Oznake
odredište, oglašavanje, reklame, superiorno, turističko, žunta
(Objavljeno u tiskanom izdanju Zadarskog lista 16.11. 2011.)
Pretposljednji (barem u mojoj knjizi rezervacija) ovogodišnji kruzer nas je pohodio ovih dana. Meni je dopala šarolika grupica za izlet na Slapove Krke. Naime, ako je internetska prodaja igdje promijenila sliku i nacionalnu strukturu gostiju, onda je to u ovom segmentu. Kruzeri su postali, u svakom smislu, ploveći Babilon. Skoro na svakom od njih je gotovo čitav svijet. Zato je i moja grupica od dvadesetak gostiju bila šarolika.
Izuzetno ugodan dan, burasto, sunčano vrijeme i Slapovi Krke kao oaza potpunog mira. Osim šačice individualaca, bili smo sami tamo. Kretali se kako smo htjeli, zastajkivali kako je kome odgovaralo, slikali iz baš svakog mogućeg ugla. Bez gužve, ispričavanja, požurivanja. Obilne kiše napunile su i one rukavce slapova koji inače izgledaju kao goli kamen. Voda je prštala na sve strane. Niti jedna vizura baš ničim pokvarena ili ometana. Jednostavno, idiličan dan. Slapovi Krke su i inače predivan krajolik, ali ovako osunčan i napušten, spreman da pruži uživanje u punoj slobodi, rijedak je doživljaj. Pogotovo kad je riječ o organiziranim turistima u skupinama. Njihova su odredišta redovito mjesta velikih gužvi. Nadaleko poznata, razvikana, redovito su na listi must see mjesta. Uživanje u prednostima organiziranog putovanja, istovremeno s osjećajem slobode i nesputanosti gužvama, povlastica je tek rijetkih sretnika. Ovaj put je bilo baš tako.
Neobavezno pričajući o svemu i svačemu dotakli smo se i neizbježne teme. Hrvatsko oglašavanje u stranim medijima. Gosti se redom ne mogu načuditi kako zapravo malo znaju i kako smo slabo prisutni barem s glavnim atrakcijama. Nikako im nije jasno kada uspoređuju mjesta na kojima su prije bili, koliko su zastupljenija u mislima običnih turista, a koliko su zapravo manje atraktivni. Nimalo se ne libe glasno izreći svoja iskustva i redovito su suglasni u tome kako smo po svemu superiorno turističko odredište, ali sasvim neopravdano jako loše oglašavani. Nisam se mogao, u sebi i šutke, više složiti s njima, iako sam im plasirao nešto drukčiju priču. Ipak sam ja stara škola. Ne volim prigovore izvana, čak i kada se slažem s njima. Uvijek nekako mislim kako je puno bolje da uživaju u onom što nam vrijedi, umjesto da vide ono drugo. Krenuo sam malo u prošlost, kada je Hrvatska bila dio Jugoslavije, u mnogočemu mnogima sasvim nejasne zemlje. Zatim smo se osamostalili kroz krvavi rat usred Europe. Posljedica toga je da je naša reklama odlučila temeljiti se na svima poznatim simbolima. Dubrovnik, ljepote Jadranske obale, Plitvička jezera.
To kao potez, u ono vrijeme, nije ni bio loš. Problem je samo u tome što je odonda prošlo dosta vremena i nema više razloga da bude samo tako.
Ovi su mi gosti, po tko zna koji put, dali misliti na istu temu. Misliti su mi dali zato što sam po prvi put čuo ovu istu priču iz nešto drukčije perspektive. Do sad je dolazila od gostiju na kopnenim turama, prvi put su toliko glasni i jasni bili gosti s broda. Razlika je bitna i evo ga u čemu je.
Gosti na kopnenim putovanjima, čak i nesvjesno, ovo što kod nas gledaju uspoređuju s nekim odredištima iz svog sjećanja. Tipično za uspomene je da blijede i da je svaki trenutni dojam ipak znatno jači od onoga čega se samo sjećamo. Kad je riječ o gostima s brodova onda to više nije tako. Ovi moji gosti su krenuli na desetodnevno krstarenje Sredozemljem. Od naših su porata takli samo dva. Dubrovnik i Zadar. U svakom proveli samo po jedan dan. Sve njihove uspomene su još uvijek jako svježe. Ništa nije izblijedilo. Jednodnevni tretman svakog porta tipičan je za krstarenja. Dakle, sve ravnopravno. Osim oglašavanja.
Krenuli su na ovaj put, odabrali ovaj program zbog svega ostalog. Zbog onog što im je već godinama poznato iz reklama, a sada im se pružila prilika i odlučili su to i vidjeti. Mi smo im više došli kao žunta. Dva su se hrvatska porta (jedan više, drugi puno manje glasovit) našli na putu između razvikanih talijanskih i grčkih odredišta. I zasjenili sve ostalo.
Kako uvijek, barem u mislima, idem i korak naprijed, palo mi je na pamet koliko je toga još, u turističkom smislu, neotkriveno i nedostupno. Iz razloga nepostojanja pristupnih putova i nepostojanja elementarnih civilizacijskih sadržaja. A nikada ne bi bila riječ o velikim investicijama. Paška mjesečeva kora i sjeverna strana otoka nedostupni su pogledu osim s glavne otočke ceste. Eventualno s broda iz Velebitskog kanala. Ili iz zraka. Padine južnog Velebita također se mogu vidjeti samo s ceste koja redovito, naravno, vodi negdje drugdje. Krajolici izuzetne ljepote koje bi nečije spretne ruke mogle pozlatiti samo tako da omoguće ljudima iz čitavog svijeta da ih vide.
Da ih vide, obiđu, dotaknu svojim rukama i ništa drugo. Potrebno je malo smisla za organizaciju, dobra volja i vizija. I naravno, suvislog, sustavnog oglašavanja koje bi ih privuklo.
Naravno da je neočekivano ugodno iznenađenje uvijek upečatljivije od dojma kojeg nosimo kad vidimo nešto što smo i očekivali vidjeti, ali ne živimo više u vremenu kada je usmena predaja dominantan način razmjene informacija. Živimo u razmaženom svijetu koji sve želi odmah i na dlanu. Elektronski mediji služe upravo tome, a mi se s njima ponašamo kao izgubljeni u svemiru. Očekujemo od dobošara da svijetom pronose vijesti za koje itekako želimo da ih drugi čuju, umjesto da se sami pretvorimo u dobošare i širimo vlastitu priču.
Ovih dana opet slušamo kako na turističkom sajmu u Londonu vlada velik interes Britanaca za Hrvatsku. Njihovi državljani nam prigovaraju slabu informiranost i loše oglašavanje. Pa tko je tu lud!?
I još jedan korak dalje u mislima. Kraj ovoliko raznolikosti na tako malo prostora, kraj toliko poznatih, zaštićenih i institucionaliziranih dijelova državnog teritorija, mi nismo stanju glas o sebi pronijeti ni blizu toliko daleko koliko je potrebno. Turistički vodiči na takvim izletima jedva stignu odgovoriti na sva pitanja. Desetljećima se već ide na ista mjesta. Nacionalni parkovi su također osnovani desetljećima unatrag, a samo statične internetske stranice im otvaraju put u svijet. Možda je onda i bolje, ma koliko heretički zvučalo, da ne otvaramo nova izletnička odredišta i ne gradimo tamo ništa. Zaraslo bi vjerojatno u korov.
