(Nije objavljeno u tiskanom izdanju)
ulica rusevina
Ovih sam se dana sjetio jednog događaja od prije nekoliko godina koji mi se urezao u pamćenje iako ga je vrijeme potisnulo. Bio sam domaćin jednoj grupi južnoafričkih gostiju i u sklopu njihovog obilaska Hrvatske, osim vođenja po Zadru, otpratio sam ih do Opatije. Od Dubrovnika do Zadra su se nagledali povijesnih znamenitosti i priobalnih ljepota i kada sam ih pitao što ih najviše zanima, odgovorili su mi kako je to sadašnje vrijeme u Hrvatskoj. Odlučio sam krenuti u Opatiju dužim putem. Autoputem, snažnim simbolom poslijeratnog razvojnog zamaha, koliko se može, a zatim kroz ličke ravnice i bojama raskošne pejzaže jesenskih šuma ponovno na more i obalom do odredišta. Prelijepi ranojesenski dan kroz tako raznolik krajolik je izmamio zadovoljstvo na lica gostiju, ali i moje jer svaki put iznova uživam. Skoro kao da sam baš i sam zaslužan za sve te ljepote. Bez ikakvih vlastitih zasluga za ljepotu krajolika, samo s mikrofonom u ruci, obavljao sam svoj dio. Objašnjavao sam ono što ih je zanimalo. «Present moment», sadašnjost u Hrvatskoj. Jedino ružno što smo cijelim putem vidjeli bile su ratne ruševine. Uz ličku cestu su se tako smjenivale uređene, obnovljene kuće s dotjeranim okućnicama i ruševni, nagorjeli ostaci nečijih bivših domova. Od završetka rata je tada prošlo više od deset godina i kao sasvim normalno se nametalo pitanje o tome kako su neke kuće obnovljene, a neke ne. Odgovor je bio klasičan. Neki su se vratili, a neki nisu. Privatno vlasništvo je nepovredivo i nitko ne dira tuđe, pa makar bila riječ i o leglu štetočina. Tada su mi gosti postavili pitanje i skrenuli mi misli na pravac u kojem nikada do tada nisam razmišljao. Vođeni jednostavnom logikom privatnog vlasništva pitali su kako se nekome isplati plaćati porez na vlasništvo nad ruševinom koju ne obnavlja i o kojoj ne brine. I plaćaju li porez oni što svoje kuće održavaju i dotjeruju im okućnice. Moram priznati, koliko mi god to teško palo, da sam ostao bez odgovora. To mi se inače vrlo, vrlo rijetko događa i zato mi i pada teško što se to tada dogodilo i još mi je teže priznati kako bi me takvo pitanje i danas ostavilo bez suvislog odgovora. Jer, budimo realni, i ruševine su nečije vlasništvo. Koliko god mi to zanemarivali i navikli se na njih jer godinama ih gledamo i prolazimo kraj njih, one su ili bi bar morale biti nečije vlasništvo i nečija briga.
rusevina
To se dobro vidjelo kada je Grad nedavno pokrenuo pitanje uklanjanja dugogodišnjih ruševina na rubnim dijelovima grada. Odmah se glasno postavilo pitanje skrvnavljenja tuđeg vlasništva. Pitanje koje se dugi niz godina prešućivalo iz čisto komunalnog je postalo političko čim je netko posegnuo za metlom i škovacerom. Odjednom, ničim izazvano, vlasništvo nad ruglom je postalo bitno pitanje dok je samo ruglo ostalo po strani. Pravo nad posjedom je nadvadalo obvezu da posjed, ako već nije ukras okoline u kojoj je, barem ne bude sramota.
Navike su nezgodne i teško ih je mijenjati. Pogotovo su nezgodne kada bilo na koji način čine štetu. A ruševine zaista čine štetu i bilo bi suvišno krenuti u nabrajanje čemu je sve nanose. Jedan od takvih, koja je na svome mjestu već toliko dugo da je malo tko od nas i primjećuje, je ruševina u Ulici braće Bilšić. Samo srce Kampo Kaštela, dijela grada koji o sebi voli misliti kao o izrazito autentičnom dijelu Poluotoka. Ta je zgrada nesumnjiv problem sama po sebi, ali je prešućivana jer je bila izvan uobičajenih puteva. Malo je tko, osim stanovnika te ulice prolazio tuda i primijećivao je. Uobičajeni, utabani putevi su je zaobilazili. Bilo je to tako dugi niz godina, sve dok parking turističkih autobusa nije zaposjeo bivši autobusni kolodvor, a drugu stranu poluotoka ukrasio blistavi kompleks Morskih orgulja. Ta je ulica odjednom postala prirodni put od parkinga do orgulja. Malo povijesti i sadašnjosti u hladu parka oko crkve Gospe od Zdravlja i pored crkve i samostana svetog Frane na orgulje. Ako razgled grada završava na Orguljama (znate onu staru: šlag na kraju) taj put vodi prema autobusu. Mirna i pomalo zabačena uličica postala je prometna i odjednom su ljudi u grupama počeli prolaziti kroz nju u oba pravca. Odjednom je godinama zanemarivana ruševina (a sigurno je nečija) od sporednog pitanja kojeg je malo tko uopće bio svjestan, postala nezaobilazni motiv u fotoaparatima gostiju iz čitavog svijeta. Od godinama prešućivanog pitanja pretvorila se u nezaobilazno pitanje. Zapostavljena i nezbrinuta ruševina postavila se kao ružna, prljava sjena nad svim onim čime se toliko ponosimo i nastojimo što bolje afirmirati i predstaviti. Nije teško zamisliti ljude kako gledaju slike sa svoje ture po Hrvatskoj, pokazuju ih prijateljima na velikim zaslonima televizora (samo žičica iz računala je dovoljna za to) i u mnoštvu blještavih fotografija s motivima brižljivo njegovanih spomenika kulture i novih građevina rugobom bljesne leglo štakora usred grada. Popratne komentare ne treba niti zamišljati. Toliko su jasni da ih ne treba niti nagađati, niti pogađati.
vrata rusevine
Ne čudi onda niti pitanje kojeg su postavili ljudi iz daleke zemlje prolazeći kraj ličkih ruševnina. Njihov nauk o pravima uključuje i nauk o obvezama. Kao najlogičnije se stvarno tada nameće pitanje kako se nekome isplati biti vlasnikom ruševine. Kod nas to pitanje tek polako izbija. Kod nas pravo ne uključuje obvezu i zato se i može dogoditi da komunalno pitanje iskrsne i pretvori se u političko iako ono to nije i ne smije biti. Nedopustivo je godinama nakon rušenja držati ruševinu u srcu grada i ne snositi za to baš nikakvu odgovornost. Nedopustivo je susjede koji održavaju svoje vlasništvo, ne srame se metle i škovacere u rukama, maltretirati svojim ruglom i smećem pa ma čije bilo. Nedopustivo je nagrđivati sliku grada koji je svojim starim i novim vizurama na ponos žiteljima i čitavoj zemlji. Carstvo štakora u srcu grada je razlog da vlasniku (ma tko to bio) obraz otpada od srama, a ne za bahato «’vatanje za onu stvar» uz uzvik «Ja sam gazda».
0.000000
0.000000
