuta prije početka u društvu dobrog prijatelja i dugogodišnjeg kolege i suradnika. Odao se nakratko omiljenom poroku koji me čini zadimljenim građaninom druge vrste i malo promatrao okruženje. Odudaralo je od uobičajene rutine subotnjeg prijepodneva.
Šminkeri, uglednici, dežurne sponzoruše i potencijalne udavače ni inače ne dolaze tako rano, ali je zato buka bila jača nego da su tamo svi oni koji i inače budu, ali otprilike jedan sat kasnije. Naime što? Pa predizborna je kampanja. Tko bi se toga sjetio?
Dakle, na kantunu od lože prema Kalelargi jedna zbirka šalova, na drugom kantunu druga, na trećem treća, a preko puta četvrta. Usprkos toplom i ugodnom vremenu, vunenim su se šalovima zaštitili aktivisti i aktivistice raznih političkih opcija, ali zato istih želja, pretenzija i ciljeva.
Dodjela nagrada i priznanja je počela gotovo na vrijeme. Tek s kojom minutom zakašnjenja pod natpisom na kojem je, iznad vizualnog simbola priznanja, pisalo „nasmješeno sunce“. Gdje se izgubilo ono ijekavsko „i“ iz pridjeva „nasmiješeno“ nitko mi nije znao reći.
Dodjela priznanja odvijala se prema programu. Uvod, uvodna riječ Gradonačelnika, dodjela. Formu je oplemenio klarinetist, učenik glazbene škole, za kojeg su nam rekli da se sprema za Akademiju i kojem iskreno želim sreću i uspjeh.
Prozivali su nas redom, kojeg nismo ponaosob dobili, ali je dan ranije objavljen u lokalnim medijima. Tako su bile složene i uokvirene plakete koje smo dobili. Nagrađene žene su dobivale i cvijeće. Voditeljica nas je prozivala koristeći se mikrofonom i razglasom kojeg smo jedva čuli.
Gradska loža i inače nije akustički zahvalan prostor. Izložben je, velikim otvorima potpuno neotporan na zvukove izvana i inače nije lako tamo govoriti. Svaki šapat stvara buku, svaki zvuk jeku.
Bez obzira na ozvučenje, za ovu priliku postavljeno, od vanjske dreke smo jedva mogli čuti kad nas se prozvalo. Razaznali bi svoje ime prvenstveno zahvaljujući tome što su svi zadarski portali dan ranije objavili službenu listu tko je sve dobio priznanje i što su organizatori tim redom i zvali. Popratni tekst, kojim se objašnjavalo čime je priznanje zasluženo, izgubio se u kakofoniji različitih opcija, ali zato istih želja, pretenzija i ciljeva. I oni su imali razglase.
Nameće mi se samo jedno pitanje. Čiji smo mi?
Jesmo li mi žitelji Zadra? Jesmo li građani koji svojim profesionalnim doprinosom činimo svoj grad boljim mjestom? Domaćima i fureštima.
Osim „posebnih priznanja za izniman doprinos“, tom su prigodom dodijeljena priznanja najboljima u sasvim stvarnim kategorijama: restoran, caffe bar, konoba, noćni bar, suvenir, izlog, vrt, benzinska postaja, turistički informator, kuhar, konobar, prodavač, policajac, čistač. Dakle onima koji svojom svakodnevnom tlakom ostvaruju bolje danas.
Bitno različito od obećanog boljeg sutra koje nas je svih zaglušilo aktivističkom drekom. Boljeg danas koje je jedini realni temelj za svako bolje sutra. I to ono bolje sutra koje ćemo uživati svi. Svi volimo čiste i mirne ulice, uređene javne površine, finu spizu i ukusnu kavu. Volimo se provesti, volimo da nas se lijepo dočeka i isprati.
Najviše nam zapravo smeta saborska zajebancija. Prošla, sadašnja i buduća. Valjda zato tako i kriči. Stvarni ljudi i stvarne zasluge su zapravo samo prijetnja koju je najbolje zaglušiti i obezvrijediti.
